Početna / Kolumne / Buđav Lebac / Antifašistička liga, parada ponosa i jada

Antifašistička liga, parada ponosa i jada

Antifašistička liga, parada ponosa i jada

Bila je to noć bez mjesečine, svi su polagano tapkali kroz šumu, čulo se samo kako pucketaju grančice i šušti lišće, nitko nije prozborio ni riječ, masa se lagano kretala do zbornog mjesta, bila je to livada u sred šume. U daljini se vidio plamen baklje, to je bio putokaz kroz drveće, grane su šibale po licu, ali nitko nije pustio ni glasa. Kad su se svi okupili drug Josipović poznatiji kao “drug Sivi” obratio se okupljenom mnoštvu u pol glasa…“Drugovi, ne smijemo zaboraviti da je antifašizam sustav vrijednosti koji je nastao u obrani ljudskih prava, sloboda i jednakosti te se kao takav prometnuo u programsku osnovu pokreta otpora nacizmu i fašizmu.” Naime, to se dogodilo u zemlji šešira, a stvarni događaj je bio ponešto drugačiji.

-šampanjac i kanapei za jurišnike…

U zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici polako su dolazili gosti, svi su redom svečano obučeni, onako razdragani i nasmiješeni uz nekoliko kurtoaznih pozdrava zauzimali su unaprijed raspoređena mjesta. Tonci su pripremali razglas, fotoreporteri su se strateški rasporedili po sali, izvjestitelji su pred kamerama uvježbavali pripremljene govore. Sve je bilo spremno da započene ceremonija i još se samo čekalo da oni najstariji dođu do svojih mjesta. Tu i tamo se čuo poneki uzdah “huh” i “uf”. Ipak vijećnica ima blagi nagib, nije se baš ni lagano popeti na najgornje pozicije, ali sve u svemu nekako se započelo sa ceremonijom.

Eto, tako nekako izgleda kad se antifašisti okupljaju i organiziraju otpor prema bujajućem fašizmu i nacizmu u 2015 godini. Da nije tragično bilo bi komično, jer eto u Hrvatskoj je počeo bujati kult nacije, javlja se mržnja i strah.

“Danas se takvi stavovi toleriraju, a nerijetko javno zagovaraju i institucionalno podržavaju. Antifašistički spomenici, spomen-obilježja i dokumenti vezani uz antifašizam sustavno su uništavani. Školski udžbenici kao i nastava povijesti kontinuirano i zabrinjavajuće izostavlja sadržaje o relevantnosti antifašizma za Europu i samostalnu Hrvatsku”, ustvrdio je Zoran Pusić.

Nakon točno, 2964 (slovima/dvijetisućedevetstošezdesetčetiri) uništena antifašistička spomenika u Hrvatskoj tijekom domovinskog rata, hrabri “prvoborci” antifašističkog pokreta sjetili su se da nakon 24 godine organiziraju Antifašističku ligu čija će svrha biti da “pozicionira i definira antifašizam u Hrvatskoj”.

“Sve agresivnije poricanje i postepeno relativiziranje važnosti antifašističke borbe, nas je ujedinilo. Ne želim da Hrvatsku predstavljaju mržnja i strah, želim svojim unucima ostaviti pravednu državu”, kazao je Juraj Hrženjak.

Gospodinu ili drugu Hrženjaku (ako vam je tako milije) jedinom se nema šta prigovoriti u cijeloj ovoj priči, ali kako izgleda kada se oko Juraja Hrženjaka okupi uvaženo društvance koje je nešto mlađe nego on i kada se pred njih stavi podatak da je u 2015 godini u Hrvatskoj, razbijeno i uništeno točno nula antifašističkih spomenika. Što je priličan nesrazmjer u odnosu na ’91 godinu u kojoj ih je potaracano 2964 komada. To nas dovodi do pitanja, a koja je svrha branjenja tih istih tekovina sa ovakvim suludim zakašnjenjem? Da se kojim slučajem Juraj Hrženjak tim tempom uputio u borbu protiv fašizma, nacizma, ustaštva i četništva danas bi mi sjedili u nekoj drugoj državi i na nekom drugom osnivačkom skupu…pretpostavljam da bi svjedočili osnivanju Fašističke lige koja bi imala za cilj očuvanje fašističkih tekovina i obranu istih od pomanhitalog antifašizma.

-od civilizacijske tekovine do političke drekovine…

Nekako je antifašizam u toj našoj nesretnoj tranziciji iz pokreta otpora postao platforma na kojoj će se promicati demokratski procesi, dijalozi, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti, ali realnost je sljedeća. U Hrvatskoj više ne buja neoustaštvo već je neoustaštvo ali i izvorno ustaštvo odavno izraslo u jednu poveću sekvoju…to vam je ono drvo što naraste u promjeru 20 metara, a ide u visinu i do 90 metara, balvančina i po znači. Kad uzmemo u obzir da je situacija takva kakva je i kad iz te perspektive pogledamo na stvarnost, onda je ovo okupljanje salonskih ljevičara što su se hrabro probili do svojih fotelja u vijećnici, kroz gustu šumu mikrofona i zasljepljeni blicevima fotoaparata jedan od licemjernijih skupova u novijoj povijesti Hrvata.

