Početna / Istaknuto / In memoriam: Arsen Dedić

In memoriam: Arsen Dedić

Gabi, Nino i Arsen
Gabi, Nino i Arsen

 

20.08.2015. MOJ PRIJATELJ JE UMRO

 

MOJ PRIJATELJ JE UMRO

Moj prijatelj je umro,
da, umro je moj brat.
Znam to je bilo davno
znam da je bio rat.
Ja ne znam gdje ni kada,
no kad se veče sprema
znam da ga više nema.

Ja čujem gdje se budi
u noći njegov glas,
a dani kao ludi
ruše se pored nas.

I ne znam zašto sada
dok liju davne kiše,
još uvijek na me pada
to čega nema više.
Iz tame ruku pruža i čujem
Kako diše u vrtu neka ruža.

Moj prijatelj je umro
da, umro je moj brat.
To nije bilo davno
još uvijek traje rat.

( Arsen Dedić )

Arsena sam posljednju put vidio u četvrtak, 7. svibnja, u zagrebačkom Green Gold Centru na Radničkoj cesti, gdje je održana promocija antologijskog notnog albuma „30 pjesama“ Arsena Dedića, u izdanju Hrvatskog društva skladatelja i „Cantusa“. Po želji urednika Zrinka Tutića napisao sam predgovor toj knjizi pa sam i govorio kao jedan od predstavljača. Arsen je djelovao je krhko i tužio se na nesnosnu bol u nozi, ali je bio raspoložen i kao uvijek sipao šalu za šalom, pored ostalog i na račun svojeg pada prigodom gostovanja u Beogradu: „Nino moj, i Stipicu Radića i mene glave je došao Beograd.“
Na promociji Arsenove knjige našli su se mnogi velikani hrvatskog i zagrebačkog glazbenog, kulturnog i javnog života, a njegov nezaboravni pjevački nastup pratio je kvartet njegovog omiljenog suradnika, jaskanskog zeta Josipa Cvitanovića.

Zagreb, 070515.Restoran Mostovi, Green Gold Centar, Radnicka 50.Promocija notnog albuma Arsena Dedica u ediciji Zabavne Melodije Hrvatskog Drustva Skladatelja.Na fotografiji: Zrinko Tutic, Nino Skrabe, Antun Tomislav Saban i Arsen Dedic.Foto: Livio Andrijic / CROPIX
Zagreb, 070515.Restoran Mostovi, Green Gold Centar, Radnicka 50.Promocija notnog albuma Arsena Dedica u ediciji Zabavne Melodije Hrvatskog Drustva Skladatelja.Na fotografiji: Zrinko Tutic, Nino Skrabe, Antun Tomislav Saban i Arsen Dedic.Foto: Livio Andrijic / CROPIX

 

Posljednji put čuo sam se s Arsenom 28. srpnja, na njegov 77. rođendan, prema tradiciji, „točno u podne“. I on je volio westerne, a moje kćerke je nazivao „Ninove kaubojke“. Dan prije stigao je iz bolnice i šalio se na svoj račun. Još jednom je izrazio svoje iskreno oduševljenje našim posljednjim zajedničkim djelom, prekrasnim notnim albumom. Zvučao je sretno, ali i izuzetno sjetno. Prisjećao se svojih brojnih dolazaka u Jasku i trenutaka naših zajedničkih stvaralačkih zanosa i obiteljske sreće. „Čim stanem na noge, evo mene i Gabi u vašem vrtu. Onda će nas Joža odvesti na Plešivicu, a možda svratimo i kod obitelji Tomac. Jedva čekam! Pozdrav Mirjani i kaubojkama!“
Odmah nakon njegove smrti počele su na moju email adresu i na mobitel stizati brojne poruke sućuti i solidarnosti. Nakon više od četiri desetljeća prijateljstva i suradnje stekao sam očito status Arsenovog otpravnika poslova u jaskanskom kraju koji je on zaista od srca volio. Ta me činjenica istodobno ispunjava ponosom, ali i beskrajnom tugom. Ovo je prilika da u spomen na dragog prijatelja i suradnika i široj javnosti predočim tekst napisan kao predgovor njegovom notnom albumu. Moj prijatelj je umro, da, umro je moj brat… Zbogom, Arsene moj, ili još bolje, doviđenja!
Nino

 

Arsen Dedić i Nino Škrabe
Arsen Dedić i Nino Škrabe

 

