Početna / Kolumne / Tvornice Neradnicima / AGRARNA REFORMA, KONFISKACIJA, NACIONALIZACIJA, SEKVESTAR I ODUZIMANJE RATNE DOBITI

AGRARNA REFORMA, KONFISKACIJA, NACIONALIZACIJA, SEKVESTAR I ODUZIMANJE RATNE DOBITI

40_a-prva_crvena_zastavaPovijest sindikalnog pokreta od organiziranja prvih radničkih društava sredinom XIX  stoljeća pa sve do završetka Drugog svjetskog rata i stvaranja jedinstvenih sindikata 1945. godine bila je vrlo burna u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Zahtjevi radnika koji su stupali u štrajk  odnosili su se uglavnom na zahtjeve vezane uz potpisivanje kolektivnih ugovora sa ciljem uvođenja osmosatnog radnog vremena i zajamčene plaće dostatne za život, veća satnica za prekovremeni rad i rad blagdanima, bolja zaštita na radu te pravo na odmor itd. Nakon zabrane Revolucinarnih komunističkih sindikata, komunisti 1921. godine osnivaju Nezavisne sindikate, koji djeluju do 1929. godine, sve do uvođenja šestojanuarske diktature. Zakonom zabranjena Komunistička partija 1932. godine donjela je odluku o ulasku komunista u reformističke sindikate okupljene u Ujedinjenom radničkom sindikalnom savezu Jugoslavije kojemu je 1940. godine kao komunističkoj sindikalnoj organizaciji zabranjen rad.

U određenoj mjeri, komunisti su za razliku od građanskih stranaka imali  i prije izbijanja Drugog svjetskog rata ugled, kojeg su  uživali u narodu.  U očima naroda taj ugled je porastao kada  su komunisti pozvali narod na oružani ustanak protiv okupatora:

»U ime slobode i nacionalne nezavisnosti Komunistička partija Jugoslavije poziva sve rodoljubive narodne elemente da se ujedine u borbi protiv zajedničkog neprijatelja — fašističkog okupatora i domaćih izdajnika … učinimo da naša zemlja bude okupatoru grobnica, a ne baza za njegovo snabdjevanje!«

Tokom okupacije narodne mase su gotovo potpuno izgubile povjerenje u vodstva građanskih stranaka jer su većinom otvoreno surađivale sa okupatorom ili su šaptale iz rupa  ili iz inozemstva da se ne treba boriti, nego čekati. Okupator je pomoću domaćih kvislinga u punoj mjeri počeo iskorištavati stari administrativni aparat naslijeđen od Kraljevine Jugoslavije, da bi lakše porobio narod. Seoske starješine, sreski načelnici i slični, postali su organi okupatora protiv naroda, za pljačkanje zemlje, za odvođenje naroda na prisilni rad, za lakšu borbu protiv naroda koji se digao na ustanak, za istrebljenje domoljuba koji se nisu pomirili i ropski pognuli šiju pred okupatorskom vojskom. Taj izdajnički aparat je bio uništavan od strane partizanskih odreda tokom narodnooslobodilačke borbe i poražen u cijelosti od Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Međutim, postojali su i drugi objektivni razlozi za takav snažan negativan stav naroda prema starom državnom aparatu. Birokratizam starog državnog aparata Kraljevine Jugoslave  bio je po svojoj organizaciji i po sadržaju nerazumljiv širokim narodnim masama. Taj stari aparat je bio u rukama vladajućeg sloja koji je svoje interese suprotstavljao općim interesima. Taj princip se ogledavao čak i kod mjesnih odnosno općinskih organa vlasti, gdje su funkcije vlasti prigrabili ekonomski najjači koji su radili isključivo na ostvarivanju svojih osobnih interesa ili probitaka. Parlamentarna demokracija u Kraljevini Jugoslaviji je djelovala  po principu birokratskog centralizma po kojem se zahtjeva odgovornost prema nadređenima, ali i  nezavisnost prema biračima. Birači nisu imali nikakve stvarne mogućnosti da neposredno djeluju na svoje predstavnike, a naročito da ih opozovu. Takvo odvajanje organa vlasti od masa dovelo je automatizmom do njihove proizvoljnosti u djelovanju, do kršenja općih interesa, do samovolje i do njihove potpune suprotnosti prema narodnim interesima. Stara se vlast po dolasku okupatora ili rasplinula ili, ukoliko je ostala, uključila u okupatorski režim. Međutim, istina je da je to uključivanje stare vlasti u okupatorski režim uslijedio po diktatu okupatora i njihovih domaćih pomagača, ali u narodnim masama to je izgledalo totalno porazno za ugled te vlasti pa se narod sve više uključivao u narodnooslobodilački pokret i borbu.  Pod utjecajem Komunističke partije Jugoslavije i u političkoj svijesti naroda dogodila se revolucionarna smjena sistema stare vlasti te početak izgradnje novih društvenoekonomskih sistemskih oblika.

