Početna / Kultura / Lirski subjekt / Interstellar: farmer Empedoklo u svemirskoj operi

Interstellar: farmer Empedoklo u svemirskoj operi

Interstellar: farmer Empedoklo u svemirskoj operi

Nakon poduljeg orbitiranja po horizontu zbivanja i bauljanja kroz vremenske loopove, znanstvenofantastični film Interstellar redatelja Christophera Nolana napokon se ukazao i na privatnom ekranu. Odmah ćemo napomenuti, potpisnik ovih redaka nije filmski kritičar niti ima pretenziju to i postati, ali s obzirom na osobnu naklonost SF literaturi (dakako, i filmu), ovdje se usuđuje ispisati nekoliko dojmova. Utoliko više što Interstellar obiluje filmskim i književnim citatima, te je zahvalan za intermedijalne analize. Riječ je o nadasve epskom ostvarenju – kako zbog trajanja, tako i zbog razvoja radnje – koje se po sudu kritike može mjeriti čak i s Kubrickovom Odisejom u svemiru 2001. (1968.), remek-djelom koje je i sam Nolan isticao kao jedan od uzora. Vidljivo je to već na vizualnoj i tematskoj razini: spektakularni prizori letjelica u svemirskim prostranstvima, bogato orkestrirana glazba, propitivanje smisla ljudskog postojanja i ostajanja na Zemlji, susret s nepojmljivo superiornijom neljudskom inteligencijom u kritičnom trenutku ljudske povijesti, tragično-herojska sudbina glavnoga lika, propitivanje krajnjih granica ljudske spoznaje i egzistencije, razvoja umjetne inteligencije i tsl. Tu su, dakako, i manje očite, ali utoliko zanimljivije, sličnosti s kultnim djelima pisca i znanstvenika Arthura C. Clarkea, koje su možda samo pasionirani ljubitelji žanra u stanju registrirati. Primjerice, i Clarke zamišlja portal za dugu galaksiju u blizini Saturna (dok ga u filmu Kubrick stavlja u blizinu Jupitera); s druge strane glavni junak doživljava susret sa superiornom inteligencijom koja mu u nemogućim uvjetima konstruira privremeno sigurno utočište (u Odiseji hotelska soba u blizini zvijezde, ovdje „vremenska soba“ u središtu crne rupe, tzv. singularnosti), a nakon toga ih vraćaju u matični sunčev sustav. Teško je ne uvidjeti sličnost i između slučajnog pronalaska astronauta Coopera (Matthew McConaughey) i astronauta Franka Poolea iz Završne odiseje 3001.(knjiga iz 1997.)

Tvrda znanstvena fantastika
Moramo ipak reći da je do većine podudarnosti nužno došlo zbog sličnog pristupa žanru Clarkea i Kubricka s jedne i braće Nolan s druge strane. Interstellar je ostvarenje koje se po svemu može svrstati pod tzv. hard science fiction, kategorijalnu žanrovsku odrednicu karakterističnu po rigoroznom pridržavanju znanosti, poštivanju poznatih zakona fizike i tehničkim detaljima. Na osnovu trenutnih spoznaja, hard sci-fi nastoji predvidjeti daljnji razvoj ili smjer kojim bi budućnost mogla krenuti. Stoga se većina priča ovoga žanra odvija u relativno bliskoj budućnosti, još uvijek prepoznatljivih tehnoloških rješenja i društveno-političkih odnosa, bez prevelikih, znanstveno neosnovanih fantastičnih detalja i „izuma“. Baš zato ne mora čuditi da je npr. prolazak kroz crvotočinu u oba filma jako sličan – Nolan je za znanstvenu točnost angažirao slavnog fizičara Kipa Thornea. Vjerojatno njegovom zaslugom svemirski brod/postaja/habitat Cooper ima oblik šupljeg rotirajućeg valjka, baš kao i izvanzemaljski međuzvjezdani brod Rama iz Clarke/Leejeve kultne tetralogije o Rami (1973.-1993.). Dakle, nije nužno riječ o „prepisivanju“, mada posljednji prizori Cooperove kćeri Murph prizivaju u sjećanje životni kraj glavne junakinje Rame.