ARSEN DEDIĆ – 30 PJESAMA
Kad me prije nekoliko tjedana nazvao moj dragi prijatelj (i zemljak) Zrinko Tutić, glavni urednik serije „30 pjesama“, i zamolio me da napišem predgovor za izdanje sa skladbama Arsena Dedića (Šibenik, 28. srpnja 1938.), skladatelja, pjevača, pjesnika, diplomiranog flautista, u prvi mah osjetio sam iskreno zadovoljstvo i radost, koje se nakon nekog vremena pretvorilo u svojevrsnu tremu i bojazan pred doista odgovornom zadaćom. Zašto? S Arsenom sam prijatelj i suradnik već više od 40 godina, pasioniran ljubitelj, iskren štovatelj i, bez lažne skromnosti, upućen poznavatelj njegova djela, ali kad se nađeš pred Arsenovim opusom, to ti je kao kad u gumenom čamcu moraš preploviti neizmjerno dubok i širok ocean! Jednom su genijalnog američkog filmskog redatelja Orsona Wellesa upitali je li ikada imao neke uzore i ljubimce? Odgovorio je bez razmišljanja: „Naravno, jesam, stare majstore, od njih sam sve naučio.“ Uslijedilo je pitanje: „Možete li nam kazati njihova imena?“ Orson je tada odgovorio: „Mogu… John Ford, John Ford i John Ford!“ Tog se odgovora uvijek prisjetim kad me pitaju: „Tko su tvoji najdraži hrvatski skladatelji, pjevači i pjesnici?“ Ne moram nikada previše razmišljati: „Arsen Dedić, Arsen Dedić i Arsen Dedić!“
Sve je počelo još prije nego što smo se Arsen i ja upoznali. Imao sam sreću da sam već od djetinjstva, zahvaljujući očevim brojnim prijateljima s one strane Jadrana, dobro poznavao talijansku glazbenu scenu i da sam odrastao uz milozvučne melodije velikana talijanske kancone, od Carla Butija i Alberta Rabagliatija do Nille Pizzi, Jule de Palme, Gina Latille i Claudija Ville. Drag mi je bio i drukčiji, „gangsterski“ zvuk rimskog boema Freda Buscaglionea. Zatim se 1958. poput groma iz vedrog neba Sanremom prolomila elementarna nepogoda zvana Domenico Modugno! Tom sam povijesnom događaju kao dječak svjedočio na prvom televizoru u mojem rodnom gradu. Sve se odjednom okrenulo naglavačke i odmah su se, poput gljiva nakon kiše, pojavili brojni vrsni urlatori, na čelu s Minom i Celentanom. Zatim je uslijedila prava pravcata čarolija, dotad neviđen spoj glazbe i poezije! Do mene su, naime, šezdesetih ljeta malo-pomalo počele stizati ploče vrhunskih kantautora, pjevača pjesnika, majstora takozvane „genovske škole“: Gino Paoli, Umberto Bindi, Luigi Tenco, Fabrizio De André, Bruno Lauzi, Giorgio Gaber, Nico Fidenco i, meni najdraži od svih, glasnogovornik moje mladosti, Sergio Endrigo. Radi se zaista o mnogim sjajnim pjesnicima i pjevačima, a sve njih, baš sve, i mnoge druge, na našoj je glazbenoj sceni šezdesetih godina predstavljao, zastupao i tumačio jedan jedini opunomoćeni veleposlanik – Arsen Dedić. Osim što je marljivo pisao i izvodio prepjeve njihovih najuspješnijih djela, ali i djela francuskih velemajstora (Brel, Aznavour, Brassens, Becaud, Moustaki) te ruskog velikana gruzijsko-armenskog podrijetla, Bulata Okudžave, on je usporedno stvarao i svoj vlastiti glazbeni izraz, autentičnu hrvatsku autorsku pjesmu. Inspiriran remek-djelima svojih mediteranskih uzora i kolega, suptilno je koristio našu tradiciju i silno bogatstvo hrvatske pjesmarice, domaće glazbene baštine. Postao je tako rodonačelnik hrvatske šansone, takozvane „zagrebačke škole“, godine 1964. formalno okupljene u „Studiju 64“. I dok su ostali najistaknutiji predstavnici toga smjera (npr. Zvonko Špišić i Hrvoje Hegedušić) skladali na stihove drugih pjesnika, Arsen je bio sam svoj majstor, cjelovit, potpun kantautor. Nastale su tada njegove brojne antologijske pjesme („Kuća pored mora“, „Moderato cantabile“, „Stara cura“, „Moj brat“, „Sanjam te“), objavljene na prvom Arsenovom studijskom albumu, „Čovjek kao ja“ (1969.), bez sumnje jednom od najboljih u povijesti hrvatske glazbe, zlatnoj ploči, s više od 60 tisuća prodanih primjeraka.

ninoportret

 

