Početna / Istaknuto / Dva krojača nepravde

Dva krojača nepravde

lamonicafaul

Sport uzrokuje emocije. Mržnja u sportu nije strana stvar, makar je kod nas navijača često plod frustracije, a vrlo često je usmjerena prema djeliteljima pravde, osobama u crnom, sivom ili žutom čija se vizija pravde prečesto razlikuje od one viđene navijačkim naočalama. U tom smislu, ostala su mi u sjećanju dvojica sudaca. Jedan košarkaški i jedan nogometni. Stupanj frustracije, međutim, nije identičan. Košarka me uvijek više frustrirala, a na spomen Lamonice mi se i danas digne kosa na glavi. Dakle, Sundell i Lamonica. Dva krojača pravde u čijim su rukama pojmovi sreće ili nesreće poprimili drugačije značenje. Pa, krenimo nekim redom, kronološki.

Prvo, Sundell. Sudac koji je zviždao što je pravo, a što krivo na nogometnoj utakmici između Hrvatske i Njemačke u četvrtfinalu Europskog nogometnog prvenstva 1996. godine. Nakon pobjeda protiv Turske i Danske, Hrvatska je s kombiniranom momčadi izgubila protiv Portugala. Još se sjećam one Ćirine: „Pošaljite mi Nijemce“. Bio je uvjeren da možemo protiv njih, a danas mu to zamjeraju. Međutim, tko kaže da bi s Česima bilo lakše? Tad smo, kao i na nedavnom EP, ispali od kasnijeg prvaka. Nedavno sam gledao tu utakmicu. Par je ključnih događaja koje treba izdvojiti. Vlaovićeva mrtva šansa, Bilićevo udaranje Ziegea na travi, Šukerovo valjanje Köpkea, nekoliko prljavih startova Klinsmanna, penal za Njemačku, crveni karton Štimcu i očiti prekršaj na Jerkanu kod drugog njemačkog gola. Kad se sve to ovako nabroji, a u stranu se maknu moje dječačke frustracije, onda ustvari ispada da nas Sundell je oštetio, ali nas nije ni izbliza pokrao koliko volimo misliti. Bilić zbog udaranja Ziegea nije dobio crveni, Vlaović je promašio nešto što je teže promašiti nego pogoditi, Šuker je velemajstorski zabio, Jerkan je nepotrebno igrao rukom u 16 (penal je bio čist), faul prije drugog njemačkog gola je očit, a Štimac je dobio drugi žuti nakon faula na centru igrališta i rasprave sa Švabom i sucem nakon toga. Kad se to ovako objektivno pogleda, oštećeni su jedni i drugi. Sundell je bio naklonjeniji Njemačkoj, no propustio je kazniti Bilićevo udaranje, a za penal i crveni karton zbilja nije kriv on nego glupost naša dva igrača (Štimac i Jerkan). Ono što mu se može i mora zamjeriti je neujednačen kriterij kod dodjele kartona i velika pogreška prije drugog njemačkog gola zbog koje je ostao zapamćen kao jedan od prvih sudačkih „zločinaca“. Kako znate, bit će ih kasnije još.

bilic_scholl_euro_1996_afp

No, dok njega povijest dijelom ipak opravdava, to se nikako ne može reći za Lamonicu i utakmicu Hrvatske i Španjolske na Europskom prvenstvu 2005. Lamonica… ime koje hrvatski navijači nisu zaboravili. To je trauma koja se pamti. Te, 2005. hrvatska je košarkaška reprezentacija pod vodstvom Nevena Spahije igrala možda i najzreliju košarku nakon raspada „zlatne generacije“ devedesetih. U nedavnom je intervjuu Spahija kazao kako ga je Novosel nakon kriminalno odigranog EP u Švedskoj suočio s vlastitim greškama. Ni u taj turnir nismo ušli naročito uvjerljivo, pobijedili smo Bugare, a Litvanci su pobijedili nas. Ključna utakmica protiv jake Turske u Podgorici bila je prekretnica. Tad smo, u jednoj od najboljih košarkaških predstava nakon 1995. Turcima napravili seriju 32 : 0 i kreirali preokret vrijedan pažnje i samopouzdanja za nadolazeće četvrtfinale. Ono što mi je posebno ostalo u sjećanju nakon te utakmice je fantastična podrška koju su naši košarkaši imali u Podgorici.

