Početna / Dnevni Komentar / Došao sam kući, a ona pusta

Došao sam kući, a ona pusta

Od samog postanka ustaškog pokreta i proglašenja marionetske države tzv. NDH istican je program stvaranja “čiste hrvatske nacije” i “čistog hrvatskog životnog prostora”.

Realizacija takve koncepcije vodila je izravno u krvavi teror pod kojim su stradale stotine tisuća ljudi. Uslijed pojave i stalnog jačanja narodnooslobodilačkog pokreta i stvaranja prvih oslobođenih teritorija ustaška je vlast primjenjivala bezbrojne oblike pritiska i terora na čitavo stanovništvo, a pogotovo na srpsko. Zločini ustaša, uz učešće vojnih formacija Trećeg Reicha nad stanovništvom kotara Bosanska Dubica predstavljaju primjer najokrutnijih masovnih pogubljenja kao rezultat genocidne politike tzv. NDH koje ne smijemo zaboraviti zbog razloga da se to opet ne ponovi.

Kada je riječ o ustanku i na Kozari ustaška rasistička politika, koja se temeljila na prihvaćanju rasizma njemačke nacionalističke ideologije koja je svoju mržnju usmjerila protiv Židova i Roma, ustaška šovinistička politika od samog početku sijanja bezumne mržnje najintenzivnije je bila usmjerena prema Srbima, a Srbi su na ovom području bili najbrojnija stigmatizirana narodna skupina. Istovremeno ustaška vlast politiku mržnje i terora usmjerila je i protiv komunista i njihovih simpatizera, kao što je bio slučaj, na primjer u Banja Luci, gdje su pripadnici komunističkog pokreta bili u većini Muslimani i Hrvati.

Ako gledamo kronološki, u Prijedoru, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskom Novom, Sanskom Mostu i Banja Luci ustaško divljanje je eskaliralo između 31. srpnja i 3. kolovoza 1941. Privodili su Srbe iz njihovih domova i ubijali ih po ulicama i njivama te je prirodno da je došlo u takvim okolnostima do prvih oružanih borbi koje su se dogodile u popodnevnim satima 29. srpnja. 1941. godine te su trajale do 3. kolovoza. Dok su Srbima tih dana ubijani članovi obitelji, ustanici koje revizionisti opisuju kao “srpska seoska stihija i spontana samoobrana” nije se iskalila nad susjednim muslimanskim i hrvatskim žiteljima. Tih prvih dana otpora nije bio ubijen ni jedan stanovnik, niti je spaljena ijedna kuća u muslimanskim i hrvatskim selima, iako su gorjela mnoga srpska sela i zaseoci. To nije učinjeno ni u onim zaseocima i selima koje su ustaške i njemačke vlasti evakuirale pod propagandnom parolom da idu ustanici koji kolju i ubijaju sve od reda.

Stvarajući klimu straha u okolnim selima nastanjenima pretežno sa Hrvatima ili Muslimanima, nadali su se da će takvom taktikom utjecati na veću mobilizaciju Hrvata i Muslimana u redove ustaške ili domobranske vojske jer stanovnici tih sela nisu pokazivali dovoljni interes prema ustaškim apelima da se pridruže vojnim formacijama tzv. NDH, pa su tako, na primjer, bili prevareni i natjerani stanovnici Čarakova i okolnih sela da se “sklone” u Prijedor. Općenito, mnogo puta su na taj način diljem tzv. NDH provodili mobilizaciju seljaka tako što bi nakon teroriziranja srpskih sela lažno uzbunjivali nesrpska sela. Osim toga današnji revizionisti zaboravljaju da je ta “seoska i srpska stihija i spontanost i samoobrana” tijekom 1941., a kasnije kroz cijeli rat mogla također da “bira” i da se “opredjeljuje”. I srpski se narod stvarno “opredjeljivao” i “birao”, ali nikako jedinstveno. Srpski narod je punio redove četnika i četništva, pa i domobranstva od onog trenutka kada su i Srbi po ustaškoj rasističkoj teoriji proglašeni kao Hrvati grko istočnjačke vjere (skr. grkoistočnjaci), ali punio je i redove Narodnooslobodilačke vojske zajedno sa ostalim narodima. I ostali narodi poput Hrvata i Muslimana i dr. mogli su se “opredijeliti”, “birati” i činili su to, i niti jedan narod nije bio jedinstven i niti jedan nije htio pristati na fašističko zajedništvo, na pomirenje antifašista sa fašistima unutar neke nacionalne grupe ili čitave nacije. Niti jedan od naših južnoslavenskih naroda za vrijeme Drugog svjetskog rata nije imao vlade nacionalnog jedinstva sa “svojim” fašistima- ustašama, četnicima, beloj gardi, domobrancima i dr. sve do, 1990.-tih.

