Početna / Kolumne / 3. DOGAĐAJI KOJI SU PRETHODILI USTANKU NARODA HRVATSKE: OPĆENITE RAZLIKE U PROGRAMSKIM SMJERNICAMA USTAŠKE ORGANIZACIJE, HRVATSKE SELJAČKE STRANKE I KOMUNISTIČKE PARTIJE JUGOSLAVIJE ODNOSNO KOMUNISTIČKE PARTIJE HRVATSKE

3. DOGAĐAJI KOJI SU PRETHODILI USTANKU NARODA HRVATSKE: OPĆENITE RAZLIKE U PROGRAMSKIM SMJERNICAMA USTAŠKE ORGANIZACIJE, HRVATSKE SELJAČKE STRANKE I KOMUNISTIČKE PARTIJE JUGOSLAVIJE ODNOSNO KOMUNISTIČKE PARTIJE HRVATSKE

Velikohrvatska programska koncepcija rješavanja nacionalnog pitanja, koja je u hrvatske zemlje beskompromisno uključivala Bosnu i Hercegovinu, i ideja stvaranja „nezavisne hrvatske države“ razbijanjem Jugoslavije po rasnom  i nacionalističkom ključu su glavne značajke u propagandi političkog programa ustaša. Ustaška aktivnost se sastojala od nekoliko pripadnika oko A. Pavelića koji su u emigraciji pokušavali privlačiti pažnju onih stranih političkih snaga koje su imale revizionističke ciljeve prema Kraljevini Jugoslaviji i njenom teritoriju, ali nije mogla u samom hrvatskom narodu stvoriti jači utjecaj i oslonac.

Nakon 30-tih, u  hrvatskom nacionalnom pokretu, Hrvatska seljačka stranka (HSS) bila je ona politička snaga koja je izražavala najjače težnje da u širenju svoga političkog utjecaja bude poistovjećena   sa čitavim tim pokretom. Cilj u borbi za rješenje hrvatskog pitanja  je bio dobivanje statusa autonomije Hrvatske  u Kraljevini Jugoslaviji, te je taj cilj istican kao glavna programska smjernica HSS-a, a ujedno se u njima naglašavalo i rješavanje socijalnih problema.

Politički pokret HSS-a imao je u podršku Samostalne demokratske stranke (SDS), koja je nastojala dodatno ojačati svoje pozicije u srpskom stanovništvu sa teritorija Hrvatske koji su ranije bili u okvirima  Austrougarske Monarhije.

Talijanska_oklopnjaca_Dante_Alighieri_Rijeka_1121920_s023
Agresija fašističke Italije:1932 Talijanski ratni brod Dante Alighieri uplovljava u luku grada Rijeke.

Nakon talijanske fašističke agresije na Rijeku 1932 u  Komunističkoj partiji Jugoslaviji (KPJ)  sve se manje inzistira na borbi za razbijanje Kraljevine Jugoslavije koja se u programskim smjernicama do tada nudila članstvu. Kako su u međunarodnoj zajednici sve više eskalirale fašističke agresije i prijetnje na neke samostalne države , tako su se počinjali mijenjati i stavovi unutar KPJ u vezi razbijanja države ,te iste države  koju su tumačili masama kao versajsku umjetnu tvorevinu. Dakle, ti stavovi oko razbijanja Kraljevine Jugoslavije po klasnom ključu,  koji su se predstavljali do tada  kao glavne ideje oslobodilačke borbe radničke i seljačke klase protiv režima velikosrpske buržoazije su u takvim novim međunarodnim okolnostima počeli sve više slabiti. Istovremeno se sve  više pažnja usmjeravala  idejama onih komunista koji su  po pitanju problema nacionalno potlačenih naroda zagovarali da se krene sa osnivanjem  nacionalnih komunističkih partija koje bi na taj način što lakše mobilizirale radništvo u smjeru klasne borbe u smislu rušenja stare vlasti odnosno u rušenju vlasti i moći vlastitih nacionalnih buržoazija te izgradnja takve vlasti u kojoj će radnici biti nosioci vlasti,  odnosno, oni će postati upravljači ukupnog društveno-ekonomskog procesa i nositelji razvoja. Poslije plenuma Centralnog Komiteta  KPJ u Splitu, 1935, idejama da  se krene sa osnivanjem KP Hrvatske i KP Slovenije se posvećivala velika pažnja.