27_bomb_stanica_i_luka Od svih zaraćenih zemalja u Drugom svjetskom ratu Jugoslavija je razmjerno svojoj veličini i broju stanovnika pretrpila  gotovo najteže gubitke. Poginulo je 1,7 miliona ljudi, tj. 10,8 posto od ukupnog broja stanovnika, a još je 1,6 miliona ljudi odvedeno u zarobljeništvo, na prisilan rad, raseljeno itd. Ukupna materijalna šteta bila je procijenjena na 46,9 milijardi USD, prema cijenama iz 1938. godine i po tečaju od 44 Dinara za 1 Dolar (USD). Spaljeno je, porušeno ili oštećeno 504 000 zgrada, što je bilo više od 1/5 svih zgrada u Jugoslaviji, zbog čega je ostalo bez krova 3,3 miliona stanovnika. 29_bombardirana_zelj_stanicaNeprijatelj je uništio ili oštetio gotovo 2/3 jugoslavenske industrije.  Od 4257 industrijskih poduzeća vrlo su oštećena ili posve uništena 973 poduzeća: 75 električnih centrala, 21 poduzeće kemijske industrije, 32 poduzeća građevinske industrije, 81 mlin, itd. Opljačkano je gotovo 6000 trgovina na veliko, gotovo 89 000 trgovina na malo, više od 42 000 ugostiteljskih objekata. Uništen je gotovo sav promet. Uništeno je gotovo 1000 lokomotiva i više od 30 000 vagona. Međutim, zahvaljujući velikom radnom elanu i visokom moralu naroda privreda je u rekordnom vremenu opet proradila. 24_bobmardirani_skverVeć je do kraja 1945. godine obnovljeno, osposobljeno i pušteno u rad 4870 industrijskih i većih obrtničkih poduzeća i osposobljen promet. Narodna vlast izrasla iz Narodnooslobodilačkih odbora krenula je istodobno i sa planom  obnove i sa planom  likvidacije ključnih pozicija kapitalizma što je bio preduvjet za prijelaz na socijalistički način privređivanja. Dakle, narodu nije ni na kraj pameti padalo  da obnavljaju porušene tvornice nekakvim prijeratnim vlasnicima protiv kojih su pokretali mnogobrojne štrajkove. Pošto su komunisti sa svojim idejama o socijalizmu imali ogromnu podršku naroda, danas samo  neznalice ili zlonamjrne  budale sa diplomama u rukama to mogu nazivati totalitarizmom ili pljačkom. Ionako, svaki kapital nastaje udruženim radom radnika, samo je pitanje zakonodavstva po čijem će klasnom principu kapital dobiti vlasnika ili vlasnike.

U najkraćim crtama kako je izgledala revolucionarna promjena, poslijeratna prva” Titova pretvorba ” odnosno pretvorba kapitalističkog vlasništva u državno, a zatim, druga pretvorba, državnog vlasništva u društveno, a potom kako je izgledala kontrarevolucija naših osloboditelja od komunističkog terora i diktature, odnosno “Franjina pretvorba”.

