Početna / Istaknuto / Hrvatski ovčar, pas kojeg možda i ne zaslužujemo

Hrvatski ovčar, pas kojeg možda i ne zaslužujemo

hrvatski_ovcar_02

Filmski i književni svijet prepun je priča o psima koji su postali simboli nacije, sinonimi za vjernost, požrtvovnost, prijateljstvo između čovjeka i psa i općenito neka vrsta promotora same kulture toga naroda. Svima je poznata priča o Hachiku, psu pasmine Akita koji je do svoje smrti čekao gospodara na željezničkom kolodvoru. Onda je tu filmska uspješnica Turner i Hooch sa Tom Hanksom i bordoškom dogom Beasley, zatim imamo priču u čak šest nastavaka o Bernardincu Beethovenu, potom imamo Bijelog Očnjaka, 101 Dalmatinera kojeg su prekrstili u 101 Dalmatinca, ali dobro šta je tu je. Da sad ne nabrajamo sve filmske i književne uspješnice dovoljno se prisjetiti legendarnog filma iz 1974. godine pod naslovom Benji koji je jedan među prvima, ako ne i prvi pravi film o psima nakon filma “Lassie se vraća kući”. Osim što su to sve vrlo zanimljive i dirljive priče, one su u neku ruku bile i odlična promocija određenih pasmina što je u konačnici rezultiralo povećanom potražnjom za takvim psima.

Skoro da nema osobe što voli pse koja nije pomislila nakon odgledanog filma kako će mu sljedeći ili možda prvi pas u njegovom životu biti baš pas pasmine Akita. To prekrasno stvorenje će vas voljeti sve do zadnjeg daha, a ako kojim slučajem doživite infarkt kao i Richard Gere vaš osobni Hachiko biti će živi spomenik odanosti prema vama i nakon vaše smrti. Tko zna, možda se takva priča opet negdje ponovi, ali ono što je ustvari vrlo zanimljivo u čitavoj priči je činjenica da velika većina ljudi želi psa koji ispunjava neke njihove osobne i možemo slobodno reći sebične prohtjeve. Odavno su psi postali ukras, zamjena za nedostatak vremena koje bi proveli sa djecom, pa se često dječja ljubav kupuje slatkim malim štencima koji kasnije kad odrastu postaju problem jer su roditelji nabavili psa iz potpuno krivih pobuda. O ljudima koji uzimaju pse za borbu suvišno je trošiti riječi, ali dobro je znati da postoje i takvi monstrumi. Psi su razvitkom civilizacije polako svoju radnu funkciju zamjenili ulogom kućnog ljubimca. Postali su psi koji samo trebaju mahati repom, donijeti lopticu, izgledati opasno sa nekom metalnom ogrlicom dok ih šeta nabildani ćelavac, ispuniti stroge kinološke uvjete da bi se mogli pariti i onda donijeti profit svojim uzgajivačima. Sigurno ste upoznati i sa ljudi koji oblače svoje pse, stalno ih nosaju u rukama, prave od pasa klaunove u vunenim kompletićima koji su tu samo da budu modno usklađeni sa vlasnikom…još jedan primjer terapijskog učinka psa na ljude ma da je takav odnos prema psu prilično neprirodan, ali bolje i to nego da se pas odbaci na ulicu ili koristi za borbu.

