Početna / Istaknuto / Dva antifašizma, tri slobode govora, s malo više demokracije, za van, molim!

Dva antifašizma, tri slobode govora, s malo više demokracije, za van, molim!

sloboda govora

 

Ovaj novi – ovaj što je nemilice počeo drmati Ministarstvom kulture i kulturnim miljeom, ovaj što likom vrlo sliči jednom ministru Trećeg Reicha, a djelom, čini se, svim tim ministrima pomalo, ponajviše prepredenom Goebbelsu – nije nimalo glup, i bit će tvrd orah.

Nije to Crnoja koji si u prvih deset minuta utakmice zabije tri autogola.

Iako znatno više koristi politički no „kulturni“ diskurs – pritom uopće ne poričući da je ekstremni desničarski revizionist s pedigreom i biografijom iz najcrnjih proustaških organizacija/stranaka – ostavlja dojam aktera koji je itekako dobro proučio materiju i prirodu područja/resora kojim će se, nažalost, baviti i kojeg će isključivo u političkom kontekstu pokušati „dovesti u red“, proračunato raščlaniti podobno od nepodobnog, razdvojiti žito od… je li, „paleokomunističkog“ kukolja i jugonostalgičarskih „lakiranih titoista“.

Nije on, kažem vam najozbiljnije, nimalo glup. Jer je vrlo dobro procijenio odakle treba početi. Od svega i svih onih na lijevom krilu medijske i kulturne scene što mogu izazvati prezir i bijes trenutno zbunjenih i neodlučnih. Nasrnuo je na zonu najveće kompromitacije protivnika. Nešto slično činio je i Miralem, bivši ministar rada, preusmjeravajući bijes i ogorčenje nezaposlenih i sramotno malo plaćenih prema medicinskim sestrama, profesorima i svim ostalima, tobože uronjenim u sigurnost i blagodat uhljebničke državne službe. I uspjelo je; ogorčeni i obespravljeni radnici u privatnom sektoru, nezaposleni, poniženi penzioneri, svi digoše larmu protiv štrajka državnih službi. I tako sami sebe još čvršće okovaše.

Ima li doktor Goebbels argumente za ovakvu strategiju? Nažalost, ima. Počevši od egzibicija frljićevskog tipa što ljevici i lijevoj ideji čine znatno više štete nego koristi, pretvarajući nacionalne teatre u poligone osobnih obračuna i hranjenje ega uz bahato rasipanje velikih iznosa. I korištenja antifašizma za teško probavljive provokacije koje su počesto svrha same sebi. I promocija njega, a ne antifašizma.
Nacionalna kazališta trebaju biti mjesta gdje će u originalu i vjerodostojno bit uprizoreni „Kralj Lear“, „Škrtac“, „Labuđe jezero“, „Dundo Maroje“, „Glorija“, „Glembajevi“, itd. Glavna zadaća nacionalnog teatra je prikazivanje klasike, uz značajan udio domaćih autora u programu. Da bi se imali prema čemu ravnati, da budu jasni parametri. A eksperimente tipa „mlada seljanka na audiciji“ treba prepustiti alternativnim i nezavisnim scenama. Pa zašto Frljić i slični mu onda nisu tamo? Odgovor je vrlo jednostavan; tamo nema toliko novaca.
Oho, došli smo i do te riječi.

Ali novaca nažalost nema ni za to da narod ide u narodna kazališta. Nema za djecu radnika više mogućnosti da, kao što smo mi nekada s iskaznicama Muzičke omladine, čuju taktove Mendelssohnovih violina i Rossinijevih truba, da slušaju i gledaju „Carmen“ ili nešega „Eru“, dive se čarolijama glume i plesa. O tom problemu se na kulturnoj sceni gotovo i ne raspravlja. Tek rijetki pojedinci s kulturne scene, uglavnom oni što su bez kalkulacija i na prvu reagirali na ovaj teror, razmišljaju tako dalekosežno i pošteno. I zbog njih se vrijedi boriti i dalje.
A za ostale, kao i za Frljića, najiskrenije – zaboli me.

