Početna / Dnevni Komentar / HVALA VAM ZA ANTIFAŠIZAM, ALI NISTE TREBALI

HVALA VAM ZA ANTIFAŠIZAM, ALI NISTE TREBALI

pisanje

Politički i zemljopisno sam Hrvatica, rođenjem također, pravoslavnu vjeroispovijest također su mi odredili rođenjem iako nitko od mojih nije praktičan vjernik. Na popisu stanovništa bez ikakvog straha kažem da pripadam srpskom narodu iako je istina da nitko od mojih već generacijama nije rođen u Srbiji, ali eto to je nekakva tradicija u mojoj obitelji pa se tako određujemo.
Dapače, korijeni moje obitelji idu iz Crne Gore, ali to je skoro nemoguće utvrditi jer -ponavljam- sve generacije moje obitelji rođene su u Hrvatskoj, tako da se ustalila praksa da kažemo da smo Srbi.
Rođena sam 1980. godine i dobro se sjećam svega što se događalo od 1990. godine u Hrvatskoj, pa čak i prije.

Za ovu priliku predstavit ću se kao Tamara, ma da je moje pravo ime i prezime potpuno nevažno u ovom obraćanju javnosti.
Rođena sam u Slavoniji i čitavo vrijeme rata provela sam u svom rodnom gradu kao i moja obitelj.
Otac i majka su srednje stručne spreme i prije rata imali su dobre poslove i dobre plaće, ali sve se to promijenilo devedesetih. Otac je otišao u hrvatsku vojsku, a majka je dobila otkaz…znate kakvo je to vrijeme bilo, Srbi su tada gubili radna mjesta, pa tako i moja majka. Roditelji mi i dan danas rade jer od svojih mirovina ne mogu živjeti, a odradili su puni radni staž.
Već sam rekla da mi je otac bio hrvatski branitelj, ali za razliku od većine svojih prijatelja on nije uzeo braniteljsku mirovinu nego je nastavio raditi sve dok firma u kojoj je radio nije otišla u stečaj, a otišla je u stečaj prije 10 godina. Nakon toga otac je radio za razne firme, ali u pravilu na poslovima koji nisu primjereni njegovoj struci ni godinama. Majka se također zaposlila nakon određenog vremena, ali obzirom da su poslodavci znali koliko joj treba posao oni su to debelo iskorištavali i držali su je na minimalnoj plaći sve do trenutka dok nije našla “bolje” radno mjesto…kod Todorića, onda znate koliko je bivši posao bio katastrofalan.

Za to vrijeme -unatoč problemima koji su nas okruživali- redovno sam se školovala i bila sam odlična učenica, kako u osnovnoj školi tako i u srednjoj. Nakon završene srednje upisala sam fakultet i tamo sam nastavila sa dobrim ocjenama sve do druge godine fakulteta kada sam neobjašnjivo tri puta pala na ispitu, tada neobjašnjivo, ali danas jako dobro znam zašto nisam mogla proći taj ispit.
Profesor koji me rušio poslije je uhićen u aferi “Index“, ali meni to više ništa nije značilo jer sam razočarana odustala od fakulteta, bilo je to prije TRINAEST godina.
Cijelo vrijeme studija radila sam kao konobarica iako mi to nije struka, ali obzirom da moji nemaju nikakve političke veze i nisu u nikakvoj stranci ugostiteljstvo je bila jedina mogućnost da si platim studij i priuštim neke sitne životne radosti.
Nakon što sam odustala od fakulteta nastavila sam raditi kao konobarica što i dan danas radim, a sve do prije 4 mjeseca nisam nikada dobila cijelu plaću na račun već mi se isplaćivao zakonski minimum, a ostatak na ruke…ustaljena je to praksa kod nas.
13 godina radnog staža van struke, 13 godina radnog staža na minimalnoj plaći, 13 godina ukradenih mirovinskih i zdravstvenih doprinosa tj. minimalnih, 13 godina ponižavanja i izrabljivanja, 13 godina života bez budućnosti, a sve zato što me profesor na fakultetu rušio očekujući da ja platim ispit za što ja tada nisam imala novca (i da sam imala svakako ga ne bi platila) i zato što živim u državi u kojoj se ne poštuju zakoni.