Ako je za neke dijelove odnosno mjesta Bosne i Hercegovine i točno da su se seljaci neorganizirano i stihijski ustali u obrani golih života 1941. i odmetnuli u šume, te da je u tom otporu došlo do odmazde i međusobnih obračunavanja na šovinističkoj razini, ali to za cjelinu od prvih početaka oružane borbe, za ustanak u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nije točno, a pogotovo ne može biti generalizacija za Bosansku Krajinu i, posebno u ovom slučaju, za Kozaru.

Točno je da je bio organiziran ustanak pod vodstvom komunista , ali u svojim ranim počecima nedovoljno povezan i koordiniran. Taj početak bolje organiziranog otpora onemogućio je i spriječio izrazito nagli i silovit monstruozni plan totalnog uništenja srpskog naroda, Srba, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj. U predgovoru znanstvenog rada dr. prof. Joce Marjanovića “Ustanak na Kozari 1941. godine – Prilog izučavanju karakteristika i specifičnosti početaka NOB na Kozari”, sudionika tog vremena, naglašeno je da kada je riječ o Kozari i Kozarčanima, “da tu nema mjesta mitovima i mitomaniji, budući da Kozarčani nisu bili rođeni bogomdani partizani, partizanski borci za bratstvo, jedinstvo i ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata. Oni, tj. Kozarčani nisu bili rođeni, bogomdani partizani. Oni su to postali. Oni su se rađali i to postajali i postali u Narodnooslobodilačkom ratu-u” te možemo slobodno zaključiti da su to postali zahvaljujući naporu svih onih komunista koji su se godinama odupirali idejama fašizma i nacizma, pripremali ustanak naroda u oružju, i u svijesti.

Za one koji negiraju ili pak opravdavaju ustaške zločine nije dovoljan nikakav dokaz jer im je duhovna hrana – mržnja. Nevažan im je podatak da je do sada sastavljen poimenični popis 637 osoba sa područja kotara Bosanske Dubice koje su stradale tijekom 1941. godine. Mnoge su od njih bile već ubijene prije početka ustanka. Do početka kolovoza 1941. ustaške vlasti još nisu organizirale dovoljno snažna vojna uporišta pa se nisu još događali masovni zločini, ali nakon kolovoza kada su ojačali svoje redove, uslijedili su česti pljačkaški pohodi, paljenja sela i masovna pogubljenja srpskog stanovništva.

Početkom kolovoza u selu Novoselci ustaše iz Bosanske Dubice, među kojima su bili mnogi izvan dubičkog područja, ubili su 31 osobu. Istovremeno, u selu Špilja i Vrioci ubili su po 6 osoba. U noći između 20. i 21. kolovoza 1941. izvršen je masakr nad zatvorenicima ustaškog zatvora u Bosanskoj Dubici. Tada je prema iskazima preživjelih svjedoka pogubljeno oko 200 prethodno privedenih stanovnika grada i okolnih sela.

U razdoblju između 18. i 22. kolovoza ustaško-domobranske vojne formacije koje su pristigle sa drugih područja su izvršili napad na knešpoljska sela, koja se nalaze između Dubice i Kozare. Prema domobranskim dokumentima, tada su bile zapaljene mnoge kuće u selima Aginci, Hadžibair, Parnice i Vlaškovci. U selu Čitluk 22. kolovoza ustaško-domobranske snage su ubili i spalili 19 žitelja, među kojima 13 djece mlađe od 14 godina. Tog dana također, u selu Strigova ubijeno je 7 osoba, među kojima dvoje male djece. Prema iskazima svjedoka “najveći broj ljudi u Čitluku i Strigovi poklao je dr Branko Stipančić, ljekar iz Hrvatske Kostajnice, sa svojim 14-godišnjim sinom”.

