Početna / Kolumne / Biti ili cviliti / Dan hrvatskih robova – par dana poslije

Dan hrvatskih robova – par dana poslije

Sretan vam 1. Maj!

 

 

Politički masakr hrvatskog radništva ušao je u svoju završnu fazu. Najbolje to pokazuje prvomajska (ili prvosvibanjska, kako vam drago) proslava, a u stvari  još jedna potresna egzekucija Međunarodnog praznika rada. Uvijek je to zadnjih godina žalostan, gadljiv ples sindikalnih vampira i pokvarenih hrvatskih političara, koji narod natove grahom, srdelama i fiš paprikašom i valjda pomisle da su time oprali svoju nečistu savjest. E nisu! I nikada neće! Jer upravo su oni krivi za pakao kroz koji već dvadesetak godina prolazi radništvo tužne i opljačkane naše. I zato bi bilo promašeno emotivno vrisnuti: Sram vas bilo! Jer srama ti lešinari nemaju.  Treba im zaprijetiti: Vaš pakao bit će grozan, a kad-tad stići će na naplatu što ste napravili svome narodu!

Sjećate li se kako se nekada slavio  ovaj najljepši od svih praznika? U mom djetinjstvu na 1. maj budili su nas zvukovi limene glazbe koja je prolazila naseljem, a tramvaji i autobusi bili su bogato ukrašeni jorgovanom i zastavicama. Tog se sjećam i ta slika nikada neće biti izbrisana iz mog pamćenja. Svi smo bili uzbuđeni, lijepo se obukli jer znali smo da idemo na izlet. S tatom i mamom koji su radili, ali su te dane u svojim poduzećima imali slobodno. Zamislite, slobodno! Da se odmore. I budu s nama. Sa svojom djecom. Jer, slavio se rad. A mi klinci, iako nismo sve to previše razumjeli, veselili smo se jer obitelj je bila zajedno. Roštilj, kolači, loptanje na livadama, pjesma… Pravi praznik rada.

Smiješno vam je to? Mislite da su to tipična komunistička s..nja i nostalgična blebetanja? Ma tko to misli, na nižem je stupnju razvoja od majmuna! Jednostavno, bilo je bolje, ljepše, sigurnije, dostojanstvenije. Radnici su bili ponosni ljudi!

A politika tog vremena? Je li bila zla? Licemjerna? Okrutna? Zločinačka? Je, kao i svaka na ovim jadnim i izmućenim prostorima. Pa kao i ova, koja radnike pretvara u robove i koja laže i pljačka svoj narod i Domovinu.

Sjećam se, valjda nije zabranjeno, Praznika rada iz svog djetinjstva. A to je, podsjetit ću vas, bilo ono vrijeme kada još nije stiglo toliko sanjano višestranačje i sve blagodati koje ono nosi sa sobom, prije svega blagodati „slobodnog tržišta“. Bilo je to vrijeme kada su radnici bili ponosni ljudi. A uspaljene i lažima zadojene budaletine, koje u svemu iz prošlosti vide samo užas i crnilo neka se samo nerviraju. Da, gospodo radnicima je bilo bolje! A danas?

Radnici su pretvoreni u robove. Iako kažu da je robovlasništvo u svijetu izumrlo već davno…  U slagače polica u trgovačkim centrima, lobotomiziranu masu koja živi u strahu od svakog novog dana jer prijetnja otkazima drži jadnike u pokornosti i pretvara ih u amorfnu masu bez nade. I bez hrabrosti da digne glavu… Masu koja preživljava, koja nema nikakva prava, koju iskorištavaju, varaju i lažu. Koja izlazi na izbore iz očaja. Jer vjeruje da može i mora biti bolje. Iako podsvjesno zna da spasa za nju nema.  Masu koju grahom i kobasicama tovi „prvomajski heroj“ i „moralni stup društva“ koji se hvali da samo dela i dela…  Masu koju su debeloguzi i masno plaćeni nesposobni sindikalisti već davno prodali vragu. Masu kojoj ti sindikalisti prikazuju/organiziraju idiotske prosvjedne igrokaze na Markovu trgu u Zagrebu, nakon kojih je uvijek još gore. Nikada bolje. Sindikalisti, sa svojim idiotskim povorkama i još blesavijim van vremenskim porukama, te sa svojom „borbenom“, a u stvari impotentnom taktikom, služe pacifikaciji radničkog bunta i u stvari su u službi onih protiv kojih se kao žestoko bore. Hrvatskih kapitalista najniže vrste.  Pljačkaša i hohštaplera kojima ne trebaju radnici. Njima trebaju robovi, dobri dok za siću mogu povući, a kad više ne mogu, nek’ crknu. Jer budale nesposobne radničke ne mogu se uklopiti u svijet slobodnog poduzetništva pa bolje da ih nema.