Ipak među svim tim pasminama kroz povijest Hrvata (naravno, od stoljeća sedmog), za narodom sa širokih ravnica, planina i mora išao je skoro pa neprimjetno jedan vjerni pratioc, koji je svojim stalnim i skoro pa neprimjetnim prisustvom pokazao što ustvari znači vjernost i pseća odanost. Ovo će možda zvučati malo pretenciozno, ali ako znamo kako su ljudi sa naših prostora “blagonakloni” prema psima, kako “drže” do kolokvijalno rečeno uvažavanja životinja, onda kad usporedimo vjernost Hachika i vjernost hrvatskog ovčara slobodno možemo reći da je hrvatski ovčar, pas bez ikakve konkurencije. Hachiko je čekao svog gospodara do svoje smrti na kolodvoru, ali hrvatski ovčari čekaju od 14. stoljeća da Hrvati shvate da nema odanijeg i inteligentnijeg psa koji nas je čitavo vrijeme pratio i poslušno izvršavao volju svojih vlasnika, a bio je stalno tu uz nas. Taj mali, crni, rudlavi i “neugledni” ovčarski pas nekako je uspio opstati i sačuvati svoj izvorni oblik i osobine unatoč općoj zapostavljenosti prema njima. Koliko je hrvatski ovčar (ma da je pravi naziv pasmine ustvari hrvatski ovčarski pas) zapostavljen i koliko je podcjenjen govori i podatak da je ista pasmina bila poznata i u Srbiji i u Mađarskoj i sve do nedavno kada smo u naletu nacionalnog ponosa odlučili prisvojiti pasminu nije bilo nikakvog prijepora oko pasmine. Naprosto to je bio samo pas koji je eto tu uz nas, čuva ovce i ostalo blago, a obzirom da malo treba, nije neka posebna pojava onda se ne treba oko njih ništa posebno ni uzbuđivati. Nevjerovatno je da hrvatski ovčar nije do dan danas dobio status u narodu kao što to imaju neke druge pasmine koje nisu izvorno naše. Također je zanimljivo da unatoč ogromnom nacionalnom ponosu, mnoge velike R’vatine i dalje pored sebe vodaju nabrijane Pit bullove, Argentino doge, i ostale pasmine koje su tu samo da liječe komplekse svojih vlasnika (čast izuzecima koji vole te pasmine na pravilan način). Da me se ne shvati krivo, svaki pas je dobar, svaki pas ima svoje kvalitete, ali većina rasnih pasa koji se uzimaju kao kućni ljubimci svojim vlasnicima prvenstveno ispunjavaju vizualne potrebe, zatim karakterne, a o radnim je suvišno i govoriti jer to im u pravilu i nije svrha. Ipak, vrlo je zanimljivo kako će ljudi kod nas prije dati 500, 1000 ili 2000 eura za neku razvikanu pasminu, dok hrvatskog ovčara ne bi uzeli ni da im se plati, jer ako ćemo iskreno hrvatski ovčari skoro se u pravilu daju besplatno ako nisu odgajani kao radni psi ili nemaju besprijekorni rodovnik. Samo taj podatak već dovoljno govori kako su nam pobude za suživot sa psima potpuno krive i koliko ustvari malo znamo o psima.

Recimo, u rukopisu Biskupa Petra Horvata iz 1374. godine zapisano je prvo ime psa “HRVATSKI ČOBANSKI PAS”, na latinskom jeziku “CANIS PASTORALIS CROATICUS”, a oko 1958. godine predlaže se da se ta pasmina nazoveRAVNIČARSKIM OVČAROM”, jer ga navodno ima i u drugim republikama (ex-Yu). S tim nazivom nisu se slagali kinolozi iz Hrvatske i znalci kvalitete ove pasmine, ali danas se sa pravom možemo upitati da li smo baš mi zaslužili imati prava na takvog psa i da li je hrvatski ovčar ipak dao više nego što je trebao našem narodu. No, obzirom da namjera ovog teksta nije kinološka analiza hrvatskog ovčara ili usporedba hrvatskog ovčara sa ostalim pasminama vrijeme je da vam ispričam jednu kratku i zanimljivu priču o hrvatskom ovčaru.

Mali…

Za potrebe ove priče psa ćemo nazvati Mali iako je izvorno imao drugo ime, a čitava priča nije toliko filmski atraktivna kao recimo priča o Hachiku, ali priča ustvari govori o odnosu psa i čovjeka, psećoj ljubavi i odanosti koju shvatimo tek kada je kasno za to.

