Početna / Dnevni Komentar / Hurrraaa! Jedinstvo!

Hurrraaa! Jedinstvo!

pahorkosor

 

Piše: Mijo Vinceković

 

Hrvatski monolit, jednoglasna saborska odluka o izlasku iz arbitražnog postupka o razgraničenju s Republikom Slovenijom, što znači da smo dosegnuli epohalnu razinu jedinstva, biblijsku mogli bismo reći, onog jedinstva za kojim je posebno vapila ona nesretnica s Pantovčaka, pozicija i opozicija, ustaše i partizani ujedinjeni oko „obrane hrvatskih nacionalnih i državnih interesa“.
Ujedinili nas Slovenci „ugrožavanjem naše teritorijalne cjelovitosti“, jednako kao što nas je početkom devedesetih ujedinio Slobodan Milošević. Svega tu ima, samo, bojim se, kao što je to u nas uvijek bilo, najmanje je zdravog razuma. Sad još da pričekamo, pa da i ovo orgazmičko jedinstvo dade isti rezultat kao i ondašnje. Ne mislim pritom na rat, nedajbože, već na daljnje urušavanje sustava i potonuće naroda u sve dublju letargiju.

Samo meni, ovako nepopravljivom optimistu, u ovo predizborno vrijeme sve nekako „vuče“ na borbu pozicije i opozicije za boljeg Tuđmana, jer u hrvatskom političkom prostoru vlada uvjerenje, tko se izbori za boljeg Tuđmana, dobit će izbore.

Naravno hrvatskom političkom establishmentu na pamet ne pada pomisao da sva današnja hrvatska zla i nedaće imaju svoje ishodište u malignoj osobi Franje Tuđmana, nedoučenog zadrtog skribomana uvjerenog u svoju genijalnost rođenog vođe, jer baš sve što je obuhvaćeno pojmom proglašenih istina je on inicirao i on započeo. Svi drugi iz tog miljea, uglavnom odabrani od samog Tuđmana ili ispilavljeni kasnije iz njegovog inkubatora, su te „istine“ prihvatili i nastavili provoditi njegovu politiku.

Jedan od takvih „pouzdanih domoljuba“ s hrvatske javne i političke scene, je i Tomislav Karamarko, predsjednik „stožerne hrvatske stranke“ i vođa opozicije, poznat kao privrženik imenu i djelu Franje Tuđmana, ali i kao „špijunčina“, čovjek koji naprosto zaslužuje i svoj glagol i svoju imenicu. I ne samo jednu, jer valja lučiti karamarkovanje, što je istoznačnica nesuvislom lupetanju od karamarkiranja, koje označava ne samo uhođenje već i denuncijaciju i ucjenjivanje na temelju saznanja do kojih se došlo nečasnim radnjama.

Postavlja se pitanje geneze spora i kako su nastali i čemu su nam trebali pogranični problemi sa Slovenijom? Granični spor sa Slovenijom se vuče od osamostaljenja, a potiče od nasilnog raskida federalnog ugovora, dokumenta koji se prema međunarodnom pravu ne smije raskidati silom.

Ako uzmemo u obzir da je tek mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja početkom 1998. RH zaokružila svoju teritorijalnu cjelovitost dolazimo do jedinog mogućeg zaključka da je, zlorabeći rezultate referenduma iz 1991., Franjo Tuđman nasilnom secesijom ozbiljno doveo u pitanje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske, o čemu nesporno govori Plan Z – 4.

Što se slovenskih zahtjeva tiče, imali smo argumente jače od betona; avnojske granice i zaključke Badinterove komisije … i amen! Over and out! Schluss aus!
Samo kako, kad je Tuđman silom srušio federativni ugovor i krenuo mijenjati granice silom (BiH)?
Ali dobro, osamostaljenjem Slovenije i Hrvatske i njihovim međunarodnim priznanjem, nastalo je „novo stanje stvari“ pri čemu je Sloveniji trebalo dati (a to im je i dano) pravo nesmetanog prolaza do otvorenog mora kroz hrvatsko teritorijalno more i to je sve. Nikakvi vrhovi i nikakve gore, nikakvi mostovi i nikakvi bakrači …

Ima li igdje ikakav dokument koji pokazuje da je NR/SR Slovenija u FNRJ/SFRJ osporavala granicu prema NR/SR Hrvatskoj?
Nema, dakle avnojske granice rulez!
Jednako sa Slovenijom, ali i CG, BiH I Srbijom!

