Početna / Kolumne / Gost Kolumnist / Ćirilica kao međuigra

Ćirilica kao međuigra

 

Povaljska listina posjedovna je isprava benediktinskoga Samostana sv. Ivana Krstitelja u Povljima na otoku Braču, napisana na listu pergamene hrvatskom ćirilicom (tzv. bosančicom) 1. prosinca 1250. godine
Povaljska listina posjedovna je isprava benediktinskoga Samostana sv. Ivana Krstitelja u Povljima na otoku Braču, napisana na listu pergamene hrvatskom ćirilicom (tzv. bosančicom) 1. prosinca 1250. godine

 

Piše: Hrvoje Budinščak

 

Znajući, očigledno, što je bitna tema, a što nevažno odvlačenje pažnje s poslova, koji moraju obavljeni biti, Predsjednica republike na trenutak je ostavila ličenje stana, zanemarila mužnju krava, polaganje tapisona, a i sezona je na izmaku, pa ni trajektne kompanije domaće više nužno ne potrebuju ispomoć, te se i ona osvrnula na problem, ne ćirilice, nego – g. Pupovca i brige za odnose “većine” i “manjine”. Ta, kako i ne bi, kako bi iznevjerila očekivanja naroda, koji ju, u svom svojem blještavilu folklorne tradicije pjeva da našu brižnu Grabarku čeka od jutra do mraka. Tu, doista, bitni kućni poslovi mogu pričekati, treba se i primjereno družiti pa i blagoglagoljivim prosipanjem maloumnog PR-a.

Sad, gonjen porivom osobne znatiželje, moram načiniti jednu digresiju; naime, svojedobno profesionalno obavljajući neke od poslova, kojima se pozabavila Predsjednica RH – neumorno se i Bandićevski približavajući narodu s kojim nikad nije provela odveć vremena (jadne njezine buduće snahe i zetovi) – trudeći se doseći virtuoznost i kvalitetu u izvedbi, nikad, ali baš nikad nisam uspio ne zaprljati ruke ili radno odijelo.
No, ne zabrinjava me to, nije to nije ona vrsta prljavštine, koje bi nam se trebala gaditi. Samo sam znatiželjan i zadivljen kako Njoj to uspijeva.

Dakle, naša Predsjednica RH se, brižna kakva već je, brine i tu brigu, prigodnim PR-om, izražava i putem društvene mreže.
Nema nikakve veze što nastavlja, u tom svom osvrtu, iskazivati odsustvo državničkog stava, znanja i mudrosti, ali i ignoranciju određenih fakata, ravnu onoj g. Pupovca, odnosno, širokoprisutnoj demenciji dobrog dijela naroda, pri čemu se teško ili nikako može kriviti jedino one mlade.

Doduše, to i ne čudi. Posebnim naporom, dugo godina, tako je ispiran mozak putem ofenzive u javnom prostoru, čiji je glavni komesar, nekako mi se čini, bio g. Branko Tuđen, kojom se iskorištavalo drugovrsno, prethodeće “mozgovno pranje”, ali i ratna i poratna situacija ovog najnovijeg rata i dugogodišnji izostanak , osim sporadično, prave kritike i odgovora.
Nastojalo se, pri tome, od strane jednog dijela političkog tijela, iskoristiti situaciju i reanimirati neodrživu političku poziciju, kojom se htjelo opravdati zauzimanje politički i gospodarski bitna kontrolna i upravljačka mjesta – i to najčešće od strane ljudi upitne ili nikakve kompetencije, što je, zapravo, era, koja i danas traje, bez obzira na sve izvršene spinove.
Bio bi znak potpunog političkog diletantizma, kada tu ne bi spomenuli i ulogu određenih glasnogovornika, koji su prostor crkvenog oltara i svoju poziciju unutar crkvene zajednice dobro iskoristili za plasman takvog stava, a na sličan način zloupotrebljavaju i dan danas, iako u nešto manjoj mjeri, nastojeći polarizirati i odnose unutar klera i CuH prema jednakom modelu, pri čemu je vidljiviji ovaj agresivniji, što je za posljedicu imalo ogromnu moralnu devastaciju.

