Početna / Istaknuto / Dan kad sam se otrijeznio ( iz zbirke Ribičke priče )

Dan kad sam se otrijeznio ( iz zbirke Ribičke priče )

 

strajk

 

 

Pismo jednoj učitelja o štrajku

 

Tko se to od nas, dragi kolege, ne sjeća takvih dana, kome se to nikad nisu zalomile slične situacije? Mladost mora proći ono što mora, ali s godinama bi čovjek trebao sazrijeti, iskustveno ojačati, i ne dopustiti sebi, barem ne prečesto, onaj poznati osjećaj umora i obamrlosti popraćen gorkim okusom u grlu, a koji je najčešća nuspojava „dana poslije“. Mi u obrazovnom sustavu uglavnom smo trezveni (čast iznimkama, što sam dulje u sustavu sve bolje ih razumijem), ozbiljni i odgovorni ljudi, a i sam obrazovni sustav kao takav ne bi više trebao patiti od dječjih bolesti; ipak je prošlo četvrt stoljeća kako imamo svoju državu. No ipak, iz nekih misterioznih razloga ciklički se u zbornici manifestiraju gore opisani simptomi. Doduše, obamrlost i neaktivnost, bauljanje i klonulost imanentni su hrvatskim zbornicama već dulje vrijeme, ali periodički se u kolektivima s ove i one strane Velebita zamjećuje pandemija navedenih pojava, koja, uglavnom, vremenski koincidira s industrijskim akcijama Vertikale sindikata obrazovanja!

Da je tome tako, svjedočimo ovih dana po školama diljem zemlje, nakon upravo završenog 20., jubilarnog štrajka prosvjete. Možete li ne zamijetiti letargiju, obamrlost, sveopću apatiju, možete li ignorirati gorak okus u ustima tipičan za „dan poslije“ štrajka, jednako prisutan kod onih koji su štrajkali kao i kod onih koji nisu? U normalnim okolnostima na ovom mjestu postavilo bi se pitanje – tko tu pije, a tko plaća? No, okolnosti su daleko od normalnih. Jako dobro se zna tko će platiti još jedan grandiozan uspjeh većinskih sindikata, a mamurluk osjećamo više – manje svi koji taj uspjeh baštinimo. „Dan poslije“ protegnut će se, po svemu sudeći, na tjedne i mjesece, s poprilično izvjesnom sklonosti hrvatskih prosvjetara recidivizmu, na kojem lideri Vertikale uspješno grade karijere već dva i pol desetljeća. No, za analizu ovog slavnog svršetka, možda se najbolje vratiti na predigru!

Stvar je krenula početkom kolovoza, kad je Vlada donijela odluku o povećanju plaća zaposlenih u sustavu zdravstva. Odluka koja je sasvim opravdana, budući da je riječ o potplaćenim ljudima, koji usto masovno napuštaju Hrvatsku, bila je kap koja je prelila čašu strpljenja Ribiću i ekipi oko njega. I to je razumljivo, jer su plaće u obrazovnom sustavu devastirane više nego u zdravstvenom, a sjećamo se jasno i premijerova obećanja kako su profesori prvi u redu za povišice. Nema sumnje da razloga za štrajk u školstvu ima sijaset, međutim, ne mogu se oteti dojmu da se u cijeloj priči, namjerno ili ne, izbjegavaju postaviti određena pitanja. Jedno od takvih nesumnjivo jest i ovo – kako to da su sindikati zdravstva uspjeli izboriti za svoje članstvo povišicu od 4%, dok većinski sindikati obrazovanja isto nisu uspjeli? Jesu li sindikati zdravstva sposobniji od većinskih obrazovnih? Ili se naprosto radi o činjenici kako su zdravstveni sindikati odbili navrat – nanos potpisati KU, već su si uzeli vremena za pregovaranje s Vladom, dok je, sjećamo se konkretno za osnovno školstvo, SHU ad hoc potpisao KU za osnovne škole 28. travnja 2014., nakon rijetko viđenog pritiska na svoje članstvo da se mora potpisati, metodologijom sličnom onoj mitskoj – ili penzije ili EU? Tim KU – om drastično su rezana prava zaposlenih u osnovnim školama, prvenstveno naknada za prijevoz. Jesu li komisije za tehnološke viškove, koje su bile u pozadini svega, vrijedne prodaje obraza i vlastita članstva? Sudeći po reakciji članstva tog sindikata, koje gotovo da nije ni bilo, mogu samo zaključiti kako je SHU, koji će u povijesti hrvatske prosvjete ostati upamćen po neupamćenoj šteti koju stvara, bio, kao i uvijek, u pravu!