Krajem 1941. godine iz Korduna deportirano je u logor Jasenovac 200 žena sa manjom djecom. Među njima je bilo samo nekoliko starijih žena, a ostale su bile mlađe. Preko zaleđene Save odvedeni su u mjesto Čuklinac gdje su ih zatvorili u jednu štalu u kojoj su izgorjeli. Vrisak žrtava se čuo se preko Save u selu Uštici.

Daljnji upadi ustaša i domobrana u sela u Knešpolju spriječeni su zahvaljujući jačanju narodnog ustanka i omasovljenju partizanskog pokreta. Počela se stvarati i slobodna teritorija Kozare, ali svaki prodor ustaško-domobranskih vojnih formacija na oslobođeno područje donosio je i nove žrtve i zločine nad civilnim stanovništvom. Ustaško-domobranske jedinice izlazile su iz svojih garnizona u sela radi pljačke, paljenja i masovnog uništavanja srpskog stanovništva.

Selo Gradina ležalo je na desnoj (južnoj) obali Save, preko puta jasenovačkog logora br. III. Gornja Gradina je 1941. godine imala je oko 170, a Donja Gradina oko 800 stanovnika. IV Štab II. krajiškog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda u svom izvještaju o akcijama, objavljenom u prvom broju biltena Partizan iz Kozare od 1. siječnja 1942. izvještava: “29. XII. patrola jedne naše čete protjerala je jedan vod ustaša koji su pokušali provaliti u Gradinu sa ciljem da je opljačkaju. 30. XII. neprijatelj je ponovio pokušaj provale u isto selo. Naša patrola pustila je da neprijateljski vod priđe – prevozeći se preko Save – pod samu obalu rijeke. Kad su ustaše počeli da se iskrcavaju, otvorena je na njih paljba, kojom prilikom je nekoliko njih palo s kompe u vodu. Borba je trajala čitav dan, jer su ih pomagali vatrom teških mitraljeza sa druge obale od Jasenovca. Uveče su se pokušali povratiti, ali su ispraćeni plotunskom vatrom naših partizana. Od čitavog voda uspjelo je 4-5 ustaša pobjeći. Dva neprijateljska mitraljeza s onu stranu Save ušutkana su i naši bacači mina tukli su željezničku stanicu neprijateljska uporišta u Jasenovcu. Partizani bez gubitaka.”

Ali i mjesta Donja Gradina i Draksenić, ustašama su bila izuzetno strateški važna uporišta jer se sa bosanske strane ta mjesta nalaze u blizini logora Jasenovac te su planirali da Gradina postane glavno gubilište logora br. III. , a kod Draksenića i Međeđe su planirali izgraditi rovove, vučje jame, niz bunkera i karaula tako da onemoguće daljnji prodor partizana. Do listopada 1941. Draksenić je bilo pod kontrolom 80 ustaša, ali zbog sve učestalijeg ustaškog terora nad stanovništvom tog područja tijekom ljeta 1941. dolazi do jačanja narodnog ustanka pod vodstvom komunista pa su već u noći između 10. i 11. listopada 1941. partizani napali neprijateljsko uporište u Drakseniću. Neprijatelj se razbježao, a partizani su se domogli cjelokupnog naoružanja neprijateljske posade.

Nakon toga u noći između 13. i 14. siječnja 1942. ustaše i domobrani, iz garnizona Bosanska Dubica, Jasenovac, Bosanska Gradiška i Nova Gradiška (oko 1.200 ustaša i domobrana) krenuli su povratiti izgubljeni teritorij. Prema podacima iz knjige “Kozara u NOB” vojna formacija od oko 800 ustaša iz Jasenovca, predvođena komandantom logora Vjekoslavom-Maksom Luburićem, prebacila se preko Save u selo Gradinu. Ispred sela Draksenić dvije desetine dubičke i moštaničke čete su pokušale zaustaviti prodor ustaške vojske na oslobođen teritorij, ali ustaše su ih uz vlastite gubitke uspjele potisnuti i ušle su ubrzo u selo. Okupili su većinu stanovnika sela u pravoslavnu crkvu u kojoj su izvršili divljački masakr nad 160 osoba, među kojima je bilo osmoro djece. Zatim su krenuli “čistiti teren” pa su samo na imanju Rade Grbavca zaklale 21 osobu, kod Nikole Grbavca 18, a u trgovini Marjana Toromana 8 osoba. Osim silovanja, masakriranja i klanja mlađih žena, silovali su i 15-godišnju djevojčicu iz sela Gradine, zatim je zaklali. Na kraju su čitavo selo spalili. Tog dana u selu Draksenić je bilo ubijeno 208 osoba među kojima je bilo čak 47 djece.

