Početna / Istaknuto / DEVET PASA I POREZ NA PSE (ili o tome kako put do pakla može biti popločen dobrim namjerama) – 3. dio

DEVET PASA I POREZ NA PSE (ili o tome kako put do pakla može biti popločen dobrim namjerama) – 3. dio

12814767_149767745412509_3780664523141809727_n

U ovom tekstu ćemo najprije objasniti koje su to dobre namjere bile za prijedlog u Zakonu o zaštiti životinja da se dozvoli držanje više od devet pasa samo ako vlasnik ima uvjete koji su propisani za osnivanje skloništa.

O prijedlogu smo pisali ovdje:

DEVET PASA (kako elegantno i profinjeno pobiti pse) – 1. dio

Zatim ćemo nešto reći o dobrim namjerama udruga da podrže ideju uvođenja poreza na pse.

O porezu na pse smo pisali ovdje:

O POREZU NA PSE (o tome tko bi ga trebao plaćati i kako je to u drugim zemljama)

Na kraju ćemo ove dvije dobre namjere ispratiti putem prema paklu.

Krenimo redom.

U Hrvatskoj u kojoj ima 29 skloništa što nije niti približno dovoljno za držanje ogromnog broja napuštenih životinja, u zemlji u kojoj je samo šest skloništa koja ne usmrćuju pse, u državi koja nije propisala kazne za neosnivanje skloništa, a koja prema Zakonu o zaštiti životinja gradovi i općine moraju osnovati, u državi u kojoj se putem javnih nabava sklapaju ugovori s privatnicima koji drže životinje 60 dana i onda ih usmrćuju (a razmjeri ovog masakra se računaju u tisućama, vjerojatno i desecima tisuća pasa ako ih je prošle godine samo u Karlovcu ubijeno 500), u državi u kojoj država za razliku od razvijenih i civiliziranih država ne vodi nikakvu evidenciju o tome koliko je životinja u skloništima udomljeno, vraćeno vlasnicima ili usmrćeno, prema tome u državi u kojoj država uopće ne provjerava kako se troši njen novac na skloništa čija bi svrha trebala biti udomljavanje i edukacija, u zemlji u kojoj volonteri i građani spase više životinja nego što ih privatnici ubiju, u toj zemlji se namjerava ograničiti broj pasa koje netko može imati na devet.

Zašto?

Iz perspektive dobrih namjera koju su zagrizle i neke udruge, razlog je taj što građani i volonteri nisu mogli tolerirati ovaj masakr pa su iz tih skloništa izvlačili pse 59. dan kako bi im spasili život, a zbog ogromnog broja pasa koje je trebalo smjestiti, neki su privremeno bili smješteni u neadekvatnim uvjetima, negdje ih je bilo previše, a neke su prihvatila skloništa u drugim državama.

Krenule su se preslagivati karte i trupe, neki privatnici koji ubijaju životinje iznenada su postali jako zabrinuti za dobrobit životinja koje su boravile na tim neadekvatnim privremenim smještajima i počeli puštati mamce koji su medijima neodoljivi. Tako su se pojavili talentirani režiseri filmova o hrvatskim krijumčarima pasa koji zgrću lovu na prodaji pasa bordelima, laboratorijima za pokuse, kineskim restoranima i stranim vojskama za mete na poligonima.

Čak je i jedna EU deklaracija poslužila svrsi iako ona definira krijumčare kao vlasnike farmi pasa u istočnoj Europi koji bolesne i deformirane čistokrvne pse prodaju na zapadnom tržištu za višestruko niže cijene čime kvare biznis domaćim uzgajivačima. Dobrobit pasa uzgajivačima takozvanih ”inbred dogs” (psi pareni u srodstvu) nije uopće važna, jer se takvim parenjima ne bi niti bavili da im nije važan samo biznis.

I tako su najprije volonteri i građani postali žrtve svojih dobrih namjera i nesvjesno zakonodavcu dali alibi za još masovnije ubijanje napuštenih pasa. Kako?

Namjera zakonodavca uopće nije dobrobit životinja već što jednostavnije ubijanje što većeg broja pasa u samim skloništima, kako bi se na taj način smanjila njihova populacija. Jasno je da zakonodavcu nije niti na kraj pameti udovoljiti zahtjevu više od 90% građana koji žele skloništa u kojima se psi ne ubijaju (no kill skloništa).

Naprotiv, poduzima se sve da ih se spriječi u izvlačenju pasa iz skloništa, dakle u spašavanju njihovih života i udomljavanju. Jer, ako netko ima prostora i mogućnosti privremeno smjestiti deset pasa, na primjer ima veliko imanje i veliku kuću, to neće moći prije nego svoj stambeni prostor pretvori u sklonište.

Ovime se otvoreno pogoduje vlasnicima skloništa s kojima su jedinice lokalne samouprave sklopile ugovore o koncesiji za poslove skupljanja i smještaja napuštenih životinja, čime im se osigurava opstanak i sigurna i još veća zarada. Da nije tako, veterinarska inspekcija bi obavljala posao kontrole uvjeta u kojima se drže psi što im je uostalom i posao, a ne bi se propisivali ovakvi uvjeti.