sloboda govora1Drugo područje oko kojeg se digla halabuka su mediji. Uz, pogađate, opet, potpuno pogrešnu strategiju otpora. „Ovo je napad na slobodu medija“, najčešće se može pročitati. Na što? Na koju slobodu, i kojih medija? I kome to, tako nesnosno i tako silno, odjednom smeta gušenje slobode medija?
A slobode medija, slobode kakva bi trebala biti, već odavno nema. Najbolji novinari s televizije su uklonjeni, zviždači su ušutkani, državni mediji ne postoje, alternativni su žutilo, najčitaniji su konfuzno smeće. Preko ministarstava već se godinama financiraju alibi mediji i udruge. Kao paravan slobode i pluralizma, zaogrnuti već uhodanim financijskim potporama, usmrđeni u lagodnom hinjenju visokog morala, napredne društvene svijesti i požrtvovnog, altruističkog angažmana. Udrugarenje stopljeno s ispraznim medijskim filozofiranjem, ali samo do određene granice. Pljuj, ali ne u ruku koja te hrani. Budi antifašist, halabuči, furaj se na antifašizam, ljudska prava i sve ostalo, ali uzmi lovu od onih po kojima pljuješ. U nevidljivoj konspiraciji, dakako. Tek toliko da netko pljuje, a da ne bude prejako. A ostale iz branše, svjetonazorski i idejno slične, ignoriraj.
Pobogu, pa oni su ti konkurencija. A živimo u konceptu natjecanja koje zdušno zagovaramo i ne dovodimo u pitanje.

Nisu samo mitovi desnice zagadili društvo. Postoje i ovi drugi, iako ih ukupno ima znatno manje. No, drzne li se netko govoriti i o njima, uljuljana i dobro pozicionirana urbana ljevica, ljevica koja se od hipsterske filozofije teško može dublje i dalje pomaknuti, izgrdit će ga na pasja kola, postat će gori i opasniji heretik od njihovih deklarativnih protivnika. Jer njihova koliko-toliko zbrinuta dupad je u pitanju.

Sve ovo me podsjeća na jednog poznatog pajaca s aktivističke scene. Malen rastom, ali najveći antifašist kojeg je svijet ikada vidio. Nema političke i aktivističke skupine na lijevom spektru koju barem nije okrznuo, na internetskim mrežama riga vatru, ponekad nešto piskara za h-alteriće i slične, pa ušićari neku siću valjda. No, ako osjeti/procijeni da su mu „istomišljenici“ konkurencija, da netko promovira ideje od kojih on životari, ili ignorira ili se žestoko obrušava.
Eto, tako je u neoliberalnom kapitalizmu; sve je roba, pa i antifašizam. E, takve klošare je doktor Goebbels nanjušio. I cilj mu je javnosti predočiti – evo, to su vam antifašisti i ljevičari. I ne muče ga takvi bezveznjaci, već oni što bi u tim pravilima igre mogli ozbiljnije zaprijetiti. Zato će pokušati s rezanjem potpora. Što je u konačnici možda neko dobro u nekom zlu. Pametan je taj doktor Goebbels. On će, kako kaže, ukinuti financiranje i jednih i drugih. I lijevih i desnih. Jer vrlo dobro zna da će desni uvijek imati neograničena sredstva.

Ili će se antifašisti i ljevica napokon ujediniti, uz uvažavanje svih razlika među nama unutar čvrsto dogovorenog okvira, ili nas neće biti. A da bi to učinili, iz svojih redova najprije trebamo očistiti one koji su to po zanimanju. Oni su najjači adut doktora Goebbelsa.
Inače će, kao i do sada, desnica na zvižduk zaštitara letjeti u šatore i na ulice, a ljevica će, nakon bezidejnih šetnji Zagrebom opet čvrsto zauzeti položaje na facebooku.

A pobuna treba započeti ispred Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od vrha, da smo od početka načisto. Nek šupci izađu van iz ljuštura satkanih od ega i ignoriranja stvarnosti, nek podignu glas jer njihov glas vrijedi tisuće naših malih glasića. Ili neka zašute zauvijek. Pogotovo onda kad mi počnemo govoriti jer više nećemo imati izbora.

 

Facebook komentari

Slobodan Horvatić

Mene...ako se sete na Dan bezbednosti sete se, ako se ne sete nikom ništa. To je bila moja dužnost da radim. Najveće zadovoljstvo biće mi misao da sam jednog čoveka izveo na pravi put.

Provjeri i ovo

Salon Nepotkupljivih: Vladan Jeremić i Rena Rädle

  Umjetnički par Vladan Jeremić i Rena Rädle su tijekom listopada boravili u Zagrebu na …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

18 + four =