O broju žrtava i datumu o zločinu u Drakseniću postoje različiti ali slični podaci. Na spomeniku u selu Drakseniću piše: “15. januara 1942. godine ustaše su dotjerale u crkvu 360 Ijudi, žena i djece. Nakon raznih zvjerskih mučenja, na gomili su ostali leševi obliveni krvlju…” U knjizi “Kozara u NOB naveden je iskaz žene koja je ostala u hrpi leševa draksenićke crkve, napola živa: “Ustaše su nam rekle: Idite u crkvu. Tamo će vam naš komandant Luburić držati govor. Mi smo pošli u crkvu da čujemo šta će komandant govoriti. Nismo dugo čekali. Kad je komandant ušao u crkvu, počeo je sve redom klati noževima i sjekirama. Poslije svega toga klanja izvršenog noževima i sjekirama, ustaše su na hrpi leševa, na crkvenom oltaru silovali djevojke pa su ih poslije toga gotovo lude iskasapili” Anka Pavković i Mara Blagojević, teško izranjavane, našle su se pod leševima poklanih, oblivene svojom i krvlju svojih komšija, koji su ovdje, u pravoslavnoj crkvi, na najzvjerskiji način pobijeni. Ilije Pušibrka sina, stara godinu dana, natakli su živog na bajonet. Oteli su ga iz krila majke i naboli. Milka i Kosa Petrović bile su vrlo lijepe. Svašta su od njih radili. Presjekli im prsa a zatim turali ruke kroz njih.

Dakle, izvršen je strahoviti pokolj srpskog stanovništva u tom mjestu. Pozivaju narod u crkvu da ga pokatoliče. Seljaci se ne odazivaju. Po selu se kreću desetine ustaša i pale kuće. Iz Dubice stiže neka desetina ustaša i počinje ubijati. Bježe gola i bosa djeca po snijegu. Ustaše silom odvode narod u crkvu. Mara Balagojević je prva na klanju. Pala je od prvog uboda nožem u plećku. Pokrile su je druge žrtve; ležala je ranjena i gušila se. Na stolu leži Savka Dračina, žena Nikole Dračine koga su ustaše već zaklale zajedno s njom. U oltaru izdvojene djevojke su mučene posebnim metodama. Majke leže rasječene, a na prsima im dojenčad izbodena bajunetama. Matu Vrnić naslonili na plot pored crkve. Obje dojke joj prorezali, kroz njih provukli ručice njenog djeteta i uz nju ga vezali žicom. Desa Lončar nalazi se malo dalje od nje, gleda svog dječačića nabijena na kolac. Ustaše slave, a umire nevini narod u mukama…Kad su sve poklali, ustaše, u znaku slavlja, zvone crkvenim zvonima, obavještavaju da je završeno slavlje. Bacivši nekoliko bombi na gomilu leševa udaljuju se iz crkve. Koljače će stići zaslužena kazna.”

Pošto ustaše pod vodstvom “viteza” Luburića nisu imali više hrabrosti i volje da nastave tog dana tražiti naoružane partizane da svoj bijes iskale na njima, odlučili su “hrabro” odvući u Jasenovac svu onu marvu, žito i druge vrijednosne stvari jer je prvog dana zaplijenjeno oko 150 grla goveda, oko 40 svinja i 4 ovaca, a i usput trebalo je popaliti sela uz obalu Save i Une i malo se odmoriti nakon prevelike konzumacije besplatne hrane i pića. (Zbornik dokumenata NOR-a, tom IV, knj.3, str. 116.),

Borbe na bosanskodubičkom sektoru nastavljene su i sljedećih dana. Ustaše iz Jasenovca pokušali su 20. siječnja prodrijeti prema Čuklincu, ali su bili odbačeni. Sutradan, 21. siječnja, dijelovi 2. bataljuna 2. krajiškog partizanskog odreda napali su ustaše u Donjoj Gradini i četvoricu ubili. “Međutim”, piše D. Samardžija u citiranoj knjizi, “zbog stalnog pritiska neprijatelja iz pravca Jasenovca, donesena je odluka da se izvrši evakuacija stanovništva iz sela na Dubičkoj ravni.”

