Početna / Istaknuto / Dan kad se košarka naklonila.

Dan kad se košarka naklonila.

hi-res-6080f141374d23f3eb9d46d9f036c2d6_crop_north
PIŠE: Danijel Jedriško

Sjećam se kako se 1999. činilo da košarka staje. Godinu prije umirovio se Jordan, liga je štrajkala. Hrvatski su košarkaši u Atlanti ’96 i Barceloni ’97 počeli silaznu putanju, ’98 su temama dominirali nogometaši i još jedno Goranovo finale u All England Clubu, a te ’99 neki je tamo San Antonio osvojio finale NBA lige protiv New York Knicksa. Oni su šampionski Bullsi postali dio povijesti, nije više bilo Jordana. Tek negdje na marginama kolektivne tinejdžerske svijesti, nenavikloj na neuspjehe i frustracije, pojavilo se ime MVP-a velikog finala: TIM DUNCAN. Čovjek kojem je u tadašnjem dječačkom poimanju košarke najveća mana bila što nije bio Jordan. Danas, kad je objavio odluku o umirovljenju, drago mi je što je bilo tako. S njim u povijest odlazi jedna era, jedna drugačija košarka. Koliko god se zavaravali , romantika je donekle zamrla. Nekima još kad je Pierce otišao iz Celticsa, drugima kad je Durant potpisao za Warriorse. Ovisi o starosti, godinama i percepciji. No, komadić te romantike umirovio se s Duncanom. Razloga ima previše da bi se nabrojali u jednom tekstu. Vrijeme je da vratim film…

Dakle, ’99. Prijelom tisućljeća. Tko još igra sa dva visoka? To je nekad bio standard. Sampson i Hakeem, Blizanci… Twin Towers. No, San Antonio je imao svoje „Blizance“. Robinsona i Duncana. Jednog na zalazu, drugog u usponu. Admiral i Tim odveli su Spurse do prvog u nizu naslova. Drugačija košarka, drugačije vrijeme. Da, možda nije Jordan, ali je bio jedan od najvećih. Dilema među malo starijom djecom koja su kao Dinamo i Hajduk uspoređivala njega i Garnetta. Svaki je imao svog favorita. No, Duncan… On je imao nešto posebno. Uvijek nekako premiran, povučen, nezanimljiv, a uvijek odradi svoje. I ne jednom.

Brzo premotavanje… Finale s Miami Heatom. Prvo od dva. Ray Allen pogađa ključnu i nemoguću tricu iz kuta. Gledamo to u studentskoj sobi i mislimo si kako Duncan neće dobiti drugu šansu. Prestar je. Prijateljica kaže da je baš zbog njega navijala za Spurse. Da se oprosti s naslovom, kaže. Godina unaprijed s istim akterima u finalu. Duncan ponovno u jednoj od glavnih uloga. Ovog puta nije MVP, tu su neki drugi ljudi u glavnim ulogama. Kažu laici da su Parker, Ginobili i on prestari za LeBrona. No, demantij tek slijedi, čak i kad je u prvom planu Kawhi Leonard. Baš taj naslov zaokružuje priču. Zagrljaj dvojice genijalaca, svatko na svojoj strani parketa. Jedan od rijetkih trenutaka kad je prošlost dodirnula sadašnjost. Tim Duncan i LeBron kao velom odvojeni jedan od drugoga, dva pristupa i dva stila košarke. Dva svjedočanstva o tome kako je evoluirala najljepša od svih momčadskih igara.

Duncan je jedan od onih igrača koji su tu za sva vremena i sve sustave. Nikad nije imao ego koji bi bio destruktivan, uvijek je bio ljepilo momčadi i čovjek kojeg su protivnici cijenili. Dječačka dilema oko toga tko je bolji, on ili Garnett, postala je dio povijesti. Obojica su, svaki na svoj način, trajali duže od većine. Pierce je otišao iz Celticsa, a Duncan je možda i ostao koju godinu predugo za dežurne kritičare. Dva različita karaktera, dominantna na svojim pozicijama redefinirala su igru visokih igrača. Nakon njih dvojice dolazi pitanje – tko još igra sa dva visoka?

Igra ide dalje. Danas se traže četvorke koje razvlače reket. Četvorke koje pogađaju trice. No, dosta je toga počelo baš s njim, baš kao i sjećanje na eru koja je ustvari odavno završila. Duncan je bio samo podsjetnik na doba kad se igrala drugačija košarka, košarka s više kontakta, košarka drugačijih pravila. Danas je sve mekše, brže. On se i tome prilagodio. Kao Doc Holiday „došao je tiho i ušao u legendu“. Podbosti konja mamuzama i odjahati u teksašku prašinu uvijek je izgledalo kao svršetak holivudskog filma. Glavni junak odjaše u zalazak sunca. Sve je na svom mjestu, od junaka pa do odjavne špice. Spursi više neće biti isti. I to je u redu. Sve se mijenja i napreduje. No, sukob dva svijeta ostaje. Dok jedni mijenjaju klubove kako bi skratili put do prstena i ostvarivali ambicije, drugi čitavu karijeru provode na jednom mjestu kao posljednji, nesnosni romantici. Nisu nikad pali u sporedne uloge, uvijek su ostali junaci čak i kad su druga imena prva bila na završnoj statistici. „Djela, ne riječi“ govorili su stari Latini. Od puno priče nikad nije bilo ništa. Zato sam zahvalan Duncanu. On je govorio na terenu i nije dijelio verbalne lekcije drugima. Jer, oni koji pričaju okolo, ostaju druge violine. Kao i oni koji se hvale seksom što se nikad nije dogodio, kompleksaši.

Pravi su fakeri do kraja diskretni. Posljednji romantici. Zato i odlazak u suton ne djeluje patetično. Prava faca to zasluži. Kao i pravo da ode kad poželi.


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

3 × 2 =