Mali je došao u moju obitelj kad ga je moj otac doneo u maloj kartonskoj kutiji svome ocu, a mojem djedu prije nekih 40 godina. Bilo je to po priči moga oca malo rudlavo klupko koje je drhturilo od straha dok se vozilo vlakom do mjesta u kojem je živio moj djed. Kako je Mali došao, djed mu je odmah dao mjesto u psećoj kućici koja se nalazila u dvorištu i koja je tu bila od prije. Obzirom da je djeda živio sam Mali je bio njegovo jedino društvo uz rijetke posjete susjeda. Dolasci kod djeda su bili rijetki, posao mojih roditelja i udaljenost kao i povezanost u to vrijeme nisu omogućavali stalna druženja. Ipak svaki puta kad bi došli kod djeda, Mali bi uz početno lajanje kojim bi objasnio da je on čuvar dvorišta, na kraju se ipak veselo pridružio obitelji i budno pratio svaki korak ukućana. Godine koje su prolazile za moga djeda i Malog bile su uglavnom samotnjačke. Njih dvojica su imali svoju rutinu koju je djed kasnije prepričavao mojem ocu. Bilo ljeto ili zima Mali je uvijek bio u dvorištu kojeg je čuvao i vjerno bi pratio djeda u njegovim šetnjama. Sve u svemu, djeda i Mali su bili prijatelji i život njih dvojice bio je nezamisliv jedan bez drugoga. Jednog dana primili smo telefonski poziv u kojem smo saznali da je djeda umro. Bio je to tužan dan, ali nekako kroz maglu sjećam se da je moj otac pitao šta je sa Malim, gdje je on. Susjed koji je i pronašao djeda kojem je popustilo srce i to baš u dvorištu rekao je da Malog nema. Kako mislite da ga nema, da li su vrata od dvorišta bila otvorena, da li je negdje u kući, da li vam je pobjegao van kada ste došli? Ne, na sva pitanja nije bilo pozitivnog odgovora. Naprosto Mali je nestao, a to je bila prilična misterija obzirom da mjesto u kojem je živio moj djed malo i da je za koju tisuću stanovnika manje komotno bi moglo biti selo, a ne gradić. Već sljedeći dan smo došli u gradić i moj je otac odmah otišao tražiti Malog. Tražio ga je čitav dan, ali uzalud ga je dozivao, Malog nije bilo. Nitko nije mogao vjerovati da je Mali otišao jer su znali koliko je bio vezan uz djeda i utoliko je njegov nestanak bio čudniji. Godinama nakon tog događaja raspravljalo se o tome zašto je Mali pobjegao. Na kraju se jedino moglo zaključiti da je njihova ljubav trajala do zadnjeg dana. Mali je bio vjeran djedu do njegove smrti, a jedna od zanimljivijih priča je bila da su djed i Mali otišli na svoju posljednju šetnju sa koje se nikada nisu vratili. Mali je bio hrvatski ovčar, malo rudlavo i “neugledno” klupko koje je ispratilo moga djeda. Isto takvo klupko danas imam i ja i koje kada vidite niste nešto posebno impresionirani. Mali je to pas koji je stalno vesel, razigran i u pokretu. Naprosto on nema mira i imate osjećaj da nikada ne spava, stalno vas prati u stopu i kada se vi ustanete i on se ustane. Nekim ljudima bi to išlo na živce jer on mora sve vidjeti što se događa, a čim ga pogledate on je već spreman na igru. Moj “Mali” nije kupljen već sam ga dobio, za mene pas nije roba koja se kupuje i nekako se držim te filozofije. No, kao što rekoh…mali je to pas, ali pas čije je srce veće od njega.

D.K.

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ludilo na najjače

Ratni zločinci se u civiliziranim demokratskim društvima ne slave, niti im se komemorira

Gotovo svi u EU primili su s nevjericom reakcije na pravomoćnu presudu šestorici čelnika HR …

Jedan komentar

  1. Stene hrvatskog ovcara sam pronasao na mogistralnom putu u snijegu u kutiji koju je neko donio i ostavio.Odnijeli smo ga na vikendicu i svaki dan donosili hranu dok nije porasla.Nismo znali kojoj rasi pripada dok nije porasla i dobila crnu kovrdzavu dlaku.Bila je mila,poslusna,a kad smo nocili na vikendici spavala je unutra u hodniku.Bilo je dana kad nismo dolazili,vjerno je cekala da dodjemo.Donosili smo joj hranu.Postala je kucni ljubimac i nasa radost.Cesto je izlazila sa imanja na put da bi prije neki dan bila pregazena.Pogodilo nas je strasno,tuzni smo.Cvrsto smo odlucili da nabavimo novo stene iste rase u nadi da ce nam opet donijeti radost.Ovaj put ce ici snama svugdje tako da nece biti prilika za nesrece.Hvala na lijepom clanku.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

fifteen − 10 =