Početna / Intervjui / Intervju: Emir Hodžić – Danas je teško ne biti aktivista

Intervju: Emir Hodžić – Danas je teško ne biti aktivista

emirhodžić

 

 

mirjana
Mirjana Tešanović

 

Priredila: Mirjana Tešanović

Iako je bio učesnik mnogih protesta i aktivističkih akcija, te i jedan od pokretača nekih, kao što su Dani bijelih traka u Prijedoru, povod za razgovor sa Emirom Hodžićem nije vezan za neki konkretan događaj. Aktivizam je pojam koji gotovo svakodnevno čujemo ili pročitamo, ali koliko zaista znamo šta on tačno znači, pitanje je sa kojim počinjemo razgovor.

Aktivizam je prilično širok pojam, ali po meni to je institucionalna i vaninstitucionalna borba kojom se ukazuje na neki društveni problem i podiže svijest javnosti o postojanju istog. Dakle, govorimo o akcijama i kampanjama koje imaju za cilj društvenu i političku promjenu. Jednostavnim rječnikom, takav angažman objašnjavamo kao zahtijevanje odgovora na trenutne društvene, samim time, političke probleme, kroz opozicione stavove naspram dominantnih politika. Dakle, aktivisti/kinje traže alternative dominantnom sistemu kroz uspostavu novih ili drugačijih formi organizovanja i društvenog ponašanja.

Najčešće se aktivisti okupljaju u grupe koje imaju zajednički interes vezan za određeni problem, ali aktivizam podrazumijeva i ono što možemo učiniti sami, kao pojedinci. Bitno je istaći da je aktivizam oblik društvenog djelovanja bez naknade, odnosno da aktivisti za rad i trud koji ulažu ne očekuju neku materijalnu satisfakciju, njihov cilj je rješenje datog problema.

Ako na trenutak izađemo izvan balkanskog konteksta, vidimo da većina društvenih promjena nije došla preko noći, jer su se tadašnji vladari probudili sa povišenim osjećajem moralne i etičke odgovornosti. Te promjene su upravo došle pritiskom “odozdo”, zahtijevanjem populacije da se njihovo stanje popravi u odnosu na elitu, te da se jaz između društvenih klasa smanji ili ukloni. Od sufražetkinja do pokreta za građanska prava američkih crnaca, aktivisti/kinje su se izborili za društvene promjene koristeći raznovrsne taktike i organizacione tehnike.

Čini mi se da kod nas postoji problem u razumijevanju razlike između građanskog aktivizma i nevladinih organizacija, koje jedan dio građana često “optužuje” da su plaćeni za to što rade.

To je tačno. Među mnogima u BiH postoji mišljenje da je aktivizam isključivo stvar nevladinih organizacija, koje su plaćene za svoj rad. Stoga, često čujemo neprimjerne kritike naroda i političara usmjerene ka individualnim, građanskim, umjetničkim intervencijama i protestima, sa poštapalicama tipa “ma to je NVO priča” ili “iza toga su projekti i pare”. Generalizacije ovakvog tipa štete aktivističkim idejama koje u svojoj osnovi imaju zajedničko dobro naroda, te viziju pravednijeg društva, a koje nisu nužno smještene u grupaciju NVO.

Svjesni posljedica generalizacije, takvom razmišljanju trebamo pristupiti s određenom dozom kritike, imajući u vidu današnju situaciju lokalno i globalno. Svaka osoba mora shvatiti da je njezin/njegov aktivizam, odnosno angažman, jednako važan ukoliko smatra da živi u nepravednom društvu eksploatacije i represije. No, jedino kroz gradnju strateških alijansi i raspodjele zadataka, možemo izazivati talasanje dominantnih politika, te u idealnom slučaju – promjenu na bolje.

Strateške alijanse često uključuju nevladine organizacije, ili osobe iz nevladinih organizacija. Nemojmo zaboraviti da su udruženja žrtava također nevladine organizacije, kao i ekološke i LGBT organizacije, koje institucionalno rade i lobiraju unutar svoje interesne sfere ili specijalizacije.

aktivizam
Kako sam već rekao, građanski aktivizam je nešto što se ne plaća a aktivista može biti bilo ko, bez obzira na socijalni i ekonomski status. Mi smo imali do sada različite proteste i aktivnosti, recimo u Sarajevu JMBG proteste, u Banjoj Luci proteste za očuvanje Picinog parka, u kojima su bili uključeni građani/ke, ali i neke nevladine organizacije jer su se interesi poklopili. To ne bi trebao biti problem. Problem je što bebe nisu imale matični broj, što je rezultiralo nažalost i smrću dvije djevojčice – Berine i Belmine. Problem je što građevinska mafija betonira svaku zelenu površinu i bogati se nezakonito. Na to se svi trebamo fokusirati, na probleme koje imamo u društvu, a imamo ih i previše.

Pomenuo si proteste. Do sada smo imali u BiH nekoliko protesta, imali smo i plenume koji su karakteristika neposredne demokratije, ali sve što se pokrenulo nije se dovelo do kraja. Šta misliš da je razlog tome?