Tako su i partizani vrlo često proglašavani četničkim suradnicima ili uglavnom presvučenim četnicima i ničim višim od toga, te su im pripisivani i neki od četničkih zločina, a odgovarajuća reakcija uvijek je izostajala, iz raznoraznih razloga, dopuštajući bujanje takve stvarnosno i faktima netočne devijantne paradigme.
Zamah tomu šutnjom ili jednako lažnim i devijantnim pariranjima, motiviranim suradničkim poslom u takvoj sociološki planiranoj polarizaciji, putem naizgled suprotstavljene struje zaogrnute u plašt, kako su se sami voljeli dičiti, “liberalizma”.
Pri tome se svaki disonantni kritički glas ušutkivalo, a koji nije dopirao ili bio doziran iz nekog od polariziranih skupova , čemu nisu bile nepoznate ni metode zloporabe pravnog sustava, pa su i za puno benignije stvari od onih, koje su, primjerice, u javnost plasirali Davori Butkovići, Milani Ivkošići, za satiru, a ne laži, koje su nesmetano bludile javnim prostorom, nepodobni mediji financijski uništavani. Svi oni, koji se nisu lojalno priklonili nekoj od instaliranih opcija, a time i tematskom izboru, te je time, slobodom pisanja isključivo unutar tog tematskog izbora, pomno osmišljavanom polarizacijom, opstaju jedino na marginama ili nisu uspjeli opstati.

To je politička realnost, te to, svakome tko iole dublje prati i stražuje političke metode i procese, to nije strano, niti iznenađenje. To je – poznata metoda.

Razočaravajuće je samo iznenađenje, kojom se to lakoćom radilo i opet se pokušava, ali, ni to ne čudi: prvo, predizborje je, a polarizacija je dovedena u pitanje prirodnom evolucijom međuljudskih odnosa u smjeru koji je – prirodna tendencija.

No, da, brinući o odnosima etničke manjine i većine i postignutoj razini odnosa, koji izazivaju zadovoljstvo, apsolvirajući indirektno ali nedvosmisleno temelje konstruirane polariziranosti i etničko pitanje svodi na problematiku samo dva subjekta, svodeći ga na pitanje ćirilice, opet po modelu za ili protiv, a tu zauzima stav, koji, načinom izražavanja, ne dopušta uopće mogućnost i prostor za propitkivanje i ozbiljnu argumentaciju i kontraargumentaciju.
A tog prostora ima puno, jer, pitanje ćirilice doista jest samo po sebi dubiozno, kako zbog pitanja jezika samog, tako i prirode i raširenosti pisma, no, ne na način, koji bi i jednoj političkoj opciji odgovarao – mogli bi se prokazati spinovi u osjetljivom trenutku.

Istim, ozbiljnog je mišljenja da bi istup g. Pupovca mogao tu ravnotežu i te odnose – ozbiljno poremetiti, što bi, valjda, trebalo usmjeriti pažnju na strah od propitkivanja ičega izvan dosegnutog statusa Q.
Da ne bi Hrvati i Srbi, možda, oko ćirilice ponovo zaratili ?
Ili su Hrvati, svi redom, takvog karaktera, da bi, zbog iskazanog mišljenja, mogli generalno maltretirati Srbe, a nikoga, pa ni Predsjednice, da se tome suprotstavi ?
Zato, valjda, ne iskazuje jednaku zabrinutost vukovarskim Jurom i Bobanom, da ne isprovocira Hrvata-nasilnika, kao jedini mogući način zaštite Srba-mučenika i submisivnog patnika, bez vlastitog mozga i individualnosti, o kojem toliko skrbi i što joj je, izgleda, jedino prihvatljiv oblik manjinskog egzistiranja, potpuno neovisno o g. Pupovcu ?

