Početna / Istaknuto / Cenzor Hitrec protiv novije književnosti

Cenzor Hitrec protiv novije književnosti

 

hitrec

 

Piše: Ratko Šantl
Piše: Ratko Šantl

Hrvoje Hitrec, kolumnist Hrvatskog ‘katoličkog’ vijeća (HKV) u člancima ‘Školske novine o kurikulumu, reformi, lektiri i pravopisnoj diktaturi’ (15. 03.)  i ‘Tendenciozan i diletantski pokušaj razaranja nosivih stupova hrvatske, europske i svjetske književnosti’ (07. 03.) iznio je svoje mišljenje o predloženom popisu lektire.

DIJAGNOZA i SEKS

‘…Ne čitam „novu književnost“ bolesnih mediokriteta. Jednu je takvu rečenicu (a valjda ih ima više, no i ova je dovoljna) izvlači autorica J. Horvat na svjetlost dana. Rečenica glasi: „Kad sam se vratio i to rekao Marini, napravila je facu kao da vidi duh svoga oca kako jebe petogodišnju djevojčicu“. Napisao je to Zoran Ferić u knjizi „Anđeo u ofsajdu“ , koju Jokić i njegova bolesna svita uvrštavaju u lektiru. Tako se hrvatska književnost i kultura u cjelini, plus školstvo, naravno, doista našlo u zaleđu civiliziranosti. (…) To je, znači, zamjena za izbačenoga Homera, za Bibliju itd.

Hitrec priznaje da ne čita ‘noviju književnost’ jer ju pišu ‘bolesni mediokriteti’ te se pita gdje su klasična djela svjetske književnosti poput Biblije i autori kao Homer. Da je autor Anđela u ofsajdu ‘bolesni mediokritet’, kolumnist HKV-a potkrjepljuje sljedećim navodom:

Kad sam se vratio i to rekao Marini, napravila je facu kao da vidi duh svoga oca kako jebe petogodišnju djevojčicu.’

Stilistički gledano, u toj je rečenici upotrijebljena poredba – ‘…kao da vidi duh svoga oca kako…’ itd. Drugim riječima, autor hoće reći da je Marina imala zaprepašteni izraz lica. Stvar je književnika kakva će izažajna sredstva koristiti u svom djelu. Stvar je čitatelja kako će to primiti. Ali ta jedna rečenica ne dokazuje da je Ferić mediokritet, i još k tomu bolestan. Niti se pomoću ‘nečitanja’ mogu procjenjivati književna djela, i to na temelju tek jednog citata.

 

U prošlosti, knjige su cenzurirane i zabranjivane, procjenjivane su s vjerskomoralnog stajališta – ili se ocjenjivala njihova ‘politička podobnost’ (odnosno, politička podobnost samih autora). Postojao je i (crkveni) Indeks zabranjenih knjiga za čitanje, kao i soc-realistički (‘crveni’) odnos prema književnosti. Pa su se tako književna djela kroz stoljeća etiketirala kao ‘štetna’, ‘zastranjena’, ‘nemoralna’ po raznoraznim kriterijima.

Jasno je da Hitrec procjenjuje knjige po svojim, tradicionalnim, konzervativnim mjerilima.

Uostalom, Ferićeva zbirka nije lektira za osnovnu školu već za završni razred srednje – a tinejdžeri će do svoje sedamnaeste ili osamnaeste godine vidjeti i naslušati se svega i svačega preko američkih filmova, interneta, glazbe itd. tako da im Ferić neće ni biti toliko šokantan.

U višim razredima osnovne škole autor ovih redaka je za lektiru čitao roman ‘Operacija Stonoga’ J. Horvata. Ne znam više je li to bila obvezatno štivo ili je čitana kao slobodni izbor. Uglavnom, jedan razgovor među likovima romana ide ovako:

Pa nije sad februar, ne fukaju se mačke vani…

Iako bi ‘finije’ zvučalo da je autor upotrijebio koji drugi izraz umjesto ‘fukati’, on se odlučio za ‘sirov’ dijalog, pretpostavljam, u svrhu karakterizacije likova. Treba li zbog te jedne rečenice

diskreditirati autora kao književnika? Hitrecovu ukusu bi valjda više godilo da dotična rečenica ima ovaj oblik:

Pa nije sad veljača da se mace obljubljuju vani…

Ili, možda da tog dijaloga nema.