Poslije borbi u siječnju 1942. ustaše su potpuno ovladali prostorom Gradine i pretvarali je u glavno stratište jasenovačkog logora broj III. Jasenovački zatočenik dr. Nikola Nikolić, zamijenjen u ožujku 1943. za Nijemce koje su partizani zarobili, napisao je u svojoj knjizi “Jasenovački logor smrti”: “Ustaše su izabrale Gradinu za masovne pokolje iz mnogo razloga, od kojih su najvažniji bili osamljenost, dobra prirodna zaštita i nepristupačnost stranim osobama. Nadaleko nije bilo naselja, njive su bile opkoljene vrbovim šibljem, a sa tri strane je Gradina potpuno nepristupačna, od strane Jasenovca (sjeverno) dijelila ju je Sava, od strane Uštica Una, a od strane Košutarice opet Sava, koja tu pravi nagli okret od sjevera ka jugoistoku. Gradina je izgledala kao pravi poluotok. Sa strane Draksenića i Međeđe zaštitili su se od partizana pojasom rovova, vučjih jama, čitavim nizom bunkera i karaula. Iz logora se moglo lako preći u Gradinu skelom… Skela je bila obični drveni splav, od oko 6 m širine i 16 m dužine, a bio je prevožen debelim željeznim užetom do čvrstih betonskih postamenata na jednoj i drugoj obali.” Međutim, na Gradinu se ne smije gledati samo kao na stratište jer je njezina uloga u sistemu obrane jasenovačkog logora br. III (pa i logora br. IV) od napada kozarskih partizana bila veoma važna, što je posebno vidljivo iz opisa Dušana Samardžije: “Okruženo rijekama, selo Gradina liči na poluostrvo. Jedini suhozemni prilaz Gradini moguć je sa južne strane, od Draksenića za Međeđe. Sa ove strane ustaše su se obezbjeđivale rovovima, vučjim jamama i nizom betonskih bunkera. Bogatstvo vegetacije omogućavalo je zaklon od osmatranja Gradine. Iz logora Jasenovac u Gradinu prelazilo se skelom i prevožene su stotice logoraša dnevno, a da to uopšte niko ne primijeti. Da bi prikrili svoja zlodjela, ustaše se prilikom ubijanja logoraša u Gradini nisu služili vatrenim oružjem, već noževima, sjekirama i tupim predmetima, pretežno maljem.”

Nedugo nakon “viteškog” masakra u Drakseniću, istim onim „vitezovima“ kojima se današnja elita na vlasti još uvijek potajno, ali dovoljno vidljivo divi , ta ustaška formacija nastavila svoje nevjerojatno “hrabre” pohode . “Proslavila” se opet za sva vremena II poglavnikova tjelesna bojna pod komandom Josipa Mišlova uz pratnju i asistenciju fra Miroslava Filipovića. Na nagovor Viktora Gutića, krenula je bojna 7. veljače 1942. na sela Drakulić, Motike i Šargovace.

Banja Luka: Miroslav Fjlipović prilikom proslave žetve sa stožernikom-koljačem Viktorom Gutićem