Neposredno nakon završetka rata narodna se vlast našla pred dvjema osnovnim zadaćama:

  1. Obnoviti ratom porušenu zemlju
  2. Likvidirati ključne pozicije kapitalizma u zemlji, što je bio preduvjet za prijelaz na socijalističku privredu

Da se ostaci kapitalističke klase liše ekonomske moći i stvori snažna privreda u državnom vlasništvu, provedene su ove mjere:

  •     AGRARNA REFORMA I KOLONIZACIJA
  •     KONFISKACIJA
  •     NACIONALIZACIJA
  •     SEKVESTAR
  •     ODUZIMANJE RATNE DOBITI

U  provođenju agrarne reforme zemlja je bez naknade oduzeta veleposjednicima i Crkvi,dok je seljacima koji sami obrađuju svoju zemlju ostavljeno 25 do 35 ha obradive zemlje, a za oduzetu im je zemlju dana naknada u visini jednogodišnjeg bruto prihoda od te zemlje. Neseljacima je ostavljeno 3 do 5 ha zemlje, a višak im je oduzet bez naknade. Agrarnom reformom i oduzimanjem zemlje od narodnih neprijatelja stvoren je zemljišni fond od preko 1,6 miliona ha zemlje, od kojeg je gotovo 47 posto podijeljeno bezemljašima i siromašnim seljacima, a 53 posto ostalo je u državnom vlasništvu, pa su na tom zemljištu osnivana poljoprivredna dobra i seljačke radne zadruge. Zemlju je dobilo gotovo 180 000 mjesnih agrarnih interesenata, 70 000 bezemljaša i oko 65 000 kolonista. Istodobno s agrarnom reformom izvršena je, naime i kolonizacija, a kolonistima je osim zemlje dodijeljen i potreban inventar, zgrade, stoka, prehrambena i potrebna novčana sredstva, sve u vrijednosti od oko 1,8 milijarde dinara. Konfiskacija je zajedno sa sekvestrom i oduzimanjem ratne dobiti već 1945. godine obuhvatila 53 posto jugoslavenske industrije, a krajem 1946.godine već 80 posto.Konfiskacija  je pogađala poduzeća domaćih i stranih kapitalista. Prva nacionalizacija je izvršena 1946. godine i
njom su podržavljeni rudnici, teška industrija, građevinska poduzeća, banke, osiguravajuća društva, trgovine na veliko, poduzeća željezničkog, cestovnog, pomorskog i zračnog prometa. Druga je nacionalizacija izvršena 1948. godine i njom su likvidirani ostaci privatnog vlasništva u industriji, a osim toga u vlasništvo države prešle su zdravstvene i kulturne ustanove. Za nacionaliziranu imovinu dana je odšteta u državnim obveznicama koje su nosile 2 posto kamata godišnje, a glavnica se imala isplatiti u jednakim godišnjim obrocima u roku od 25 godina.” U 1953. godini smanjena je najveća površina seljačkog posjeda od 25 do 35 ha obradive zemlje, a višak preko te površine dodijelio se poljoprivrednim dobrima i zadrugama. Krajem 1958. godine nacionalizirane su stambene zgrade i građevinska zemljišta. Građanin je mogao zadržati u privatnom vlasništvu samo dva velika ili tri mala stana, odnosno jednu poslovnu prostoriju sa sporednim prostorijama. Prisilna uprava odnosno sekvestar uveden je nad imovinom odsutnih osoba, a i nad imovinom stranih vlasnika, dok se ne riješi pitanje njene sudbine. Ratnim dobitnikom odnosno profiterom smatrao se svatko tko je za rata povećao svoju imovinu za više od 25 000 dinara, pa mu se cijelo to povećanje imovine oduzelo.