Pri tome se ne osvrće na sam istup g Pupovca, tražići ili pronalazeći logičku pogrešku u istom, ili u problematiziranju ćirilice, koje se ionako demagoški i promišljeno podmeće kao isključivo i prevažno pitanja hrvatskosrpskih odnosa.
Stvar bagatelizira samom njegovom osobom, te ispraznom i smiješnom “gestom” pomno uvijenom u PR budalaštinu, propuštajući to razjasniti, što jedan pravi zanatlija, a kamoli državnik/ca, nikada neće propustiti učiniti kad mušterija pokaže interes, postavljajući se time prema “puku” isključivo kao korporativnom kolektivu većinski sastavljenom od maloumnika, obraćajući se “manjinama” i “većinama” u istom, percipirajući svaku pojedinu osobu, koja nosi naslijeđem manjinska ili većinska obilježja, kao klona, koji svoju punu individualnost stiče tek i samo u nekom pod-kolektivu, dakle, svakako kolektivu.

Naravno, to nije karakteristika javnog obraćanja samo Predsjednice RH, pri čemu bi bilo nepošteno reći da je i jedan od njezinih prethodnika bio kvalitativno bolji.
Kompletna se partitokratska struktura tako ponaša, balansirajući između demagoških i populistički izrečenih uvreda zdravom razumu i “homogenizacije”, pa i preparacije indoktrinacijom zapovijedanom, na pijedestal ideala uzdignutom nekritičkom lojalnošću, o čemu smo imali prilike čuti iz mnogih usta, pa i onih Zlatka Komadine i Ranka Ostojića, koji su se postavili kao “veliki” ideolozi mladog i aktivističkog kadra svoje “homogene” skupine.

Zato nije zgoreg ponoviti: završetak drugog svjetskog rata na zapadnobalkanskom prostoru, a time i području Republike Hrvatske nije i ne može biti promatran kao rezultat pukog ustaško-četničkog kompromisa i pakta.
Uza sve devijacije, nepravilnosti i probleme – prekomjerni demagoški održavan korporativizam, normativne ili korupcijske, klijentelističke pogreške u kadroviranju, slučajeva sakrivanja kriminala iza ideologije i ideološke pripadnosti u ponekom slučaju, što ipak nije bilo generalnog karaktera, već je takva karakteristika današnje generalno obilježje – o kojima treba javno, iskreno i kritički govoriti, ne dopuštajući, naravno, da to truje konkretan rad i bavljenje političkim i gospodarskim pitanjima od egzistencijalnog značenja – to doba je ipak predstavljalo pobjedu jedne više civilizacijske i čovjeku primjerenije razine. A to ponešto govori o onome, tko to ignorira i tko bi takvu sliku rado zacementirao, a blok takvog poroznog i krhkog betona uvijek se može malo “odštemati”, prašina kojeg se uvijek može, po potrebi, u doba izbora, ali i inače, u svrhu skretanja pogleda sa stvarnih problema i nesposobnosti u rješavanju istih, narodu, koji je takav kakav već jest, bacati u oči i na tome homogenizirati svoj korpus.

Dakle, cijela partitokratska struktura su korisnici, konzumenti i prezentatori takve dementne postavke ili proizvoda, te se radi o daleko širem i kompleksnijem, prevladavajućem modelu, bez obzira na kolorit regresne političke podjele i time inducirane političke pripadnosti.
To se ogleda i u konkretnim rezultatima tako rukovođene politike, kao i svrhovitom učinku na političke izazove i opću javnu zadaću, za koju nitko ne mari, osim na jeziku.