Šta je to “do kraja”? Ako govorimo o revoluciji, odnosno preuzimanju vlasti, gledajući današnje uređenje BiH, ko će preuzeti tu vlast? Mislim da je pogrešno, a možda i štetno, posmatrati dosadašnje proteste i pokrete iz tog ugla. Ako postavljamo pitanje zašto Plenumi nisu ušli u proces formiranja političke partije, ili podržali jednu od postojećih, moramo uzeti u obzir da su mnogi ljudi apsolutno izgubili povjerenje u partijsku vlast, odnosno paRTijarhat, te da je uplašena elita u jeku protesta uz pomoć medija diskreditirala demonstrante kao teroriste, huligane, narkomane itd. Plenumi nisu uspjeli oformiti političku partiju, niti održiv politički pokret, ali ono što jesu postigli ili uradili, jeste jasno odbijanje nacionalizma, etničke ugroženosti, te prepoznavanja stvarnog neprijatelja, odnosno vladajuće etnokratije. Buđenje građanske i političke svijesti nakon rata i ratnih zločina, 20 godina laži, kriminala i vladavine straha, je dug i ozbiljan proces.

Teško je biti optimističan posmatrajući današnju političku i ekonomsku situaciju, ali imamo mnoge primjere koji ulijevaju nadu i ukazuju na važnost terenskog rada i aktivističkog bunta. Samo u proteklih par godina možemo vidjeti primjere revolta interesnih grupa, odnosno građana/ki, protiv uspostavljenih političkih elita, te represivnih zakona i politika. Samo neki od primjera (već pomenutih) su organizovanje građanskog bunta 2012. godine u Banjoj Luci – “Picin park”, protiv uništavanja gradskog parka i gradske zelene površine od strane političkih i ekonomskih elita, te rađanje društvenog pokreta “Jer me se tiče” u borbi protiv diskriminacije i segregacije, sa posebnim akcentom na civilne žrtve ratnih zločina; JMBG protesti koji su ujedinili zabrinute građane/ke širom BiH protiv dominantnih politika podjela, kojima čuvaju političke pozicije, i koaliciono/opozicione relacije na političkoj sceni, a koje su predstavljene važnijim i od života djece; radnički protesti 2014. godine i uspostavljanje građanskih plenuma, i mnogi drugi primjeri aktivističkih borbi za ravnopravnije i pravednije društvo.

Savremeni sistem uređenja u bosanskohercegovačkom društvu se kroz pojavne oblike nameće kao sistem starih i novih izazova – od problema nacionalizma i diskriminacije, do ekonomskog sistema koji uzrokuje nejednakost i klasne podjele. Zbog ozbiljnosti egzistencijalne krize u BiH, pojave u vidu građanskog bunta često naprasno dižu očekivanja naroda, koja splasnu u rekordnom roku, izazivajući apatiju i animozitet spram protesta kao oblika bunta, nakon svakog novog razočaranja.

Ali ja sam i dalje optimista, i smatram da su promjene moguće, ali ne i preko noći. Dosadašnje aktivnosti, koje nisu dovedene “do kraja” nisu bile uzaludne, učimo na greškama, i pored svih problema međuljudskih odnosa i sagorijevanja, aktivisti/ce nastavljaju razmjenjivati mišljenja i iskustva, nastavljajući rad na gorećim društvenim problemima. Recimo, pored svih podjela, straha, različitih ideoloških pozicija, vidimo ljude kako zajedno rade po pitanju suočavanja s prošlošću. Prošle godine u Prijedoru je bilo preko 1000 ljudi na obilježavanju Međunarodnog dana bijelih traka, što je bilo nezamislivo prije nekih 5-6 godina. Ponovno pokretanje proizvodnje u tuzlanskoj fabrici deterdženata “Dita”, pokretanje Banjalučkog socijalnog centra (БASOC) i mnogi drugi primjeri širom BiH su dokaz upornosti i rada.

U Bosni i Hercegovini, koja je suočena sa nizom postkonfliktnih trauma, i gdje ravnopravnost svih njenih građana/ki nije zagarantovana, uviđamo da jedino kroz borbu protiv političkih elita koji održavaju svoje pozicije kroz nacionalne i klasne podjele, možemo doći do željenih promjena za nove generacije. Političke elite u BiH, kao i u drugim zemljama gdje postoji represija i nepravedna raspodjela bogatstva, neće izmijeniti zakone i odnos prema građanstvu jer misle da je to pravedno, nego će to uraditi jedino ukoliko su prisiljeni na ovaj ili onaj način.

Izborna je godina, u Republici Srpskoj se stalno priča o referendum, uhapšen je Radončić, i dalje je prisutno stalno dizanje nacionalnih tenzija, ludovanje fašizma u regionu, Hrvatskoj i Srbiji, a i kod nas, klimatske promjene su ozbiljan globalni problem….

