Početna / Dnevni Komentar / Every sperm is sacred….

Every sperm is sacred….

željkica

 

Piše: Đurđa Knežević
Piše: Đurđa Knežević

Nevolja s vjernicima u tvrdnji da je abortus ubojstvo ne ograničava se “samo” na elementarno neznanje o pitanjima abortusa, kako s aspekta religijskih promišljanja tako i onih sekularnih, znanstvenih, premda nije ovdje mjesto da ih se podučava. Žele li ostati zatucane neznalice, njihova stvar. Međutim, ono što stvar čini nedopustivom jest to što svoja “razmišljanja”, svoje opasne neukosti nastoje nametnuti kao zakone, a sad im se pruža prilika, pravi Most prema tome. Ono gdje će primijeniti i zakonima oblikovati svoje neukosti i zatucanosti nisu i ne smiju biti životi, sudbine i uopće suverenitet individue – ženskog roda. Istina, oni i ne govore o ženama, radije i čak u pravilu govore tek o tijelu žene tako što ga svode na puki kontejner za fetus. Naime, u centru svih tih “diskusija”, odnosno, vjerovanja, jest fetus a ne žena, o kojoj se, kada ju se uopće mora spomenuti, govori eufemizmom “materinski okoliš”.

 

U srži, po svemu sudeći, centralnog pitanja nacionalnog opstanka i prosperiteta Hrvatske našlo se, ni manje ni više, pitanje “demografske obnove”, koja će dobiti i svoje ministarstvo, a u tome važno mjesto ima i pitanje abortusa. Ima vremena za reorganizaciju i racionalizaciju javne uprave, smanjenje broja županija i općina, grdnog birokratskog aparata, ima vremena i za sređivanje sudstva… ima vremena, pa može ostati i sljedećoj vladi, onoj istoj koja je tek sjašila. Međutim, opstanak naroda, u smislu broja, to jest, koliko nas je, no ne i kako nam je, to je naravno prioritet svih prioriteta.

Stanoviti dakle, ginekolog, Hrvat i hadezeovac Ante Ćorušić, u skladu s obećanom fundamentalnom reformatorskom politikom (najvjerojatnije) nove vlasti oglasio se više kao njezin trbuhozborac no autor vlastitih, autentičnih misli. Mada ne treba ni trenutka sumnjati da ih i sam ne dijeli svim srcem. Aspirant na mjesto ministra zdravlja, u odgovarajućem fundamentalističkom zanosu, podijelio je dakle, s hrvatskom javnošću svoje “misli” o pitanju abortusa i pri tom, nikoga, tko samo krajičkom oka prati tu materiju, nije iznenadio nekim novumom. Znajući međutim, da se za ovakvo štogod uvijek nađe gomila odgovarajućih likova, nemamo se razloga pitati otkuda je sad oaj, rekoh, svejedno je, jer da nije on, bio bi netko drugi.

Ponovio je naime samo ono što verglaju svi slični, a naslušali smo ih se. On, dakle, vjeruje da je abortus ubojstvo. Budući da je tako, on će poraditi na tome da se abortus, ne baš ukine, ali da se do te mjere oteža njegovu primjenu, to jest da ga se praktički onemogući, da će biti lakše pobaciti tako da se naprosto baciš s prvog nebodera. Kako bi pak ostvario taj naum, Ćorušić će se, kako je svojedobno izjavio, poslužiti rješenjima Poljske. U pomoć provedbi nauma će, sigurni smo, pristići desni intelektualci, Vigilare i ostali, ako zatreba, vigilanti, unijevši moderni jezik i pojmove, pozivajući se pri zahtjevu protiv abortusa na zaštitu temeljnih ljudskih prava, tražeći zaštitu fetusa. Katoličku crkvu pri tom jedva treba spominjati.
Prateći prilično pažljivo sva ta lupetanja (od Aleksandra Stankovića do Željke Markić), svi oni kažu da vjeruju da je abortus ubojstvo, dok nitko nije rekao da zna da je abortus ubojstvo. Kad bi naime kazali da znaju, onda bi morali i podastrijeti svoja znanja pa bi se o tim znanjima možda i moglo razgovarati. I ja mogu vjerovati da kiša uzrokuje rak, samo što to ima snagu posve istu kao što bi je imao i kontra-“argument” koji bi vjerovao u suprotno, to jest da kiša liječi rak.
Svi ti vjernici da je abortus ubojstvo sasvim su sigurno doista i vjernici, u religijskom smislu, pa i ova njihova vjera o abortusu kao ubojstvu korijeni se u zasadama politike crkve, od Bozanića do zadnjeg popa u zadnjoj vuko-općini.
Kad bi bili malo kvalitetniji vjernici, moguće da bi poznavali i malo jače vjerske autoritete od Bozanića, popa Stojića, Ante Bakovića… recimo, Tomu Akvinskog. I bogme bi se grdno iznenadili. Naime, Toma Akvinski, kojeg sigurno nije moguće uvrstiti među komunjare, u Summa Theologiae raspravlja i o pitanjima začeća, embrija i fetusa i daje, dakako iz religijske perspektive, nedvosmislen odgovor o tome kad se može govoriti o čovjeku, razumskoj duši, kako je on zove. U svojoj raspravi on precizira prvu, raslinsku dušu, koju imaju biljke, potom osjetilnu dušu, koju imaju životinje, i tek potom, objedinjujući prve dvije, govori o formiranju razumske duše, koja čovjeku daje inteligenciju. Toma Akvinski govori, naravno, o Bogu koji fetusu udahnjuje dušu, čime postaje čovjek (razumska duša), a ta je duša stvorena kad je tijelo fetusa spremno prihvatiti je. Tradicionalno crkveno učenje govori o periodu od četrdeset dana. Ili, kako bi to prokomentirao Umberto Ecco, “embriji ne idu u raj”. Odnosno, da skratimo za one koji teško prate složene rečenice, Toma Akvinski govori o čovjeku tek nakon četrdeset dana od začeća. Do tada postoji embrij, a embrij nije čovjek. A bogme nije niti fetus, iako, vidimo, ima i takvih, koji sliče na ljude, premda u razvoju, po Tomi Akvincu, ostadoše na razini raslinske duše, to jest biljke. I mada za Akvinčevo učenje nema egzaktnih dokaza, naime cijela priča s “dušom” spada u vjerski diskurs, a nema dokaza da je fetus čovjek sve dok se ne rodi, požališ što netko kalibra Tome Akvinskoga ne sjedi na Kaptolu umjesto Bozanića.