Dakle, nakon rata je provedeno podržavljenje rudnika, teške industrije, građevinskih  poduzeća, osiguravajućih društava, banaka, trgovine na veliko, poduzeća željezničkog,cestovnog, pomorskog i zračnog prometa i poduzeća iz industrijskog sektora. Tvornice su obično bile pod upravom  Gradskih  direkcija određenog resora  industrije Narodne Republike  Hrvatske sa sjedištem, obično u Zagrebu. Tako je slično bilo i u ostalim republikama federacije. Nakon 1949. godine  povećavao se obim proizvodnje, ali do osjetno veće industrijske efikasnosti dolazi nakon 1953. godine kada se uvodi radničko samoupravljanje. Radnički fondovi samoupravnih poduzeća često nisu bili dovoljno veliki  da bi postali jamstvo za pokretanje investicija odnosno dobivanja bankarskih kredita pa su često Narodni odbori kotara i, ili Gradski odbori iz svojih fondova osiguravali čak i do 50 posto investicijskog programa u vidu dugoročnog kredita od 5 odnosno do 15 godina. Obično su iznos od 50 posto investirali sami zaposleni radnici. I tako su mnoga, prvo podržavljena, a  zatim podruštvljenjena poduzeća u roku 10 do 15 godina uspjela udeseterostručiti proizvodnu efikasnost i povećati broj zaposlenih iako je efikasnost uvijek išla brže od zaposlenosti zbog tehnološkog razvoja.