Svatko onaj tko očekuje od ove grupice kilavaca bilo kakvu suštinsku promjenu i svatko onaj tko vjeruje da će mu ovi demagozi čuvati leđa kad dođe stani-pani, a stani-pani svako malo dolazi, onda se taj koji vjeruje u to gadno zajebao. Eto i u Savskoj 66 je neka vrsta direktnog udara na te temelje antifašizma koje tako hrabro i nesebično brani dream team iz Antifašističke lige, pa nismo vidjeli neke konkretne akcije ni poduhvate nekih istaknutih članova novookupljene lige. Kao što su se zajebali svi oni koji su slijepo vjerovali i još dan danas vjeruju da su svi branitelji otišli u domovinski rat samo iz domoljublja i bez ikakvih materijalnih pobuda, isti takav zajeb je i ovo osnivanje Antifašističke lige. Da postoji suštinska želja među tim nježnim i elokventnim “prvoborcima” da se suprostave dobro ukorjenjenom neoustaštvu u državi, onda bi ti isti “heroji” to odavno pokazali u pravo vrijeme i na pravom mjestu, a ne ovako uljuljkani u mekane fotelje i strateški raspoređeni po raznim političkim pozicijama iz kojih prosipaju otrcane parole na koje više ne reagira ni najzadrtiji desničar u ovoj državi.

Ono što je najžalosnije u cijeloj toj ceremoniji pokretanja Antifašističke lige je činjenica da su za dnevno političke svrhe iskorišteni neki od sudionika tog događaja koji su odavno dokazali sebe u toj borbi protiv suludog nacionalizma i političkog kurvanluka. Na renomeu onih koji nisu ukaljani blatom iz političke močvare zvane “tranzicijska demokracija u Hrvatskoj” nadokalamili su se “uvaženi” gosti i još “uvaženiji” govornici. Skoro da je na tom skupu trebalo postaviti ono naše omiljeno pitanje…“a gdje si ti bio devedesetprve” odnosno “a gdje si ti bio čedrdesetprve”.

-underground antifašizam na mekanoj fotelji…

Jer doista, gdje su bili istaknuti akteri održane ceremonije devedesetprve kada su se dizali antifašistički i partizanski spomenici u zrak? Gdje je tada bilo uvaženo društvo da se suprostavi bujajućem neoustaštvu u državi? Tko ih je spriječio da iskažu svoju hrabrost i želju da organiziraju Antifašističku ligu? Tko je te monumentalne političke figure zaustavio da se upute u državni vrh i da se obračunaju sa svim onim sumnjivim likovima i pomanhitalim dođoškama iz dijaspore što su nam objašnjavali kako je ustaštvo “vekovna težnja hrvatskog naroda” i kako je “Hercegovina, vekovno hrvatsko ognjišće”?

Konačno, koja je razlika između šator efendija koji već četiri mjeseca trube o nekim pravima i foliraju nekakvu borbu za potlačeni narod, a u vrijeme pretvorbe i privatizacije ih nije bilo ni čuti ni vidjeti i okupljenih antifašističkih simpatizera koji danas sa dvadesetčetiri godine zakašnjenja trube i foliraju nekakvu brigu oko tekovina antifašizma i temeljnim vrijednostima demokracije? Ako je išta u ovoj političkoj farsi gore od šatoraškog kvaziprosvjeda, a ustvari otvorenog podržavanja HDZ-a, onda je to kvazi branjenje antifašističkih tekovina od strane onih koji su u ove dvadesetčetiri godine na krilima povijesnog revizionizma, na krilima pomanhitalog nacionalizma gradili uspješne karijere i osiguravali si poveće plaće, mirovine, povlastice i beneficije.

Takvi antifašisti bi se sasvim dobro uklopili u bilo koji neofašistički sustav. Ustvari da budemo iskreni, takvi antifašisti su se odlično uklopili u neofašistički sustav i sastavni su dio njega. Doista nema potrebe za ovakvom farsom, jer ako nisu u protekla dva desetljeća napravili nikakav suštinski pomak u pogledu kristalno jasnih državnih stavova, ali prije svega zakona u odnosu na veličanje ustaštva i minoriziranje antifašizma i cijelog partizanskog pokreta i borbe, onda im treba zahvaliti na trudu i zalaganju i zamoliti ih lijepo da više ne brane tekovine antifašizma. Sve nam radite samo nemojte braniti tekovine antifašizma.

 

 

Facebook komentari

Branko Rafajac

Pripadnik radikalne grupe proletera "Mučki provokatori" što imaju za cilj izazivanje osjećaja neugode političko-poslovnoj eliti i funkciju putokaza za istu prema Remetincu. Radikalnim guljenjem njihovih džon obraza i stavljanjem soli na njihove kriminalne rane ostvaruje zajedno sa grupicom entuzijasta okupljenih na KontraPortalu višestruke moralne satisfakcije koje kasnije dila obespravljenom narodu.

Provjeri i ovo

Mirjana Lučić Baroni, ikona hrvatskog licemjerstva

  Piše: Branko Rafajac Preciznije rečeno, Mirjana Lučić je -možemo to slobodno reći- ni kriva …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

14 + six =