Početna / Istaknuto / Arrival: splet žanrovskih klišeja, rodnih stereotipa i uznemirujućih moralnih pouka

Arrival: splet žanrovskih klišeja, rodnih stereotipa i uznemirujućih moralnih pouka

Arrival: splet žanrovskih klišeja, rodnih stereotipa i uznemirujućih moralnih pouka

Prikaz inteligentnog izvanzemaljskog života s biološkog/evolucijskog gledišta kroz povijest znanstvene fantastike ugrubo bi se dao svesti pod dvije kategorije: humanoidni i nehumanoidni oblici života. Sa stajališta evolucije prva kategorija je naivna i naprosto nevjerojatna: očekuje da je posvuda u svemiru nastanak i razvoj života tekao slično kao na Zemlji pa da u konačnici imamo tuđince s dvije ruke, dvije noge, glavom i sitnijim fizičkim obilježjima nalik na ljudska (oči, usta, reproduktivni organi…), uz minimalne varijacije – do te mjere da je ponekad, kao npr. u Zvjezdanim stazama, moguće križanje među vrstama, te da u konačnici ni jezici koji su se eonima zasebno razvijali na dalekim izoliranim planetima nisu neka nesavladiva prepreka. Prikaz vanzemaljaca kvrgavih glava bliži je stoga religioznom pogledu na univerzum i život, čak i kreacionističkim stajalištima (bez obzira na geocentrizam), jer bezbrojne rase kao da su stvorene po istom modelu, i to otprilike u istom vremenskom i prostornom odsječku univerzuma kako bi mogli doći u interakciju. Prikaz humanoidnih vanzemaljaca nije rijetkost, tvorac Zvjezdanih staza Gene Roddenberry nije tu iznimka (mada su zanimljiva i znakovita njegova religiozna previranja), i zapravo se radi o liniji manjeg otpora: čemu silan trud oko izmišljanja potpuno nove, drukčije biologije, kad se samo želimo dobro isprebijati, možda čak istrijebiti. U Zvjezdanim stazama stvar je ipak malo drukčija, jer tamo određene vrste predstavljaju personificirane ljudske osobine (razum, emotivnost, agresivnost i sl.), pa njihova interakcija nužno vodi u propitivanje ljudske prirode i moraliziranje.

Autori koji ne pristaju na takva rješenja trude se biti nešto znanstveniji i problemu pristupaju oprezno i sa skepsom. Izvanzemaljski život, ako ga ima, proizvod je evolucije u sasvim drukčijim okolnostima i nužno se mora razlikovati od zemaljskog, a inteligentna bića ne mogu biti ni približno humanoidna. U skladu s tim, i njihov jezik nužno počiva na sasvim drugačijim biološkim i civilizacijskim osnovama, što bi prilikom kontakta znatno otežalo komunikaciju. Znanstvena fantastika obiluje dojmljivim i maštovitim kreacijama nehumanoidnih  civilizacija i pokušaja komunikacije s njima, koji su redovno završavali debaklom. Sjetimo se samo tuđinaca iz Clarkeove tetralogije o Rami gdje sam izgled jedne rase u ljudima izaziva odbojnost i paniku, o teškoćama u komunikaciji da se i ne govori; zatim čuvenog Lemovom Solarisa (1961.), živog oceana za koji znanstvenici nisu u stanju reći je li uopće živ, a kamoli inteligentan; pa tuđinske rase u Haldemanovom Vječnom ratu (1974.) s kojom ljudi tisućljećima ratuju naprosto zbog greške u komunikaciji… i bezbrojnih drugih prikaza civilizacija inteligentnih insekata s maticom od kojih je vjerojatno najpoznatiji onaj iz Heinleinovih Svemirskih marinaca (1959.) itd.