Radnici su ostali, a to je i posebno žalosno, i bez svog prirodnog saveznika i političkog zagovornika i branitelja – bez ljevice. Koja u Hrvatskoj, u političkom smislu, uopće ne postoji. SDP je ljevicu, odnosno lijevu ideju u Hrvatskoj zapravo najprije uškopio, a potom i sahranio. A radnike izdao i prepustio na milost i nemilost anarhiji na tržištu na kojem glavnu riječ vode, ne toliko nam potrebni i sposobni poduzetnici, nego lihvari, prevaranti i pljačkaši najgore vrste. Gadljivo je godinama gledati kako esdepeovci, koji bi, kao ljevica, socijalnu pravdu i pravednost trebali nositi u svojim ideološkim genima, izbjegavaju čak i termin – radnička klasa. I guraju se u nekakav politički centar, predstavljajući se kao nekakvi liberalni socijaldemokrati?! Ma, fuj!

Od HDZ-a očekivati da će se boriti za radništvo, čista je utopija i sljepilo. Oni su tu da osiguraju najjeftiniju obespravljenu radnu snagu za nove vlasnike Hrvatske. I to rade od kada su nastali. Baš zato krivnja je SDP-a tim veća. Jer dok su npr. njihove „gospođe ministarke“ u skupocjenim kaputima i kreacijama (po cijenama koje su se mjerile u desecima tisuća kuna iz biranih zagrebačkih i bjelosvjetskih butika) držale prigodne „socijalno osjetljive“ govore u javnim kuhinjama, bez trunke srama gledajući u lica uništenih ljudskih sudbina, dok su, u sumnjivom društvu novokomponirane lopovske hrvatske elite,  glumile manekenke na tzv. dobrotvornim priredbama, radnici su cvilili, ostajali bez posla, a njihovi i životi  njihovih obitelji su uništavani.

Tko zna, možda bi kod nas trebalo pokrenuti inicijativu da se, zbog lokalnih specifičnosti, Međunarodni praznik rada preimenuje u Dan hrvatskih robova. A grah neka si oni naši političari koji „delaju i samo delaju“ odnesu doma. I jedu 365 dana godišnje. Jer zaslužili su za svoj „udarnički“ (ne)rad.

A RADNIČKA KLASA? Njoj ostaje nostalgično prisjećanje na vremena kada su radili, bili cijenjeni, kada su slavili 1. maj bez ponižavajućeg naguravanja za masnu kobasicu i porciju izgubljenog ponosa u zagrebačkom Maksimiru… Kada su sindikati brinuli o svinjskim polovicama, krumpiru, zelju… Kada su sindikalisti posjećivali bolesne kolege i brinuli o njima. Da, bilo je bolje. I bit će samo ako prestanemo vjerovati u bajke. I prestanemo se drogirati obećanjima prevaranata. Ako prestanemo vjerovati u „dobre i pametne namjere“ političkih (i crvenih i crnih) „elita“ , ako uzmemo svoju sudbinu u svoje ruke. Pa kud puklo da puklo. Uvijek se to može. Najgore je kapitulirati pred žgadijom.


Facebook komentari

Sancho Panza

Sancho Panza

Provjeri i ovo

SRP Konferencija za medije: Porezna reforma

Porezna reforma Dugo najavljivana i pripremana porezna reforma neće i ne može riješiti egzistencijalne probleme …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

11 + four =