Početna / Istaknuto / Čarobna gora Paola Sorrentina

Čarobna gora Paola Sorrentina

Čarobna gora Paola Sorrentina

Posljednji film talijanskog redatelja, oskarovca i felinijevca Paola Sorrentina od najvećeg dijela kritike dočekan je s pohvalama i oduševljenjem. S pravom, jer Mladost (Youth / La giovinezza) nije samo dosad najbolji Sorrentinov film, već i jedan od najboljih europskih filmova u protekloj godini, a možda i u proteklih nekoliko godina.
Stilski, kompozicijski, pa i tematski, Mladost je film blizak svome Oscarom nagrađenom prethodniku Velikoj ljepoti (La Grande Bellezza) ali je od njega prohodniji, dinamičniji, napetiji, nešto kraći i u konačnici bolji. Sorrentinovu kompoziciju karakterizira mozaičnost, nizanje labavo povezanih scena koje postupno, kako film odmiče, popunjavaju širu sliku radnje i profiliraju glave likove u kompleksne figure bogate prošlosti i unutarnjeg, emotivnog života. Razvoj radnje stoga je usporen, te na samom početku od gledatelja iziskuje strpljenje, koje će svakako biti nagrađeno nesvakidašnjim estetskim užitkom.

Čarobna gora

Čarobna gora Paola Sorrentina
Michael Caine i Harvey Keitel

U središtu su radnje dvojica ostarjelih prijatelja i umjetnika, Fred Ballinger (Michael Caine) i Mick Boyle (Harvey Keitel). Prvi je skladatelj i dirigent, drugi filmski redatelj. Obojica slavni, ali na zalasku karijere, našli su se u luksuznom hotelu i lječilištu u švicarskim Alpama, gdje vrijeme provode (kad nisu zauzeti pretragama i wellness-tretmanima) u šetnjama očaravajućim krajolikom i razgovorima o životu, umjetnosti, ljubavi. Ballinger je dovršio svoj opus i više ne namjerava raditi, dok Boyle s grupom mladih scenarista radi na svom posljednjem filmu, koji bi mu trebao biti i umjetnički testament, konačno životno remek-djelo, kako sam vjeruje.
Društvo im povremeno pravi niz zanimljivih likova, poput glumca Jimmyja Treea (Paul Dano) koji se u hotelu priprema za novu ulogu i preispituje dosadašnju karijeru ili Lene Ballinger (Rachel Weisz), Fredove kćeri koja je upravo raskinula s Mickovim sinom, te osim ljubavnog kraha preispituje i svoj odnos s ocem kao i očev s majkom. Tu su još i slavni nogometaš Maradona (Roly Serrano), Miss Universe (Madalina Diana Ghenea), pop-pjevačica Paloma Faith (koja glumi samu sebe), kraljičin izaslanik, jedan budistički svećenik koji navodno levitira, jedan stariji posvađani bračni par, dječak koji vježba na violini, djevojčica koja komentira Jimmyjeve uloge, sredovječni planinar, te u konačnici i Jane Fonda, koja glumi ostarjelu glumicu i Mickovu vječnu inspiraciju, glumačku divu Brendu Morel.
Ovako šaroliko društvo slučajno okupljeno jednog ljeta u alpskom lječilištu jamac je dobre zabave i inteligentnog humora, neočekivanih zapleta i obrata, te zanimljivih i pametnih dijaloga (da, ponekad i neuvjerljivih).
Smještanje radnje baš u takvo okružje neizbježno priziva slavni roman Thomasa Manna, no tu sličnost uglavnom prestaje. Pored književne i intelektualne gromade, Mladost odiše frivolnošću i lakoćom koju suvremenost naprosto nameće; nad Sorrentinov svijet ne nadvija se ništa tako sudbinski teško i zlokobno kao slutnja Velikog rata u Čarobnoj gori, niti su njegovi likovi (osim staraca) pod neprekidnom sjenom smrti, osobne ili europske, kao što su to nezaboravni likovi Mannovog alpskog sanatorija, uglavnom tuberkulozni, dakle smrtno bolesni. Iako je erotska napetost u obojice dosljedno provedena, ta je erotičnost uvijek na svoj način malo pomaknuta, ondje među smrtno bolesnim pacijentima, ovdje među starcima, odnosno starima i mladima, od masaža koje nisu samo masaže, do otvorenog prostituiranja. Ništa novo u književnosti i filmu, ali magija kojom nas autori uvlače u taj začarani zatvoreni planinski svijet je podjednaka i naprosto neodoljiva. Tolika zapravo da ni ulazak potpuno gole Miss Universe u bazen ne pojačava znatnije taj dojam, samo ga potvrđuje.