Istovremeno se tisućama građana koji nemaju nikakav interes osim ljubavi prema životinjama onemogućava njihovo spašavanje. Njih se želi emocionalno i/ili financijski uništiti zakonom koji će ih natjerati da ili odustanu od spašavanja životinja na korist koncesionara ili da ulažu ogromna sredstva kako bi mogli spašavati životinje. U svemu tome životinje uopće nisu važne.

Što će sada napraviti udruge koje nemaju skloništa i koje čuvaju pse u kućama svojih volontera? Na prvi pogled, nastojati će pronaći još više volontera i građana koji će čuvati pse u svojim kućama i stanovima kako ih ne bi imali više od devet.

Koliko je ovo nemoguća misija znaju sve udruge i građani koji samostalno spašavaju životinje. Budući da nitko tko je izvadio psa iz kill skloništa ne namjerava psa vratiti u sklonište, ostaje još i mogućnost da ih preda no kill skloništima u kojima nema mjesta ili skloništa uopće niti nema na njihovom području.

Budući da udruga neće smjeti imati više od devet pasa ako nema sklonište, bez obzira na kojem ih mjestu drži, morati će višak pasa i upisati na volontere i druge građane koji ih čuvaju (”tete čuvalice”). Time će za te pse prestati važiti ugovori s veterinarskim organizacijama koji udrugama omogućavaju razne vrste popusta za pse pod njihovom skrbi, jer da je pas od udruge može se dokazati samo podacima u knjižici odnosno na mikročipu.

Također, udruge koje sufinanciraju gradovi će u svojim rezultatima rada moći prikazati daleko manji broj pasa od stvarnog.

Slijedeći problem je taj što bi ”tete čuvalice” za svakog psa na čuvanju potpisale ugovor o udomljavanju, a kad se pronađe novi udomitelj, onda udruga posreduje u preudomljavanju. Ili ako se udomi jedan od onih devet koji glase na udrugu, udruga može jednog s čuvanja prebaciti na sebe.

Ako se pas udomljava direktno s čuvanja, najprije se mora upisati na udrugu kako bi udomitelj potpisao ugovor s udrugom.

Ako na udrugu već glasi devet pasa, onda se pas ne može prenijeti na udrugu i udomiti s ugovorom udruge. O tome kakva će zbrka nastati u državnoj bazi čipiranih pasa (Lysacan) jezivo je i razmišljati. I tako se na kraju puta već vide odškrinuta vrata pakla.

Neki će se možda zapitati kakve veze ima odredba o devet pasa s idejom o uvođenju poreza na pse. Naime, onaj tko je mislio da je do ideje o uvođenju poreza došlo zbog dobre namjere da se taj porez namjenski ulaže u zaštitu životinja nije vidio da bi oni volonteri i građani koji čuvaju pse morali platiti porez, jer će zbog odredbe o devet pasa morati glasiti na njih osobno. Ako bi udomljeni psi bili oslobođeni plaćanja poreza, onda bi osim odredbe o devet pasa i porez bio razlog da se psi svakodnevno upisuju na udrugu, ispisuju s nje, upisuju na ”tete čuvalice”, ispisuju pri udomljavanju i upisuju na udomitelje.

Nije jasno koliko će zaista baza Lysacan biti pouzdana u ovakvim uvjetima kad i u sadašnjim jednostavnim uvjetima veterinari ne upisuju pse istog dana već i dalje imaju dozvolu upisivati pse do 10.-og dana u slijedećem mjesecu. Zato će vjerojatno u svakom trenutku netko na sebe imati upisano više od devet pasa, pa će se udruge i pojedince lako moći prijavljivati za utaju poreza.

I kako će onda porez na pse pridonijeti smanjenju broja napuštenih pasa? Zar ne bi bilo logičnije da se provodi postojeći Zakon o zaštiti životinja i da se napuštanje počne kažnjavati? Zar ne bi bilo logičnije u Zakon uvesti nedvosmislenu odredbu prema kojoj svaki vlasnik čiji se pas nađe da luta, kazni za napuštanje umjesto da se ostavi svakom sucu da procijeni je li Bobi slučajno iskopao rupu i pobjegao iz dvorišta, jer nikada prije nije, evo ga sad je prvi put.

devetpasa3

Međutim, pravi problem nastaje onog trenutka kad porez na pse uđe u zakon, jer zna se da kad nešto uđe u zakon, teško iz njega izlazi ali se lako može mijenjati.

Tako nije teško zamisliti da za dvije, tri ili sedam godina od plaćanja poreza više neće biti oslobođeni oni koji su pse udomili, jer će prepisivači njemačkih zakona pronaći takve primjere u Njemačkoj ali neće naći primjere zemalja koje su plaćanje poreza na pse ukinule.

Niti će ih zanimati zašto su ga ukinule.

I tada će se vrata pakla širom otvoriti, a psi i ljudi koji ih vole će koračati prema njemu putem popločenim dobrim namjerama.

 

Izvor:

Psi laju, a karavane prolaze

 

Vezane vijesti:

DEVET PASA (ili o sarmi iz kuhinje RTL-a spravljenoj od jedne uzgajivačnice pasa, jedne udruge za zaštitu životinja i Hrvatskog kinološkog saveza) – 2. dio


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

SDP zakuhao, SDP neka i pokusa

  Za sve „nevjerovane Tome“ nastupio je trenutak „stavljanja prsta u rane“, pa će valjda …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

nine + twelve =