Cijeli javni prostor je time ispunjen, što je, dakle, zasluga i onih političkih opcija, koje se rado koriste pripisanim im imageom kao “čuvara i nastavljača” te ere nastale poslije drugog svjetskog rata, iako se prije radi o čuvarima devijacije, o krajnje podloj zloporabi simbolike u interesne dnevnopolitičke svrhe i za potrebe homogenizacije “biračkog tijela”, na jednak način i jednakom iskrenošću i (ne)etičkim polazištima, koju svaka politička interesna opcija, dakle, stranka, tj. partija, danas rabi.

Svakom razumnom to zasigurno, samo po sebi i samo radi toga, ne može ni u stanju teškog bunila, izazvati poremećaj u odnosu prema ikojoj manjini ili većini, a zasigurno ne do točke političke homogenizacije, društvenog maltretiranja (mobbinga) ili rata.
I to je ono što Predsjednica propušta naglasiti, gdje, kao i kod bilo kojeg njezinog “državničkog” prethodnika, izostaje državnički stav. To, svakako, indicira stvarnu motivaciju takvog predsjedničkog poslanja – odgoj i preodgoj nacije prema posebnim interesima, koji s tim narodom i nacijom nemaju prevelike veze, a što je fakat, koju upravo takve političke opcije kao optužbu upućuju prethodnom sustavu.
Drž’te lopova, jel’ da …

Stoga je posebno indikativno – ne pišem zabrinjavajuće, jer me to odavno ne brine, odavno sam svjestan takvog modela upravljanja u RH – kad ministar policije, stavljajući se u moralni sukob interesa, postaje ideolog, i to ministar policije čija se kvaliteta, rad i djelovanje, nimalo ne razlikuje od onog Karamarkovog, Penićevog, “Jubituovog”, … te, pokazujući svoj status, okupirajući interes i smjer mišljenja baveći se kadroviranjem i imenovanjem osobe koja će u predizborno vrijeme poraditi na stranačkoj homogenizaciji i indoktrinaciji. Zabrinjavajuće u istoj mjeri u kojoj je predsjednički izražena nada i poziv za nenarušavanjem odnosa u stvari prikrivena prijetnja i plašenje svakoga tko misli javno kritički govoriti. Zabrinjavajuće stoga jer to, poznavajući mentalitet, vjerodostojnost i imajući određenog iskustva, obično rezultira plašenjem i prozivkom svakoga, tko se drzne javno i kritički govoriti.

U kontekstu svega, pitanje ćirilica i igre oko iste ponovno se otkriva samo kao testno polje odnosa i pred – homogenizacijski taktički potez.

Pri tome treba biti iskren i reći da to nije posebnost samo hrvatskog društva, a niti isključivo balkansko obilježje; to je, u najvećem dijelu, prevladavajući model političke homogenizacije zloporabom u prošlosti uspostavljene ili nove simbolike, hrvatski je samo folklor; ćirilica, zvijezda, šahovnica, ocilia, deložacije, veličanje kolektiva, nepostojećeg radništva, ljudskih prava …

Ono, što je meni osobno posebno zabrinjavajuće je raširenost takvog modela “lojalnosti”, indoktrinacije i “homogenizacije”, kao i stava prema kritici i u naizgled alternativnoj političkoj skupini, svim frakcijama iste, gdje se nastoji homogenizacija postići plitkim ideologiziranjem, indoktrinacijom površnim ili pogrešnim, smiješno “dubinski” razrađenim tezama nabijenim simbolikom, te jednako takvim javnim djelovanjem – bez dubine, svrhe i smisla, isključivo promotivnog karaktera, bez ikakve nadgradnje, kojim se proizvodi više štete nego koristi i iza čega stoji jednako znanje i rješenja problema, koji su društvo u ovo stanje i doveli, a gdje je reakcija na kritiku uvijek prozivka za nelojalnost i često se provodi etiketiranjm lišenim utemeljenja i informativnim blokiranjem prema vlastitim mogućnostima – onim istim za što se, inače s pravom – proziva medijska scena.

