Početna / Istaknuto / I TAKO, UZ MNOGO BUKE, PROLAZI SLAVA FESTIVALA…

I TAKO, UZ MNOGO BUKE, PROLAZI SLAVA FESTIVALA…

 

dubrovackeljetneigre
Arhiv S.B.

 

 

snježanabanović
Foto: Zoran Badanjak

 

 

              Piše: Snježana Banović

 

 

 

 

 

Želio sam proizvesti duševni mir u ljudima. I u ovima na sceni i u onima u publici.

 

Riječi su to Koste Spaića koji je Dubrovačke ljetne igre suvereno vodio u njihovu klasičnom razdoblju šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad su one – definitivno oformljene fizionomije – postale s pravom svjetski poznate i priznate. Dubrovnik je u njegovo vrijeme bio kulturna i turistička meka, a ne samo jedna u nizu destinacija instant-turista koji po silasku s kruzera bauljaju po Gradu ne znajući zapravo gdje su. Također, i mjesto stalnog propitivanja organizacijskog i repertoarnog modela najstarije i najveće naše manifestacije. Nažalost, danas je on pozornica prepuna histeričnoga masovnog turizma i histeričnih samopromotivnih ispada čelnih ljudi Festivala, napose pomoćnice intendanta za dramski program koja je baš sve i sva podredila svojoj navodnoj veličini i tako postala – kriterij. Kad bi danas mogao pogledati na Dubrovnik, Kosta Spaić bi pobjesnio – od stotina stolova ne vidi se nijedna gradska poljana, od preglasne glazbe iz kafića bježe već i čiope iznad zidina, a od predstava i koncerata glasniji su neukusni konflikti čelnice dramskoga programa sa svakim kome možda ne svidi se njezina «gluma». Osim što bi pobjesnio, on bi, u to sam sigurna, i koju šporkariju probeštimao, ponajviše na namjeru ovogodišnje uprave da, u podređenosti svojim osobnim ciljevima, reinterpretiraju, čak štoviše – instrumentaliziraju, upravo to njegovo daleko zlatno doba. Takvo programiranje samo govori o provincijalnom ukusu vodećih ljudi Festivala, ali i njegovih osnivača kojima nije stalo ni do Igara, ali ni do hrvatske kulture i koji su Hrvatsku pretvorili u pravu malu kulturnu zabit. U toj doista intelektualno bijednoj komediji dell’arte na dubrovačku gdje se jedan dobar naslov tumači patetično i harlekinski, a sve za račun posve pragmatičnih ciljeva pojedinaca, postala je, avaj, nevažnom– publika. A publika je uvijek prvi i najvažniji dokaz da je stvar freška ili je otišla na kvasinu.

Naime, svi festivali, bez obzira na raznolikost njihovih profila i modela, organiziraju se ponajprije radi publike, a ne radi kvaziumjetničkih vizija njihovih čelništava. Uostalom, kazališna umjetnost rođena je iz krila festivala. Na dionizijskim svečanostima u Ateni okupljao se praktično cijeli polis, za taj festival pisale su se drame i pripremale predstave, koje su bile izvođene samo jednom, ocjenjivala su se i nagrađivala njihova dostignuća. Nešto od toga duha trebalo bi i danas biti sačuvano na festivalima, posebno onim nacionalnim. Festival kao skupno mjesto grada u našim je okolnostima tradicionalno urastao u duh ljetnih zbivanja u Dubrovniku, prema kojima u Gradu nitko nije ravnodušan, svi oni sebe s pravom smatraju – sudionicima. Danas, velik broj njih negoduje, a uprava nikako da shvati da skandalozno-eksplozivni naslovi s nemilosrdnom marketinškom strategijom temeljenom na sukobima, etiketiranjima i prozivanjima (idealna formula za «uspjeh» jest pljuvanje s pozicije kvaziljevičarenja, navodno protiv ultradesnice) ne mogu promijeniti sliku ovog Festivala nabolje.
No, možda mogu potaknuti njegove osnivače, Grad Dubrovnik (koji ne šuti) i Ministarstvo kulture(koje šuti) da sjednu za stol i ozbiljno razmisle o njegovoj misijii viziji. Hora est, rekao bi conte Ivo.

Dakle, po strogim europskim kriterijima uspješnoga festivalskog menadžmenta, svaki veliki festival mora ispunjavati visoke kriterije Autentičnosti, Gostoljubivosti, Tematičnosti i Simboličnosti. I nadasve poštovanja Tradicije, to je ključno mjesto od koje polazi svaki prosječni evaluator velikih manifestacija (Bayreuth, Salzburg, Edinburg, Avignon) po uzoru na koje su ljetne Igre i nastale.
Pa pogledajmo što je to u toj tradiciji vrijedno, a što bezvrijedno da se o njoj toliko trubi ovih dana ulicama našeg Grada, u betulama, u medijima, čak i na sjednici u Gradskom vijeću.
Uprava (čitaj: pomoćnica intendanta Mani Gotovac) posve pogrešno svaku tradiciju proglašava nazadnom i desničarskom, neki Dubrovčani idu pak u drugu suprotnost postavljajući je kao jedino načelo Igara.
Ona je iz toga izvukla najgori mogući pristup menadžmentu i programskom ad hoc probiru, a oni koji od bijesa ne čuju i ne vide ništa izvan zidina Grada također su na pogrešnom putu služeći se primitivnim porukama tipa «izgradimo most, istjerajmo M.G. pa ga srušimo». Dvije takve krajnosti teško mogu iznaći dijalog i rješenje za budućnost.