Nakon osnivanja nacionalnih  partija unutar partije  definitivno jačaju one tendencije u vezi napuštanja borbe za razbijanje Jugoslavije, a i sve je prisutnija misao o potrebi očuvanja višenacionalne zajednice koja bi zajamčila slobodni razvitak svim svojim narodima unutar saveza ravnopravnih republika koje bi nastale na ruševinama unitarističke i centralističke monarhije. U skladu sa takvom političkom klimom unutar partije  se krenulo ka  osnivanju nacionalnih komunističkih partija. Osnivanje KP Hrvatske i KP Slovenije  javnosti je tumačeno kao potreba „radnih masa“ Hrvatske i Slovenije, „da njihova Partija nosi naziv njihove narodnosti“, a to znači da se ona postavlja na čelo narodnooslobodilačkog pokreta tih naroda.

Tako se  KPJ,kao  krovnom predstavniku saveza nacionalnih Komunističkih partija olakšalo u  polemici sa  opozicijom građanskih stranaka u Hrvatskoj te je sa lakoćom negirala dotadašnje glavne optužbe populista da internacionalizam revolucionarnog radničkog pokreta isključuje ispravno gledište na nacionalno pitanje. Na taj način su željeli stvoriti javno mnijenje koje će  komuniste prikazati u svijetlu  „neprijatelja hrvatskog naroda“ te da se pomoću takvih etiketa onemogući  sve veći prodor marksističkih ideja  u široke slojeve naroda. U analizi takvih ekstremnih etiketiranja  i optužaba KPJ odnosno nacionalne partije unutar  KPJ su zauzimali čvrsti stav da tumači  da je revolucionarni radnički pokret internacionalan, jer je on izrazito  klasno obilježje borbe svih radnika za isti cilj, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Zbog toga je borba radničke klase za socijalno oslobođenje u svakoj zemlji samo dio borbe svjetskog radničkog pokreta, jednoga zajedničkog i jedinstvenog procesa.

Dakle, ukazivanje na neistinu da je internacionalistička suština klasnog radničkog pokreta u bilo kakvoj opreci sa ciljevima i interesima oslobodilačkog pokreta hrvatskog ili bilo kojeg drugog  potlačenog naroda i da sama aktivnost komunista dokazuje da se komunisti Hrvatske bore u prvim redovima za zahtjeve hrvatskog naroda što su i dokazali  u borbi protiv šestojanuarskog diktatorskog režima.

“ Internacionalizam za komuniste ne znači da oni zbog toga što su internacionalisti prestaju pripadati svome narodu. Hrvatski komunist nije internacionalist koji visi u zraku, on je komunist — Hrvat, tj. komunist koji se svim snagama zalaže za pobjedu hrvatskog naroda. Za srpskog komunista internacionalizam znači, u prvom redu, dosljednu borbu protiv velikosrpske politike srbijanskih vladajućih klasa. A za hrvatskog komunista internacionalizam znači u prvom redu najaktivnije učestvovanje u oslobodilačkoj borbi hrvatskog naroda i bratski savez između hrvatskih radnika i seljaka i bratski sporazum sa srpskim radnim narodom.“

 

Banovina_Hrvatska_kotariDo 1941 godine ukupna vojna, politička i upravna vlast u Jugoslaviji, bila je centralizirana i nalazila se uglavnom u rukama kralja, jedne vlade, jednog parlamenta sa sjedištem u Beogradu. Tek nakon donošenja tzv. Oktroiranog ustava 1931, Jugoslavija je bila podijeljena na devet banovina, a poseban status imala uprava grada Beograda. Odredbom iz 1939. godine, osnovana je Banovina Hrvatska, koja je nastala ujedinjenjem dviju ranijih banovina koje su se nazivale Savska i Primorska i još nekih kotara iz postojećih četiri banovine. Sve do travnja 1941. godine, Kraljevina Jugoslavija je bila podijeljena, na osam banovina i grad Beograd, sa posebnim statusom. U sastavu banovina bilo je 347 kotara (ili drugi naziv -srezova) i 3.906 općina.
srfjNakon 1945, tj. nakon oslobođenja i rješavanja nacionalnog pitanja provođenjem AVNOJ-evskih odluka, eliminirana je monarhija i utemeljeno je šest narodnih republika koje su imale svoje parlament i koje su narodnim plebiscitom putem delegata izrazile volju da stupaju u taj savez odnosno federaciju.

Facebook komentari

Vesna Nikolić

Provjeri i ovo

Vlado Košić – Capo di tutti capi Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

Stalno se kroz medije provlači odnos Crkve i politike, mnogi vole reći kako se Crkva …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

3 × 5 =