Početna / Istaknuto / Hrvatska marksistička ljevica i njeni problemi

Hrvatska marksistička ljevica i njeni problemi

 

Mišljenje koje čini meso ovog teksta zasnovano je na mom kako posrednom, tako i neposrednom iskustvu prije svega hrvatske marksističke ljevice, premda sam imala određenih iskustava i sa srpskom ljevicom kao i sa ljevicom iz BIH. Ipak, na osnovu nekih iskustava sa regionalnom ljevicom izvan prostora Hrvatske, smatram da ću ovdje iznesenom kritikom obuhvatiti i dio te ljevice, premda ona nije njoj direktno upućena.

Piše: Sonja Krivokapić

Ljevica kao centar svog djelovanja

Nedavne inicijative pokrenute u svrhu definiranja ljevice samo su jedne u nizu aktivnosti koje ljevica proizvodi sebe radi. Tu je obično riječ o nastojanju da se termin „ljevica“ isprazni od onih ideologija koje posvećuju vrlo malo pažnje klasnom elementu ili je ne posvećuju uopće, i da se ta etiketa oduzme pripadnicima onih ideologija koje koketiraju uglavnom nekom s vrstom liberalizma ili lijevog liberalizma. Razni su motivi iza potrebe da se odrede granice između ljevice i svih ostalih ideologija. Neki traže istomišljenike traženja istomišljenika radi, drugi izvode stilske vježbe, treći zadovoljavaju potrebu za samopotvrdom, a četvrti to rade iz impulsa da djeluju pravično, smatrajući protestiranje protiv „stranih“ elemenata koje se u ljevicu nastoje uvući nekakvom moralnom dužnošću, i tako dalje. Svi su ovi motivi razumljivi – ljudski je željeti kontakt sa sebi sličnima, kao i htjeti pozitivnu povratnu informaciju od drugih, braniti nešto što nam je drago i blisko, i tako dalje. Ipak, svi ti motivi, što se ovog konteksta tiče, u konačnici se mogu svesti pod jedan zajednički nazivnik, a to je briga ljevice za sebe samu i za njeno očuvanje obranom od tuđih elemenata jer radnici, koji su često na usnama marksističke ljevice, od ovakvih debata nemaju baš nikakve koristi. Sasvim je irelevantno koje se sve ideologije mogu svesti pod naziv „ljevica“; važnije je jesu li argumenti koje određene grupe ili ljudi predstavljaju smisleni i točni ili nisu.

Ta orijentiranost na sebe određuje i druge aktivnosti kojima se ljevica bavi, ne samo lamentiranje o samoj sebi. Održavanje prosvjeda, šaranje parola po zidovima, održavanje tribina, korištenje raznih oblika samoreklamiranja i ostalo ne služe tome da se ljevica približi radnicima, nego da sebe učvrsti i proširi. Prosvjedi, na primjer, služe susretanju s istomišljenicima. Klasna pozicija prosvjednika je sasvim irelevantna – najvažnije je slažu li se sudionici sa sadržajem prosvjeda ili ne. Njima se ne može zaprijetiti postojećem načinu proizvodnje, zato jer bi za to bio potreban masovan broj ljudi koji u rukama imaju alat da ga zaustave, a to su radnici. Njime se ne može čak ni tražiti trenutno zadovoljenje radničkih prava; za to je potreban štrajk kojeg će voditi radnici. Međutim, ljevica ovo ignorira.

Glavni razlog zašto je to tako je mišljenje da je radnička klasa nesposobna da samu sebe organizira bez pomoći ljevice. Zato se ona i ne okreće radničkoj klasi, nego vodi rasprave sama sa sobom, organizira prosvjede i tribine i drugo, ne bi li radničkoj klasi sebe prikazala kao idealan primjer onoga što trebaju slijediti.  Neke ljevičarske grupe kontakt s radnicima zamjenjuju hvatanjem za razno razne progresivne pokrete da bi stekle popularnost i svojom vidljivošću privukle pažnju većine ljudi.