Društveno vlasništvo u organizacijama udruženog rada je značilo da iza cjelokupnog kapitala poduzeća nema nikoga koga bi se dalo proglasiti vlasnikom poduzeća, da nema nikoga tko ima neke vlasničke ovlasti ili ovlasti koje se mogu  formalno dati nekome da u svoje ime odlučuje o investicijama , o raspodjeli viška vrijednosti ili o zajedničkoj imovini.  Jedini tko je o tome odlučivao su bili  zaposleni radnici u poduzeću i oni su predlagali i birali svoje upravne organe. Društvenog vlasništva nije moglo biti bez radničkog samoupravljanja, ne samo u smislu radničkog posredovanja prilikom predlaganja ,odlučivanja, proizvođenja već i u smislu samokontrole. Radničko samoupravljanje nije moglo postojati bez društvenog vlasništva, odnosno ako iza kapitala poduzeća nije bilo nikoga tko bi bio vlasnik, a to je u kapitalizmu  moguće jer godinama postoje poduzeća bez ijednog zaposlenog . Radničko samoupravljanje je proglašeno utopijom apsurdnim tvrdnjama da  se prilikom potrebe osnivanja novog poduzeća ili proširenja proizvodnje nije mogao naći novi društveni kapital tvrdeći da je  društvo skup pojedinaca koji bi se svjesno trebali odreći svog viška vrijednosti da se navodno, trajno, akumuliraju sredstva za osnivanje novog poduzeća. Takve plitke laži su ponavljali diplomirani ekonomisti krajem osamdesetih koji su imali u socijalističkom sistemu privilegiju  da se potpuno besplatno školuju za razliku od današnjih mladih ljudi koji su uveliko izgubili ondašnja stečena prava. Privatizacijski ekonomisti i političari koji su se pozivali na autoritete tih ekonomista koji obično nisu ni dana radili u privredi  su tvrdili da je vlast popunjavala i prikrivala  sistemske nedostatke jer je, zamislite, nelegalno ulagala u trajna sredstva prilikom osnivanja poduzeća, a da je to činila na legitimni način(?!) ili je nekog “prisilila” da se odrekne trajnih sredstava ali da je ta prisila prolazila neprimjetno jer je bila relativno blaga. A današnji porezni klin, porez na osobni dohodak radnika, stopa poreza na dodanu vrijednost nisu neka prisila i legalno se troše u državnim poduzećima na netransparentnim natječajima ? Tvrdili su da je to očigledan  dokaz da nešto ne funkcionira sa tim sustavom i da ga zato treba mijenjati.  Na žalost takve tvrdnje naši sistem poltron doktori ekonomija nikada  nigdje nisu dokumentirali  da javnost uvjere u svoje teze, niti su izlazili  sa nekim konkretnim analizama i sve se svodilo u vezi kritike samoupravljanja na ovakve veleumne izjave: Citiram: ”Radi se o impresionizmu koji se dade lako pobiti, i to na impresionistički način. Ne može se međutim pobiti tvrdnja o neobičnosti tog sustava. Ta bizarnost tolika je da se očito radi o utopijskom ekonomskom uređenju i da se ono kao svaka utopija promeće u nešto sasvim drugo. Kada bi takvo uređenje i moglo opstati, bez obzira na sve ostale neobičnosti – a kod toga se misli na vrijednosne sudove i vrijednosne preferencije – ono ne bi moglo opstati zbog financija.”  Dakle, gospodin doktor  je mlatio praznu slamu kada izjavljuje ”Radi se o impresionizmu koji se dade lako pobiti, i to na impresionistički način.” Ovom izjavom je povijesno dokumentirao svu svoju nemoć i potvrdio svoju intelektualnu impotentnost. Postoje  zapisnici zborova radnih ljudi iz raznih poduzeća gdje su se ljudi svjesno putem dogovora odricali djela viška vrijednosti da bi investirali u nova poduzeća ili proširivali postojeća. Prikupljanje sredstva za osnivanje samoupravnog poduzeća su bile obveze osnivača koji je pripremio elaborat o društveno-ekonomskoj opravdanosti osnivanja nekog poduzeća kojeg je priložio nadležnom organu u općinskoj skupštini. Osnivači su mogli biti organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednica ili društveno-političke zajednice. Postoje i oni dokumenti samoupravnih sporazuma o udruživanju u radnu organizaciju gdje su opisani načini raspoređivanja i iskazivanja zajedničkog prihoda. Prilikom saniranja poduzeća da bi normalizirali loše financije, općinske skupštine su se obvezale  dati garanciju za kredit posrnulom poduzeću i morao se imenovati prinudni upravitelj koji je morao preuzeti odgovornost da će provesti financijsko ozdravljenje poduzeća. U tom slučaju je prestajala funkcija organa  upravljanja samoupravnog poduzeća i za svoj rad prinudni upravitelj je bio odgovoran općinskoj skupštini. Ukoliko njegov rad nije urodio plodom, općinska skupština je morala donijeti zaključak da se predloži okružnom privrednom sudu da se provede likvidacija poduzeća. Gospoda ekonomisti koji su donosili zakone o “društvenom kapitalu” kojemu treba pronaći titular vlasnika i otkrivali toplu vodu u izrazu radničko dioničarstvo i privatizacija, nisu mogli tako puni sebe predvidjeti koje će posljedice imati privatizacija kada se članovi općinskih skupština iz raznih malograđanskih stranaka i stečajni upravitelji  udruže sa visokorangiranim predstavnicima upravnih organa transformiranih poduzeća. U toj mogućnosti pokrenuli su u političkoj administraciji i privrednoj tehnokraciji lavinu pohlepe, na svim državnim i  lokalnim nivoima, jer su mogućnosti špekulacija bile neograničene. Dakle, nije im bio cilj spasiti gospodarstvo, tobože, privatizacijom koja bi donijela investicije već sva ta blebetanja su bila priprema za pljačku po nemoralnim zakonima . Njihov zadatak je bila obična manipulacija javnosti. Načičkane elite državotvornim simbolima i patetičnim nacionalističko religioznim  parolicama prisvojili  su društveno vlasništvo da bi akumulirali prvobitni kapital pomoću kojeg će izrabljivati buduće najamne radnike Hrvatske, neke Hrvatske do koje ime je,tobože, toliko stalo. U ime slobode i samo opstojnosti  preko noći odabrani su postali većinski vlasnici da sami na despotski način odlučuju o upravi poduzeća. Takvi obično nikada ne upravljaju sa procesom neke proizvodnje jer o njoj nemaju pojma pa su mnoga poduzeća zbog takve politike bila osuđena na propast. Obično vlasnici postave u upravu svoje vazale koji su plaćeni po proviziji da budu što revniji goniči robova. Uvećanje kapitala vlasnika raste brže nego rast plaća radnika i to je najveća briga današnjeg menadžera, da ta činjenica bude neprimjetna. Vlasnici malih udjela nemaju gotovo nikakva upravljačka prava jer na godišnjim skupštinama dobivaju frizirana izvješća ili prijedloge koje ne mogu razumjeti na što se konkretno predlaže. Njihova imovina je često izložena riziku ukoliko su većinski vlasnici skloni špekulacijama.