Nakon propalih pregovora s vladajućima, vrli sindikalni muževi i jedna dama pride, na ho – ruk su urbi et orbi objavili  kako se kreće u štrajk i to, ni manje ni više, do ispunjenja zahtjeva. Zaboraviše pritom na elementarnu činjenicu da, kad se ide u ribičiju, valja uzeti potreban alat, jer ni najvećem ribiču ribe ne skaču same u mrežu. No, zato se očito pomno pazilo na tajming, koji je postao kamen smutnje, kako u javnosti, tako i po zbornicama. Točno je – svaka Vlada najranjivija je pred izbore, no isto tako stoji i to da se organizacijom štrajka mjesec i pol dana prije izbora vladajućima daje savršeni adut – teza kako je štrajk ništa drugo doli pozicioniranje najkrupnije ribe u sindikalnoj močvari uoči očekivanih promjena, pri čemu su članovi sindikata samo moneta za potkusurivanje, nipošto prvi puta. Upravo to je odbilo veliki dio kolega od sudjelovanja u štrajku, i tko im to može zamjeriti? Svakako bi i podrška javnosti bila veća da nije bilo tog dojma, dodatno potenciranog od strane vladajućih, kako vodstvo Vertikale zapravo odrađuje prljavi posao po narudžbi. Koliko se, pak, vodilo računa o jedinstvu štrajkačke mase, što je ključni uvjet za uspjeh svakog štrajka, najbolje svjedoči tretman koji je imao sindikat Preporod, koji je i inače crvena krpa u očima  wannabee sindikalnih gurua kojima je crveni mentalitet u glavama. Preporod, a time i njegovo članstvo službeno nije ni bio pozvan u štrajk, već je ponuda stigla neformalno, off the record. Preporod nije bio uključen u organizaciju štrajka, informacije je primao na kapaljku, iako, a što je za jedinstvo zbornice nadasve važno, od svih obrazovnih sindikata Preporod jedini ima članstvo i u osnovnim i u srednjim školama. Unatoč svemu, članstvo Preporoda podržalo je akciju Vertikale, i ostalo u štrajku do samog kraja.

