Početna / Intervjui / INTERVJU: Gordan Ponjavić – lider novog kova za samo 10 kuna!

INTERVJU: Gordan Ponjavić – lider novog kova za samo 10 kuna!

nordkapp

 

slobo-300x150Ono što je muškarac bez brkova, to su hrvatski aktivizam i društvene teme na internetu bez Gordana Ponjavića. Sveprisutan i disperzivan; za neke car, za neke luda, za neke sasvim nova politička perspektiva i budući lider, za neke sasvim sigurno luđak. No, svojom osebujnošću, opet sasvim sigurno, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Kako bismo javnost još bolje upoznali s likom i djelom ovog neobičnog čovjeka, pozvali smo ga u našu skromnu redakciju.

Slobodan Horvatić: Gordane, dobrodošao na Kontraportal. Ili bolje rečeno, dobrodošao na naš i svoj portal!

Gordan Ponjavić: Bolje vas našao, junaci!

SH: Kako bi bilo najbolje da te predstavimo; kao tuzlanskog Zagrepčanina ili zagrebačkog Tuzlaka, neumornog borca za javni intetes ili neshvaćenog internetskog gnjavatora, srčanog biciklistu dugoprugaša ili luđaka koji biciklira do najsjevernijeg rta Evrope?

GP: Prema Tuzli, mom rodnom gradu, imam emociju, Zagreb mi je dom. Štovatelji ce reći – svaka čast na volji, oni sto me manje poštuju su me vec davno blokirali, biciklista nisam nikad bio, a na Nordkapp sam otiš’o jer sam se kladio s kumom u 5 grama zlata pred 20 godina. Možemo zaključiti, obični sam materijalist. No, pitanje je uvijek, kakav je to odraz koji vidiš u zrcalu? Ja, kad se pogledam u ogledalo, vidim jednog naočitog momka.

SL: Kako je bilo putovati biciklom do Nordkappa?

GP: Ludo i nezaboravno. No, dobio sam puno više od onoga čemu sam se nadao. Puno sam naučio o zakrivljenosti Zemlje, ali i o sebi.

SH: Dobro si se okladio, ali mislim da si mogao izvući barem sedam grama. Pratio sam tvoj put sa zanimanjem i tada sam pomislio da bi i u tvom i u mom slučaju, iako sam ja „kraćeprugaš“, to moglo biti od bicikla. Mislim, to ludilo. ( smijeh ) No, šalu na stranu, u tvom slučaju sam se još jednom uvjerio kako okolina vrlo lako proglasi nekoga ludim – iako zapravo nitko precizno ne može objasniti zašto je dotični lud, kao i to koliko je tragikomično nekoga proglašavati ludim – u sveopćem ludilu. Jesmo li društvo koje je ludilo toliko zahvatilo da je Rubikon već iza nas?

GP: U malom selu Dalmatinske zagore, ako hoćes biti umno slobodan čovjek, imaš dvije opcije. Jedna je da si gazda, a druga je da si lero. Kada si lero, mozes govoriti bilo šta, gotovo nitko to ne uzima za ozbiljno. Ako si gazda, tvoja riječ je jedino bitna. Ako hoćes samo biti uvažen član, onda se jednostavno moraš uklopiti u sustav licemjerja, obmana i laži, kulturnih dostignuća te male zajednice, jer inače se riskira raspad društva. A to si malo selo Dalmatinske zagore neće dozvoliti. Zato, tko god probija slojeve licemjerja našeg društva, ako nije vladar, po definiciji je lero. E sad, s obzirom da postoji čudna fama iza moje reputacije, da će neki reći i da ima smisla što zborim, ulazim u tu treću kategoriju, a to je kategorija luđaka. Nepoznatu u malom selu Dalmatinske zagore, jer tamošnji je ekosustav nešto jednostavniji.Luđak je onaj koga se doživljava i blago opasnim. Opasnim po postojeću percepciju svijeta. Eto, tako si objašnjavam ovaj atraktivni status.

 

ponjavićpetrina

 

SH: Svaki grad uz naše more ima svoga lera, a svaki na kontinentu i po nekoliko. U kojem trenutku se desila tvoja metamorfoza iz lera u luđaka? Svojevremeno si mi spomenuo “veliku spoznaju JOT-a”. Je li to bilo tada? I što je uopće JOT, neka doktrina? I kakav je utjecaj tog JOT-a na tvoje javno djelovanje koje je vrlo disperzivno, nekako sveprisutno?

