Početna / Istaknuto / Herclih vilkomen

Herclih vilkomen

Dobra vijest za sve one koji mi pune inbox i mejlove sljedećeg sadržaja iz cijele domovinske Hrvatske šalju put moje njemačke ID-adrese: Daj nađi nešto, bilo kakav posao kćeri, mužu, stricu, ujni, konobaru, šoferu, pekaru, medicinskoj sestri, zubaru, tehničaru, nema veze struka, dob, spol/rod, broj i padež- radit ću bilo što, nema u Hrvatskoj love, ljudsko je dostojanstvo ugroženo, da mi je otići – spasio/la bi se. Koliko je vas, alzo, u zadnjih nekoliko dana, na senzacionalnu vijest iz Njemačke o ukidanju radnih dozvola za građanke i građane Republike nam domovine Hrvatske, otvorilo onu, u kućnom baru za neku specijalnu priliku godinama čuvanu, bocu Bakarske vodice i nazdravilo Angeli i ekipi, radujući se što pjenušavoj tekućini, a što blistavoj budućnosti na krilima njemačke privrede? Pakiraju li se koferi, ponavlja li se “ih habe, du hast…”, je li rodbina po Njemačkoj već obaviještena o nenadanoj sreći koja ju je snašla – vaš dolazak u Dojčland pitanje je od samo dva-tri tjedna, ili vam se ipak najživlje fućka za Angelu, radne dozvole i ojre?
Neovisno o tome u koju skupinu spadate činjenično stanje je poznato: Od 1. srpnja 2015. – a po isteku prve dvije godine hrvatskog članstva u EU tijekom koje su samo visokoobrazovani Hrvatice i Hrvati, sezonski radnici ili šegrti u Njemačkoj mogli dobiti posao bez radne dozvole, njemačka je vlada odlučila dakle da građanke i građani Hrvatske, bez obzira na kvalifikaciju, svoje profesionalo ovaploćivanje i svoju radnu sreću mogu potražiti/realizirati u krilu moćne schwarz/rot/gold ekonomije.

Nismo mi ni prvi, a ni jedini koje je ta sreća snašla: Bugari i Rumunji npr. već od 1. siječnja 2014. imaju takav status i moram priznati da se u jezičnoj školi u kojoj radim primjećuje porast broja učenika, osim iz Sirije, upravo iz te dvije zemlje. “Učenici” su, u ovom kontekstu, odrasli ljudi, a koji su iz svojih domovina sami ili s čitavim obiteljima u prtljazi pobjegli pred ekonomskom bijedom, pred sastavljanjem kraja s krajem, pred okretanjem svakog novčića u ruci tri put prije nego odluče da ga ipak ne mogu potrošiti. Otišli su od tamo i došli ovamo nadajući se naprosto pristojnom životu, radu koji je plaćen tako da se od njega može živjeti, plaći dovoljno velikoj da bude baza nekoj maloj ljudskoj sreći: opuštenoj popodnevnoj kavi, večernjoj čaši vina ili piva, rabljenom bemvejcu, cipelama iz Deichmanna, haljini iz C&A, ili već nečem sasvim desetom. Ljudi su to, u prosjeku, pristojne naobrazbe, navikli učenju stranog jezika jer su u svojim školama doma već naučili i dobro govore engleski, pa bi se i s njemačkim snašli i brže ga naučili da mu se imaju vremena posvetiti. E, da. Da mu se imaju vremena posvetiti.

A vremena nemaju zato jer se život mora nekako financirati, a to se ne može sjedenjem u školskoj klupi . Istina, dobije se nešto od države, ali to često nije dosta. Stoga brojni, ugl. muškarci, sa svojom radnom snagom, kojoj u Njemačkoj dakle više ne treba papir i dozvola, vrijeme provode na jednom mjestu koje je poznato ne samo njima, već i brojnim drugim nositeljima jeftine radne snage iz različitih nacionalnih skupina ovoga svijeta, u jednoj ulici u gradu, u koju uglavnom ranim jutrom, ali moguće je i tijekom cijelog dana, dolaze “poduzetnici” (možda i bez navodnika) iz raznih branši i onako na cesti pokupe njih pet-šest, desetak, neki x broj ljudi utrpa se u kombije i aute, odveze ih se na nekakva gradilišta ili radilišta gdje mogu cijeli dan raditi bez radne dozvole, ali i bez sigurnosti da će im gazda na kraju dana isplatiti nadnicu, nekad čak i bez sigurnosti da će ih uopće vratiti u grad umorne, iscrpljene, gladne, žedne, promrzle/pokisle/prepržene – u skladu s vremenskim prilikama – i vrlo često s ružnim osjećajem prevarenog i poniženog čovjeka. Pitanje zašto pristaju na takvo što na ovom mjestu je vjerojatno opravdano, ali i odgovor je poznat: Da imaju neku bolju alternativu, sigurno bi se odlučili za nju.

Nije, dakako, svima koji su potegli do Njemačke i odlučili ovdje razapeti svoje šatore ovako. Neke doista dočeka (sjajno) radno mjesto anesteziologa u nekoj klinici, suradnika na znanstvenom projektu sveučilišta x u gradu y, perača suđa u restoranu nekih daljnjih rođaka, vozača, spremačice ili pizza-majstora u pizzeriji tetka/tete, strica/strine, radnika u građevinskoj firmi također nekog pozatog, ali i tu su brojke neumoljive: Dvosoban stan u Kölnu košta u prosjeku 900 eura bez režija (manji gradovi su, dakako jeftiniji po tom pitanju). Za hranu po glavi treba otprilike 300 eura (pri tom su isključeni svi proizvodi oznake “bio”: Za 300 € dobije se galofak, sir i salama iz folija, meso iz masovnog uzgoja, voće i povrće iz vrećica). Cigarete koštaju između 5 i 7 eura. Kava je u kafiću od 2,50 do 3,50 eura. Pivo 2 dl 2,50 eura. Odjeće ste valjda donijeli sa sobom, jer treba nešto novaca poslat i familiji doma. Pa kad se sve zbroji i oduzme za pristojan život u ovom gradu treba vam 2000 eura. Ajde vi to zaradite. I ignorirajte pri tom činjenicu da niste doma, da vam fali ekipa, jutarnje kave u lokalnom kafiću, razgovori s prijateljima, obitelji, izlazak s ekipom, druženje s djecom… Ako sve to možete, e onda vam samo mogu reći: Herzlich willkommen!


Facebook komentari

Milena Nedjeljka Horvat

Fremd ist der Fremde nur in der Fremde

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

one × two =