Put od Podgorice do Beograda, značio je i nokaut fazu. Španjolci, koje smo prethodno u prijateljskim okršajima dvaput pobijedili, čekali su nas u toj utakmici koja je odlučivala o tzv. „zoni medalja“. To je trebala biti vrhunska košarkaška predstava, utakmica koja se igra jednom u životu, a Beograd je (velike li ironije) mogao biti mjesto povratka hrvatske košarke na pobjedničke staze. Nažalost, sudačka trojka Volodymyr Drabikovsky, Virginijus Dovidavičius, predvođena Talijanom Luigijem Lamonicom, imala je donekle drugačije ideje. Znam da se uvijek s košem naknadne pameti može reći kako je lako biti general poslije bitke, ali tog 23. rujna 2005. bio je zbilja užitak gledati hrvatske košarkaše. Bez Kasuna i Planinića, „sami protiv svih“, hrvatski su košarkaši igrali odličnu utakmicu u kojoj je Marko Popović odigrao jednu od najboljih utakmica gdje sam ga imao prilike gledati. Neujednačen sudački kriterij, u kojem je bilo očito kako se Španjolcima sve pušta, dok se Hrvatima svira svaki kontakt bio je problem od početka. Košarka je specifičan sport, takvo suđenje može imati izravan utjecaj na rezultat. Hrvatski su se igrači napunili osobnim pogreškama, a sudačka je trojka tek pripremala pravu poslasticu. Kad je Matej Mamić položio loptu za 70 : 68 (na pedeset sekundi prije kraja), činilo se da smo blizu. Nakon što je Tomas pogodio dva slobodna 35 sekundi do kraja za 72 : 68, mislili smo da smo još bliže. A tad je zakucao Vasquez, a onda opet faul i Tomasova slobodna bacanja. Tomas je pogodio jedno, drugo promašio. Nakon toga smo mi napravili faul, Navarro je pogodio jedno, promašio drugo i lopte se uz očiti faul na Tomasu dokopao (opet) Vasquez i pogodio za produžetak. To je bio faul za sve koji su u dvorani imali oči osim za sudačku trojku koja je tako samo nastavila svoj festival krađe. Možda je najbolje razmjere te krađe u Slobodnoj opisao pokojni Milorad Bibić Mosor:„Dopustite mi nekoliko rečenica koje možda nisu primjerene. Desetljeće i pol bio sam košarkaški sudac, osam godina prvoligaški sudac u YU ligi, onda najjačoj ligi Europe, već 12 godina sam komesar FIBA-e, kontrolor suđenja na utakmicama FIBA-e i prvenstva Hrvatske. Zašto ovo ističem? Zato da, kad je suđenje u pitanju, mogu kazati kako imam “mali milijun utakmica u nogama”. Znam razlikovati sudačke pogreške od namjere da se nekoga ošteti, slobodno mogu kazati – pokrade! Ovo što je u beogradskoj Areni na utakmici Hrvatska – Španjolska činila sudačka trojka sa sportom nema nikakve veze! Hrvatskoj je bilo suđeno izgubiti, Španjolskoj je darovana pobjeda. Je, stoposto!“