GP: Ljepota je u oku promatrača. Lero sam nezainteresiranom čovjeku, Luđak sam onome ko se osjeća ugroženo. Nekome sam samo normalan čovjek kojeg ne dira previše formalni autoritet. JOT, to je malo dulja priča. Formalno predstavlja opis političke platforme u kojoj djelujem, platforme koja ima svoju filozofiju i logiku. Javno, otvoreno, transparentno, to je zapravo opis foruma gdje svi zainteresirani mogu pristupiti i kreirati politiku zajednice kroz dotična načela. Osobno sam JOTovac, što znaci da je moj politički angažman, a samim time i politički utjecaj utemeljen upravo na takvoj platformi, a ne na zakulisnim igrama, vezama i nevidljivim silama. Kada me pitaju odakle mi kuraža da pitam notorne stvari razne moćnike, kažem da samo pristupam iz pocije javnosti koja ima pravo na odgovore, što notornije, to nužnije. Pozadina tog angažmana je borba za javni prostor, gdje samo jednu stvar vidim kao ultimativnu u politici, a to je da je jaka javnost jedina garancija političkog prosperiteta bilo kojeg društva. JOT kao platforma osigurava upravo aktualizaciju te esencije zdravog političkog društva.

SH: Dobro, ali gdje je tu ideološka pozadina? “Javno, otvoreno, transparentno” je danas parola svih stranaka, pa čak i HDZ-a. ( smijeh )

GP: Možemo se baviti ispraznim frazama, a možemo se baviti i suštinom. Recimo, čak je i Lesar svojevremeno uveo frazu PJOT (dodao je posteno) misleći da ce kroz frazu moći dobiti poene. No, ovdje govorimo o pristupu politici. Je li proces donošenja odluka HDZ-a javan? Jel’ možes ti sudjelovati u tom procesu? Možes li u pravom trenutku u pravo vrijeme iznijeti informaciju koja će imati utjecaj na odluku stranke? Ili si samo promatrač često nesuvislih finalnih odluka, njihov objekt? To JOT nije. No, ako hoćemo ući u filozofiju JOTa, meni najbolji članci koje sam pisao o JOTu su Katedrala i Bazar – politički osvrt, te JOT kao ideologija. Radi se o okretanju pile naopako cijelom pristupu politici, gdje mjesta za dogmu više nema, gdje se priča svodi na trajni proces, a ne na preliminarne stavove koje ćemo braniti po cijenu zivota. JOT je politicka filozofija namijenjena za informacijsko doba. Nije nam cilj dominirati sa svojim stavovima, vec prepoznati “slona” ( vidi JOT kao ideologija )

 

gordannaslovna

 

SH: Ako dobro shvaćam, platforma JOT ideologije je vrlo površna, i pomalo djeluje tehnokratski. Nešto kao Zeitgeist i Venus projekti gdje je cilj sasvim jasan i prihvatljiv, ali je metoda vrlo sporna. Lako je reći “ja bi da je sve javno, otvoreni i transparentno”, ali kako to postići? Koji su alati?

GP: Naprotiv, JOT nije cilj, JOT je metoda. Ovdje i sada.

SH: To se može objasniti i onoj razularenoj rulji, predvođenoj sada već bivšim podpredsjednikom Sabora, koja je išla linčovati Mirjanu Rakić? I nemoj mi samo reći da JOT nema cilj!? Dobit ćeš tri kaznena đira do Nordcapa i natrag.

GP: Površno je nešto sto ne dotiče suštinu. Osnovni principi mišljenja i komunikacije s druge strane upravo predstavljaju suštinu samog procesa. Istina je da su to banalni principi, no porazna istina je da današnja politika upravo ne funkcionira zbog njihove negacije. Današnja politika utemeljena je na nizu neupitnih dogmatskih sustava koji počivaju na načelu “mi smo definitivno u pravu, a vas ćemo sada u to uvjeriti”. Perom ili mačem, ali nikada nećemo reci da možda niti mi ne znamo sve i da je možda i na nama da dalje učimo i spoznajemo, ne samo da guramo svoje neupitne istine. JOT ne poznaje tu kategoriju upravo zbog otvorenosti. JOT zna da nova informacija znaci i novu perspektivu, te potencijalno i novi stav o nekom pitanju.Kako to postići? Možda je bolje pitanje, zašto ne biti JOTovac ovdje i sada?