Još jedan zaključak, kojim ćemo, od ’45, preko ’91, doprijeti u 2015. godinu, a tiče se simbola.
Ljudi se, prilikom nekakvog već udruživanja ili nečega, znaju izraziti i simbolom, često heraldičke naravi. Tako i svako ribičko društvo ima neki svoj amblem, a svaštanešto se, uz više ili manje izraženu iracionalnost, simbolički doživljava, od grbova, znakova, do, eto, pojedinih slova i pisma.
I to više manje svatko zna. Kao i to da se ljudi, a to se kroz povijest i činilo, oko nekog simbola okupljaju, objedinjuju, odnosno, homogeniziraju.
No, nije se jednom desilo da se simbol zlorabio i da se iza njega nije krilo ono, što se upravo simbolom htjelo izraziti. I da je netko ukrao simbol, koji je imao ili ima određeno značenje i iskoristio ga u sasvim drugu, pa i naopaku svrhu, koristeći zaslijepljenost homogeniziranih ljudi tim simbolom.
Nekad iz same provokacije, nekad iz puke zezancije, nekad zbog diverzije, …

Stoga, mnogo bitnije od samog simbola je čija ga i kakva ga ruka nosi. Bez obzira o kojem se simbolu radilo.

A ćirilica ?
Koliko znam, jedno je od tri ravnopravnih pisama EU, kojim piše znatan broj pripadnika naroda Evrope, a pisali su ga i Hrvati, pa i u glagoljaškom obliku.
Pismo je dobilo ime po Ćirilu, koji je, uz Metoda, bio važna i priznata karika u osnovnim obrazovanju i dosezanju kulturološki nove, bolje razine tadašnjih evropskih imigranata, najprije, a potom i dijelova njihovih prapostojbina, koje nisu imale pismo.

Dakle, promatrati ćirilicu kao kulturološko obilježje samo jednog jezika, koji se, uostalom, stoljećima izražava u više oblika pisama, nekad i paralelno egzistirajućih, malo mi se čini pogrešnim i nelogičnim.
Posebno kad je to jedini način za forsirano izražavanje dvojezičnosti, koje drugačije uopće ne bi bilo vidljivo. Pa se, s pravom, postavlja pitanje smislenosti istog.

Meni osobno, daleko bi prirodnije bilo da se ćirilicu uči u državnoj školi, da to može svatko tko želi. Da se ukinu dvojne, hrvatskosrpske škole.

A argumenat da ćirilica boli žrtve četničkih zločina – ne stoji.
Njih, kao i žrtve hrvatskih zločina boli nekažnjavanje krivaca, koji, bez stvarnog pravnog temelja koriste Zakon o aboliciji. On je, naime, smišljen, kako bi se normalne ljude, sudionike ratnih zbivanja, aboliralo, zaštitilo od kaznene odgovornosti izvan smisla; pripadnike krajinske vojske koji nisu zločinci, kao i pripadnike hrvatskih jedinica, koje su neko vrijeme nosile obilježje paravojnih, te su ili ukinute, ili integrirane u okviru Oružanih snaga Republike Hrvatske. Dakle, nije smišljen da se njime štite zločinci, iako se to obilato koristi. Jer, zna se, naši zločinci najbolje se u mirnosdopskim uvjetima najbolje štiti tako da se štite njihovi. Mnoga priča pred očima svijeta tako ostane neispričana.
A i mnogo toga, što bi se doznalo procesuiranjem zločina, nekome možda i ne bi odgovaralo. Možda, tko zna, nekome i na visokom političkom položaju. Ili nekome dobro financijski zbrinutome društvenom stupu.

Narod i njegove frustracije ? Pa, nek’ mlate po ćirilici …

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

SRP Konferencija za medije: Porezna reforma

Porezna reforma Dugo najavljivana i pripremana porezna reforma neće i ne može riješiti egzistencijalne probleme …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

twenty − 18 =