Već smo se dotakli ozbiljnosti i kompleksnosti ekonomske i političke situacije u BiH. U suštini, mi imamo organizovane kriminalne grupe na čelu države, koje imaju direktan utjecaj na rad pravosuđa i ostalih državnih organa. To vidimo i na primjeru Radončića, te istragama i optužnicama protiv Dodika, Marka Pavića, Bakira Izetbegovića, Čovića i mnogih drugih na samom vrhu izvršne vlasti. Njihove pozicije se održavaju na nacionalnim podjelama, eksploataciji religije u korist stvaranja etničke hegemonije, odnosno politike straha. Slično stanje vidimo i na prostoru Jugoslavije, jačanje desnice u Hrvatskoj, rehabilitacija nacistickih kolaboracionista u Srbiji, popraćeno prijetnjama, etiketiranjem izdajnika i slično. Nedavno je pozorišni režiser Oliver Frljić dao pogodan odgovor na upućene mu prijetnje smrću, “…to je Hrvatska o kojoj Karamarko sanja, Hrvatska u kojoj će različiti paramilitarni odredi po ulicama utjerivati istinu u kosti.”

U prvoj polovici 20. vijeka, jačanjem nacio-ideološke hegemonije i ksenofobije, fašisti su uspijevali umanjiti (ili relativizirati) jaz među klasama, bez izmjene klasnog sistema. Danas također vidimo zabrinjavajući trend ksenofobije, islamofobije i jačanje desničarskih pokreta u Evropi, koji uspješno usmjeravaju pažnju sa ekonomske krize i nejednakosti, na ksenofobiju i imigraciona pitanja.

No, s druge strane vidimo otpor politikama podjela i jačanje desničarskih snaga u obliku građanskog aktivizma. Važnost jačanja građanske i političke svijesti se podudara sa globalnim ekološkim i ekonomskim problemima. Globalne klimatske promjene i ostala ekološka pitanja, su vezana sa ekonomskim i političkim sistemom. Ukoliko ne promijenimo utjecaj novca u politici, sporazume o slobodnoj trgovini, regulaciju korporacija, i utjecaj vodećih ideologija, osuđeni smo na ozbiljne planetarne probleme u bliskoj budućnosti (već smo svjedoci međunarodnih ratova i ekoloških kriza svjetskih razmjera). Najutjecajniji svjetski naučnici upozoravaju, da održavanje statusa quo potencijalno rezultira u katastrofalnim ekološkim i klimatskim promjenama.

Dakle, trenutno stanje u Bosni i Hercegovini nam je predstavljeno kao jedina opcija, jedino uređenje koje je zabetonirano okončanjem rata. Slična slika nam je servirana i globalno, gdje nam je neoliberalizam kroz kapitalistički realizam predstavljen kao jedini prirodan izbor, odnosno opcija bez alternative. No, ako vratimo sat, vidjet ćemo da su robovlasnička društva Amerike prodavala istu sliku “prirodnosti” tadašnjeg uređenja, te da isto idealiziranje statusa quo važi i za prethodne režime i sisteme uređenja, poput feudalizma, fašizama i nacizma, i slično.

Da bismo se borili protiv uzroka konflikta i nejednakosti, moramo shvatiti da postoje načini borbe protiv represivnih sistema i van parlamentarne politike i korumpiranih institucija, te da su metode borbe, očima hegemona viđene kao anarhistične, u suštini legitimne protiv nepravednog sistema koji koristeći represiju i nasilje nastoji zadržati moć.

Ti si po opredjeljenju aktivista. Kako to izgleda, koliko vremena ti to oduzima? Kako izgleda život nekoga ko se opredijelio da bude aktivista?

Ja se u biti bavim umjetnošću i aktivizmom. Ne razdvajam ta dva pojma, jer ne vjerujem u apolitičnu umjetnost, ili razdvajanja civila od političkog subjekta. Kao i za sve u životu, čovjek mora imati jak motiv i strpljenje. Moj život se ne razlikuje mnogo od bilo koje osobe koja pokušava preživjeti i naći svoje mjesto na ovoj planeti.

Bio sam član “Global Peace and Justice” pokreta na Novom Zelandu, gdje sam prisustvovao protestima protiv rata na Irak, i drugim anti-ratnim skupovima. Također sam prisustvovao “Occupy Wall Street” pokretu u New Yorku, gdje sam dodatno inspirisan globalnim otporom današnjem ekonomskom poretku. U BiH sam aktivan od 2012, i nisam siguran gdje ću biti 2017. Umjesto govoreći o aktivizmu kao nekoj ekskluzivnoj “profesiji”, ja bih rekao da je teško ne biti aktivista danas, šta god vam je profesija ili opredjeljenje, dok je svijet u ratu a eksplotacija i nejednakost gorivo ekonomskog poretka. Vjerujem da danas imamo dva izbora, izolacija, ili angažman.

Objavljeno na Impulsportal.net

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Imam fetiš, šifra povjerenstvo

  Volim povjerenstva i sva slična visokokalorična tijela sastavljena od eminentnih uglednika i povjerljivih nedodirnika …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

four × two =