Zar diplomiranim praznoslamomlatima današnje političke ekonomije nikako nije jasno da je kapitalističko vlasništvo u biti društveno vlasništvo i da svako novo radno mjesto nije stvorio vlasnik kapitala već zaposleni radnik koji je stvarao višak vrijednosti. Prilikom iznajmljivanja svoje radne snage, radnik je stvorio višak vrijednosti. O toj raspodjeli viška vrijednosti današnji radnik više ne odlučuje i to je ta demokracija koju su nam poklonile beskorisne malograđanske stranke i njihovi besmisleni programi. To je ta demokracija da radnik  dobije mrvice viška vrijednosti, tek za golu egzistenciju, a često čak ni za to. O ostatku viška vrijednosti brine samo vlasnik koji u ime zakona ima pravo prisvojiti bez imalo uloženog osobnog rada dio radnikovog  viška. Zbog takve pravednosti oduvijek postoji religija koja je bila vjerni pas čuvar izrabljivačkih zakona pa  se radnika pomoću svetih vodica i križina uvjerava da ga čeka život poslije smrti ako će biti misaono pokoran u životu – biti poput ovce. Ako vlasnik odluči da proširi fond zaposlenih, to nikada ne čini iz vlastitog prišteđenog rada, već iz otuđenih sredstava i ne čini to zbog humanih razloga već da iskorištava radnika. Da vlasniku zakon brani prisvajanje tuđeg rada trebalo bi mu oko 30 godina osobnog rada da uštedi sredstva koja bi omogućila otvaranje  jednog radnog mjesta. Također, i ta vjerovatnost  ovisi i o makroekonomskim okolnostima države ili regije pa je i to upitno da li bi mogao samo sebe zapošljavati tih 30 godina. Doktorima ekonomije nikako nije jasna prvobitna akumulacija kapitala i činjenica je očigledna da kapitalizam ima teške krize sa financijama upravo zato što se ništa ne planira na općedruštvenom  nivou pa dolazi do neravnoteže u ponudi i potražnji roba. Ekonomisti su protiv bilo kakvog planiranja društvene proizvodnje u državi jer je to komunistička Baba Roga, ali nemaju ništa protiv planiranja unutar poduzeća što je očiti dokaz da su “ugledni” kritičari, analitičari, učitelji i tumači  ekonomije sami sebi kontradiktorni.

