Početna / Istaknuto / In Memoriam “jednom poznaniku”…

In Memoriam “jednom poznaniku”…

croatia_sisak_0001

U ovom tekstu neću pisati o trenutnom stanju u Hrvatskoj, iskoristit ću ga kako bih odao počast jednom mom nedavno preminulom poznaniku, čovjeku koji je sa suzom u oku napustio Hrvatsku jer bez te suze nije mogao ni pomisliti na svoju „jadnu zemljicu“.  Pa da pojasnim o kome se radi…

Riječ je o čovjeku kojega sam povremeno sretao u jednom sisačkom kafiću kada bih odlučio popiti kavu s pogledom na Kupu, najčešće po kiši, odgovarala mi je ta atmosfera. Nije bio redovit gost kafića, ali nerijetko se poklopilo da ja, sam ili s društvom, dođem baš u vrijeme kada je on grijao jedan od stolaca na terasi. Tako se on jednom uključio u jedan od bezbroj naših razgovora u kojima smo mladi i nadobudni, kakvi jesmo, pomalo i naivno lamentirali o dnevnopolitičkim zbivanjima u Hrvatskoj. Do tog trenutka on je za nas uvijek bio „onaj deda koji je stalno u birtiji“, a nakon toga je postao osoba na koju sam ja gledao s velikom dozom poštovanja. Upleo se „dedica“, kasnije znan kao Brankec,  u raspravu „da nam on objasni neke stvari“. Koliko god to samodopadno zvučalo, baratao je Brankec političkom terminologijom bolje nego kakav školovani diplomata, pretresao domaću političku scenu u stilu Zorana Šprajca, naravno, uz pokoji „jebiga“ ili „jebote“ da to što priča mladim slušateljima ne bude suhoparno i dosadno. Tu sam ja ostao impresioniran načinom na koji „dedica“ rastavlja našu političku scenu, pa sam još pokoji puta ušao s njime u raspravu, isprva više da čujem što on ima za reći o pojedinom događaju nego što sam mislio da mu mogu parirati u raspravi, a kasnije i kao gotovo ravnopravan sugovornik. Dugo sam mislio kako je on jedan od onih ljudi u Sisku „koje svi znaju“, međutim on je bio totalni anonimus u gradu u kojem je živio, čak mu ni konobarice kafića nisu znale ime, a nije tako rijetko dolazio. Kasnije sam saznao da živi sam i da nema nikakve obitelji, ali i da živi od poveće mirovine koju je zaradio radeći u Njemačkoj pa si je sukladno tome nerijetko uz kavu znao priuštiti i pokoji konjak, ponekad i „jedan“ previše. Slušajući Brankeca naučio sam dosta o politici, ponajviše o lijevoj politici čiji je zakleti pristaša bio, mrzitelj Tuđmana i „crkvenjačkih fašista“ kako je zvao Crkvu i glasače HDZ-a. Kao branitelj s 4 godine ratnog puta redovito je govorio da nikada ne bi otišao u rat da je znao da će ova država postati HDZ-ova prćija, često puta je znao govoriti kako bi radije sjedio s ološem iz „Minken bojne“ i na miru ispijao kave na Marienplatzu nego puzao po blatu za ovu zemlju. Sada dolazimo do najvažnijeg dijela moje priče, dijela o njegovom odlasku iz Hrvatske.

Bilo je to prije dvije godine, jedan od onih dana pred Božić kada je svima u glavama već prazničko raspoloženje, ali još uvijek ima par dana do početka blagdana. Bilo je hladno, taman dovoljno hladno da užasnem konobaricu tražeći stolicu  na terasi kako bih mogao gledati Kupu, kao i uvijek kada sam sam sjedio u tom kafiću. Na njen opći užas došlo je još nekoliko mojih poznanika pa je broj stolica na terasi porastao, a time i broj njenih izlazaka iz ugodne topline kafića na hladan zimski sjever koji je doslovce svirao pop kostima. Naravno, nama koji smo sjedili na terasi vjetar uopće nije smetao jer istog trena zakuhala rasprava o predstojećim predsjedničkim izborima i zaboravilo se na temperaturu već se prešlo na uobičajenu raspravu bez kraja. Kada je rasprava bila u najboljoj fazi, vjetar je donio i Brankeca koji je odlučio pridružiti se „luđacima“ i reći što on misli. Dugo je šutke sjedio za stolom, a onda je hrapavim i umornim glasom rekao: „Znate kaj… Meni se više ne da s ovim zajebavati, ako Kolinda pobedi, pakujem pinklec i idem u Njemačku kod ratnog druga.“. Nitko se nije na to pretjerano obazirao dok Brankec nije isto ponovio još jednom, samo je ovoga puta hrapavim glasom proparao šum čempresa koji su nam se nalazili u neposrednoj blizini pa smo ga , htjeli ili ne, morali ozbiljno shvatiti. Pustio je Brankec i suzu kada se raspričao o tome kako se borio za ovu zemlju, a sad mu kvazi domoljubi „buju sve razjebali“. Vidjelo se da se ne šali, vidjela se bol u očima tog čovjeka, vidjelo se će zbilja spakovati pinklec ako  masa na izborima izabere Košićevu i Karamarkovu kandidatkinju. Nažalost, naša poslovično najbrojnija masa još jednom nije iznevjerila…

Kolinda Grabar Kitarović je 28. prosinca pobijedila na izborima, a Brankec je 3. siječnja otišao za Njemačku, gdje je odmah po dolasku uredio da ga se tamo i ukopa da se više nikada ne vrati u ovu zemlju. Jučer je umro, izdalo ga srce, a prekosutra će mu se ispuniti i zadnja želja, ona da ne bude pokopan u Hrvatskoj koja ga nikada nije poštovala ni kao branitelja ni kao čovjeka, već u zemlji koja mu je tolike godine davala kruh u usta zbog onih godina koje on dao njoj. Brankec je po konstituciji bio malen čovjek od svojih sedamdesetak kila, ali ne upoznah puno većih osoba od tog „dedice“ koji se volio tu i tamo uplesti u raspravu, toliko da si skrati vrijeme, ali i da si olakša dušu. Tužna je to priča, priznat će i najčvršći među Vama, o istinskom patriotu koji je bio spreman položiti život za Hrvatsku, a na kraju je iz te iste morao otići jer nije bez suze u oku mogao gledati što mu od nje rade „crkvenjački fašisti“.

Nikada neću zaboraviti tog čovjeka, koji mi je možda bio samo poznanik, ali njegova priča i činjenica da su mu političari toliko ogadili Hrvatsku da je odabrao umrijeti u tuđini stežu srce i tjeraju čovjeka da se uistinu zamisli nad sobom. Brankecovo viđenje Hrvatske je jedina prava slika ove naše jadne, izmučene i devastirane zemlje. Crkva i HDZ vode glavnu riječ, krezubi ustaše derneče, a pošten svijet, kao što je bio Brankec, gubi volju za borbom i bježi u civilizaciju. To je Hrvatska danas, zemlja u kojoj za ljude poput Brankeca nema mjesta, zemlja pokorena iskrivljenim idealima i zemlja nedostojna svakog pravog Hrvata.

Nama koji smo ga poznavali ostaje uspomena na Brankeca, tamo negdje na sisačkoj šetnici uz Matoša, ostaju njegove riječi, njegove suze, njegova priča…


Facebook komentari

Marko Jerleković

Marko Jerleković

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

two × 5 =