spahija_spain

U istom tekstu iz kojeg je gornji citat Mosor se igra statistikom. Kaže kako su suci Španjolcima u 45 minuta igre dosudili 14 osobnih pogrešaka, dok su hrvatskim igračima svirali čak 38 faulova. Španjolci su pucali 49 sloboodnih, Hrvati 12. Mosor kaže i kako je kriterij faulova u napadu bio u potpunosti na španjolskoj strani (to je također bilo očito svima), te kako su neke faulove (poput četvrtog Vujčićevog) suci doslovno izmislili. Naravno, nakon isteka regularnog dijela igrao se produžetak koji je bilo muka i gledati, a kamoli ne igrati, gdje su suci samo dovršili svoju lopovsku misiju na već poniženim hrvatskim košarkašima. Čak ni vremenski odmak i objektivnost koju donosi, ne mogu ispraviti dojam velike krađe. Je, reći će generali poslije bitke da je Tomas mogao pogoditi oba, da je moglo sve to skupa biti i ranije riješeno, pa da suci ne bi utjecali na rezultat. No, nekako sam uvijek imao dojam kako je to lako reći ljudima koji nikad nisu igrali ovakve utakmice. Nisam ni ja, da se razumijemo, ali kad igraš kao Bruce Lee u kung-fu filmu, sam protiv svih, sudaca i publike, onda je teško zadržati istu razinu intenziteta i koncentracije kroz cijelu utakmicu. Uz ovakvu razliku u statističkim kategorijama, to je još i teže. Luigi Lamonica je kasnije, puno kasnije rekao „kako je sudio samo ono što je vidio na terenu“ i kako „su i suci samo ljudi od krvi i mesa“, ali u tom konkretnom slučaju suđenje je bilo toliko tendenciozno i planski usmjereno na štetu Hrvatske da se te njegove ograde jednostavno teško mogu ozbiljno shvatiti.

Istina, sportski će navijači uvijek imati svoje traume. No, kad se spomenu košarka i nogomet i pripadajuće sudačke egzibicije uvijek se sjetim baš ove dvojice sudaca. Najlakše je, kaže osnovni postulat sportskog poštenja, tražiti izgovore u sucima. Sposobnost na terenu mora biti jedino mjerilo. No, kad ta sposobnost pokaže da si unatoč vlastitim propustima, bolji od protivnika, a sudac preokrene vagu na drugu stranu onda se moraš suočiti s vlastitom frustracijom i nemoći. Da bar svi mogu, poput Gorana, u takvoj situaciji – razbiti reket.

Trud se negdje mora isplatiti. Nogometašima se vratio u Francuskoj ’98, košarkašima djelomice u Sloveniji ’13. Ova je godina i nova šansa. Nogometna je prošla kako je prošla, košarkaši su nam primjerom pokazali kako se bori i igra za dres pa su zaradili i novu priliku na OI. Nadam se, kako nas tamo neće dočekati neki Lamonica. Nadam se kako ćemo pričati o sportu. Nije problem izgubiti kad je netko bolji, sportski je stisnuti ruku. Nadam se da su OI prevelika pozornica za FIBA-ine smicalice. Nadam se i da će košarkaši pokazati onaj fajterski duh iz Torina. Ako ta dva preduvjeta budu zadovoljena, mogli bi i dalje nego što se misli. Onako, iz sjene. Traume i ovim tekstom ostavljam po strani.

Kategorija optimist i kasni noćni sati. Pristup ove generacije mi vraća vjeru u našu košarku. Samozvani krojači sreće neka ostanu dio povijesti. Vrijeme je za Olimpijske igre. Budite sigurni da ova reprezentacija neće samo sudjelovati. Oni imaju nešto drugačiji gen na terenu. Gen koji su novinari, navijači pa i Savez donekle izgubili. I poraženi, borit će se i dati sve od sebe. Ako krenu pobjede mnogi će pisati kako su u njih vjerovali. Isti oni koji sa čuđenjem pitaju što to vidim u košarci.

Odgovor je jednostavan:

Igru koja je najljepša na svijetu ako ju sudac ne pokvari.


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Prosvjed Malih ljudi – 1. svibanj 2017.

  Zajednica Malih ljudi, organizira prosvjed Malih ljudi 1.5. 2017. godine. koji je također i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

fourteen − ten =