 

čorušić

 

Nevolja s vjernicima u tvrdnji da je abortus ubojstvo ne ograničava se “samo” na elementarno neznanje o pitanjima abortusa, kako s aspekta religijskih promišljanja tako i onih sekularnih, znanstvenih, premda nije ovdje mjesto da ih se podučava. Žele li ostati zatucane neznalice, njihova stvar. Međutim, ono što stvar čini nedopustivom jest to što svoja “razmišljanja”, svoje opasne neukosti nastoje nametnuti kao zakone, a sad im se pruža prilika, pravi Most prema tome. Ono gdje će primijeniti i zakonima oblikovati svoje neukosti i zatucanosti nisu i ne smiju biti životi, sudbine i uopće suverenitet individue – ženskog roda. Istina, oni i ne govore o ženama, radije i čak u pravilu govore tek o tijelu žene tako što ga svode na puki kontejner za fetus. Naime, u centru svih tih “diskusija”, odnosno, vjerovanja, jest fetus a ne žena, o kojoj se, kada ju se uopće mora spomenuti, govori eufemizmom “materinski okoliš”.

Kad bi se samo nekako moglo, oni bi ženu najradije vidjeli kao seksualno frigidnu, ali spremnu dati maternicu na raspolaganje u svrhu rasploda. Nije stoga čudo što se Ćorušić dosjetio kopirati poljski uzor rješavanja problema abortusa. Ondje je svojedobno neki mudrijaš u parlamentu pozvao na konačno rješenje, to jest izvalio: “Nacionalizirajmo maternice!” Čuli smo dakle i zahtjeve za zaštitu temeljnih ljudskih prava, no ne žena već fetusa, pri čemu nedostaje “sitnica”, to jest argumenti i rasprava o tome kada to, što je zaista živo, postaje čovjek, pa da bi se na to odnosila prava koja nedvojbeno pripadaju ljudima. A o tome je napisana cijela literatura.

Kako rekosmo, od svih protivnika abortusa nitko ne govori o ženi, jednako kao što se ne govori o seksu. Činjenica je međutim, koju ni Bozanić ne bi mogao poreći, da je seksualnost povezana s reprodukcijom. Seksualnost je mjesto ugode, a ne samo reprodukcije, u čemu sudjeluju i muškarci, koji su lišeni mogućnosti da ostanu u (neželjenoj) trudnoći. Upotreba kondoma (im) se ipak brani kako bi se spriječilo da se u ugodi slobodno uživa i da ju se odvoji od cijene – ženine trudnoće.
Sve to govori da se ne radi (samo) o interesu povećanja nataliteta (pod svaku cijenu, koju plaćaju žene), već je na djelu konzervativna vjerska ideologija. Naime, dok s jedne strane ćorušići i društvo brinu o opstanku naroda, istovremeno se protive zamrzavanju zametaka kod umjetne oplodnje. U najmanju ruku kontradiktorno iskazanoj brizi za što više rađanja, a sve poradi opstanka naroda.

Na kraju, valja se upitati ima li tu i šizofrenija svojeg udjela. Naime, toliki fanatizam oko zaštite života embrija ravnog rotkvici ili fetusa, i to po svaku cijenu, uz istovremeno slavljenje i blagosiljanje vojske, rata i svega što uz to ide (primjerice, ustanova vojnih ordinarijata), što nije ništa drugo doli podjeljivanje blagoslova ubijanju. Naravno, ako se ubija za naciju, državu, Boga i ostale zemaljske bogove. U tom se slučaju odlučuje o životu ili smrti odraslih ljudi, dok žena nema pravo odlučiti niti o tome kakav će joj biti vlastiti život, a kamo li o životu ili smrti nečega što jest živo, ali je tek dio njenog tijela i nije čovjek.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

16 − seven =