Početna / Kolumne / 5. DOGAĐAJI KOJI SU PRETHODILI USTANKU NARODA HRVATSKE 1941: USTAŠKI NOVI POREDAK- PLJAČKE, TEROR I UBOJSTVA

5. DOGAĐAJI KOJI SU PRETHODILI USTANKU NARODA HRVATSKE 1941: USTAŠKI NOVI POREDAK- PLJAČKE, TEROR I UBOJSTVA

Nakon njemačko-talijanske instalacije malobrojnih ustaša u sam vrh novoproglašene države, ustaško vodstvo je odmah počelo naslanjati na stari državno-administrativni aparat. Krenulo se sa uključivanjem policijskih i žandarskih, a zatim vodstva vojnih organa starog režima u službu novog, nailazeći već u prvim akcijama oko osvajanja vlasti na potporu jednog dijela policijskih i žandarskih djelatnika odnosno režimskih službenika . Pri tome su slijedila potpisivanja izjava u kojima se priseže na vjernost državi i iskazuje lojalnost novom režimu itd.

Kopirajući Hitlerovu koncepciju „novog svjetskog poretka“ , ustaštvo je postalo nosilac „novog društvenog poretka“ i tome su se priklonile odavno odnarođene i duboko korumpirane institucije i birokratizirani organi bivšeg društveno političkog režima Kraljevine Jugoslavije, kao i sve one kategorije ljudi kojima je glavna osobina oportunizam, poltronstvo i statusofrenija. Zbog tako lakog preuzimanja državnih institucija i vojno-policijskog sektora , danas mnogi imaju pogrešan dojam da je ustaška organizacija bila masovna u narodu uoči okupacije.

SS-ovska evidencija prosječne dobiti po zatvoreniku u logoru, troškovi za “ishranu” i “rok trajanja” života…itd. račun dobiti po logorašu

Tokom lipnja i srpnja osnovane su ukupno 22 velike župe : Nakon tog procesa su slijedili razni gospodarski „programi“ i „odredbe“ koji su se revno izvršavale kroz nizanja sve apsurdnijih zakonskih odredaba. Takvo glumatanje državnog zakonodavstva je trebalo davati privid postojanja legitimiteta i državnog prava koje toj izopačenoj bandi umišljenih veličina daje “moralno pravo” da provodi pljačku i teror nezamislivih razmjera. To „pravo“ na destrukciju ljudskih života i plodova ljudskog rada proizlazilo je iz tzv. rasnih zakona. „Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda“, „Židovi po rasi „, isticalo se u njoj ,“ ne smiju nikakvom suradnjom utjecati na izgradnji narodne i arijske kulture, pa im se zabranjuje svako sudjelovanje u radu, organizacijama i ustanovama društvenog, omladinskog, športskog i kulturnog života hrvatskog naroda uopće, a napose u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu, kazalištu i filmu“

Iza tih odredaba slijedile su druge i mnoge druge, koje su se prvenstveno odnosile na uništavanje ekonomskih pozicija Židova i Srba. Tako je donesena odredba „o redovitom poslovanju i spjrečavanju sabotaže u privrednim poduzećima“, isključivo usmjerena protiv Židova i vlasnika pojedinih poduzeća. Cilj joj je bio da ozakoni praksu oduzimanja židovskih poduzeća pod izlikom da se u njima sprovode sabotaže. Već krajem travnja 1941. osnovan je tzv. „Ured za obnovu privrede“, koji je jedini bio ovlašten trgovati imovinom židovskih poduzeća. Na osnovu posebne odredbe, donesene početkom lipnja 1941, svi su Židovi morali u roku od 20 dana prijaviti svoju imovinu, a „posebno imovinu, koja je otuđena u vremenu od 10. veljače 1941“.

Na prostorima NDH uoči rata živjelo je oko 36.000 Židova. Nad njima je započeo teror s prvim danima ustaške vladavine, a eskalirao od sredine godine od polovice 1941 do početka 1942. U tom razdoblju masovnih hapšenja, strijeljanja i privođenja, na slobodi je ostalo tek oko 5.000 Židova.