 

I sam Hitrec u svojim Smogovcima ima scenu gdje nezaboravni Dunja i Mazalo na satu engleskog jezika pišu jedno drugome poruke na papirićima. Kad joj njen dragi predloži nešto ‘konkretno’, Dunja mu otpiše: Nothing before marriage! (Ništa prije braka!)

Znači, u rečenom odlomku ne govori se o seksu eksplicitno, ali se to sugerira – on bi htio nešto, dok se Dunja ‘brani’ – i Mazalo dobiva poruku da seksa neće biti prije nego što mu ona to dopusti.

Nećemo sad otkrivati čitateljima jesu li se dvoje ljubavnika dogovorili za spolni odnos ili nisu – ili su prvo otišli kod svećenika i održavali propisanu čistoću prije stupanja u brak.

No, mislim da se nitko neće buniti što Hitrec ovdje piše o tinejdžerskom ljubavnom paru –  niti će se impliciranje seksa uzimati autoru za neoprostivi grijeh.

 

I Držić, klasični naš dramatičar (16. st.) koristi vulgarne riječi u svojim dramama – tako npr. u ‘Noveli od Stanca’ ima izraze ‘usrati’, ‘kučke’, ‘kurve’ itd. – a u ‘Dundu Maroju’ spominje se, uz kurve i ‘slatko mokrenje.’

Pa ako je klasik Držić vulgaran, kojom to logikom suvremeni autor Ferić ne bi smio biti ‘sočan’ odnosno provokativan?

 

Prisjetimo se da je i iz Baudelaireove zbirke ‘Cvjetovi zla’ (1857.) sudskim putem bilo izbačeno šest pjesama te su autor i izdavač bili globljeni a sve zato jer su pjesme smatrane nemoralnima  – a radilo se, zapravo, o erotskim pjesmama. A bez Baudelairea se danas ne može ni zamisliti moderno pjesništvo.

 

gilgameš

 

I u Bibliji (svetoj knjizi kršćana i Židova) , koju bi kolumnist HKV-a uvrstio u lektiru, ima itekako sočnih dijelova, kao npr. u Pjesmi nad pjesmama:

‘Tvoje su dvije dojke

kao dva laneta, blizanca košutina,

što pasu među ljiljanima.’ (4, 5)

Hrvoje Hitrec će reći: ‘Da, to je klasična lijepa književnost, a ne perverzni Ferić!’

Poput Ferića, i autor Pjesme nad pjesmama koristi poredbe (ženske grudi kao blizanci košute).

Implicitno, to znači da zaručnik promatra dojke svoje zaručnice, onako već kako muškarci pilje u ženske atribute vjekovima. Znači, ništa se nije mnogo promijenilo od vremena kad je Pjesma nad pjesmama nastala pa do današnjih dana. Muškarce i dalje zamamljuje ženska ljepota. Možda su samo stihovi o toj temi eksplicitniji.

 

SVETA UBIJANJA

 

Neuvrštavanje nekih klasičnih djela hrvatske i svjetske književnosti a preferiranje suvremenijih i novijih naslova, HKV-ovac ocjenjuje ovako:

‘Sve rečeno govori da se radi o svojevrsnom kulturocidu, u odnosu prema baštini usporedivom s islamističkim razaranjem hramova u Ninivi.’

Kad je već Hitrec nabrojao izostavljena djela s popisa lektire (Gilgameš, Biblija, Marulićeva Judita, Vergilije itd.), moramo primijetiti, što se tiče drevnih književnih tekstova, da na popisu nema ni staroindijskih Veda ili Mahabharate ni Talmuda.
Možda bi bilo dobro da se i o tome razmisli te se tim tako vremenski dalekim djelima posveti pozornost.