Fra Miroslav Filipović dobro je poznavao ova sela jer je bio uoči rata kapelan samostana u Petrićevcu pokraj Šargovca, a zatim župnik u Šargovcu. 1940. godine povezao se s pripadnicima ustaškog pokreta, Viktorom Gutićem i Feliksom Nedjeljskim te su “u ime boga” kovali potajno plan za likvidaciju srpskog naroda u ovim selima. Svoj zločinački plan su proveli rano ujutro 7. veljače: Ustaše su opkolile rudnik »Rakovac«, legitimirali rudare i izdvojili sve Srbe koje su vezali i zatim ih likvidirali sa rudarskim krampovima. Nakon tog “hrabrog” čina počeo divljački pokolj po kućama, dvorištima, vrtovima i njivama tih sela u kojima su do tada živjeli ubijeni rudari. Ubijali su mještane krampovima, sjekirama, noževima, a u fanatičkom izopačenom divljaštvu najviše se isticao fra Miroslav Filipović koji je započeo pokolj nad obiteljima Đure i Koste Glamočanina, koji su se tada nalazili u zarobljeništvu u Njemačkoj. Fra Miroslav Filipović je izabrao njihove kuće jer su bile s najviše djece – bilo je ukupno 17-ero djece. Kada je zaklao prvo dijete Đure Glamočanina, s krvavim nožem u rukama hrabrio je neodlučne: „Ovo ja u ime boga pokrštavam izrode. Ustaše, slijedite moj put! Sve grijehe uzimam na svoju dušu!“ Zato nije niti malo čudno što su tog ustaškog fratra u narodu prozvali Fra Sotona. Tog dana u selu Drakuliću je ubijeno 281, u Motikama 205 i u Šargovcu 52 djece – ukupno 538 djece, u roku nekoliko sati , gotovo bez ispaljenog metka. Ta razularena rulja u vojnim uniformama marionetske kvazidržave , u tim selima , tog dana, ubila je oko 2300 civila samo zato jer su bili Srbi.

O toj grozoti, za budućnost – da se ne zaboravi – svjedoče zapisane riječi preživjelog svjedoka Mile Todorovića, kome je u ovom pokolju ubijena čitava porodica:

„Došao sam kući, a ona pusta. Samo u štali krave riču. Kada sam izišao, čuo sam neko čudno krčanje. Prišao sam bliže i vidio gomilu poubijanih. Stojan Srdić, sasječen i iskrvavljen, sjedio je i ječao. Od jednog malog leša učinilo mi se da je moja najmlađa kći. Onda sam se onesvijestio.

 

Dok je Komunistička partija objašnjavala da svi Hrvati ili Muslimani nisu ustaše, nego hrvatski i muslimanski izrodi, kao što su četnici, koji partizanima pucaju u leđa i surađuju sa okupatorom, izrodi srpskog naroda – izrod Pavelić je tražio saveznike među srpskim izrodima jer događaji koji su slijedili nakon ovih zločina nisu bili povoljni za NDH – općenito, gazde ustašama – nacisti nisu bili zadovoljni zbog narodnog ustanka jer nisu mogli eksploatirati rudno bogatstvo potrebno za ratnu industriju i sl. Kao bumerang vraćali su se problemi u glave počinitelja tih zločina pa Pavelić u veljači 1942. pokušava da odgovornost za zločine i teror nad narodom umanjiti glumatajući toleranciju, u nadi da smiri razbuktali gnjev svih naroda, ujedno se trudi pronaći saveznika koji će mu pomoći obuzdati nagli rast simpatizera narodnooslobodilačke vojske. Zbog toga mu je bio hitno potreban sporazum i sa četnicima. U okviru tih priprema saziva Hrvatski državni sabor sa zadatkom stvaranja “Hrvatske pravoslavne crkve”, zatim stvaranja novog pravnog okvira vezanog za položaj Srba, definiranje Srba kao “privremenih državnih pripadnika” itd. U spomenutom nacrtu, o onima koji se ne bi odrekli svoje nacionalnosti, kaže: “ To bi bila jedna od najlošijih kategorija državnih pripadnika sa ograničenjima u pravima i imovini. O svojim vjerskim stvarima ovakvi će se imati sami brinuti… dok ne izumru.”

Prepis partizanskog letka kojeg je partizan Muhamed Bajrić 6. decembra 1941. predao nekim Muslimanima kod sela Srbljana