Nakon proljeća 1943, uslijedila su masovna odvođenja i tih preostalih Židova u ustaške i njemačke logore koji su se nalazili diljem Trećeg Reicha. Prema dostupnim podacima, njih oko oko 28.000

Tek ih je oko 4.000 uspjelo emigrirati. Pretpostavlja se da je nakon spomenutih velikih hapšenja u svibnju 1943. na slobodi ostalo oko 1.500 Židova, od kojih je nekoliko stotina bilo uhapšeno i ubijeno do svibnja 1945. god. Prije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji živjelo je ukupno 76.654 Židova, od kojih je više od 60 000 stradalo u nacističkim, ustaškim i četničkim logorima. Prema podacima Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, u logorima na području NDH stradalo oko 25-26.000 Židova.

Što se tiče mogućnosti prekrštavanja Židova na katoličku vjeru to se pitanje gotovo nije uopće postavljalo jer pravila nisu bila ista kao i za Srbe. Određenije upute su dane 30. srpnja 1941, gdje su u vezi s prekrštavanjem pravoslavnog stanovništva spominju odredbe u vezi pokrštavanja Židova. Naglašava se da je pokatoličenje Židova dopušteno, ali je sudbina pokrštenih jasno definiran u odredbi o rasnoj pripadnosti. Svi pokušaji spašavanja putem prekrštavanja Židova do kojih je mjestimice dolazilo, bili su uzaludni jer su njemački nacisti i ustaše odlučno išli do kraja u programu istrebljenja Židova.

Protiv Roma bila je također, od početka nastanka NDH, pokrenuta prava hajka, koja je postala najmasovnija tokom 1942. Prema dostupnim podacima, na području NDH živjelo je oko 40.000 i tek se neznatan broj njih spasio. Većinom su pogubljeni u jasenovačkom logoru.

pokrštavanje

Tobožnja gospodarska politika se temeljila u stvarnosti u beskrupuloznoj pljački srpske i židovske imovine. Za provođenje spomenute politike osnovane su i posebne ustanove: Državno ravnateljstvo za ponovu, Ured za obnovu privrede, i Državno ravnateljstvo za gospodarstvenu ponovu. Te su ustanove davale privid „državno pravnog legitimiteta“ pljački kroz provođenje zakonskih odrednica u vezi „podržavljenja“ srpske i židovske imovine. Pljačka se mogla vršiti na dva dozvoljena načina. Po sudskim odlukama koje prisvajanje imovine Srba i Židova vrši u ime države i tako se stvara fond državne imovine, i drugi način koji je bio dozvoljen, ali „nezakonit“. Ovaj drugi način ustaškim grupama, ponekad i čitavoj rulji zadojenoj malograđanskim nacionalizmom i pojedincima je bio., dakako, više prihvatljiv. I kada se na „nezakonit“ način vršila pljačka židovske i srpske imovine, državna intervencija je bila tek formalne prirode.

U pogledu „brige“ oko povećanja državnne imovine i „zakonskog“ prisvajanja židovske imovine donesena posebna odredba „o podržavljenju“ tek krajem 1942. Donošenje te odredbe bio je u stvari pokušaj da se dotadašnja praksa „nezakonitog“ prisvajanja donekle obuzda u korist „države“ i da se utišaju glasovi onih kritičara koji su se prisjetili da je ustaški pokret sebe predstavljao kao „antikapitalistički“ pokret. Kada se radilo o prisvajanju velikih privrednih poduzeća, zgrada ili druge vrijedne imovine u vlasništvu Židova ili Srba, zgrada i druge imovine, izbijali su mnogobrojni sukobi među samim ustašama izazvanima u smislu tko ima veće zasluge i prava na što veći komad pljačkaškog plijena .Naravno, to je bilo specifično za visoke ustaške službenike, ali su se i niže rangirani koristili svakom prilikom te pljačkali za osobnu korist jer su već „zaslužili“ nagradu „stvarajući“ državu . Tako je nastao čitav jedan novi sloj, a stečena ekonomska podloga postala je bitan čimbenik jačanja političkog utjecaja pojedinaca, koji je bio utoliko veći, ukoliko je i opljačkana imovina bila znatnija.

