Početna / Istaknuto / EUROPA I RIJEKA: ŠAMARANJE HASANBEGOVIĆA I NJEGOVA BEZGLAVOG PRODAVANJA MAGLE BEZ PLANA

EUROPA I RIJEKA: ŠAMARANJE HASANBEGOVIĆA I NJEGOVA BEZGLAVOG PRODAVANJA MAGLE BEZ PLANA

rijeka

 

foto: Zoran Badanjak
foto: Zoran Badanjak

 

 

 

 Piše: Snježana Banović

 

 

 

Otužno je nekidan izgledala svečanost proglašenja hrvatske Europske prijestolnice kulture za 2020. Umjesto kolektivne radosti, ponosa i slavlja te iskrenih čestitaka Rijeci i ekipi pobjedničkog programa, dogodio se prvorazredni skandal kreiran upravo u kabinetu ministra kulture. Naime, prvi put u tri desetljeća dugoj povijesti najambicioznije kulturne inicijative Europske unije, proglašenje pobjednika prošlo je bez nazočnosti ministra kulture dotične zemlje.

Najprije me obuzela nevjerica, onda bijes, no ubrzo sam shvatila da je Hasanbegovićeva reakcija (navodno je otkazao u posljednji trenutak, čuvši da će EPK-om postati njemu odiozna Rijeka) sasvim očekivana. I posve u skladu s misijom «stručne» Vlade odnosno s vizijom Hrvatske kao nekulturne, rigidne i zaostale zemlje iz dubine XIX. stoljeća, usto s «kulturnom politikom» koja nema nikakve dodirne točke s temeljnom idejom najvećega kulturno-političkog projekta Europe. Budući da mu je odnos s Europom i njezinim (kulturnim) tekovinama više nego tragičan, nije Hasanbegović ni mogao smoći snage pojaviti se nekidan u Mimari. Evo kako taj odnos izgleda u deset kratkih crta:
1. Kao što je i red, započinjem s Jeanom Monnetom, francuskim političarom i jednim od osnivača Europske unije, koji je navodno rekao: „Ako bismo započeli sve iznova, krenuli bismo s kulturom.“ Ta rečenica (po mnogima od njega nikad izrečena) dobila je s vremenom gotovo mitski status što samo govori o sve većem značenju kulture u kontekstu globalne europske politike i integracije. Posvuda, osim u Hrvatskoj u kojoj sam ministar kulture i njegova Vlada u svojemu dvomjesečnom mandatu čine sve da ukinu i ono malo preostalog integrativnog i kreativnog tkiva u resoru posrnulom od politizacije, klijentelizma, sprege, posluha, straha i nekompetentnosti.
2. Hasanbegović, koji je svojim djelovanjem protiv neistomišljenika u hrvatskoj kulturi zasigurno uvelike pridonio ovakvoj odluci povjerenstva za izbor hrvatskog EPK-a, čovjek izrazito antieuropskog identiteta, imao je toga 23. ožujka 2016. u 17:15 sati iznimnu prigodu da iskorači iz krajnje negativnog imidža te da svoje djelovanje pomakne iz rigidne, privatne, razine u demokratsku, javnu i odgovornu. No, bijesan od ideološkog sljepila odlučuje izostati i na proglašenje šalje svoju zamjenicu koja u izjavi za HRT ‘ladno «krsti» Europsku prijestolnicu kulture starim imenom – Europski grad kulture, nazivom koji službeno ne postoji već dugih sedamnaest godina, sve od 1999. godine. A sve što su mu toga dana morali reći mentori, savjetnici i pobočnici (doslovno ga unoseći u predvorje Muzeja Mimara) sastoji se od nekoliko riječi i jedne jedine jasne poruke, a započelo je (sasvim slučajno) iste godine kad se ministar rodio: Deklaracijom o europskom identitetu iz 1973. godine. Tim se nevelikim spisom prvi put u povijesti Europe uspostavila poveznica između europskog identiteta i napretka u političkoj integraciji.
3. Četiri godine poslije, dok mali budući ministar trčkara po zagrebačkim ulicama nabijajući prvi balun, kreiran je dokument pod nazivom Aktivnosti Zajednice u kulturnom sektoru, koji se bavio utjecajem svih usvojenih europskih ugovora na kulturni sektor te dotad provedenih kulturnih akcija, a koje su predstavljene kao značajan dio ekonomskih, socijalnih, pa čak i ekoloških politika u ingerenciji Europske komisije. Od te ideje i danas nas dijeli svemir.
4. Kad je naš ministar tek krenuo o osnovnu školu, Europa je iznjedrila dokument pod nazivom Osnaživanje zajedničke akcije, a godinu dana poslije ispisana je i Svečana izjava o Europskoj uniji u kojoj se kulturna akcija preporučuje kao sredstvo poticanja zajedničkog identiteta. To su temelji na kojima je uspostavljena i Opća uprava Europske komisije za obrazovanje i kulturu.
5. U studenome 1983. godine, dok naš desetogodišnji ministar u roditeljskoj kući navodno upija «političko-nacionalne vrednote pravaštva», a u školi usprkos tome dobiva diplomu na šampionatu znanja «Titovo delo – naš putokaz o marksističkoj misli», u Ateni je održan prvi u nizu neformalnih sastanaka ministara kulture, na kojemu je tadašnja grčka ministrica Melina Mercouri izrekla riječi koje su za mnoge i do danas ostale misijom programa EPK-a: Naša je uloga kao ministara kulture jasna. Kultura je duša društva. Stoga, prije svega je naša dužnost paziti na temelje i prirodu naše Zajednice. Vrijeme je da se naši glasovi čuju glasno kao i glasovi tehnokrata. Kultura, umjetnost i kreativnost nisu manje vrijedne od tehnologije, trgovine i gospodarstva.
6. Godine 1985., kad iz Atene, vođena Melinom Mercouri i francuskim ministrom kulture Jackom Langom, ova manifestacija kreće u život, Zlatko Hasanbegović sudjeluje «u raznim pravaškim frakcijama» i redovito posjećuje – stadione. Istaknuti je član Bad Blue Boysa pa mu se i retorika razvija u tom pravcu. «Šminkeri imaju Saloon, mi imamo Dinamo», reći će za tiražni medij.
7. Naravno, gorljivi navijač zagrebačkog Dinama ne može znati da se kulturne aktivnosti u Europi tada još uvijek provode na međuvladinoj razini, dok se o nadnacionalnoj, na kojoj danas počiva megamanifestacija EPK, može govoriti tek nakon ratificiranja Ugovora iz Maastrichta iz 1993. godine, potpisanim nekako u vrijeme kad mladi Hasanbegović, zanesen, utemeljuje Hrvatsku starčevićansku mladež.
8. Nakon Maastrichta, što po mnogim znanstvenim i inim proračunima pada baš u vrijeme kad se naš ministar fotografira na splitskoj rivi s ustaškom kapom, redovno se u EU-u pojavljuju novi i novi dokumenti i rezolucije o kulturi od kojih je najznačajniji izvještaj Jedinstvo u raznolikosti, koji naglašava da je vrijeme da Europska unija usvoji zajedničku kulturnu politiku s ciljevima kao što su: prosperitet, solidarnost, suradnja, mobilnost, multikulturalnost. Ni te tekovine nije stigao «obraditi» naš ministar, a kako i bi, u to vrijeme imao je posla preko glave na čelu Nadzornog odbora Počasnoga bleiburškog voda.
9. Po njegovim riječima, od rane mladosti pa do danas, «bez obzira na sve (političke, kakve druge?! op. a.) mijene», njegova je «temeljna nit vodilja u srži ostala nepromijenjena». I dok on i dalje antifašizam naziva floskulom, hrvatski ispraznicom, bavi se povijesnim revizionizmom, a uvođenje slike Ante Starčevića u svoj kabinet prezentira u tiražnom mediju kao prijeloman događaj, u Europi se stalno predlažu nove i nove intervencije u kulturni sektor. Pritom se od kultur-političara zahtijeva sve suprotno od onog što propagira ministar kulture bez programa: jačanje kulture u smjeru ekonomske konkurencije i diplomacije te interkulturalni dijalog koji je odavno postao primarnim europskim ciljem. Stoga projekt EPK-a za sve kulturne, ali i imalo svjesne političke snage Europe ima posebnu važnost. Osim za opskurnog Hasanbegovića. I njegovu Vladu stručnjaka. Koji emitiraju itekako jasnu poruku šaljući utješno na proglašenje hrvatskog EPK-a nespremnu zamjenicu.
10. Nitko od njih očito nije bio svjestan da smo toga dana svi u Hrvatskoj – ne samo Rijeka i njezini umjetnici i kulturni djelatnici – ušli puna srca u početak realizacije iznimno važnog i zahtjevnog programa – što nažalost podrazumijeva mnogo toga stranoga za Domoljubnu koaliciju. A u prvom je redu s tim nezgodnim nadnacionalnim EPK-om najvažnije upravo pronalaženje ravnoteže između umjetničke vizije i političkih interesa, tradicionalnog i suvremenog, tzv. visoke kulture i popularne kulture, etabliranih kulturnih institucija i neovisne kulturne scene, lokalnih inicijativa i onih visokog profila, događaja u centru grada, u predgrađima i u okolici, međunarodnih i lokalnih umjetnika, profesionalnih i amaterskih projekata te privlačnosti događaja za turiste i onih za lokalno stanovništvo.