Druge grupe  pak kontaktiraju s radničkom klasom kroz štrajkove i sindikalne povjerenike. Međutim, nije poanta naprosto ostvarivati kontakt s radničkom klasom; bitno je i na koji se način to radi. Ako je stvaranje radničkog pokreta motiv koji stoji iza tog kontakta, ljevica ga na taj način teško može ostvariti. Ona ga svojim ideološkim napucima eventualno može „podmazivati“, probati usmjeriti, i tako dalje, ali ga teško može inicirati, jer se radnici bune ili zbog vlastitih nepovoljnih materijalnih uvjeta, ili se solidariziraju s drugima u sličnom položaju, ili pak oboje. U nezrelijim fazama pokreta ili u fazama u kojima on ne postoji, radnici će češće svoje nezadovoljstvo izražavati zbog vlastitog lošeg materijalnog stanja i loših uvjeta rada, a što postaju međusobno povezaniji, to je vjerovatnije i da će se češće solidarizirati s drugima. Međutim, ljevica ovo zaboravlja i često djeluje kao nekakva vanjska sila, prilazeći radnicima s ciljem da ih uvjeri u svoja „napredna“ znanja s uvjerenjem da su ona najpotrebniji faktor koji će natjerati radnike da se ujedine i odluče na širu zajedničku akciju. Ali, što je radnički pokret mlađi, to ga više zanima to kako da plati račune i nahrani svoju djecu, a manje ga zanima komunizam.

Voluntarizam

Ovo gorenavedeno precjenjivanje vlastite uloge vezano je uz voluntaristički način razmišljanja. Voluntarizam je mišljenje da se voljom i akcijom koja iz nje proizlazi mogu nadići ekonomski, politički, ideološki i kulturološki uvjeti. Uz stav da je radnička klasa nesposobna da samu sebe organizira, voluntaristički način razmišljanja služi kao opravdanje napora ljevice da sama organizira radnički pokret u direktnom kontaktu s radnicima, ili da to pak učini kroz prosvjede i/ili parlamentarno djelovanje. Ipak, ne radi se o tome da je ljudska volja nemoćna da unese promjenu. Ona je to u stanju kada naiđe na kompleksan splet okolnosti u kojima određena vrsta ljudske volje i akcije sama postaje jedan od uvjeta. Da bi se to dogodilo, za to mora postojati plodan teren. Ponekad ono što želimo nailazi na povoljne uvjete da to ostvarimo, a ponekad ne. Bez toga, akcije koje ljevica poduzima često postaju same sebi svrhom.

Potpuno ili djelomično ignoriranje uvjeta i oslanjanje na faktor volje karakteristično je za razna mišljenja i djelovanja marksističke ljevice.  Analiza Brexita, koji je bio velika tema, kod nas se temeljila na tom voluntarističkom načinu razmišljanja, kao što se temeljila i kod marksističke ljevice drugdje u svijetu – Corbynu se dala podrška zato što je on lijevo orijentiran, a nije se uzimalo u obzir kakve bi njegova eventualna pobjeda imala koristi za radničku klasu. Taj stav je uživao punu podršku SWP-a i ostalih trockističkih britanskih partija i organizacija, koji je radničkoj klasi slao poruku da krize u ljevici nema i da desnica neće doći na vlast. Kako vidimo, dogodilo se upravo suprotno. Ni riječi nije bilo o tome šta će to donijeti radničkoj klasi – bitno je samo bilo podržavati partiju sa ljevičarskim predznakom.

Ako se i upušta u razmatranje povoljnih uvjeta, marksistička će ljevica samu sebe rijetko dovesti u pitanje u ovom kontekstu. Samo njihovo postojanje, a često i sadržaj njihovog djelovanja i mišljenja kao da pripada prostoru onkraj onog u kojem postoje povoljni i nepovoljni uvjeti. Kad se grupa već organizirala, onda ona mora ostati aktivna – to je negdje u suštini voluntarističkog načina razmišljanja u kontekstu svrhovitosti i sadržaja ljevičarske grupe.