SH: U redu, odustajem. Ovo je odgovor u tvom stilu, od kakvih neprijatelji JOT-a ničice padaju. Zato i jesi legenda. Nego, htio bi da prokomentiramo tvoj impozantan angažman oko nekih političkih projekata; na primjer internetskog kandidata za predsjednika, što se meni dopalo, jer mislim da informatička umreženost kakvu danas imamo u velikoj mjeri može anulirati prednost koju imaju eksponenti krupnog kapitala, odnosno mainstream politika. Što nam nedostaje u svemu tome?

GP: Što nam nedostaje? Jako puno toga.Prvi problem je politička nepismenost. Građani i nakon 25 godina demokracije misle da će im se bolji svijet sam stvoriti. Da je sasvim u redu da budu objekti, a ne subjekti političkog procesa. Vole se samozavaravati da je dovoljno izaći jednom u 4 godine na izbore i da je to to. Ali nije. Politika je proces koji traje neprekidno, gdje se interesi sukobljavaju neprekidno, gdje je potrebna neprekidna prisutnost, te gdje su izbori zapravo samo prolazno vrijeme tih interesa. Ne više od toga. Zaboravljaju građani na jednostavnu istinu. A to je da, ako ne participiraju, odluke donosi netko drugi i začudo ne u interesu njih samih. Upravo licemjerno očekivanje da svijet postoji radi njih i njihovih želja, da su im razna prava bogom dana, upravo potpuna pasivnost i rezultira da politički proces oblikuju oni koji su svjesni takve zablude. Kada kažes krupni kapital, ja bih prije svega rekao politički sudionici, jer ako za primjer pogledamo RH, ima vise skupina koje itekako guraju svoj politicki interes i to vrlo uspješno. A nisu dionici krupnog kapitala. 1% odlučuje jer samo 1% participira. Ne zato sto ima lovu, već zato sto ne očekuje od drugih da obave posao koji je na njima da obave. To je prvi problem. Nakon što osoba shvati da kao pasivni objekt procesa ne može ocekivati nikakva prava, tada je na njoj pitanje: je li joj to u redu ili ipak želi biti subjekt. I tada kreće niz novih pitanja, emotivno puno manje zahtjevnih, ali tek tada se kreće dalje u neobrano grožđe.

 

ponjavićlol

 

SH: Ako dobro razumijem, nepopustljivo se držiš forme i zanemaruješ sadržaj. Kao kad najprije moraš napamet naučiti tablicu množenja, a tek potom primjenjivati. Ali to mi izgleda nekako…hm…romantičarski naivno. Ljudi nisu tabula rasa, gdje su tu etničke, vjerske, kulturološke i ostale razlike? Gdje je sociologija? Ti si jedan od najžešćih zagovornika projekta Živi zid i to je možda najbolji primjer; njihova forma je teoretski u redu – borba da svi imaju ono što bi im u 21. stoljeću trebalo pripadati, ali sadržaj su mediokriteti, redikuli i još dublje unesrećivanje onih za koje se navodno bore. Dakle, rezultat je minus nula. Ili da preformuliram pitanje; Može li očajnička potraga za liderima, samo da bi se zadovoljila forma, dati bilo kakav drugačiji rezultat od ovih koje imamo s Mostom i Živim zidom?