Što na sve ovo ima reći hrvatski ministar kulture koji rijetko govori o kulturi te glavninu svog vremena troši na (nadri)ideološka prepucavanja s kulturnjacima, ad hoc zabrane i ukidanja? Ne da nema išta reći već nije ni osjetio potrebu biti s Riječanima koji su nekidan u Mimari s razlogom osjetili taj tzv. povećani osjećaj ponosa zajednice. Osjećaj je to koji se u žargonu naše struke definira kao feelgood effect. (Možda bi ga naš ministar mogao, makar izdaleka, prepoznati kao onaj osjećaj sa stadionskih tribina.) Nažalost, dogodilo se upravo suprotno, po licima ljudi bliskih Hasanbegovićevoj administraciji rasprostrle su se tuga i žalost – filgudizam vezan uz Rijeku ne stanuje u Ministarstvu kulture.
Time će posao oko provedbe EPK-a za njegove nositelje biti još težim, ali i izazovnijim, jer uz brojne programe koje je namjerila pokazati tijekom 2020. godine, Rijeka će zasigurno znati na mnoge načine ukazati i na sistemsku grešku zvanu Zlatko Hasanbegović na čelu resora kulture.

27. 3. 2016.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Kako živjeti antifašizam?

  Ako živiš u državi u kojoj se strukture vlasti srame antifašizma kao civilizacijske tekovine, …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

three × 2 =