Početna / Kolumne / Gost Kolumnist / Galopirajuće pobjede desnice i manjkavosti progresivnih politika

Galopirajuće pobjede desnice i manjkavosti progresivnih politika

le pen

 

karlo jurak

 

 

Piše: Karlo Jurak

 

 

 

U Francuskoj je na lokalnim izborima zabrinjavajuć broj glasova dobila ekstremno desna Nacionalna fronta, u Turskoj je Erdogan relativno uvjerljivo dobio ponovljene izbore, u Poljsko je „desnija“ opcija pobijedila opozicijsku desnu opciju, u skandinavskim zemljama rastu impulsi slični nacionalno-frontaškom u Francuskoj… U Južnoj Americi, čiji kontekst nije sličan europskom, ali događaji koincidiraju, venecuealanska bolivarska opcija izgubila je izbore, a u Argentini neoliberalna politika također dobiva zamah. Što objedinjuje sve ove, međusobno nenužno svodive, slučajeve?

Obratimo pažnju na neke trenutno goruće probleme koji bitno oblikuju ovakve političke reakcije. Za ovu svrhu može se izdvojiti teror financijskih institucija u EU, američka imperijalistička politika i izbjeglička kriza. Na te probleme, ove uspješne desne opcije daju različite odgovore, sukladne specifičnim kontekstima, odnosima moći i impotenciji lijevih politika. Tako Nacionalna fronta u Francuskoj skuplja poene na recentnim terorističkim napadima manipulirajući žrtvama i šireći islamofobiju kao glavno obilježje programa. Erdogan u Turskoj koristi međuetničke podjele i strah uslijed općih nestabilnosti zbog prelamanja ruskih i američkih imperijalističkih interesa te kurdske narodne i socijalne borbe. Poljska vladajuća desnica, slično kao i Mađarska, jaše na populizmu i pridobivanju nezadovoljnih masa (na svemu onome što je tamo ljevica izgubila u procesu koji je započeo još osamdesetih). Desni impulsi u skandinavskim zemljama hrane se na islamofobiji i strahu koji uključuje i strah od potencijalnih imigranata s periferije EU. Nisu iste politike, ali ne valja tražiti preveliku razliku između europskih konzervativaca koji provode neoliberalnu politiku po direktivi „Trojke“ i profašističkih opcija koje se nerijetko pojavljuju kao opozicija prvima (upravo poput NF-a). Te druge su zapravo najreakcionarniji odgovor na nedovoljnost politika prvih, a sustavu Europske unije suštinski ne smetaju – vidno je da EU ne podvrgava baš sankcijama ekstremne profašiste iz stranaka poput NF-a ili Orbanove fašistoide. Govoriti da oni pridonose nestabilnosti EU tako ne odgovara realnosti, ali ta stabilnost ionako nije ništa dobro. Pad profitnih stopa u tekućoj krizi te posljedična nesigurnost buržoazije zahtijeva odgovor koji izlazi izvan liberalnih okvira. Izbjeglice i izbjeglička kriza tu su dobrodošla pojavnost jer daju dovoljan razlog za ekstremizaciju političkog kursa. Izbjeglice su tu radna snaga koja potencijalno može tražiti svoja radnička prava i vršiti pritisak na kapitalističku klasu – pored nezadovoljstva domaćeg radništva, to može biti samo dodatan udarac buržoaziji, a moguće i opasan ako dođe u internacionalne okvire (svojim statusom izbjeglice i nose internacionalnost). S obzirom na to, ukazuje se da su interesi domaćeg radništva različiti od onih imigrantskih („vi ste Francuzi, oni su muslimani“). Potonji „neprijatelj“ donosi fundamentalističku opasnost i oduzima posao francuskim radnicima!
erdoganOdnos financijskih institucija spram perifernih zemalja? Ako će nastaviti kreditirati i lihvariti te privrede, doći će novi imigranti, ali ovaj put s juga Europe! Da su oni također problematični, svjedoče kriptorasistički konstrukti o „lijenom mentalitetu“ koji postaje opravdanje za svak ekonomsku nedaću. Uloga američke imperijalističke politike ne preispituje se mnogo – naprotiv, od samih njenih žrtava stvaraju se najveći neprijatelji nacije, što dodatno potkrepljuje retorika Donalda Trumpa, potencijalnog republikanskog kandidata za predsjednika u SAD-u. Ipak, Trump tu uopće nije bitan koliko mu se pozornosti posvećuje – on još uvijek samo govori, a prividno drugačiji od njega – aktualni predsjednik Obama aktivno djeluje, makar šuti (za vrijeme njegova mandata nekoliko zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom je bombardirano). A da zapravo sâm islamizam kao reakcionarni odgovor na stalne ratove u tim zemljama nije ni približno stvarni problem kapitalističke klase, dokazuje šurovanje imperijalističkog SAD-a s Erdoganom koji financira ISIS i s drugim ekstremnijim islamističkim režimima, poput saudijskoga. U konačnici, svu suštinu interesa buržoazije tako su najbolje shvatili i iskoristili nacionalno-populistički korifeji koji su digli zidove, afirmirali krajnje tradicionalistički i ksenofobni diskurs, a da se pri tome nisu odmakli od svih onih politika koje izazivaju fundamentalizme u tzv. trećem svijetu.