U trci za prisvajanjem židovske i srpske imovine, došli su do izražaja interesi i ambicije i pojedinih udruga i društava na čijim čelima su se nalazile grupe poznatijih ustaša.
Tako su već u travnju 1941. „Hrvatski radnički savez“ i „Savez hrvatskih privatnih namještenika“ poduzeli akciju da preuzmu nadzor nad prisvojenim poduzećima. Na zajedničkoj skupštini HRS-a i SHPN-a, 19. travnja 1941. zaključeno je, uz ostalo, ovo:

  1. da se u sva židovska, srpska, slovenska, te po potrebi i u ostala poduzeća, postave povjerenici;
  2. da se organizira poslovni odbor koji će predlagati povjerenike;
  3. da se na prijedlog povjerenika mogu staviti u kućni pritvor vlasnici poduzeća i njihovi poslovođe;
  4. da će HRS i SHPN u tim poslovima surađivati s ustaškim stožerima i drugim »pouzdanim« osobama.

I »Hrvatski radiša« u Zagrebu se uključio u akciju prisvajanja srpske i židovske imovine, a pod parolom da je nužna posljedica preuzimanja vlasti i „preuzimanje cjelokupne privrede u hrvatske ruke“. Ističući kako „osjeća svojom dužnošću da za vremena pripremi sve za veliku akciju preuzimanja privrede u hrvatske ruke“, uprava „Hrvatskog radiše“ u Zagrebu je pozvala , potkraj lipnja 1941, sve svoje pitomce, članove Privredne omladine i „ostale Hrvate pomoćnike raznih privrednih struka, sa stanom u Zagrebu i diljem cijele države, koji se osjećaju sposobnim, da bi mogli doći u obzir kod preuzimanja nacionaliziranih privrednih poduzeća. „ Slične težnje pokazala je i Napretkova zadruga, sa sjedištem u Sarajevu.

Nakon pljačke, u NDH se pojavila trgovina židovskom i srpskom imovinom, i vodila se sve do kraja rata. Ta je trgovina poprimila velike razmjere, a u nju su se uključivale različite ustanove i pojedinci, s neprikrivenom težnjom za bogaćenjem i pljačkom. Tu činjenicu nije moglo izbjeći Ministarstvo državne riznice u svojim izvještajima i analizama o stanju srpske i židovske imovine. U cilju da se stvori privid “pravne države” kroz pokušaj nekakve “revizije pretvorbe” židovsko-srpskog vlasništva u državno Ministarstvo u prvom redu želi ostaviti dojam da je vlastima stalo da što više prisvojene imovine „sačuva za državu“. Da bi opravdali „nezakonitosti“ u procesu te pretvorbe Ministarstvo se osobito žalilo na „nestručnost“ mnogobrojnih komisija, „nedostatak stručnog kadra“ i sl. koje su u ime pojedinih ustanova vršile procjenu te imovine. U preprodaji prvenstveno je dolazila do izražaja samovolja pojedinaca, koja je išla na ruku privatnim interesima praveći čitavu trgovinu mimo ikakva utjecaja Ministarstva. Najaktivnija trgovina se događala u Zagrebu, gdje je i bila najveća koncentracija srpskog i židovskog kapitala. Ministarstvo se posebno žalilo da nema nikakva utjecaja u talijanskoj okupiranoj zoni. Radilo se zapravo o već istaknutoj taktici Talijana, koja se ogledala u prividnoj „zaštiti“ Srba i Židova. Brojčani podaci ministarstva ukazuju na opseg čitave trgovine, a ujedno i na njen karakter. Da su pljačkaške tendencije davale glavni ton, pokazuje, među ostalim, i činjenica da su se ambicije pojedinaca pretežno zadovoljavale prisvajanjem pokretnog imetka i manjih poduzeća, bez težnje za njihovim daljnjim razvijanjem.

Nema potpunih podataka o opsegu „podržavljene“ imovine Srba i Židova na području NDH, ipak oni globalni s kojima raspolažemo, mogu poslužiti kao važni pokazatelji. Prema proračunu Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, vrijednost opljačkane židovske imovine iznosila je ukupno više od 25 milijardi predratnih dinara po paritetu iz 1939. god. Nema, međutim, takvih općih podataka za vrijednost prisvojene srpske imovine. Ostali konkretniji podaci, koji se odnose zajedno na imovinu Srba i Židova, daju bar donekle uvid u neke pojedinosti.