U takvim okolnostima, vodstvo Vertikale, vječno i neizbježno poput usuda, svježe i nepotrošeno kao trećeg dana Woodstocka, pokrenulo je štrajk i to, kako rekosmo, do ispunjenja zahtjeva. Kako je to izgledalo na terenu, mogu vam posvjedočiti primjerom iz vlastite škole – sindikalni povjerenik SHU – a nije čak sazvao ni sastanak svoje podružnice, već se ukazao iza sjednice Učiteljskog vijeća i kolektivu rastumačio kako je štrajk iznimno loše organiziran, politički motiviran, kako je osuđen na neuspjeh, te sam odbio štrajkati. Ništa bolje nije bilo ni u centrali Vertikale – do članstva na terenu nisu stizale informacije, sindikati nisu objavili čak ni podatke o postotku svojih članova u štrajku (osim Preporoda), a kako je štrajkački potencijal kopnio, naš trojac je sve glasnije ponavljao kako nema uzmaka i kako se ide do kraja. Stvar je jednostavna – ukoliko se činjenice ne poklapaju s viđenjem Trojstva na sindikalnom Olimpu, utoliko gore po činjenice! Pritom je svo vrijeme resorno ministarstvo senzibiliziralo javnost lelekanjem o iživljavanju nad djecom, kojoj se uskraćuje ustavno pravo na obrazovanje, i koju, dok roditelji rade, nema tko čuvati! Tko se od većinskih sindikata sjetio objasniti (a redovito su iskakali iz televizora) da je škola odgojno – obrazovna ustanova u kojoj se djeca obrazuju, a ne čuvaju ni zbrinjavaju, da prosvjeta nije uslužna djelatnost niti servis roditelja koji rade ( a i takvih je svakim danom u ovoj zemlji sve manje)?! Porazna je spoznaja kako se percepcija naše profesije koja prevladava u javnosti podudara s onom koju očito gaje oni koje plaćamo da brane naše interese! Budući da je svakim novim danom štrajka postajalo očito da je isti osuđen na neuspjeh, Preporod je predložio modalitet izlaska iz štrajka, što je Vertikala s visoka odbila. Isto tako, udruga Nastavnici organizirano predložila je model tzv. „bijelog štrajka“, koji je na terenu uglavnom bio vrlo pozitivno dočekan, ali vodstvo štrajka odavna je izgubilo bilo kakvu konekciju s realnošću na terenu. I onda, nakon što se istina više nije mogla ignorirati, prvakinja drame SHU – teatra senzacionalno je objavila kako se štrajk u osnovnim školama prekida! Da apsurd bude potpun, svoju je encikliku začinila infantilnim objašnjenjem kako je štrajk uspio! Priznajem, iako sam pomno pratio razvoj situacije, nekako mi je promaknuo onaj odsutni moment kad je ministarstvo pokleknulo, kad su sindikalni zahtjevi ispunjeni i kad mi je plaća uvećana za tih dvjestotinjak kuna! Stvar je dodatno začinio i neformalni vođa ove ekipe, objasnivši kako su oni propisno ujeli ministarstvo, a mogli bi opet (?!)! Jedino što sam ja zamijetio jest kako je sindikalni gebis (dentjera, za one s juga, op. a.) poprilično otupio, kao i inteligencija članstva njihovih sindikata, koji i nakon svega imaju želudac za ovakve nebuloze. Nažalost, istina je u ovoj zemlji kao barska dama – jaše je tko kako hoće! I za kraj, kad sam već pomislio kako gore ne može, u suprotno me uspio uvjeriti osobno Vilim Ribić, svojim gostovanjem u Dnevniku 3! Rečeni se relativno uspijevao kontrolirati i suvislo odgovarati na pitanja voditeljice sve do časa kad je pušten prilog o njegovu sindikatu, a u prilogu objavljeno kako se na računu navedenog sindikata nalazi cca. 103 milijuna kuna, kako se isti bavi širokim dijapazonom djelatnosti od posuđivanja novca, financijskog inženjeringa, oplođivanja kapitala; rječju – svime samo ne onim što mu je osnovna djelatnost! Unatoč navedenome, dotični će i ovaj puta račun za ovaj mitski sindikalni uspjeh dostaviti onima čija prava štiti; pita se čovjek imamo li mi posla sa sindikalnim liderom ili s inkasatorom? Nikakve, međutim, ribičke priče više ne mogu sakriti ono što je očito – meni se sasvim lako zamisliti niškog fudbalera kako u sitne sate, kad je centar za ravnotežu pred otkazivanjem, pada raširenih ruku na koljena, bačen u trans glasom (ili stasom) neke kafanske pevaljke, ali teško mi je prihvatiti da se za povećanje prosvjetarske plaće od 4% kao lav bori lik koji raspolaže milijunima, i koji je do savršenstva razvio vještinu pretvaranja najvećih poraza u pobjede! Još mi je teže prihvatiti da i nakon ove epizode ima zbornica koje se još nisu otrijeznile, i koje i dalje teturaju u članstvu ovakvih sindikata! Nitko se ne može izboriti za naše dostojanstvo i ugled profesije doli nas samih, a prvi korak u tom pravcu jest polaganje Vertikale sindikata obrazovanja u horizontalu! Na hrvatskoj sindikalnoj sceni još uvijek postoji mogućnost izbora!

 

Ivan Plantić

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

nineteen − 3 =