Početna / Istaknuto / Draga Mrska osmorka

Draga Mrska osmorka

Draga Mrska osmorka

 

Postoje indicije da naslov posljednjeg filma Quentina Tarantina The Hateful Eight (kojega je domaći distributer preveo kao Mrsku osmorku) ima dublje veze s činjenicom da je to njegov upravo osmi film po redu, a ne samo s brojem glavnih (muških) antijunaka. #postojeindicije

Tarantino na steroidima

Dežurnim hejterima western Mrska osmorka svakako će biti jednako mrzak kao i prethodnih sedam filmova, ako ne i mrskiji, jer sada se hvatamo u koštac s Tarantinom na kvadrat, dok će u klasičnoj crno-bijeloj podjeli kritike i publike na ili-ga-voliš-ili-ga-ne-voliš-sredine-nema, njegovi fanovi grozničavo odbrojavati sekunde, minute, pa i sate, do konačnog potezanja pištolja osmorice si međusobno mrskih revolveraša.

Ili sredine ipak ima? Zapravo ga mrzimo, ali jedva čekamo, ljutimo se, smijemo, netremice gledamo i gledajući volimo. Jer kako drukčije objasniti gledanje trosatnog filma čija je gotovo cjelokupna radnja smještena u jednu jedinu prostoriju i bazira se na dijalozima nekolicine likova, osim možda pristajanjem na kompromis: prezirem ga, misli dežurni facebook-hejter, ali moram gledati da bih mogao pljuckati. Da ne bi bilo zabuna, ovdje neće biti pljuckanja, potpisnik je dugogodišnji Tarantinov fan. #samokažem #postojeindicije

Draga Mrska osmorka
Na kvadrat

 

Što opet ne znači da će ovo biti hvalospjev. Mrska osmorka film je koji ima svojih mana, ali one se prije svega svode na efekt već viđenog – već viđenog kod Tarantina, dok u žanru westerna ovako nešto definitivno nikad nije viđeno (uglavnom). No to ne znači da je Tarantino isplagirao samoga sebe, već da se sada već jako osjeti zamor od potrošnje uvijek istih, za Tarantina svojstvenih postmodernističkih stilskih postupaka, kao što su retardacija radnje kroz razvlačenje scena banaliziranim dijalozima, digresijama, retrospekcijama, razbijanjem linearnog slijeda, kratkim spojevima (autorskim komentarima i intervencijama u radnju) i tome slično. Tu su dakako i brojni književno-filmski citati i reference, osobito prema nizu klasičnih holivudskih, ali i špageti-vesterna (čak je i autor glazbe čuveni Ennio Morricone).

Drugi podnaslov

I Mrska osmorka podijeljena je na »književna« poglavlja s obaveznim objašnjavajućim momentom u drugom dijelu filma, koji nas vraća u vrijeme prije početka radnje i pridodaje potreban kontekst. A radnja je prilično jednostavna: u svratištu zametenom mećavom, negdje u prostranstvima Wyominga (otprilike početkom 1870-ih godina), slučajno se susreće osmorica muškaraca vrlo različitih profila i jedna žena. Ima tu nekoliko sjevernjačkih i južnjačkih časnika i otpadnika, među kojima su i lovci na ucijenjene glave, šerif, jedan kauboj (Michael Madsen), jedan krvnik (izvrsno ga glumi Tim Roth) i jedan Meksikanac. Kao da to nije dovoljno, jedan od lovaca na glave je crnac (Samuel L. Jackson), dok drugi (Kurt Russell) na vješanje vodi zarobljenu razbojnicu Daisy (Jennifer Jason Leigh). Dakle, vrlo šaroliko društvo, tako da od samoga početka postoje indicije u neizbježni obračun. #krvavipir