Razlog ovoga pisma su nedavni događaji u Hrvatskoj koji su me potakli da razmislim što se događa kod nas i da vam ujedno probam približiti promišljanje nekoga za čija se prava danas bore razne udruge, stranke i mediji.
Dajem si to pravo jer po definiciji pripadam srpskoj manjini, ali prije svega dajem si to pravo jer me se i osobno tiče tko, kako i zašto brani moja prava i koja mi to prava žele omogućiti.

Vidite, kada danas netko brani moje pravo da budem manjina i kada se danas netko “bori” za civilizacijske tekovine antifašizma moje prvo pitanje je…”Gdje ste bili devedesetprve godine?”
Znam da je pitanje apsurdno obzirom da je to lajtmotiv ekstremnih nacionalista, ali ma koliko pitanje bilo apsurdno ono je na mjestu.
Danas kad pogledam iza sebe i kad se sjetim svih katastrofalnih događaja što su se zbivali u Hrvatskoj, shvaćam da je vrijeme ugroze  prava postala ustaljena praksa kod nas, ali ne po onom principu po kojem se moji “zaštitnici” zalažu za njih, već po sasvim drugom ključu.

Danas me nitko ne ugrožava kao srpsku manjinu, ustvari, danas je moje određenje potpuno irelevantno u čitavoj stvari. Ono što me danas ugrožava je isto ono što me ugrožavalo i prije 13 godina, a to je klasna nejednakost proizašla iz činjenice da pripadam većini u ovoj državi.
Da budem preciznija, ja ne pripadam manjini nego većini, a većina u ovoj državi su radnici bez prava ostavljeni na milost i nemilost političko-tajkunskim strukturama koje nam kroje sudbine.
Kada danas vidim da se netko bori protiv fašizma, onda uviđam da su ti borci očito u teškoj zabludi jer fašizam u Hrvatskoj ponajmanje se očituje u nacionalnom. Ma da postoji mogućnost da su oštrice straha kod mene otupjele s godinama, obzirom da sam proživjela puno veći strah od nacionalizma i fašizma u najranijoj mladosti.

Moja sudbina ne razlikuje se od sudbine većine i svih ovih 13 godina, ako ne računamo vrijeme rata, moj glavni problem nije to što pripadam manjini već to što pripadam većini u kojoj su podjednako prevareni i ugroženi Hrvati i Srbi i sve druge zastupljene manjine u ovom društvu.
Zato molim najglasnije zastupnike antifašizma da me više ne brane jer tu se ne radi o antifašizmu nego o suludom kapitalizmu, primitivizmu i prvenstveno o ljudskoj pohlepi.

Od devedesetih pa do danas moja obitelj i ja glasali smo za SDP-e. Mogli smo glasati za Pupovca, ali on je već odavno pročitana knjiga i osoba koja je izgradila karijeru na manjinskim pravima koja je prečesto zbog osobnog probitka više ugrožavao nego pravilno zastupao, a kao takav prilično je nepopularan među srpskom manjinom.
SDP-e nam se činio kao stranka koja bi mogla donijeti promjenu, stranka koju prati glas da je nasljednik komunističke partije iako nitko u mojoj obitelji nije imao veze sa komunizmom, ali mislili smo kako je to najbolje rješenje za državu jer će upravo SDP-e biti stranka koja će zastupati radnička prava.
Kakva je to bila zabluda sve ove godine, ali nemojte mi zamjeriti jer politika se kod mene pratila površno i jedino je otac nešto više vremena uložio u praćenje iste.
Zbog činjenice da je HDZ-e često, ako ne i stalno talasao na nacionalističkoj politici, nismo imali nikakav motiv dati glas toj stranci, kao što ni danas nemamo nikakvog motiva pokloniti povjerenje stranci u kojoj sjede isključivi ljudi i koja u svojim redovima ima osobe bez ikakvih natruha morala.