Kad ga je pokrenulo tijelo zvano Povjereništvo za prosvjetu i kulturu te ga osmislilo kao središte jugoslavenske kulture, dubrovački je festival bio kratak, neambijentalan i ovisan o političkoj selekciji ansambala i naslova, sve u republičkom ključu. Ubrzo je produžio trajanje i rasprostro se do jeseni (i danas su Igre najduži europski festival što je praksa koju bi se moralo što prije dokinuti jer ovakvo rastegnuto trajanje više nema nikakva smisla), a cjelokupni repertoar izvodile su domaće snage – dubrovačko kazalište i orkestar što konzervativniji dio dubrovačkoga puka priziva idanas.
No, tada nije bilo Nagrade „Orlando“ i nije bilo Hamleta na Lovrijencu. Čim se taj ljepoduh ondje prvi put ukazao (1952.), započeo je ambijentalni teatar istine u kojem Držić i Shakespeare postaju glavnim odrednicama repertoara. Prijepori oko repertoarnih odrednica tako traju od samih početaka, otkad je osnovana ustanova i otkad je upravu preuzeo Josip Depolo, dramu Marko Fotez, a propagandu Aco Apolonio–onaj isti koji će 1991. u okupiranom Cavtatu, uz pomoć JNA, proglasiti marionetsku Dubrovačku Republiku.

Za razliku od danas, kad Festivalsko vijeće postoji samo na papiru, kad je festival prepušten samovolji pojedinaca bez kompasa koji su Igre sveli na razinu sprdnje, tada su one imale i Izvršni odbor i Plenum i Umjetnički savjet. A brojila se tek njegova peta godina. Ona u kojoj je prvi put izvedeno Svečano otvaranje, valjda zato jer se te godine ispred Sponze ukazao Tito koji će ponosnim pokroviteljem Igara ostati do svoje smrti. Uskoro, pitanjem svih pitanja postaje – igrati ili ne igrati Becketta? Domaću suvremenu dramu? Eksperimentirati ili ne? Sve to postaje predmetom ozbiljnih polemika i konfrontacija na Igrama i oko njih, a ponajviše skoro pokretanje Male scene za eksperimentalno kazalište pa je ista ubrzo i ukinuta. Zbog iskoraka u repertoaru kojih je bilo u gotovo svakom razdoblju, od 1960-ih godina do danas, dolazilo je do ozbiljnih sukoba između kazalištaraca, ali i politike, poneka je rukovodeća glava pala te se uvijek na kraju zaključilo da Igre nisu podij za «nedovršena ili nezrela djela» zbog kojih dolazi do «napuštanja koncepcije i ideala Igara». I tako, sveđ uokrug, gori-doli, gori-doli… «vrteći se ne pristaje» ista dvojba…do danas.

Doista, vrijeme je za velike promjene, u modelu organizacije, umjetničkoj misiji, viziji i na njihovu čelu, no bez snobovske samohvale i samoinscenacije koja je u stvari beznadno staromodna i svemirskim miljama daleko od recentno samoproglašenoga «novog početka Igara», ali i od trendova koje nameću veliki europski festivali. Vrijeme je, dakako, i za ponovno uspostavljanje prostora za nove teatarske tendencije, možda upravo po uzoru na Dane mladog teatra iz osamdesetih koji su nastali kao odgovor na preveliku institucionaliziranost i artificijelnost programa. Kvaziosuvremenjivanjem kojem predstava Elementarne čestice (dobar izbor za nekibudući off-DLJI, zašto ne?) služi kao zastava tobožnjeg reformiranog repertoara samo se ugrožavaju i tradicija i simboličnost Igara i njihova tematičnost, a najviše od svega njihova autentičnost. Što se pak te potonje tiče, tu bi valjalo citirati zaboravljenog barda Juru Kaštelana i zapisati u misiju novih, reformiranih Igara, uz Kostine s početka teksta, i njegove riječi: «Dubrovnik nije prošlost, on je mjera novih uzleta i autentično podneblje ljudskog duha.»

Duha, a ne zloduha.

27. VII. 2015.


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Jedan komentar

  1. Festival očito propada, jedino je gđa. Gotovac nepropadljiva. Od čega je ona i gdje se gasi?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

19 − 8 =