***

Arrival: splet žanrovskih klišeja, rodnih stereotipa i uznemirujućih moralnih pouka
Tvrda glava znanstvene fantastike

Neki u tom znanstvenom skepticizmu odlaze toliko daleko (poput Clarkea i Lema), da zapravo sumnjaju u mogućnost ikakvog kontakta, pa i smisao istraživanja svemira i međuzvjezdanih putovanja (zbog dilatacije vremena pri relativističkim brzinama). Stanislaw Lem to je propitivao u genijalnom (i slabo pročitanom) distopijskom romanu Povratak sa zvijezda (1961.), jednom od najboljih SF i distopijskih romana ikad napisanih (usudio bih se reći, u rangu Zamjatina, Huxleya i Orwella). Teško je za očekivati, smatra Lem, da će se dvije civilizacije ikada pojaviti u neposrednoj svemirskoj blizini (u krugu od dvjestotinjak svjetlosnih godina recimo), u istom vremenskom odsječku i to na sličnom tehnološkom stupnju razvoja kako bi mogli doći u kontakt. Statistička mogućnost ravna je nuli, a ako bi se nekim čudom to i dogodilo, pitanje je kako bi taj kontakt završio. Lem to razmatra u romanu znakovita naslova Fijasko (1987.), u kojemu je tuđinska biologija do te mjere različita da zemaljski astronaut nije bio u stanju shvatiti da gleda u živa bića, usto još visokorazvijena i inteligentna. Dodajmo još da smo sličnu situaciju čitali u Enderovoj igri (1985.) O. S. Carda (i gledali u istoimenoj ekranizaciji Gavina Hooda iz 2013.) gdje tuđinska matica i roj nisu  bili u stanju u ljudima vidjeti inteligentnu rasu čak i dok su se borili protiv zemaljskih letjelica.

Na ovakvo uvodno razmatranje naveo me znanstveno fantastični film Dolazak (Arrival) redatelja Denisa Villeneuvea (scenarij Erica Heisserera prema priči Teda Chianga), koji je status najboljeg SF filma 2016. potvrdio i nominacijom za Oscara u nekoliko kategorija, među ostalima i za najbolji film. Oscara je na kraju ipak dobio Moonlight, dok je Arrival u potpunosti podbacio. Što se mene tiče, zasluženo. Jer ako je u njemu išta za pohvaliti (osim dramatične muzike i konstantno uznemirujuće atmosfere, nalik onoj u Villeneuveovom, inače odličnom, filmu Sicario) onda je to upravo prikaz nehumanoidnih vanzemaljaca, koji izgledaju kao biljke nalik hobotnici (ili obratno), dišu drugačiju atmosferu od Zemljana, a zvukovi koje proizvode i simboli kojima bilježe taj zvuk (jezik i pismo) ne nalikuje ničem s čime su se Zemljani kroz povijest susreli. Dakako, u praksi, teorija je već nešto drugo. U pluseve treba ubrojiti i dojmljivu tuđinsku letjelicu nalik golemoj sjemenki jabuke (što će niknuti iz nje, kakvo stablo spoznaje?), i to je zapravo to – sve ostalo je svedivo pod već prožvakane holivudske klišeje i budalaštine koje se eventualno mogu pobrojati, bez potrebe (a fali i živaca) za pretjeranim interpretiranjem i davanjem smisla ovome ili onome u tzv. širem kontekstu.

***

Nakon što se tuđinska letjelica pojavila u Montani (SAD) i na još 11 mjesta na planeti (baš mora biti 12), nervozna američka vojska poziva lingvistkinju Louise Banks (Amy Adams) da im prevede što oni hoće i zašto su došli (prije nego zapucamo kulturno je pitati). Nju na dvorištu sveučilišta nadlijeću u brišućem letu borbeni avioni za kojima zvuk ne kasni, ljudi gledaju gore, očito je neko sranje čim avioni paraju nebo, a gledatelj se skupa s njom informira isječcima iz televizijskih izvještaja. Kad netko u Hollywoodu napokon odustane od bombardiranja tobožnjim isječcima iz televizijskih vijesti bit će to revolucija američkog filma. No nijedna kamera ne snima letjelicu, to redatelj ostavlja za kasnije, valjda radi napetosti. S Louise na teren odlazi i fizičar Ian Donnelly (Jeremy Renner), čija uloga je valjda samo da stoji i bulji u njene pokušaje komunikacije s tuđincima. U stereotipnom prikazu muškog i ženskog roda, Ian je fizičar i matematičar i valjda stoga glas razuma, dok je Louise nadarena za jezike, i jebiga, emotivnija i sklona savijanju gnijezda. To valjda simbolizira ptica u kavezu koji vuku sa sobom. Muškarci mašu svojim hladnim falusoidnim oružjem, dok ona nastoji dokučiti jezik tuđinaca i doista uspostaviti komunikaciju. Kada na kraju treba razuvjeriti kineskog generala koji samo što nije (neće, pa neće) zapucao na tuđince, ona će pribjeći manipuliranju njegovim osjećajima i tako spasiti svijet (ili barem Kinu).