Dok se pljačkala imovina Židova i Srba „radišne“ ustaše su već 29. travnja u Koprivnici osnovali i svoj prvi ustaški koncentracijski logor. Činjenica da gotovo potpuno slobodno mogu provoditi pljačku na stanovništvom jer su oni zaslužniji „stvoritelji države“, ustaške vođe je još više inspirirala da se „edukacijskim“ i „kulturnim“ govorima obraćaju javnosti po gradovima sa teritorija NDH i da „hrabro“ poruče „drugoj strani“ koji je plan „novog ustaškog poretka“.

Tako je Andrija Artuković, 5. svibnja u Slavonskom Brodu, rekao: „Kod nas nema milosti. Mi znamo da velika Hrvatska može opstati samo onda ako do korijena, još u kolijevci, istrijebimo sve ono što je srpsko“. Juco Rukavina, 12. lipnja u Drnišu, kaže: „Sve što je srpsko pretvorićemo u oganj i pepeo. Nama ne može biti mira sa Srbima.Uništimo njihove domove prije nego što oni unište hrvatsku državu.“..itd. Ukratko, u toj krajnje nehumanoj, neciviliziranoj, krajnje nekulturnoj protusrpskoj propagandi u cjelini, nametana je kolektivna krivnja čitavom narodu za sve nedaće koje su doživljavali “samo Hrvati” u Kraljevini Jugoslaviji.

I dan danas, hladnoratovskim mudrim revizionistima povijesti i mnogim poznatim i manje poznatim političarima nije nikakav moralni problem predstavljati javnosti taj povijesni šljam kao „ugledne povijesne ličnosti svih Hrvata“. Očito su mnogi bili inspirirani ustaškom pretvorbom i privatizacijom pa su požurili nakon pada berlinskog zida sudjelovali u huškanju najnižih nacionalističkih strasti da bi mogli nesmetano i u miru prisvajati socijalističku imovinu radništva Hrvatske jer pljačkati društveno nije, u niti jednim papinskim enciklikama, navedeno i osuđeno kao grijeh.

Državni sustav nasilja u NDH, prijetnje iseljavanjem i konstantno omalovažavanje u političkim propagandnim porukama ili govorima su bile osmišljene u cilju što većeg zastrašivanja svih građana i podčinjavanje čitavog naroda ustaškim naredbama. Računajući na zaštitu sila Osovina, poslije potpisivanja Rimskih ugovora, ustaški teror je još više eskalirao, a zločini ustaškog pokreta traju do okončanja Drugog svjetskog rata. Također,u travnju, da sebi stvore sigurnost sa pozicije vlasti, osigurali su se i zakonskom naredbom da na teritoriji NDH važe ratni zakoni talijanske i njemačke vojne sile i da njemački i talijanski komandanti imaju punu vlast na svome području.

Ustaška propaganda protiv komunista iz dana u dan sve više se koncentrirala na „tumačenja“ opasnosti od komunističkog pokreta za ustaški državni poredak. Zbog toga je konkretnu akciju ustaškog režima protiv komunista od prvih dana obilježavala izrazita teroristička kampanja na području čitave NDH, iako je ona, dakako, u pojedinim područjima imala različit intenzitet jer ustaše u pojedinim mjestima nisu odmah u početku, zbog pomanjkanja vlastitih kadrova, preuzimali potpuno u svoje ruke policijski aparat, dok s druge strane, nisu svugdje bili potpunije upoznati s evidencijom komunista, što ju je vodila bivša policijska uprava pa je tako nadzor novog režima bio otežan nad kretanjem i vladanjem poznatih komunista u pojedinim područjima.


Facebook komentari

Vesna Nikolić

Provjeri i ovo

USTANAK NARODA HRVATSKE: POČETAK UNIŠTENJA MRŽNJE I BORBA ZA STVARANJE BRATSTVA I JEDINSTVA

Prije početka masovnog ustanka u Hrvatskoj su poduzimane neke veće organizirane akcije pod organizacijskim vodstvom …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

twelve + eleven =