Početna / Istaknuto / Fašizacija hrvatskog društva nesmetano napreduje

Fašizacija hrvatskog društva nesmetano napreduje

 

Hrvatska nezaustavljivo tone u mrak.
Naš „Europejac“ Plenky nam na Kaptolu dogovara i provedbu procesa lustracije, pardon, suočavanja s prošlošću, s ciljem izjednačavanja fašizma s antifašizmom. Bruna Esih je pri dovršenju zakonskog prijedloga, a bivši ministar Kovač je proučio proces lustracije proveden u Češkoj, koji bi trebao poslužiti kao predložak procesu suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj.

Kao da sve dosadašnje manifestacije ustaškog duha, od skrnavljenja i rušenja spomenika i spomen-obilježja antifašističkoj borbi, preko „komemoracija“ na Blajburškom polju, kod jame Jazovka, kod Maclja …, kune kao nacionalne valute, misa za poglavnika, imenovanja ulica i trgova prema ustaškim „velikanima“, urlanja ZDS na stadionima i ulicama, „ušatog“ U s križem ili bez njega i kukastih križeva, marša s plinskim bocama ulicama Zagreba, otkrivanje spomenika i spomen ploča sa ZDS … nisu bile dovoljne, uslijedilo je i provokativno osnivanje „Hrvatske pravoslavne crkve“, vjerske organizacije, koju je uspostavio Pavelić i koja je postojala samo za vrijeme tzv. NDH. Posebno provokativno zato jer se događaj odvijao u blizini pravoslavnog hrama Sv. Preobraženija na sam Badnji dan onih koji Božić slave prema Julijanskom kalendaru. Kao i u svim dosadašnjim slučajevima ustaškog ludila potpuno je izostala reakcija hrvatskih vlasti.

Jedna od najvećih nesreća koja je zadesila hrvatski narod u čitavoj njegovoj povijesti je bez svake sumnje Franjo Tuđman, odnosno njegov uspon na vlast u Hrvatskoj. Taj čovjek ili prije artefakt nastao u paklenoj kuhinji, bio je utjelovljenje zla, koje si je za cilj odabralo provesti četiri stvari:
1. izvesti ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu
2. srušiti Jugoslaviju
3. istjerati Srbe iz Hrvatske i
4. podijeliti BiH odnosno pripojiti Hrvatskoj neke dijelove te države
Od ta zacrtana četiri cilja Franjo Tuđman je uspio ostvariti prva tri, ostvarivanje zadnjeg osujetila je MZ prijetnjom izricanja sankcija.
Dakle, sva hrvatska zla u zadnjih četvrt vijeka imaju svoje ishodište upravo u malignoj osobnosti dr. Franje Tuđmana, koji je to i najavio svojom izjavom uoči prvih višestranačkih izbora: „Hrvati će dobiti svoju državu u krvi! Nastavit ću tamo gdje su ustaše stali 1945., istjerat ću Srbe iz Hrvatske!” kako je to u svojim intervjuima “Jutanjem listu” (04. 03. 2000.), “Novom listu”, “Blicu” … svjedočio Edo Murtić.
Toliko o mirotvorstvu i dobrim namjerama kasnijeg hrvatskog predsjednika.

Aktualne hrvatske vlasti u najužoj suradnji s klerofašistima iz redova Stepinčeve crkve nastavljaju „grandiozno Tuđmanovo djelo“, pa nas neprekidnim čekićanjem po prošlosti jednostavno sprječavaju da živimo u sadašnjosti. To ludilo i put u prošlost počelo je uglavnom Tuđmanovim pregalaštvom odmah nakon što je njegova „zvijezda zasjala punim sjajem“, a svom snagom buknulo odmah poslije njegovog preuzimanja vlasti u Hrvatskoj poslije prvih višestranačkih izbora. Njemu se je prišljamčilo sve ono što je „hrvatski (čitaj: ustaški) mislilo“ i odmah, već kroz predizborne kampanje krenulo „širiti demokraciju“, širenjem mržnje i huškanjem na rat. Pristaše ideja poraženih u drugom svjetskom ratu odmah su se krenuli osvećivati ratnim pobjednicima. Glavna meta su bili Srbi i spomenici i obilježja antifašističkoj borbi.