Sjećam se iz onih dana jednog mojeg prijatelja, beznadno zaljubljenog u lijepu i dragu djevojku. Volio ju je do ludila i patio za njom, ali onako nespretan i povučen nije znao kako da joj se približi, kako da joj izjavi svoju ljubav. Sažalio mi se, pa sam mu jednog dana rekao: „Pokloni joj za rođendan Arsenovu longplejku i kaži joj da će joj sve biti jasno kad čuje te pjesme.“ Prijatelj me poslušao i… još danas su u sretnom braku, s troje djece i petero unučadi! Vjerujem da su tako i mnogi drugi zaljubljeni mladići, oboružani Arsenovim pločama, uspijevali doprijeti do srca voljenih osoba.
Kad me urednik ove edicije nazvao, predložio mi je da pokušam napisati nešto o Arsenu kao „hitmejkeru“. Odmah sam znao da je to nemoguća misija. Zašto? Siguran sam, naime – jer ga dobro poznajem – da Arsen nikada, baš nikada, nije sjedao za glasovir ili za notni papir s namjerom da napiše „hit“. U 56 godina svojeg autorskog djelovanja on nikada, nimalo, nije podilazio publici, ali je također nikada nije podcjenjivao. Njemu pisanje „kuruze“ nikada nije ležalo, a nije mu ni trebalo. On je naprosto pisao svoje pjesme, puna srca i pune duše, a one su jednostavno dopirale do duša njegovih brojnih slušatelja i simpatizera. Arsenu, nenadmašnom komunikatoru, uvijek je bilo svejedno pjeva li za glazbene sladokusce u komornom ugođaju ili za široke mase u golemoj festivalskoj, sportskoj dvorani. Padaju mi na pamet samo dva slična slučaja. Jedan je njegov i moj zajednički prijatelj, već spomenuti Sergio Endrigo, koji je bez problema pobjeđivao na Sanremu a da nije ni milimetra spuštao svoje kriterije visokoga glazbenog ukusa. Drugi je Gilbert Becaud, koji je izvodeći isključivo svoje autorske pjesme znao zapaliti i sportske dvorane (kao i u Zagrebu, 1977.). S tom razlikom da su Becauda opsluživala tri vrhunska tekstopisca (Amade, Delanoe, Vidalin), dok je Arsen uglavnom pjevao svoje vlastite stihove. Nastupao je i pobjeđivao na mnogim festivalima (Zagreb, Opatija, Split, Beograd, Sarajevo, Šibenik, Krapina, Omiš), a da pritom nikada nije naudio svojem skladateljskom i pjesničkom ugledu (mnoge od tih pjesama nalaze se u ovom izboru). Proteklih desetljeća neprestano je svjedočio svoju snažnu osobnost i stvaralačku cjelovitost. Posljednji ilirac, nježni cinik, histrion, balansirao je poput vrhunskog majstora na trapezu, istodobno nostalgičan lirik i ironičan satirik, poput Don Quijotea istodobno romantičan sanjar i ustrajan borac protiv zlih čarobnjaka, vještica, ministarstava straha i vjetrenjača, glavom često u oblacima, nogama uvijek na zemlji. Okitio se brojnim domaćim i međunarodnim nagradama („Jacques Brel“, „Premio Tenco“, „Premio Recanati“, „Josip Slavenski“, „Milivoj Körbler“, Zlatna arena, mnogi „Porini“, itd). Mnoge njegove pjesme postale su narodna svojina, prožete podjednako mirisima njegovog rodnog juga i njegovog voljenog sjevera. Arsen je jednako kod kuće i u svojem Šibeniku i u svojem Zagrebu, on je, poput legendarnog nogometaša Bernarda Vukasa, istinski čovjek most („larger than life“, „veći od života“), koji već desetljećima spaja hrvatski sjever i jug, stopalima u Ilici, a „očima boje mora“ na Šubićevcu. Samo se u pjesmi „Zagreb i on vole tajno“, u stvarnosti on je već odavno postao utjelovljenje iskonskog Zagrepčanina. Dalmatinskim klapama poklonio je niz antologijskih, zimzelenih „pisama“, ali je nakon Dubrovčanina Vlahe Paljetka bez sumnje i najznačajniji skladatelj „popevki“ (obično u suradnji s – nakon Domjanića – najvećim kajkavskim pjesnikom Dragom Britvićem ili s Jurom Stubičancem). Arsen se jednako dobro snalazi u svim žanrovima, od vedrih pjesama za djecu („Kad se male ruke slože“, „Nije lako bubamarcu“) do bolnih ratnih zapisa („Kad raziđe se dim“, „Majka hrabrost“) i duhovne šansone („Marija majka“ za bogoslovski VIS „Žeteoci“), koja ga je stajala i višemjesečnog političkog izgona s državnih medija. Skladao je uspješnice za mnoge zvijezde domaće estrade (npr. „Zagrli me“ za Zdravka Čolića) ili presudno utjecao na njihovu karijeru (npr. „Što me čini sretnom“ i „Život moj“ za Josipu Lisac). Većina njegovih pjesama odoljela je zaboravu vremena i pretvorila se u „evergreene“ („Nevergreene, Nino moj, nevergreene“, kazao bi njihov autor). Arsen Dedić je snimio više od 40 albuma, kompilacija i box-setova, skladao glazbu za više od 100 igranih, dokumentarnih i televizijskih filmova, napisao glazbu i songove za više od 130 kazališnih predstava, objavio više od 20 vrijednih knjiga.

