Početna / Istaknuto / Da je Juga bila sto puta gora, još uvijek bi bila sto puta bolja!

Da je Juga bila sto puta gora, još uvijek bi bila sto puta bolja!

sfrj

 

I sad ovo s imigrantima. Tužne, prestrašene i zabrinute dječje oči i granični kamen SFRJ, zemlje koje više nema i za koju to jadno, protjerano dijete gotovo sigurno nikada nije čulo.
Nestvarno tragična simbolika. Dijete naslonjeno na granični kamen zemlje koja nekada bijaše prijateljska njegovoj, ma odakle god dolazio, kojim god jezikom govorio i kakve god vjere i boje kože bio.
Zemlje koja je, dok je postojala, vodila veličanstvenu vanjsku politiku i bila jedan od glavnih aktera trećeg bloka. Važan faktor mira i stabilnosti. Zemlje kojom se nisu ponosili samo njeni stanovnici, njeni narodi, njome se ponosio veći dio dobronamjernog svijeta, bake i djedovi ove nesretne djece iz zemalja arapskog svijeta i sjevera Afrike.
Zemlje koja je kod njih vlastitom pameću, znanjem i tehnologijom gradila hidroelektrane, ceste, mostove, vijadukte. Zemlje iz koje ljudi nisu dolazili da pljačkaju, ubijaju, razaraju i otimaju već da se uzajamno potpomažu i razvijaju.

Zemlje s kojom se nitko nije mogao zajebavati kao što se zajebava danas s ovim ostacima, s međunarodno beznačajnim krhotinama u obliku naših republika, poslušničkih ispostava angloameričkih korporativnih interesa, s ovim septičkim jamama sramotno uronjenim u poltronstvo i dvoličnost međunarodnog tragikomičnog kokodakanja.
Bijaše to zemlja kojom ponosno i slobodno hodaše studenti iz čitavog svijeta, ponajviše iz danas potpuno razorenih zemalja, kultura i društava stvaranih i građenih stoljećima.
Zasigurno i poneki djed ili baka ove nesretne djece hodaše kao studenti ulicama Ljubljane, Zagreba ili Beograda.

Zemlja za koju smo s ponosom u svijetu mogli reći „Da, to je moja zemlja“. Danas se manje-više sramimo.

Zbog toga se Juga javlja kao duh, izranja i lebdi negdje uokolo svake međunarodne krize i tragedije koja nas se direktno ili indirektno tiče.
Koliko god ju stigmatizirali i blatili, ona čudesno, baš kao i Tito, postaje sve popularnija i uvaženija.
Stvori se iznenada prilikom svakog nepravednog otkaza, mobinga, neisplaćene plaće, uz svaku grimasu zbog suludo visokih računa za režije. Tu je, neda se otjerati. Zavukla se prokletnica u hladne, bezdušne dućane, zaparene kuhinje, robotizirana skladišta s GPS praćenjem radnika, u tvorničke hale i kancelarije, u narodna kazališta gdje narod više ne može jer nema novaca ni za kruh – a gdje rektori sami sebi organiziraju okrunjenja – tu je ona, u sjetvi i žetvi, neda se izbaciti iz sportskih klubova i knjižnica, mota se po plažama i planinarskim domovima, vrluda po vlakovima i brodovima, usred poplave se odjednom neočekivano počne o njoj raspravljati. Podjebava neprestano.

Dok klerofašistički popovi besramno pokreću inicijative za uvođenje ustaškog pozdrava u službenu upotrebu, opet je na dobitku iako više ne postoji.
17.12.1952. jedan je od naslavnijih dana jugoslavenske povijesti. Tada je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Vatikanom. U žiži napetosti sa SSSR-om i istočnim blokom, u vrlo teškom položaju, i zapadnoj strani je dato do znanja da se drži podalje. Međutim, Vatikan je vidio svoju šansu i pojačao pritisak. Jugoslavija se tada, poput nekog neustrašivog frajera, okrenula i rekla „Ajde, odjebite i vi“.
Koliko je ta odluka bila veličanstveno odvažna i ispred vremena, najbolje dokazuju ovi popovi danas, što u 21. stoljeću pokreću inicijative za uvođenje fašističkih pozdrava. Taj problem je u Jugi bio riješen još 1952.

Zašto je sve tako?

Zato što je Jugoslavija bila avangarda u svjetskim okvirima, evolucijski naprednije društvo ne samo od ondašnjih evropskih zemalja, već i od današnje EU nakaradno paralizirane vulgarnim, bešćutnim neoliberalizmom.
U milijunima internetskih rasprava, u medijima, kafićima i na ulici uvijek se argumenti „protiv“ svedu na nestašicu kave, par-nepar vožnju ili levisice.
(No dajte, smislite nešto bolje, čekamo već 25 godina)
Iako je uvriježena praksa u obrazovanju, medijima i politici tumačenje kako se sve loše ( a sada je sve loše još sto puta lošije ) događalo u Jugoslaviji – tamnici naroda, a sve dobro ( od čega nije ostalo ništa ) u „bivšoj državi“ i „na ovim prostorima“, nemoguće je pronaći suvisao i ozbiljan argument u prilog tvrdnje da Jugoslavija nije bila prosperitetna i napredna država.
Jer je bila, i to nažalost danas iščitavamo čak i u očima nesretne djece imigranata.

Nedavno se opet moglo pročitati kako neki tupavi libertarijančić srčano objašnjava da Juga nije vrijedila zato što dinari nisu vrijedili ni pišljiva boba.
Najveća vrijednost novca u Jugi i jest bila u tome što nije previše vrijedio.
Bilo je mnogo drugih, važnijih stvari od novca. Tako je to u naprednim društvima.

Kažu, da je valjala ne bi se raspala. Valjala je ona, valjala. Ali mi nismo valjali. Kao što ne valjamo ni sada jer podržavamo ološ koji je razorio zemlje s kojima smo nekada bili u prijateljskim odnosima.

yuga

 


Facebook komentari

Slobodan Horvatić

Mene...ako se sete na Dan bezbednosti sete se, ako se ne sete nikom ništa. To je bila moja dužnost da radim. Najveće zadovoljstvo biće mi misao da sam jednog čoveka izveo na pravi put.

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

5 × 2 =