Početna / Istaknuto / Danas nitko ne spominje onoga koji je žrtvovao Vukovar

Danas nitko ne spominje onoga koji je žrtvovao Vukovar

vukovar-toranj-tudjman

Povodom gostovanja Predraga Matića Freda u emisiji „Nedjeljom u 2“ 18. 11. 2007. napisao sam sljedeći prilog:

 

„„Vukovar je pao onog dana kad su sukobi u i oko njega počeli” izjavio je danas u Stankovićevoj emisiji “Nedjeljom u 2”, povodom Dana Vukovara, vukovarski branitelj, brigadir HV, Predrag Matić Fred.

 

A ja bih rekao da je Vukovar pao odmah nakon prvih slobodnih izbora, jer je u Općini Vukovar na izborima pobijedio SDP i formirao lokalnu vlast. Funkcije u općinskoj vlasti bile su podijeljene uglavnom između Hrvata i Srba, pa je tako predsjednik IV SO Vukovar bio S. Lovrinčević, Hrvat, a predsjednik Skupštine SO Vukovar S. Dokmanović, Srbin. I sve bi bilo u redu da tu izbornu pobjedu SDP-a Tuđman nije doživio vrlo osobno, naime on je to doživio kao da su Vukovarci njega osobno izdali. A od izdaje Tuđmana osobno većeg grijeha nije moglo biti. I sad kako bi on mogao trpiti “oporbenu situaciju” u Vukovaru u to vrijeme, kad je nije mogao trpjeti u Zagrebu koju godinu kasnije. On zato nalaže predsjedniku Vukovarskog HDZ-a, Tomislavu Merčepu, čovjeku na poslovima sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu, da neovisno o službenim organima vlasti, on u ime HDZ-a organizira paralelnu vlast u Vukovaru, a ustvari  da se ponaša kao da je on jedina vlast. Merčep se okružuje razno-raznim vukovarskim probisvjetima i počinje provoditi teror nad Srbima,. privodi ih u prostorije Sekretarijata, isljeđuje, premlaćuje pa i ubija. Srpske kuće i gospodarski objekti lete u zrak, a u brojnim slučajevima policija ni ne izlazi na uviđaje, a kamo li da radi nešto drugo u smislu zaštite, ne samo Srba, od Merčepovog terora. Početkom ožujka 1991. Dokmanović i Lovrinčević upućuju pismo Tuđmanu i Predsjedništvu SFRJ, tražeći da se onemogući Merčepovo divljanje i u Vukovaru uvede red i omogući legalnim vlastima normalno funkcioniranje. Odgovora nije bilo. Kasnije je isti dvojac na adresu Tuđmana, MORH-a i MUP-a poslao drugo pismo u kojem se upozorava na već bitno narušene međunacionalne odnose što prijeti izbijanjem otvorenih sukoba. Tuđmanov odgovor na ovo pismo je bio, ne onemogućavanje Merčepa, već raspuštanje legalnih organa vlasti u Općini Vukovar i imenovanje Marina Vidića Bilog kao povjerenika Vlade za Općinu Vukovar. Marin Vidić Bili ubrzo uviđa da unatoč svim silnim ovlaštenjima koje kao povjerenik Vlade ima, vlast u Vukovaru i dalje ostaje koncentrirana u rukama T. Merčepa, a Bilog kao povjerenika Vlade nitko ne sluša. Sad Marin Vidić Bili piše Tuđmanu pismo opisujući situaciju u Vukovaru kao neodrživu, a koja je takva prvenstveno radi Merčepovih nedjela. Opisuje on i druge Merčepove suradnike pa između ostalog i Blagu Zadru opisuje u ne baš lijepom svjetlu …

 

Tek tada Tuđman izdaje nalog da se Merčepa ukloni iz Vukovara. Dolazi Ferdinand Jukić i sa svojim SIS-ovcima uhićuje Merčepa i odvodi ga u Zagreb.

Za taj period Merčepove svevlasti, a ustvari bezvlašća, ne spominjući Merčepa uopće, rečeni Predrag Matić Fred, Stankoviću kaže: “Hrvatske vlasti nisu se uopće trudile da uspostave kontakt sa Srbima, nisu im ni pokušale tumačiti razloge svoje namjere otcijepljenja, kao i to da će uz Hrvate i njima u samostalnoj Hrvatskoj biti bolje”.