Ipak, danas kada sa vremenskim odmakom od prošlosti pogledam što je to SDP-e učinio za ovu zemlju i kada slušam Zorana Milanovića kako jednako, a ponekad i gore od najgorih nacionalista, podiže tenzije u ovoj državi, shvaćam da nas je SDP-e jednako izdao kao i HDZ-e.
Ali nije me SDP-e izdao kao pripadnicu manjine, SDP-e me izdao kao pripadnicu većine i to na gori i podmukliji način nego HDZ-e.
HDZ-e nas je opljačkao po principu drumskih razbojnika, ono što je SDP-e učinio je to da su svojim prešućivanjem, suradništvom sa HDZ-om i svojim sudjelovanjem u vlasti jednako krivi kao i HDZ-ovci.
Jednako su me izrabljivali poslodavci i za vrijeme HDZ-a i za vrijeme SDP-a, a da stvar bude zanimljivija reći ću da su jednako izrabljivani i najveći domoljubi u Hrvatskoj, pa bi slobodno mogla zaključiti, kako što i zaključujem, da je u ovoj državi potpuno nebitno da li ste Hrvat ili Srbin kada vas tlači ista banda.

Od čega me to danas SDP-e i Zoran Milanović trebaju braniti i od kojeg fašizma me treba braniti kad je u pitanju Zlatko Hasanbegović?
Ovo su dva ključna pitanja koja si postavljam i na koja trenutno nemam pravog odgovora, jer fašizam kojeg živim ne očituje se u nacionalnom već u ekonomskom.
Povici “Za dom spremni” što odjekuju državom rezultat su neimaštine u ovoj državi, a ne nacionalističkog i fašističkog pokreta. Kao što su i povici “No pasaran” na trgu Sv. Marka rezultat straha od gubitka posla, a ne borbe protiv ustaša.
Fašizam je zadnji stadij propadanja kapitalizma i to je valjda svima jasno (bar se ja tako nadam), ali zar nismo ništa naučili iz povijesti kada je jedini odgovor na ekonomsku krizu od strane onih koji su zaduženi za vođenje ove države, sukob ideologija bez konkretnih rješenja.

Takvih Hasanbegovića je bilo i biti će koliko vam duša poželi, to su ljudi koji su svoju karijeru izgradili na podilaženju najprizemnijim nacionalističkim strastima. Zar mislite da među srpskom manjinom toga nema, zar bi stavili ruku u vatru za iste takve kao što je Hasanbegović, a koji se skrivaju i među srpskom manjinom u Hrvatskoj?
Vidite, zato Srbi u Hrvatskoj smatraju Pupovca i tu manjinsku vrhušku licemjernima, jer puštaju takve hodajuće katastrofe da egzistiraju u političkom životu države.
Ali ako smo svega toga svjesni, recite mi onda protiv čega se treba u ovoj državi boriti i za što? Zar je važnije da se ideološki deklarativno odredimo ili je važno da suštinski nešto shvatimo?

Nas ne uništava nacionalizam, nas uništava klasna nejednakost, politički elitizam i kriminal koji se uvukao u sve pore ovog društva, nas uništava primitivizam koji je zavladao jer su mu dane mogućnosti da ima i može.
Kada branite moja prava, kada zastupate moja prava, onda to činite kako treba ili naprosto nemojte.
Ako mislite da mi je važno da se ja prozivam Srpkinjom ili Nizozemkom, onda ste u gadnoj zabludi. To je nešto što se nasljeđuje rođenjem i ja sa time nemam nikakve veze.
Milanovićev domoljubni antifašizam jednako mi se gadi kao i Karamarkov domoljubni fašizam, braniteljsko uzvikivanje “Za dom spremni” jednako mi se gadi kao i medijsko-udrugaški “No pasaran” ili pada vlada.
Ova Vlada je rezultat, a ne uzrok problema, ova Vlada je samo nastavak svih prijašnjih Vlada i kontinuiranog fašizma koji se očituje u oduzimanju prije svega radničkih prava, a tek onda svih ostalih.
Bivši ministar branitelja Mijo Crnoja i njegov popis izdajnika, kao i ministar kulture Zlatko Hasanbegović rezultat su sustavnog oduzimanja mogućnosti da ljudi žive od svoga rada, a posredno sa time i takvi poluljudi dođu u prvi plan zbog činjenice da sluđenom i siromašnom narodu može svatko prodati rog za svijeću.