venezuela

Na primjeru Venecuele, koja je uvelike izvan spomenutoga europskoga konteksta, svjedočimo eklatantnom slučaju impotencije lijevih politika koja u Europi ima svoga pandana na tzv. europskoj ljevici. Venecuela je bila doista potencijal za implementaciju socijalističkog programa u svom bolivarskom ruhu – čavizam je bio stvorio teren za obračun s buržoazijom i njezinim ideološkim aparatima – svojedobno su potpore narodnih masa (radništva i pauperiziranog stanovništva) bile zadovoljavajuće visoke i jedina realna, a ujedno i najjača snaga protiv imperijalističke intervencije i buržoazije kod kuće. Politika poslije Chaveza krenula je strmoglavo (što nije garancija da bi stvar bila suprotna da je Chavez ostao živ) – vlast se nije obračunala s buržoazijom i izvršila eksproprijaciju. Izostanak tog važnog prijelaznog zahtjeva ostavio je Venecuelu ranjivom na imperijalističku reakciju i gubitak podrške kod narodnih masa. Europska ljevica koja uglavnom nije na vlasti (kako će se razvijati situacija u Portugalu tek trebamo vidjeti, a Siriza je nažalost dovoljno pokazala) slijedi mlaku liniju koja se svodi na „anti-austerity“ program, bez adresiranja kapitalističkog sistema kao suštinskog problema. „Anti-austerity“ program bez antikapitalizma obično završava u prešutnoj zaštiti interesa domaće buržoazije (odatle i čuđenje što „krajnje lijeve“ i „krajnje desne“ partije u EU parlamentu glasaju „isto“) ili jednostavno u nepostojanju ikakvog obračuna s njom (jer je pažnja usmjerena na nadnacionalne institucije kapitala – izgleda da je zaboravljena poznata rečenica iz Komunističkog manifesta da se proletarijat prvo mora obračunati s buržoazijom iz vlastite zemlje). Također, neadresiranje radničke klase kao glavnog subjekta dodatno umrtvljuje progresivnu politiku, udaljava je od radničkog pokreta i stvara opću konfuziju koja rezultira neuspjehom. U tim uvjetima ekstremna desnica čeka iza ugla kako bi ispunila prazni prostor, manipulirala narodnim masama i perfidno izvršila reakcionarnu politiku u korist kapitala. Jug Europe u tom smislu nije u manjoj od opasnosti od zemalja na sjeveru i zapadu Europe.

Galopiranje desnice nije događaj nastao u socijalnom vakuumu i posljedica „mentaliteta“, već političko-ideološki refleks kapitalizma u fazi jačanja njegovih antagonizama. Porazi i neuspjesi ne smiju nas nukati na umrtvljenje linije i „prilagođavanje suvremenosti“ (što je krinka za paradigmatično „mlaku“ i neradikalnu politiku), već upravo na radikalizaciju. Stoga, umjesto očajavanja nad „zatucanim narodom“ i besperspektivnošću, valja radikalizirati smjer progresivne politike koja se u svojoj suštini mora svoditi na internacionalnu radničku borbu i prijelazni socijalistički program koji neće prezati od eksproprijacije kapitalističke klase.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Igra (valjda) počinje, ishod neizvjestan

  Ne znam zašto se izbjegava reći da je Ivica Todorić, gradeći „Agrokor“ kako ga …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

six + three =