Hrvatska poduzeća u državnom ili privatnom vlasništvu, koja su nekako opstala nakon kriminalne pretvorbe i privatizacije još uvijek ne mogu postići količinski plasman roba kojeg su ostvarivali prije devedesetih godina. Bivšim vlasnicima kojima je socijalistička vlast nacionalizirala imovinu je Zakonom o povratu vraćena imovina u vrijednosti 3  do 4 posto i to nakon maratonskih sudskih parnica koja su trajala i preko dva desetljeća. Novi vlasnici koji su postali većinski vlasnici tih pretvorbom podržavljenih poduzeća iskoristili su vrijeme tzv. Domovinskog rata kada radnici nisu bili u stanju otplaćivati kredite za otkup dionica, kada su prognanici prodavali po smiješno niskim cijenama svoje udjele i to je bilo sve po zakonu kojeg su osmislili obećavatori Švicarske. To naguravanje pretvorbe i privatizacije tokom rata je dokaz da su gospoda planirala izazvati rat. Tuđmanov državotvorni projekt  se zasniva na rasturanju i potpunoj demontaži onoga Titovog, iz tog razloga da se prikriju očite namjere iako je Tuđman otvoreno i jasno  izjavljivao prije prvih višestranačkih izbora da hrvatski  narod krvlju mora dobiti državu. Dok je trajao dogovoreni rat  200 obitelji okupljenih oko vladajućeg HDZ-a je pljačkao ovu zemlju. Svakako, Tuđman se pobrinuo uz pomoć svojih vazala da mu ovaj naivan narod situira , i djeci, i unuke, postali su preko noći  mlilioneri u tadašnjim deutsch markama.Tuđmanov unuk Dejan Košutić je “kupio” Ilirija banku za samo 100 DEM, a nakon toga veliki “antifašist” Joža Manolić je postao podpredsjednik te iste banke dok je Škegro likvidirao poduzeće koje je pokrenulo poslovanje te banke. Tuđman i njegova državotvorna oligarhija je stvorila u vrijeme privatizacije vladavinu  reketarenja, bezakonja i političkih pritisaka putem državnih institucija i policije, ali to nije bio totalitarizam. To je bila demokratska vlast kojoj je zapadna “civilizacija” davala svu moguću podršku u slobodnoj pljački društvenog vlasništva i to nije za taj svijet dvostrukih kriterija nikakav kriminal. U to vrijeme naš vrli socijaldemonkrata  Zoran Milanović se zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova jer mu je ćaća Stipe bio desna ruka Vlatka Pavletića. To nije dokazano jednostranačje, to je višestranačje kao smokvin list fašizma.

Danas nam je zaista svima odlično u slobodi u kojoj možemo do besvijesti slušati ili urlati mržnju, ubij ovog, onog, pozdravljati za dom spreman! Eto, i ja slobodno i glasno, ali bez mržnje prema radnim ljudima drugačije nacionalnosti, podižem odustanak, jer su prosvijećeniji radni ljudi, u usporedbi sa onima iz 1945. godine, bez ijednog ispaljenog metka u klasnog neprijatelja, poput zadnjih blejećih ovaca zasljepljeni  bratoubiačkom mržnjom pristali kukavički da otplaćuju dionice za svoja poduzeća koja su stvorili oni i samo oni, vlastitim radom odvajajući dio od ukupnog dohotka u proširenje proizvodne reprodukcije. Dižem odustanak od ukazivanja na činjenicu da su radnici morali po zakonu ove fašističke  države otkupiti društvene stanove koje nisu dobili u socijalizmu, već su ih sami zaradili i otplatili bez profiterskih posrednika i ostalih lihvara. I taj Fond za stambenu izgradnju su jednakiji opljačkali dok su vam svirali rvackoljubive pjesmuljke. Dižem odustanak od pozivanja na zdravi razum naših fah idiota vlasnika diploma koji sebe usude nazivati intelektualcima jer zaista nemaju nikakvog znanja o socijalističkom načinu proizvodnje, jer nemaju pojma što je i kako je funkcionirao delegatski izborni sistem kojeg oni nazivaju komunističkim totalitarizmom. Nemaju pojma kako su nastajala sva ona poduzeća i kako su plasirane robe na nova tržišta. Nemaju pojma o pojmu definicija što je to uopće komunizam, a što socijalizam, ali znaju što je komunistički totalitarizam i da je dva miliona Hrvata ubio Titov režim u Jasenovacu koji je radio, zamislite, čak do 1951.! Ma kakvi dva, pet, pet miliona!

Nova slika (34)

 


Facebook komentari

Vesna Nikolić

Provjeri i ovo

8. DOGAĐAJI KOJI SU PRETHODILI USTANKU NARODA HRVATSKE 1941: RAVSIGUR – KONCENTRACIJSKI LOGORI

Osnivanje koncentracijskih logora je krenulo kada se ustaško vodstvo usudilo pokrenuti masovna privođenja Srba, Židova …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

nineteen − seven =