Od Tuđmanovog ludila nije se odustajalo ni poslije njegove smrti, ma tko bio na vlasti u Hrvatskoj, tako da i ludilo aktualnog hrvatskog državnog vrha popraćeno tobožnjim „strahom od petokrake“ i udaranju na „jugo komunistički zločinački režim“ uz najave potrebe za provedbom lustracije preimenovane u „suočavanje s prošlošću“, te stalne pozive za uspostavom jedinstva u hrvatskom nacionalnom biću, ne određujući se decidirano i nedvosmisleno o ustaštvu i zločinima ustaškog režima u kvislinškoj tvorevini tzv. NDH, pretvoreno je u neskriveno ustaško ludilo, koje se sve više i sve otvorenije valja ulicama i trgovima hrvatskih gradova, zagađuje medije i javni prostor i sve više širi mržnju i jaz nepomirljivosti u hrvatskom nacionalnom korpusu.

Promotori ustaštva podvaljuju hrvatskom narodu tu hrvatsku inačicu fašizma kao nekakvo iskonsko hrvatsko opredjeljenje i kao istinsku ljubav prema domovini. I uspijevaju u tome, jer danas je ustaštvo u hrvatskom narodu daleko više ukorijenjeno nego je ikad bilo, pa i u vrijeme najveće nacističke moći kad su ustaše na krilima okupatora bili apsolutni gospodari Hrvatske.

Odgovore zašto je što bilo kako je bilo i zašto je što i danas takvo kakvo je, pokušao sam naći u memoarskim knjigama Josipa Manolića. Možda bih ih i našao da se Manolić u obje svoje knjige ne služi selektivnim pamćenjem, naglašavajući svoju bezuvjetnu opredijeljenost za hrvatsku nacionalnu samostalnost i potrebu pomirbe unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, ali se i svojski trudi umanjiti svoju ulogu u dovođenju Tuđmana na čelo HDZ-a, a onda i na čelo države, a i u svim kasnijim „nestašlucima“ prozvanim „stvaranje države“, od privatizacijske pljačke, preko diskriminatornih postupaka pa i mjera državnog terora prema Srbima, do pokretanja rata u Hrvatskoj, da agresiju na BIH, koja je na kraju Hrvatsku dovela na prag sankcija, a Manolić je navodi kao glavni razlog svojeg razlaza s Tuđmanom i ne spominjem.

Manolić, jednako kao i drugi veliki zagovornici Hrvatske kao samostalne države, dakle njenog izdvajanja iz Jugoslavije, se ne opterećuje činjenicom da je taj čin u gospodarskom smislu ravan samoubojstvu, zato jer je Jugoslavija bila sirovinska osnova hrvatskoj industriji i glavno tržište za njene proizvode. Sve da i nije bilo pretvorbeno-privatizacijskog kriminala, pa čak da i nije bilo rata, hrvatsko gospodarstvo bi teško stradalo poslije razdruživanja.

Nadalje niti on niti drugi zagovornici procesa pomirbe ne definiraju tko je to u hrvatskom nacionalnom korpusu bio posvađen i koga je to trebalo miriti i radi te pomirbe gospodarski uništiti državu, a neprekidno naglašava kako ga je baš ta ideja pomirbe privukla Tuđmanu.
I na kraju, iz 2. Svjetskog rata i Manolić i Tuđman izlaze kao antifašistički borci, pripadnici OZN-e, prvi u činu potpukovnika, drugi u činu majora, dakle one formacije koja je još dugo poslije rata opisivana sintagmom „gospodari života i smrti“, tako da su meni potpuno nejasne sklonosti obojice ustaškim idejama, Manolićeve jako prikrivene, svedene tek na izvorno Luburićevu ideju pomirbe sinova ustaša i partizana i rušenje Jugoslavije i Tuđmanove gotovo neskrivene.