 

Marin Vidić Bili smjenjuje Merčepove ljude i imenuje druge na čelna mjesta službi i institucija, situacija se u Vukovaru počinje smirivati, teror prestaje, policija i drugi organi počinju normalno funkcionirati, ali ne zadugo, jer dolazi do tzv. “imenovanja iz Zagreba”, kojima su smijenjeni oni koje je Bili imenovao i na njihova mjesta postavljeni Merčepovi ljudi. Bili protestira, naravno bez rezultata, sukobi počinju i šire se …

Događa se napad na vojnike u pošti, nakon kojeg slijedi Adžićev ultimatum, kojim traži istragu u slučaju napada na vojnike, privođenje kriv(a)ca pravdi i deblokiranje vojarne JNA, koju će, u slučaju neodaziva, “JNA deblokirati svim sredstvima”. Netko izgleda nije znao što to znači kad vojska kaže da će nešto učiniti svim sredstvima. Nakon isteka ultimatuma tenkovska kolona JNA, bojevo ne djelujući, pokušava ući u grad čiji početak kraja počinje onim činom kad je prvi tenk uništen.

Vukovar je od razaranja mogao biti spašen jedino ispunjavanjem zahtjeva iz ultimatuma ili na način na koji je spašen Ilok, ako je već opisanim djelovanjem doveden do toga da JNA prijeti upotrebom “svih sredstava”.

 

Nadalje vojna znanost tvrdi da je onaj grad koji se brani iz samog grada  već napola pao i da se obrana grada mora organizirati izvan grada, jer samo prisustvo vojske u gradu čini čitav grad legitimnim vojnim ciljem. A to je upravo u Vukovaru bio slučaj.

Pa i najveća opsada u povijesti ratovanja, ona kod Staljingrada, pokazuje da ni velike snage CA nisu uspjele obraniti grad, jer sam Staljingrad je faktički bio u njemačkim rukama, već su opsadu razbile svježe snage CA, opkoljavajući i probijajući njemački obruč izvana.

“Zamjeravam vojnim zapovjednicima, a prije svega Branku Borkoviću, “Mladom Jastrebu”, što su ostavili suborce, a sami se probili iz Vukovara uoči pada”, rekao je Predrag Matić Fred, a ja se naravno s njime slažem, jer je zapovjednik obrane grada trebao ostati u gradu i s JNA dogovoriti uvjete predaje, pa vjerojatno danas ne bismo pričali o Ovčari i drugim masakrima, koji su “u režiji” četničke paravojske počinjeni nakon pada Vukovara.

Da se opet vratim Staljingradu, tamo je Hitler ponudio von Paulusu da ga Luftwaffe izvuče iz obruča, a feldmaršal mu je odgovorio da je njegovo mjesto među njegovim vojnicima, pa i u zarobljeništvu.

Postoji vjerovanje da je sve u i oko Vukovara rađeno s namjerom kako bi se kroz njegovu žrtvu i Hrvatska prikazala kao žrtva, što je trebalo dovesti do njenog što bržeg međunarodnog priznanja.

Na sličan način se postupalo i sa Dubrovnikom, kad su u grad, koji je morao ostati demilitariziran da bi i nadalje bio pod zaštitom UNESCO-a,  dovedene hrvatske paravojne snage, pretvarajući ga na taj način u legalni vojni cilj.

 

No, bez obzira na sve, svake godine na ovaj dan ja sam tužan jer je potpuno bespotrebno razoren, a zbog broja stradalih, ja bih rekao i ubijen, najbogatiji hrvatski grad, koji će se od tragedije koja ga je zadesila teško oporaviti i kroz duga desetljeća.“

 

A onda se i prilično neprilagodljivi Predrag Matić Fred ipak počeo prilagođavati, pa su njegovi iskazi o Vukovaru i u vezi s Vukovarom postajali sve sličniji onim „službenim“, što me je nagnalo da 6 godina kasnije, 18. 11. 2013. na temu Vukovara napišem sljedeće:
„Svi smo svjedoci da je aktualni ministar branitelja Predrag Matić Fred pred 6 godina “pjevao neku drugu pjesmu”.

Ne mogu se oteti dojmu da je ono što je tada govorio puno bliže istini od onoga što govori danas, to pogotovo u svjetlu činjenica koje je u svojem izvornom znanstvenom radu pod naslovom “Bitka za Vukovar 1991.” , u listopadu 2002. objavio Davor Marijan s Hrvatskog institute za povijest.
Važno je napomenuti da je autor imao pristup predsjedničkoj arhivi Franje Tuđmana.