U ovom izdanju objavljeno je 30 odabranih skladbi Arsena Dedića. Mogle su to biti i neke druge njegove pjesme, jer u Arsenovu slučaju takvih izdanja može biti i čitava biblioteka! Bilo bi značajno izdanje njegovih skladbi samo sa stihovima velikih hrvatskih pjesnika (Matoš, Ujević, Domjanić, Kovačić, Krleža, Kaštelan, Šoljan, Golob, Sabol, Balog) ili jednog jedinog od njih, meni najdražeg, Drage Britvića. Itekako bi bilo zanimljivo izdanje samo s njegovim tekstovima za druge skladatelje, od 1959. do 1963. pisanim pod pseudonimom Igor Krimov! Prisjetimo se tek nekih antologijskih naslova: „Vratija se Šime“ i „Maškare“ (Nikica Kalogjera), „Vino i gitare“ i „Bit ćeš uvijek moja“ (Stipica Kalogjera), „Kud plovi ovaj brod“ i „Sve bilo je muzika“ (Esad Arnautalić), „Znat ćeš“ i „Tamara“ (Karlo Metikoš), „Nada“ i „Hrabri ljudi“ (Đorđe Novković), „Pamtim samo sretne dane“ i „Samo žena“ (Kemal Monteno) itd. U mojem bi se odabiru (western u mojim venama!) svakako našla i dva Arsenova simpatična izleta na Divlji Zapad: „Prodaje se konj“ (Nikica Kalogjera) i „Uz rijeku“ (Zdravko Korpar). Osobito bi vrijedno, najvrednije, bilo izdanje posvećeno Arsenovoj suradnji s Gabi Novak, najznačajnijom ženom njegova života, ali bez sumnje i prvom damom hrvatske zabavne glazbe i džeza.

Arsena sam upoznao jednog proljetnog dana 1973. godine u dvorištu Zagrebačkog kazališta mladih. Dovoljno je bilo nekoliko riječi, poput nekakvih tajanstvenih templarskih ili masonskih lozinki: „Sergio, Gino, Fabrizio, Tenco, Bertoli…“ Bio je to početak dugog prijateljstva i sjajne suradnje, najprije s trojkom Škrabe-Senker-Mujičić („Domagojada“, „Glumijada“, „Hist/o/e/rijada“, „Kavana Torso“, u kojoj je i glumio), a potom i u mojim samostalnim djelima: „Dedek Kajbumščak“, „Kletva“, „Zeleni kakadu“, film „Fergismajniht“. I od svega i njemu i meni ono najdraže: „Lady Šram“ (1991.), njegov jedini mjuzikl, ujedno jedini hrvatski musical play, glazbena drama o hrvatskoj moderni, njezinim prvacima i njihovoj muzi, glumici Ljerki Šram, s mojim libretom i u režiji Vlade Štefančića. Ratni vihor prerano je prekinuo uspješno prikazivanje te predstave, a sjajni Arsenovi songovi s pjesmama Matoša, Domjanića i njegovim vlastitim stihovima nikada nažalost nisu snimljeni. Stoga ovaj napis neka bude uspomena ne samo na tu suradnju već na sva ona draga druženja, na nedjeljne sieste u mojem vrtu, s lastavicama i mladim rodama u zraku, na razgovore o smislu i ljepotama života i umjetnosti u vidikovcu na vrhu Plešivice, na bijelu prigorsku nošnju iz zbirke mojeg oca koju je Gabi nosila u Krapini, na dolazak Sergia Endriga u Jasku i zajednički koncert u našoj dnevnoj sobi, na crtanje portreta za moju knjigu „Za kunu nade“, na zajedničko pisanje priloga o filmskoj glazbi u „Filmskoj enciklopediji“ Ante Peterlića, na Matijine igre s mojim figuricama kauboja i Indijanaca, na redovite dolaske Gabi i Arsena na obljetnice jaskanskoga kazališta i promocije mojih knjiga, na tradicionalne blagdanske i rođendanske telefonske čestitke… Sretan Uskrs, maestro! Hristos voskrese! Buona Pasqua!
Uskrs, 2015.
Nino Škrabe

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

17 + 10 =