 

 

Manipulacija i laganje

Upravo zato što često sebe stavlja ispred krda, ljevica ne osjeća uvijek potrebu da s radnicima bude iskrena, nego radi stvari na svoju ruku, prezentirajući svoje političke pozicije u obliku monologa. Tako, recimo, tvrdi da će stvari biti drugačije kad ona uđe u parlament, implicirajući to da je njena politička pozicija ono što ih od ostalih razlikuje, a to je nešto što je radnička klasa već sto puta čula. Slično je i sa podržavanjima nekih aktualnih političkih gibanja; ljevica će, na primjer, u svrhu samopropagande podržati neki pokret na kojeg ne može izvršiti utjecaj, kao što je bila Syriza, bez obzira na to što misli o tom i takvim pokretima; njeni će pripadnici možda međusobno komentirati da Syriza ne može uspjeti u svojim naporima da reformira EU, ali to će mišljenje zadržati za sebe, da bi na leđima Syrizine popularnosti lakše posijali vlastite političke ideje na domaćem tlu.  Ako se pak radi o pokretu na kojeg može izvršiti utjecaj, ljevica će ga podržati ne samo u svrhu rada na svojoj vidljivosti, nego i iz potrebe da pridobije nove članove za sebe. Tako će, na primjer, odlaziti na Zagreb Pride, smatrajući ga pritom buržujskom identitetsko – političkom manifestacijom inferiornom njihovim političkim stavovima, ali s obzirom na to da je Zagreb Pride ipak progresivniji politički događaj od prosvjeda ustaša kojima je cilj promijeniti naziv „Trg maršala Tita“ u „Kazališni trg“, na Prideu bi se moglo naći potencijalnih članova prije nego na toj ustaškoj manifestaciji. Isto vrijedi za sve takozvane progresivne pokrete s kojima se ne slaže; umjesto da verbalizira kritiku ako je doista misli, ona će te pokrete podržati jer smatra da je važnije biti vidljiv nego biti iskren.

Taj paket orijentiranosti na sebe, samoreklame, medijskih istupa i ostalog kao da je osmišljen u kancelariji nekog marketinškog tima čiji je zadatak prodati proizvod. Ljevica smatra da se on prodati treba i to je mišljenje dovoljno da se prodaja inicira; šta ljudi o tom proizvodu misle i bi li htjeli neki drugi manje je važno, a ako je pritom potrebno manipulirati i lagati da bi se to ostvarilo, onda će se manipulirati i lagati.

Što ako ipak ima neke koristi od ovakve ljevice?

Kada se u određenoj zemlji broj štrajkova počne povećavati, a ta zemlja ima grupe koje više ili manje ispred očiju medija zazivaju radnička prava, nije neispravno zapitati se služe li te grupe, koliko god autistične i nemoćne bile da izazovu temeljitiju društvenu promjenu, ipak nekoj pozitivnoj svrsi. Potiču li one ipak na neki način radnike da se pobune, teško je reći. Da se provede anketa među radnicima u nastojanju da se tako odgovor na ovo sazna, jedan bi broj vjerovatno negirao utjecaj tih organizacija, zbog želje da ih se ideološki ne identificira s tim grupama, drugi bi pak utjecaj priznali, a treći ga možda ne bi ni osvijestili. Iz usta samih radnika je, dakle, teško dobiti cjelovit odgovor. Ako bi se pak vidjelo da je nakon povećanja broja tih organizacija i njihovih medijskih istupa uslijedio veći broj radničkih pobuna, sama ta činjenica opet nije dovoljna da se utvrdi postojanje utjecaja tih grupa; u analizu bi trebalo uključiti i druge faktore da bi se dala šira i točnija slika, recimo ekonomske i materijalne. Ne treba zaboraviti da, iako su ljudi spremni trpjeti loše uvjete rada, ipak postoji točka u kojoj za mnoge radnike nema povratka – radi se uglavnom o onim radnicima koji nisu zaposleni na određeno i kojima su uvjeti na poslu onemogućili daljnju samoreprodukciju. Drugim riječima, ako je grupa radnika na rubu gladi zbog neisplate plaća, vrlo je vjerovatno da će se pobuniti na neki način. U tim trenucima nikakvo poštovanje šefova i nikakva vrsta distrakcije radi lakšeg podnošenja teškog života najvjerovatnije neće stajati na putu ka nekakvom obliku pobune. Ipak, nije nemoguće da se radnicima, čak i u trenucima kad ne planiraju realizirati neki oblik borbe, ipak utisnulo u svijest da neke grupe govore o radničkim pravima.