U svom radu autor se drži faktografije na temelju dostupnih podataka uz napomenu da su mu bili nedostupni arhiva JNA, a iz same obrane Vukovara arhivske građe jedva da je i bilo.

Rad bi kao obaveznu lektiru trebalo propisati svim dragovoljcima DR, “dignitetlijama”, “stožerlijama”, “pijetetlijama” … ma svima onima koji misle da se ratom za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, pompozno nazvanom Domovinski rat, stvarala država i da je upravo radi stvaranja države i vođen.
Posebno bi bilo dobro da rad pročitaju Mile Dedaković i Branko Borković, pa da objasne nama neukima kako su to oni “mogli obraniti Vukovar” uz sve one koji “nisu došli”, “odbili se prijaviti na zborno mjesto”, “odbili zapovijed”, “samovoljno napustili položaje” i konačno pod okriljem noći napustili Vukovar, ne obavijestivši Zapovjedništvo ZNG-a o tome.

Nadalje, ne može se neprekidno laprdati o Vukovaru kao žrtvi, a da se nikada ne kaže tko je bio onaj tko je “žrtvu prinio”, odnosno onaj tko je grad žrtvovao, tko je djecu s ljetovanja vratio u grad, zaigrao smrtonosno kolo, a potom nije dopustio da se djeca i civili evakuiraju iz grada.
Taj isti je odgovoran i za zločine koje je srpska paravojska počinila na Ovčari zato što nije dopustio pregovore s JNA o predaji, onda kad je svaki daljnji otpor postao besmislen i vodio tek daljnjim besmislenim pogibijama i razaranju.

I ne na zadnje, bilo bi dobro da rad pročitaju i svi građani Vukovara, posebno oni kojima su “stožerlije”, koji su za svoje “zasluge” obilno “futrani” novcem hrvatskih poreznih obveznika, pronoseći nekakvo svoje hrvatstvo, utjerali strah u kosti.
Osobno vjerujem da većina građana Vukovara, Hrvata, Srba i ostalih, priželjkuje nekakav drugačiji Vukovar od onoga kojeg im nude “stožerlije”. Mislim da priželjkuju prosperitetni Vukovar, Vukovar mira, tolerancije i blagostanja, a ne Vukovar besperspektivnosti, mržnje i netolerancije, jer takav Vukovar im nude “stožerlije” uz obilno poticanje i pomoć “kompilatora” iz HDZ-a i redova klera.

U prilog tome da je Vukovar premrežen strahom od “stožerlija” najbolje govori to da svi oni Vukovarci-Hrvati koji imaju negativan stav  prema inicijatorima i gospodarima bezakonja i kaosa, jer “stožerlije” su upravo to, se ne žele predstaviti, već izjave daju tek kad im se jamči potpuna anonimnost. Pojedinci čak i kažu da ih je strah.

Što reći na trenutku potpuno neprimjereno, zapravo nasilničko i huligansko ponašanje “stožerlija”, ali i onih “pijetetlija” koji su u Vukovaru osvanuli na “stožerlijskoj” platformi, prema državnom političkom vrhu, onemogućavajući im čak i puko polaganje vijenaca?

Bilo bi najbolje za grad Vukovar i sve njegove građane kad bi prvenstveno Vukovarski Hrvati smogli snage i “stožerlije” govnjivom motkom prognali iz svojega grada, jer dok je ta bulumenta besprizornih tamo, a mnogi od njih ništa korisno u životu učinili nisu, Vukovar će biti grad bez budućnosti, kojega će valjati zaobilaziti u širokom luku.

Bilo bi zgodno čuti Josipovića jel’ se i dalje ponosi sa “stožerlijama”, ima li i dalje razumijevanja za njih i njihove stavove ili se možda ponešto korigirao, nakon ove današnje epizode.

I na kraju, da, Vukovar je pao, ne onog dana kad su “sukobi u njemu i oko njega počeli”,  Vukovar je pao onog trena kad je Franjo Tuđman došao na vlast u Hrvatskoj, ali nije Vukovar pao sam, uz njega je, prihvativši Tuđmana, pala i čitava Hrvatska.“

 

Facebook komentari

admin

Provjeri i ovo

Tuđman, Ahmići, Mostar

Propuštena prilika za početak procesa pročišćenja

Nakon svih zala koje je HDZ predvođen Tuđmanom učinio Hrvatskoj uništavajući je širenjem mržnje, ratom …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

19 − sixteen =