Ipak Manolić navodi da se on oko ustaštva sukobio s Tuđmanom i to prvi puta povodom ustaških čestitki objavljenih u 5. broju Glasnika HDZ i čuvene Tuđmanove izjave o NDH izrečene na 1. Saboru HDZ-a, kao da mu ništa drugo iz Tuđmanovog „opusa“ nije bilo poznato.

Iako Tuđman već od polovice šezdesetih godina landra svijetom obilazeći tobože hrvatsko iseljeništvo, a u stvari poznate i manje poznate ustaške punktove, posjećujući i ustaške prvake poput Ive Rojnice i Vjekoslava Maksa Luburića, posjetio bi on i poglavnika, ali mu je ovaj već 1959. „izmakao“. Sve to Manolić zna, ali eto zasmetale mu tek ustaške čestitke i Tuđmanova rogobatna izjava, ipak samo kao jedna od mnogih.

A sam Tuđman opsjednut idejom pomirbe koja je u svojoj osnovi shizofrena, jer bi zapravo trebalo pomiriti, ne ljude nego nepomirljive ideologije antifašizam i fašizam, pa je tako i on jednu retoriku koristio u krugu „onih svojih“ (antifašista), kad primjerice umiruje Slavka Goldsteina uvjeravajući da kako „pored njega ustašija ne može proći“, a drugu u društvu čelništva udruge „Hrvatski domobran“, kojima je „kadio“ kako je zapravo „prekasno shvatio da je u 2. Svjetskom ratu bio na pogrešnoj strani“ ili kako ima velikih problema s Nijemcima koje uvjerava da bi morali i više dati, jer je „jedino Hrvatska u 2. Svjetskom ratu ostala uz Njemačku do samog kraja“.

Nisu Manolića smetale ni izborne prijevare u korist HDZ-a, kao ni uništavanje spomenika NOB-i, niti diskriminacijski odnos prema Srbima u Hrvatskoj, niti izjednačavanje u pravima bivših pripadnika kvislinške vojske tzv. NDH, prigodno preimenovane u „Hrvatska domovinska vojska“ s antifašističkim borcima, niti imenovanje novčane jedinice imenom ustaške valute … ponašao se kao da toga nije bilo ili da se događalo bez Tuđmanovog znanja.

Doznajemo tako da su se Srbi pobunili samo tako, isključivo radi velikosrpske indoktrinacije i iskonske mržnje prema Hrvatima i hrvatskoj državi, bez ikakvog doprinosa hrvatskih vlasti, a da JNA u 45 godina nije radila ništa, nego samo smišljala zla koja će napraviti Hrvatskoj i Hrvatima.

Zanimljivo je da se Tuđman pozivao na proces „Hrvatsko proljeće“, a i Manolić je sklon tome, premda niti jedan niti drugi nisu imali ništa zajedničkog s idejom koja je vodila pripadnike hrvatskog državnog i partijskog vrha da pokrenu proces „čistih računa u federaciji“, kasnije prozvan „Hrvatsko proljeće“ ili „Maspok“, kad se izrodio.

No, možda ja i griješim kad samo Tuđmana teretim, jer ne znam, niti jednog hrvatskog domoljuba niti onog kojeg se takvim prikazuje, pogotovo onih iz redova stožernih institucija hrvatske znanosti i kulture, prvenstveno Matice hrvatske ili HAZU, da je nedvosmisleno osudio ustaški režim i zločinačku kvislinšku državu tzv. NDH. Uzmimo kao primjer pokojnog Vladu Gotovca, kojeg sasvim sigurno ne možemo proglasiti ustašom, zna li itko da se on ikad igdje decidirano izjasnio, osuđujući ustaški režim i javno se ograđujući od njega?
Ne snose li uz Tuđmana i ti domoljubi i „domoljubi“ jednaku krivicu za fašizaciju hrvatskog društva zato što su dobro znali kakvo zlo je ustaštvo, a ipak su o tome gromoglasno šutjeli, kako jučer, tako i danas?

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Vlasti u RH se mijenjaju, a problemi ostaju i gomilaju se

  Kad sam postao potpuno svjestan da će Kukuriku koalicijska vlada sa Zoranom Milanovićem na …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

six − 2 =