Arrival: splet žanrovskih klišeja, rodnih stereotipa i uznemirujućih moralnih pouka
#ljudi

Dakako, vojnici u čijim rukama je sudbina svijeta suviše su mutavi da bi shvatili razliku između govora i pisma, o kognitivnoj lingvistici da se i ne govori, pa postaju sve nervozniji. Neki drugi vojnici previše gledaju internetske huškače i paranoike pa postavljaju bombu u svemirsku „ljušturu”, u kojoj inače Louise i Ian ulaze s minimumom opreme. Kao da ovaj kretenski incident nije dovoljan, tu su i glupi i zlikovački Rusi i Kinezi, koji gotovo započnu rat s vanzemaljcima, jer kao i američki vojnici, ne shvaćaju da bi riječ „oružje“ mogla značiti i nešto drugo, recimo, alat, znanje i sl. Zaboga, zar bi tuđinci odugovlačili s upoznavanjem i pristojno najavljivali invaziju, ako im je to na pameti?

Najveći problem zbiva se pri kraju, kada Louise prokuži njihov „univerzalni jezik” koji joj otvori pogled u budućnost, pa shvaćamo da su njeni flashbackovi zapravo bili flashforwardi, a dijete kojega se neprekidno prisjeća tek će dobiti (dakako, s Ianom, s kim drugim?) i potom ga izgubiti (dijete, ali i Iana). Ovo su vrlo uznemirujuće moralne pouke kakvih se ne bi postidjeli ni obiteljaši Željke Markić: premda zna da će joj kćer umrijeti od teške bolesti, vjerojatno u mukama, Louise ipak odlučuje roditi (ne roditi, ona još nije ni trudna, nego tek začeti!), a da Ianu prije začeća nije rekla što je vidjela? Jer zašto bi otac imao pravo odlučivati o vlastitom djetetu? Što je žena koja ne rodi, makar vidjela tešku patnju vlastitog djeteta u budućnosti? Koji je moral ove priče? Da ne treba izbjegavati patnju čak i uz spoznaju da će nas zadesiti? Da treba roditi pod svaku cijenu? Ali kad bismo poznavali budućnost, što bi nam zapravo ostalo od života? Život je podnošljiv samo u neznanju, i ako bismo imali spoznaje o budućnosti, o vlastitim budućim greškama, patnjama i smrti, i sam život izgubio bi smisao, čak i ono lijepo što bi nam se moglo dogoditi izgubilo bi se uslijed neprekidnog biranja drugih putove (jer većina bi to radila, za razliku od Louise Banks). Arrival ide suprotnim smjerom i kao takav uznemiruje i oduzima svaku nadu i vjeru u čovječanstvo. Pored takvog kraja postaje sasvim nebitno zašto su tuđinci uopće došli i kakva ih to nevolja čeka u budućnosti da su od ljudi došli tražiti pomoć. Doista, kakvu to nevolju uopće može imati vrsta koja je ovladala i prostorom i vremenom?

***

Arrival: splet žanrovskih klišeja, rodnih stereotipa i uznemirujućih moralnih pouka
Humanoid

Film je tobože otvorio mnoga ključna pitanja (dosad zatvorena?), ponudio i neke odgovore, te stekao trenutnu naklonost većeg dijela kritike i publike, ali teško da će postati SF klasik na tragu Odiseje ili Solarisa. Veće šanse za to ima Interstellar. Iako sam svašta spreman otrpjeti kada je SF u pitanju, Arrival mi je ostavio vrlo loš dojam i teško da ga opet želim pogledati. Unatoč upečatljivom izgledu i jeziku vanzemaljaca, radije ću opet gledati bijesne Klingonce i racionalne Vulkance, negoli se nervirati vječnim holivudskim budalaštinama o Rusima, Kinezima i ostatku svemira, te konzervativnim ideologijama loše zapakiranima u priče o ljubavi, zajedništvu, svetoj obitelji i svetoj patnji i… čemu još? Teško razumljivim ilegalnim imigrantima? Jebeš to! Warp 9!

Facebook komentari

Davor Ivankovac

Književni proleter i volonter, čita i piše kada mu to mačak Arthur dopusti, inače je beskompromisan.

Provjeri i ovo

Ustaško-revijalna komponenta proslave Oluje izmještena iz Knina u Slunj

  I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

sixteen + 7 =