‘Ni Gilgameša ni Biblije nema u začudnom popisu lektire, pa učenik koji će se poslije susresti s motivima iz Biblije kojih je prepuna europska kultura – o likovnoj umjetnosti da i ne govorim – ne će moći spoznati o čemu je riječ i odakle dolaze. Budući da nema Biblije, logično je da je „stručna skupina“ izbacila i Marulića i njegovu „Juditu“, kako đaci ne bi pitali tko je odakle ta Judita. Tako će učenici ostati već na samome početku obezglavljeni kao Holoferno, Marulićeva Judita ne će naravno imati priliku ni shvatiti da je „Judita“ spjev „s ključem“ (štono bi se danas reklo), to jest domoljubni spjev rođen u vrijeme osmanlijske opasnosti.’

Začudo, u popisu nema ni Kurana. ‘Motiva iz Biblije prepuna je europska kultura’, kaže Hitrec, no napomenimo i to da je ‘po motivima iz Biblije’ zaposjednut, razrušen i opljačkan Zadar 1202. od strane križarske vojske – što će reći da su kršćani odnosno križari opsjedali grad, ubijali i protjerali stanovnike Zadra – koji su također bili kršćani. I u tom slučaju, križari su se pokazali kao pravi barbari. Dvije godine kasnije, križarski ‘junaci’ osvojili i opljačkali Carigrad. Da samo još spomenemo slučaj grada Jeruzalema. On je objema suprotstavljenim religijama bio ‘svet’ (stoga i bitan), pa je tako od 638. do 1099. bio u rukama Arapa kada ga osvajaju križari i drže do 1187., a tada ga opet zaposjedaju Arapi i vladaju njime do 1517.  kad prelazi u ruke Turcima.

 

I u ime kršćanstva (a pozivanjem na Bibliju) i u ime islama (Kuran) organizirani su ratovi i osvajanja teritorija. Provođeno je, po Bibliji, više ili manje nasilno pokrštavanje ‘divljih’ afričkih, američkih i drugih plemena, odvođenje u ropstvo, organizirana je inkvizicija itd.  – a sve to nimalo ne bijaše u stilu milosrđa i ljubavi prema bližnjem kako promovira sveta knjiga kršćanstva. Znači, nije problem sam biblijski ili kuranski tekst – problem je interpretacija odnosno shvaćanje istog.

A ako je kršćanstvo bez grijeha – neka ono, po biblijskom načelu, prvo baci kamen na drugu religiju.

I ako bi se uvrstila Biblija u lektiru, kao sveta knjiga kršćana i Židova, zašto popisu ne dodati i Kuran, svetu knjigu islama?

INDEX LIBRORUM PROHIBITORUM

‘Kada je slaboumnim „popisom“ razorila rečene stupove, stručna ekipa podmetnula je eksploziv pod Homera i izbacila Ilijadu i Odiseju, epove bez kojih je i opet nemoguće spoznati tisuće reminiscencija u djelima europske književnosti, pa dakako i hrvatske, bez koje je nemoguće shvatiti „Eneidu“ i Vergilija koji vodi prema Danetu. Dante Alighieri je ostao u popisu, valjda nekim previdom. Nema u popisu grčkoga pjesništva, rimska književnost ne postoji, a čini mi se da nisam vidio ni Ovidija. Preko srednjega vijeka prelazi se šutke, uključujući i hrvatsku Šibensku molitvu, a i daljnja su razdoblja ostala bez vrhunaca kao što su Sannazzaro, Machiavelli, Tasso, potom Cervates ili velika figura francuske književnosti Rabelais.’

 

Svakom izboru odnosno popisu može se prigovoriti – pa i ovom.  Uvijek će nekome nešto biti suvišno a drugome će štogod manjkati.

Tako nedostaje npr. prvi veliki engleski srednjovjekovni pjesnik, Geoffrey Chaucer. Nije

uvršten ni Slavko Kolar, čija je pripovijetka Breza poslužila kao predložak za jedan od najboljih hrvatskih filmova. Od kajkavskih autora izostavljen je dramatičar Tituš Brezovački i pjesnik Nikola Pavić.