Međutim, ako te grupe radnicima i daju vjetar u leđa u trenucima pobune,  one su im tu u službi podrške, a ne ideološkog učitelja. Mali će broj radnika investirati vrijeme u prekapanje po člancima na portalima tih grupa u nastojanju da upozna i razumije politiku njihovih tekstova. To je zato što im taj aspekt nije potreban, ni za svakodnevni život, kao ni za izvanredne situacije kao što su štrajkovi. Ljudi uzimaju ono što im je potrebno, a od ljevice mogu uglavnom uzeti samo podršku; osjećaj da postoje neki ljudi koji ih ne podržavaju zato što su s njima u nekakvom bliskom odnosu, nego zato što suosjećaju s njihovim problemima na radnom mjestu. Ipak, ljevica može proučiti konkretne probleme radnika, predložiti neki pravni lijek ili sugerirati sindikat, ali to najčešće neće biti potrebno. Na primjeru nekoliko zadnjih štrajkova koji su se desili u Zagrebu vidimo da su se ljudi sasvim dobro snašli sami, bilo da su određeni problem samostalno riješili, bilo da su znali kome se obratiti za pomoć. Ali primjera se može naći i u drugim zemljama i u nekim drugim vremenima. Komunizam, međutim, svakako nije nešto što je radnicima trenutno potrebno, a najčešće im nije potrebna ni kritika kapitalizma kakvu artikulira ljevica. S obzirom na sadašnje uvjete, očekivati da će se radnici privući obećavanjem komunizma slično je garantiranju lagodnog zagrobnog života.

Prijedlog?

Ljevica je svjesna da ima svojih problema, iako češće upire prstom u druge a rjeđe u sebe. Neki njeni pripadnici predlažu a i nastoje da ostvare nekakvu vrstu ujedinjenja ljevice, ali to bi s obzirom na postojeće stanje na ljevici bilo kontraproduktivno. Praksa brige o gradnji organizacije, čuvanja ideološke čistoće, samoreklame, traženja financijske podrške, izbacivanja nepodobnih članova, fetišiziranja stavova, voluntarističkog djelovanja i razmišljanja te zadržavanja određenih informacija i stavova za sebe pokazuje da je ljevici draža igra sa samom sobom od prilagođavanja vlastitog djelovanja stvarnosti u kojoj se nalazi, a u kojoj se ljudi na ljevicu osvrću vrlo slabo. Umjesto da se u potpunosti podredi stvarnosti i u skladu s tim položajem odredi stavove koje će zauzimati i akcije koje će poduzimati, ljevica često kreira vlastiti svijet u kojem mjesto imaju oni koje ona odluči u njega pripustiti. Shodno tome, parametri pri odlučivanju o tome s kim će se ujediniti bili bi slaganje ili neslaganje, pri čemu nije toliko važno je li stav nekog neistomišljenika na ljevici točan, je li argument snažan i jesu li informacije kojima raspolaže relevantnije, brojnije i obuhvatnije, jer je pitanje slaganja i neslaganja superiornije od pitanja znanja i razumijevanja stvarnosti. Privlačnost marksizma ne bi trebala biti u njegovom ideologiziranju, nego u tome da ga se iskoristi kao alat za razumijevanje stvarnog života. Dokle god je ljevica samoj sebi u prvom planu, dotle će i njene aktivnosti biti obojane tom orijentiranošću na sebe. Ono što bi ljevica mogla i trebala je biti otvorena, znatiželjna, kritična i samokritična. S postojećim egocentrizmom, taštinom i nedostatkom zdrave doze intelektualne skromnosti pred stvarnošću, ljevica će samo nastaviti praviti krugove oko same sebe bez mnogo micanja s mrtve točke. Prije bilo kakvih drugih prijedloga koji se tiču određenih promjena unutar neke ljevičarske grupe, prvo bi se trezvena i temeljita kritika i samokritika ukorijenjena u nepristranom pristupu prikupljanju što obuhvatnijih, točnijih i relevantnijih informacija trebala usvojiti kao norma. Kad se to dogodi, onda se može razgovarati o svemu ostalom.

 

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Dok jedna baba kroči drumom, druga gluma šumom

  …a didaci se na pragu veleizdaje probijaju kroz neprohodne šikare korupcije Ili je to …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

fifteen − 9 =