Fašizam su banke, tajkuni i političke elite koje zlorabe ideologije i potiču podjele. Fašizam su poslodavci koji iskorištavaju takvu ekonomsko-političku klimu u državi (čast izuzecima).
Fašizam je zastupanje plastične i plošne podijele naroda na lijeve i na desne, na Hrvate i Srbe, na komunjare i proustaše, na jugonostalgičare i domoljube, na vjernike i ateiste, pa čak i na antifašiste i fašiste.
Da, čak i podjela na antifašiste i fašiste je jedan vid fašistoidnog djelovanja, jer većina, a tu spadamo svi, u konačnici želi isto samo je pitanje političkog predznaka i nekog apstraktnog političkog određenja.
Fašizam  je i popis stanovništva gdje vas institucionalno tjeraju da se dijelite.
Fašizam je po onoj Martina Niemöllera došao u krajnju fazu, a mi smo i dalje na krivom kolosijeku i čekamo vlak koji neće nikada doći.

Mnogi danas citiraju Niemöllera i misle kako je upravo sad pravo vrijeme da se pobunimo i da se čuje naš glas, ali stvarnost je potpuno drugačija.
-Već odavno su odveli blagajnice i mi se nismo bunili.
-Već odavno su odveli poljoprivrednike i mi se nismo bunili.
-Već odavno su odveli tvorničke radnike i mi se nismo bunili.
-Već odavno su odveli škverane i mi se nismo bunili.
-Već odavno su odveli nezaposlene studente i mi se nismo bunili.
-Već odavno su nas većinu odveli u kapialističke kazamate i mi se nismo bunili, a danas nema nikoga da se pobuni osim onih koje očito zadnje vode prema konačnoj pobjedi kapitalizma.

Danas vode novinare, kulturne djelatnike, profesore, lječnike i sve one koji su zadnji ostali uz ovakvu nakaradnu državu nadajući se da će se stvar sama po sebi popraviti.
Dok ste se vi nadali mi smo bili odvedeni i rado bi danas pokrenuli generalni štrajk za vaša prava ili eto ako vam je lakše za vašu borbu protiv “fašizma”, ali odveli su nas i drže nas zarobljene već dva desetljeća.
Oprostite nam na našim žrtvama kao što ćemo i mi oprostiti vašima.

Većina koja je željela miran i stabilan život, koja je željela posao i plaću od koje može pristojno živjeti to nije uspjela ostvariti.
Većina koja to želi ugrožena je od manjine, a gle paradoksa, mene se smatra manjinom samo zato što me netko pri rođenju odredio u nacionalnom i vjerskom tj, bez moje slobodne volje.
Danas me netko uzima u svoja usta i zastupa moja prava kao manjine misleći kako je moje nacionalno određenje meni važnije i od samog života.
Ako tako misle oni koji me zastupaju, onda im moram poručiti da su isti kao i fašisti koji mi to pravo osporavaju…koja je razlika između takvih???
Jedni i drugi tavore na ideji da je nacionalno određenje važnije od socijalnog statusa, jedni i drugi podržavaju nacionalizam samo sa tom razlikom da ga jedni promoviraju i na tome grade svoje karijere, a drugi ga tobože osporavaju i skrivaju se iza borbe za moja prava, a rezultat je isti.
Od te borbe ja kruha ne jedem i tu za mene nema budućnosti.

Država je u dugovima, ali političari napuštaju svoje funkcije u debelom plusu i ti isti političari nam objašnjavaju kako smo u velikim problemima i da moramo stegnuti remen, dok oni jedino stežu čaše od šampanjca. Gdje je tu priča o fašizmu i antifašizmu, gdje se mi u toj priči nalazimo, tko nas to brani od fašista i tko to ugrožava nacionaliste?
Dok većina jedva krpa kraj sa krajem crkva, političari, mediji i udruge igraju se ustaša i partizana.

Zato vas lijepo molim da me više ne branite ako mislite to raditi na ovakav način. Nažalost nemam sto života da bi mogla jedan potrošiti na priču o ustašama i partizanima. Svijet naprosto ide neumoljivom brzinom naprijed i mi smo zapeli u 1941. godini, a čeka nas još i 1991.

Hvala vam za antifašizam, ali niste trebali.

Vaša Tamara…


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

SRP Konferencija za medije: Porezna reforma

Porezna reforma Dugo najavljivana i pripremana porezna reforma neće i ne može riješiti egzistencijalne probleme …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

4 × 3 =