Ali kad se jedanput s hrvatske strane pristalo sa Slovenijom razgovarati o tobožnjim graničnim sporovima, priznato je da je granična crta između dvije države sporna.
Pa ako je nešto sporno, hajdemo to raspraviti i pokušati riješiti problem sporazumijevanjem, samo što problem mogu riješiti razumni ljudi.
Krenulo je obećavajući, održani su brojni sastanci stručnjaka za granična pitanja obje strane, a ni politika nije stajala po strani, nego se i ona uključivala, pa je bilo i optimističnih najava kako je rješenje spora blizu, da bi ubrzo nakon toga stvari bile vraćene na početak, a odnosi između dvije zemlje se dodatno zaoštravali.

S hrvatske strane su proces najčešće zaustavljali i ulje na vatru dolijevali “stručnjaci“ za pravo mora” (D. Rudolf, H. Kačić, D. Vidas, V. Đ. Degan …) s viškom hrvatstva, koji su imali prilike i razgovarati i pregovarati sa slovenskim kolegama, a i usmjeravati hrvatske vlasti dajući im pravni suport, ali koji u tom vremenu nisu učinili doslovno ništa.
Pa je problem iz isključivo pravnog “kliznuo” u čisto političko područje.

Tako smo na kraju prihvatili da se sa Slovenijom stvori potpuno nepotrebni problem razgraničenja na moru za čije rješavanje smo pod prisilom prihvatili arbitražni postupak, naravno s figom u džepu, jer smo odmah počeli karamarkirati sudionike arbitražnog postupka sa slovenske strane.

I kad smo u procesu karamarkiranja uhvatili kompromitantne razgovore slovenskih sudionika, eto nam prilike da proglasimo ugovor o arbitraži nevažećim i odmah kurčevito najavimo izlazak RH iz arbitražnog postupka. Budući da se radi o „vitalnim interesima“ hrvatskog naroda i države, vlastima u borbi za osnovno načelo „nikom niti milimetra svetog hrvatskog tla“ nije uzmanjkalo saveznika, što je pokazala i jednoglasna odluka Hrvatskog Sabora, kojom najviši organ vlasti u zemlji obavezuje Vladu RH da poduzme sve radnje za izlazak Hrvatske iz arbitražnog postupka. I to usprkos nedvosmislenim upozorenjima EK da to ne čine, navodeći da hrvatske vlasti pogrešno tumače i odredbe Bečke konvenciju i ugovora o arbitraži.
Ali kako se Slovenci prevarom pokušavaju dočepati dijela „svetog hrvatskog tla“, Hrvatski sabor je pozivajući se na Tuđmana i njegovu krilaticu: „Sve za Hrvatsku, a jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!“ jednoglasno donio odluku o raskidu arbitražnog ugovora.

Hrvatska strana je pokazala prkos, upozorenje EK je otklonjeno, odluka je donesena, sad slijedi pritiskanje iz MZ i rezolutno hrvatsko odbijanje svakog upozorenja i poziva na razum u prvoj fazi, a na kraju, kad pritisak i ne samo sa strane EK bude popraćen konkretnim prijetnjama i postane neizdrživ, uslijedit će slom i krotki povratak u arbitražni postupak.
Sve naravno ovisi o tome koliko ozbiljno EK shvaća čitavu priču.

Ja osobno i dalje ne razumijem ni što je tu tako ozbiljno, ni što tako bitno i sudbinski važno za Hrvatsku, pa sve da se rješenje graničnog spora sa Slovenijom ne riješi ni za 50 godina.

Ipak valja postaviti pitanje u što je ulupano 20-ak godina jalovih pregovora i razgovora, ako se zna da je postizanje sporazuma, u slučaju kad su stajališta dviju strana jako udaljena, moguće jedino kompromisima, od kojih neki znaju biti i bolni za obje strane, ali vode rješenju problema.
Drugi način je rat, nadam se da u Hrvatskoj nitko tko ima zrno soli u glavi ni ne pomišlja na “vođenje politike drugim sredstvima”.

Smeta li me što Slovenija koristi svoje prednosti i pomalo ucjenjuje Hrvatsku?
Pa i da i ne, smeta me zato što je Slovenija objektivno u šansi da iskamči više nego pod ravnopravnim uvjetima, a ne smeta me zato jer sam duboko svjestan koje bismo mi gadosti njima činili u situaciji da smo mi nadmoćni.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

SRP Konferencija za medije: Porezna reforma

Porezna reforma Dugo najavljivana i pripremana porezna reforma neće i ne može riješiti egzistencijalne probleme …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

ten + 14 =