Svemirsko srce tame
Zbog znanstvene točnosti u Nolanovom filmu svemirom se putuje podsvjetlosnim brzinama, gravitacijska sila utječe na prostor-vremenski kontinuum, te se javlja dilatacija vremena, jedna od omiljenih i (ne)potrošenih tema žanra. Hvala Einsteinu, generacije imaju materijala za zaplet radnje! Tako farmer i astronaut Cooper nakon povratka biva mlađi od kćeri i njezine djece, što dodatno potencira emotivnost njihovog odnosa. Ovaj fizikalni fenomen kao uvjet zapleta radnje na maestralan način su iskoristili autori literarnih space opera kao što su Poul Anderson, Stanislaw Lem, Orson Scott Card, Vernor Vinge i brojni drugi velikani žanra. Ali sve to i nije previše bitno za možebitni konačni kritičarski sud o filmu, naprotiv, čak je i potvrda dobro odrađenog gradiva. Ono što se Nolanu nije moralo dogoditi su vanžanrovske literarne i filmske reference, kojih nema u tolikoj mjeri, ali su uočljive. Tako se masivna crna rupa do koje dolaze zove Gargantua, kao i čuveni Rabelaisov proždrljivac, a jedan astronaut gledajuću u nju izgovori: „Doslovce srce tame.“ Dakako da će nakon toga naši svemirski putnici naići na poludjeloga Kurtza, utjelovljenog u dr. Mannu (Matt Damon), čija demonska dimenzija, unatoč izvrsnoj glumi, ne doseže onu Conradovog ili Coppolinog, niti je njegova stvarna i simbolička pozicija u političko-povijesnom, dakle kolonijalnom i imperijalističkom kontekstu iole na tragu izvornika. Čak štoviše, na beživotnom smrznutom planetu lik poput Conradovog Kurtza čini se u potpunosti promašenim. Bez ekosustava i domorodačkog stanovništva koje bi (uglavnom bijeli) čovjek tiranizirao i eksploatirao, zlo ostaje visjeti u zraku, neostvareno, dok recimo u Avataru Jamesa Camerona (2009.) imamo sve to, ali ne i snažan demonski lik u središtu. Riječ je o dva u mnogočemu bliska filma, sličnih mana i vrlina, pa ne čudi i gotovo identičan skor na Oscarima – najbolji vizualni efekti. No, dok je Cameron skrenuo prema njuejdžerskoj bajci, Nolan je prema citatnom hard sci-fictionu. Nije, nažalost, ostao imun niti na neke klišeje: osim Coopera, posadu broda tako čine, radi političke korektnosti, žena i Afroamerikanac, te jedan manje bitan lik koji će prvi umrijeti, obrazac koji se u holivudskim blockbusterima ponavlja i varira do iznemoglosti (recentniji primjer je i Gravitacija Alfonsa Cuaróna iz 2013.). Filmu se mogu prigovoriti i povremene nelogičnosti (zašto su „oni“ stavili crvotočinu čak kod Saturna, zašto Cooper na kraju sam bježi u drugu galaksiju?), predvidljivi momenti („oni“ su „mi iz budućnosti“), te nepotrebna razvučenost, ali unatoč tome, vrijedan je gledanja i sigurno vas neće ostaviti ravnodušnima.

Filozof u crnoj rupi
Najbolje u Interstellaru, pored vizualnih efekata i znanstvene podloge, zasigurno je prikaz međuljudskih odnosa u izvanrednim okolnostima, osobito onaj između oca Coopera i njegove kćeri. Radi se o izrazito emotivnom odnosu i potresnim situacijama kakve nalazimo samo u najboljoj znanstvenoj fantastici i to je ono što unosi izrazito ljudsku komponentu u svemirsku operu tvrde znanstvene podloge. U točki singularnosti Cooper će shvatiti da jedino uz pomoć ljubavi može pronaći odgovarajući vremenski odsječak u kojemu se nalazi njegova kći. Slično je o moći ljudske empatije pisao Dan Simmons u veličanstvenoj sagi o Hyperionu (tetralogija Hyperion Cantos, 1989.-1997.) gdje se božanski entitet prikazuje kao tisućljetna tvorba ljudske empatije. Ništa novo, rekli biste, takvo gledanje na svijet može nas vratiti sve od Empedokla i njegovih elementa. Cooper je morao pasti u središte crne jame kako bi došao do te spoznaje. I dakako, pomogao kćeri da spasi čovječanstvo. Tako happy end stavlja disonantni ton na kompoziciju konstantno tjeskobnog, deprimirajućeg ugođaja, ali to smekšavanje poklapa se s emotivnim vrhuncem filma, susretom Coopera s ostarjelom Murph. U konačnici, uza sve mane, Interstellar je svakako jedan od najboljih znanstvenofantastičnih filmova posljednjih godina, poklonike žanra neće razočarati, a da je nešto kraći bio bi još i bolji. Za Nolana je svakako gigantski skok nakon suradnje na grozomornom Čovjeku od čelika, jer bolje je vrludati između Kubricka i Camerona, negoli produbljivati bljutavost američke (ili bilo koje) domoljubne patetike. Nadajmo se da će tim tragom i nastaviti.

Facebook komentari

Davor Ivankovac

Književni proleter i volonter, čita i piše kada mu to mačak Arthur dopusti, inače je beskompromisan.

Provjeri i ovo

Fantasy sapunica u zamkama dugovječnosti

Fantasy sapunica u zamkama dugovječnosti

Nakon završetka šeste sezone Igre prijestolja stvari stoje ovako: svi likovi su i živi i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

four + 7 =