Za svaku bi se nacionalnu književnost moglo navesti koja sva imena i djela manjkaju.

 

švejk

 

Ali, uvršteni su Tennessee Williams (Tramvaj zvan čežnja), Tolkein (Gospodar prstenova), Orhan Pamuk, Milan Kundera, nezaobilazni humorist Hašek sa svojim Švejkom, Agatha Christie i A. C. Doyle kao predstavnici kriminalističkog romana, Albert Camus i njegov Stranac, dramatičar i pisac humoreski Čehov, Chuck Palahniuk s knjigom Klub boraca po kojem je i snimljen kultni film te mnogi drugi.

Od naših autora, tu je, između ostaloga, Dubravka Ugrešić i njezina Štefica Cvek (također ekranizirano djelo pod naslovom U raljama života), Pavao Pavličić sa fantasy romanima, veliki Tin Ujević i najveća hrvatska pjesnikinja Vesna Parun, pa Šenoa, Šimić i Šoljan, Tribuson i Ante Tomić, Matoš, Julijana Matanović,  svestrani Krleža te liričari Kranjčević  i Cesarić i još mnogi.

 

Iščitavanjem popisa može se vidjeti da su autori nastojali naći ravnotežu između starijih, klasičnih pisaca (Dante, Goethe, Gogolj, Ivan Mažuranić, Držić, Shakespeare) i novih (Patrick Süskind, Anne Rice, već spomenuti Palahniuk, G. G. Marquez, Jergović, Ivana Bodrožić Simić itd.) Ima i podosta ženskog pisma – Ana Ahmatova, Virginia Wolf, Marguerite Yourcenar, Anne Rice, Marguerite Duras, Slavenka Drakulić i već navedene hrvatske autorice – Vesna Parun, J. Matanović itd.)

Zastupljeni su kako čakavski autori (M. Mirković, D. Gervais) tako i kajkavski – Fran Galović, zatim Krleža (kao autor Balada) te roman Kristiana Novaka Črna mati zemla (2013.), a tu su i Branimir (Johnny) Štulić, frontmen Azre  te Arsen Dedić, kantautor i šansonijer. Nisu zaboravljeni ni autori inspirirani kršćanstvom (Ivan Golub, Nikola Šop).

 

Slažemo se jedino s Hitrecovim prigovorom da su se na popisu trebala naći i djela s temom Domovinskog rata (Hitrec je taj previd nazvao ‘ordinarnom svinjarijom’). Mogla se, primjerice, uvrstiti poezija Željke Mitrović Jurić ili Priče iz Vukovara Siniše Glavaševića. S time da bi kolumnist HKV-a valjda najradije vidio na popisu lektire djela o Domovinskom ratu koja stvari prikazuju crno-bijelom tehnikom, nekritički – dakle, požrtvovnost i herojstvo partizana s jedne strane – i zločini kvislinga s druge – pardon! – hoću reći, herojska djela branitelja,

bez mrlje na savjesti – i zločini JNA i paravojske s druge strane.

 

Popis lektire nije bio osvježen dvadesetak godina (tamo još od 1995.) a vidimo da su od tog doba do danas nastala itekako zanimljiva i vrijedna djela (npr. procvat žanra fantastike).

To što tradicionalistu, kroatistu i konzervativcu Hitrecu smeta suvremena književnost – sasvim je druga stvar.

Dramatičar Miro Gavran, vrlo plodan i uspješan naš autor, u jednom je intervju izrekao ‘heretičnu’ ideju – da bi se školarci s lektirom trebali upoznavati na obrnut način nego do sada – tako da prvo čitaju suvremene, novije tekstove i djela jer su im bliža i prihvatljivija, a da se kasnije tijekom školovanja upoznaju sa starijim književnostima. Svakako, zanimljiva ideja – samo što bi za takvu promjenu trebao kopernikanski obrat u glavama naših ministara i političara.

 

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Kvartovsko kino : Koraci grada 1957 – 2017

  Projekt Koraci grada 1957-2017 kojim propitujemo pojam “razvoja” grada na primjeru Ulice grada Vukovara, …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

sixteen + 12 =