Draga Mrska osmorka
Majoru ima tko da piše

Smještanje radnje u jednu prostoriju nije osobita novost čak ni za Tarantina – to je već učinio u Reservoir Dogs (1992.), čak potpunije, s obzirom da Mrska osmorka počinje polusatnim putovanjem kočije prema svratištu, a osim toga, u žanru westerna već se okušao s Odbjeglim Djangom (2012.) u kojemu također otvara pitanja ropstva, rasizma i emancipacije crnaca, razrađenije i slojevitije, s obzirom da se radnja vrti oko oslobađanja žene iz doslovnih, ali i simboličkih okova. U Mrskoj osmorci kao provodni motiv pojavljuje se prijateljsko pismo Abrahama Lincolna poručniku Warrenu (S. L. Jackson), koje likovi s vremena na vrijeme spominju i čitaju. I osim što je Warren već slobodan čovjek, to je zapravo sve, a cijela predstava na daskama (doslovce) vrti se oko zarobljene bjelkinje. Zašto je nakon izvrsnog Djanga Tarantino ponovno režirao western slične tematike ostaje nejasno; možda je tek želio dati omaž žanru, odnosno stereotipnom westernu kakav Django ipak nije. Ako je tako, uspio je. #zadolarviše

Treći i posljednji podnaslov

Nasilje i krvoproliće Mrske osmorke ni po čemu nije brutalnije negoli u njegovim prijašnjim filmovima, čak bi se moglo reći da je umanjeno u odnosu na Kill Bill, Nemilosrdne gadove i Odbjeglog Djanga. Čak štoviše, više smo mrtvih, unakaženih i silovanih (crnaca, bijelaca, Indijanaca, muškaraca i žena) vidjeli u gomili klasičnih vesterna, ali Mrska osmorka ipak je na tapeti dežurnih moralizatora, jer samo kod Tarantina glave eksplodiraju poput lubenica. Kad je crvena točkica na čelu, redatelj je human, kad glava prsne – nemilosrdni gad. #obralibostan

Iz nekog razloga, možda zato što ne adaptira romane nego si sam piše scenarije, Tarantino nikada nije režirao Krvavi meridijan Cormaca McCarthyja, vjerojatno najbrutalniji western ikad napisan. A po mnogima, upravo bi on bio najprimjereniji za taj pothvat. Ako je kriterij krv, onda da, mada je teško zamisliti kako bi ta adaptacija s njegovim stilskim manirizmima izgledala, no ruku na srce, i Inarritu se iskazao Povratnikom, filmom koji po prizorima klanja i nasilja možda više nego ijedan Tarantinov (ili svi skupa) podsjeća na McCarthyjev roman. #postojeindicije

Draga Mrska osmorka
“Nemoj mene, pliz!”

Mrska osmorka definitivno nije najbolji film Quentina Tarantina, ali jedan od najboljih westerna zasigurno jest, još od Eastwoodovih Nepomirljivih vjerojatno najbolji. Prigovori da je predug naprosto ne drže vodu, jer ne traje značajnije duže od prethodnih filmova, a osim toga, nije dosadan. Može li trosatni film koji nije dosadan biti loš? Može, jer zanimljivost nije jedini kriterij kvalitete, i subjektivan je, ali da ga jebeš, i trosatni Tarantinov film traje znatno kraće od filmova ispresijecanih reklamnim blokovima na našim televizijama, pa ih svejedno gledamo. I filmove i reklame. I hrvatske filmove i reklame. A često se ne vidi razlika.
Svi ti razvučeni dijalozi o bilo čemu u Tarantina imaju jedinu svrhu stvaranja napetosti i odgađanja neizbježnog, pa makar trajalo i pola sata »duže od potrebnog«. Čuj, duže od potrebnog! Ti ćeš Tarantina učiti koliko je minuta potrebno! A ako je to nekome ipak previše, pa, uvijek može gledati znatno kraće filmove Ivana Gorana Viteza. I valjati se od smijeha. Ako me razumijete. Smiješan i duhovit nije isto. Da ga jebeš, nije. #indicije


Facebook komentari

Davor Ivankovac

Književni proleter i volonter, čita i piše kada mu to mačak Arthur dopusti, inače je beskompromisan.

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

five − three =