Nepodnošljiva lakoća postojanja

Ima u cijelom filmu i nečeg kunderijanskog. Prije svega u prevladavajućim temama prolaznosti vremena, mladosti i starosti, pamćenja i zaborava, lakoće i težine, koje je slavni češko-francuski pisac varirao kroz cijeli opus, a koje Sorrentino stavlja u prvi plan, da bi kroz njihovu motivsku razradu (mada ni blizu tako slojevito i kompleksno kao Kundera) propitivao o smislu umjetnosti u epohi lakoće, buke, zaborava i posvemašnje užurbanosti.
Nasuprot infantilnosti globalne buke i neartikuliranog urlikanja, ispraznosti i neiskustva, ovi autori daju prednost polaganosti, tišini izoliranih mjesta i svemu što će iz toga izvući jedinke bogatog unutarnjeg života sposobne pamtiti, i iz pamćenja izvlačiti pouke. Ova dva oprečna svijeta, prošli i sadašnji, utjelovljuju pop-zvijezda Paloma Faith, »najbeznačajnija žena na svijetu« i klasičar Ballinger; jedno nasuprot drugome, kao da su izašli iz nekog Kunderinog francuskog romana, od Polaganosti do Praznika beznačajnosti (pa i ranije). Nasuprot Ballingerovoj skladbi u završnici filma, bremenitoj životnim iskustvom i emocijama, Palomin video-spot koji gledamo usred filma najobičniji je soundtrack praznika beznačajnosti.

Čarobna gora Paola Sorrentina
Život je drugdje

Ironično je to što su ti pobornici pamćenja i starih vrijednosti, ti čuvari staroga svijeta (odnosno sjećanja na njega) koji je još cijenio tišinu, polaganost, klasičnu glazbu i umjetnost zapravo vrlo stari ljudi, individue oronulih i nepouzdanih sjećanja i samim time dvojbenih iskustava i okrhnutih identiteta, koji pred terorom mladosti više naprosto ne mogu ništa, gube i posljednju bitku nakon povlačenja u izolirani planinski hotel za društvenu elitu. Ballinger je duboko razočaran i potišten: njegova kćer, a još je u najboljim godinama, više ne pamti niti jednu od tisuća sitnih dobrih djela koje joj je on kao otac učinio, dok od cjelokupnog glazbenog opusa publika pamti samo Jednostavne pjesme (Simple Songs). Što ostaje od naše umjetnosti kada umremo? Zbog koga je radimo i kome je ostavljamo? Iste dvojbe muče i mladog glumca Treea, koji je unatoč brojnim velikim ulogama mladima prepoznatljiv jedino po ulozi robota u nekom blockbusteru. »Lakoća je neodoljivo iskušenje«, kaže mu Ballinger u jednom kunderijanskom momentu, da bi još pridodao: »Lakoća je također i perverzija.«
Provodni motiv cijeloga filma je muzička fraza s početka Jednostavnih pjesama, emotivne i vrlo osobne Ballingerove skladbe (autor glazbe je za Oscara nominirani skladatelj David Lang) kojom na kraju dirigira, u možda najdirljivijem filmskom finalu koje smo odgledali nakon Života drugih, a zbog kojega ćemo možda, opraštajući se od glavnih likova, kao na kraju Čarobne gore, »vrhom prsta nježno dodirnuti krajičak oka«. Možda ćemo.

Velika ljepota

Mladost je film iznimne vizualne i glazbene ljepote, glumačkih ostvarenja i nezaboravnih likova i scena. Osobito treba izdvojiti genijalnu glumu Michaela Cainea i Harveya Keitela, te doista sjajne izvedbe Paula Dana, Rachel Weisz, Jane Fonde, te mlade bosanske glumice Lune Zimić Mijović, koja glumi maserku vrlo neobičnog izgleda i ponašanja.
Kao najveće zamjerke filmu isticane su usporenost razvoja radnje, poneke slabije glumačke izvedbe i tu i tamo neuvjerljivi, i tobože pametni, a zapravo nepametni dijalozi. Toga u filmu zasigurno i ima, što meni osobno ne kvari dojam.
Dozvoljavam da je moje oduševljenje filmom, koji je od nekih filmskih kritičara čak i negativno ocijenjen, sasvim subjektivno te da zasigurno proizlazi iz književnog školovanja i čitateljskog iskustva, koje je dosad ipak značajnije od gledateljskog, tj. filmskog. ‘Književni gledatelji’ svikli na omašne eksperimentalne romane bez likova ili jasnog razvoja radnje, forme značajnije od sadržaja i kilometarskih rečenica kojima se ništa ne rasvjetljava, naprotiv, dodatno se zamagljuje, takvi dakle čitatelji Sorrentinove će filmove odgledat poput napetih akcijskih trilera. Mada oni to nisu, kao što nisu ni dosadni.
Unatoč velikim dosadašnjim ostvarenjima, rekao bih da je tek Mladost istinska Sorrentinova velika ljepota, pa iako je podbacio s nominacijama i nagradama, film je to kojega ćemo pamtiti, referirati se na njega i vraćati mu se. A ono što doista raduje – Sorrentino je za razliku od njegovih filmskih junaka upravo u najboljim godinama i vjerojatno na vrhuncu kreativne snage, tako da ćemo njegova nova djela u buduće s nestrpljenjem iščekivati. Barem ja, ako ne mi.


Facebook komentari

Davor Ivankovac

Književni proleter i volonter, čita i piše kada mu to mačak Arthur dopusti, inače je beskompromisan.

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

5 × one =