Današnji nosioci ponovo oživljenih nazadnih velikohrvatskih, velikosrpskih, i velikomuslimanskih ideologija, u namjeri da što više oblate komunistički pokret, žele uvjeriti javnost da je ustanak u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj 1941. godine , dakle ustanak na teritoriji tzv. Nezavisne Države Hrvatske, rezultat borbe Srba za samoodržanje, odnosno da je politika ustaškog terora i genocida prema Srbima prisilila seljaštvo u “stihijski i spontan otpor” i da je glavna karakteristika tog ustanka bila samo odmazda nad Hrvatima i Muslimanima. Također, fašističkim nostalgičarima je zajednička karakterna crta da nisu u stanju pogledati povijesne okolnosti izvan svog plemenskog tora koje su vladale u Europi te kolektivno zaboravljaju da su pripreme za održavanje V zemaljske konferencije KPJ bile održane cca. godinu dana prije Aprilskog rata i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, napada na Sovjetski Savez i dovlačenja ustaške grupice od strane okupatora da upravljaju državnim aparatom Banovine Hrvatske koju su preimenovali u tzv. NDH i da su na V zemaljskoj konferenciji usvojene odluke da će KPJ organizirati ustanak naroda Jugoslavije ukoliko dođe do fašističke okupacije ili ulaska Jugoslavije u savez sa fašističkim silama. Komunisti su nakon listopada 1940. ubrzano krenuli sa izgradnjom organizacije buduće internacionalne narodne vojske. Zaboravljajući na to, velikohrvati i velikomuslimani isključivo tvrde da su okolnosti vezane za ustaški teror iskoristili četnici i komunisti da bi nametnuli svoju vlast zahvaljujući nekoj “tradiciji buna i ustanaka ” te otvoreno poistovjećuju partizane sa četnicima, dok sramežljivo priznaju ustaški teror kojeg nerijetko žele opravdati.

Poistovjećuju partizane samo sa Srbima, a sve Srbe trpaju u redove četnika, kao što je nekada to pokušavala ustaška propaganda u namjeri da spriječi odlazak Hrvata i Muslimana u redove Narodnooslobodilačke vojske. Također, i velikosrbi pokušavaju opravdati zločine nad nesrpskim stanovništvom “jer su se morali braniti” od svih nesrba te pri tome prešućuju da su žrtve četničkih divljanja bile obično civilno stanovništvo i zarobljeni partizani, a za ustaški genocid nad Srbima okrivljuju čitav hrvatski narod i Muslimane (Bošnjake), i zaboravljaju da su mnogi pripadnici hrvatskog i muslimanskog naroda bili, također, žrtve ustaškog terora. Također, zaboravljaju na izdajničku ulogu četnika koji su već u prvoj polovini 1942. godine dogovorili da zajedno sa okupatorskim i ustaškim vojnim formacijama krenu protiv “komunista-partizana” jer su četnici s druge strane tumačili da su svi partizani – komunisti. Danas ujedinjeni u lažima i mitovima, šovinisti svih nacija bivše SFRJ žele umanjiti povijesnu ulogu KPJ i njen internacionalizam, u namjeri da sačuvaju društveni poredak u kojem su devedesetih prošlog stoljeća, takvi beskorisni i bezidejni ljudi naoružani nacionalističkim mitovima i običnim malograđanskim šupljim tračevima, postali privilegirani pripadnici vladajuće kaste koja je novim zakonskim odredbama “u ime pravde” opljačkala socijalističko vlasništvo. Ono što najviše žele prikriti je njihova uloga u izazivanju bespotrebnog rata 1991. godine, fašističkog sukoba kojeg slatkorječivo svi nazivaju obrambenim ratom i odgovornost zbog počinjenih ratnih zločina kao rezultat ponovnog oživljavanja onih genocidnih politika koje su bile poražene 1945. godine. Mi sada možemo samo konstatirati da smo devedesetih izgubili bitku zbog vlastitog neznanja i nesnalaženja u pravovremenom prepoznavanju fašističkih pojava te da smo poraženi od strane velikohrvata, velikosrba, velikoslovenaca, velikomuslimana,, velikocrnogoraca, velikomakedonaca, velikoalbanaca i sličnog ološa, ali da Hrvati, Srbi, Bosanci, Muslimani, Jugosalveni, Makedonci, Slovenci, Crnogorci, Albanci i ostale narodnosti, da još nismo izgubili rat jer stvarni predstavnici naroda i svih ostalih narodnosti SFRJ nisu nikada u svojim glavama svjesno potpisali kapitulacijski akt fašističkim nostalgičarima.

Facebook komentari

Vesna Nikolić

Provjeri i ovo

Što oslobađajuća presuda je… a što nije?

  Ovaj prilog napisao sam 6. travnja 2013. potaknut silnim “domoljubnim” laprdanjima i preseravanjima nakon …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

sixteen − 13 =