GP: Način razmišljanja je suština cijele priče. Što se tice tabule rase, mene ne interesira odakle je netko krenuo, već kamo idemo. Tko se bavi previše temom odakle je krenuo, neće daleko niti dogurati. Osobno dijelim ljude na one zatvorene i otvorene. One koji razumiju da nisu otok i one koji to ne razumiju. One kojima je prihvatljivo živjeti u nefunkcionalnom društvu i one kojima to nije prihvatljivo. One koji u neistomišljenicima vide bolesno tkivo i one kojima je to normalna pojava pluralnoga društva. Vezano za ŽZ , nisam njihov zagovornik, mada razumijem da svojim agitiranjem za ŽZ netko to moze i tako shvatiti. Za ŽZ sam, naime, agitirao s obzirom na prosvjetiteljski element koji je ugrozio status quo. Koliko mogu trenutno primijetiti, do svog limita su možda prebrzo dosli. Vezano za lidere, kako vidim svijet u informacijsko doba, vidim ga kao mrežu, a mreža funkcionira na drugačijem obliku organiziranja od čvrstih struktura i velikih vođa. Zato mjesta za velike vođe bas niti nema više. Nema mjesta niti za mitove, na kojima je njihov legitimitet utemeljen. Umjesto velikih vođa, ono sto nam treba jeste uvođenje osobne odgovornosti. Umjesto da gledamo druge, krećemo od sebe. I ogoljavamo sve. To je naime pretpostavka prepoznavanja zajedničkog, a zajedničko je temelj političkog društva. Kroz prepoznavanje zajedničkog grade se svi politički dogovori.

SH: Eh, kad smo već kod financiranja, dugujem ti 10 kuna za sponzorstvo. Platit ću prvom prilikom, časna pionirska riječ! Možeš li malo pobliže objasniti to simbolično financiranje, kao i one teze da si plaćen za obilje komentara na mrežama? Pretpostavljam da punu ljudi misli da si trol.

GP: Teza je nešto što treba dokazati, ovo je notorna činjenica. ( smijeh ) Radi se o simboličkom doprinosu. Razlog zašto sam financiran je u prepoznavanju osobne odgovornosti u političkom procesu. Stvar se svodi na logiku koja funkcionira svuda, ali je tabu u politici. Šta god covjek da hoće, ima dvije osnovne opcije. Jedna je da to sam napravi, druga je da plati znalca. Od automehaničara, doktora, frizera, odvjetnika, na dalje. Politika u pozadini ima istu logiku. Politika isto tako treba novac da bi mogla provoditi vlastitu volju. Čisto za primjer, spomenut ću projekt Referendumski ustanak. Po mojim saznanjima, jedina građanska inicijativa koja je željela provesti referendum o općim pitanjima. Inicijativa je završila neslavno. Skupljeno je oko 100 000 potpisa, znaci nije uspjela. No, kako to da ista inicijativa nije uspjela, s pitanjima koja su bila potencijalno i suvisla, za razliku od recimo Markićkine inicijative ili nekih drugih slićnih? Je li možda razlog u tome što je Referendumski ustanak imao budžet od jedva 20 000 kuna, dok je, koliko znam, iza Markićke bilo 4 000 000 kuna, plus značajna podrška medija, establišmenta i tako dalje? S obzirom da sam bio blizak RU, dat ću jedan slikovit primjer. Organizator amater traži volontere da pokrivaju lokacije za potpisivanje. Volonter dođe, dogovor je da drzi štand 4 sata, ali on nakon 2 sata ode jer ima neki drugi posao na umu. Organizator koji počiva isključivo na dobroj volji volontera, kaže hvala lijepa sto si bio i ta dva sata. No, ne možes na takav način skupiti 400 000 potpisa. Ne zato što ljudima pitanja nisu bila interesantna, već zato što je potrebna ozbiljna organizacija koja između ostalog i košta. Na simboličkom pak nivou, ako netko ne može skupiti 200 000 kuna, a želi poništiti pretvorbu i privatizaciju, prilično je neuvjerljiv već u startu. Logika mojih financijera je sljedeća. Ako već oni nisu voljni aktivno participirati u politici kroz ulaganje vremena i angažmana, platit će one koji to jesu, financijski će ih podržati. Samim time, dotične osobe na prilično jednostavan način postaju subjekti političkog procesa kroz financiranje istog. Financiranje utemeljeno na slobodnoj volji i borbi za svoj interes. Bizarna je misao koja objašnjava i današnju situaciju u Hrvatskoj jeste da oni koji doniraju u politicki proces 10 kuna mjesečno, samom tom donacijom učinili su aktivno vise nego velika većina građana. . Pa tako, ako ljudi generlano nisu spremni uložiti niti 10 kuna mjesečno za ljepše sutra, treba li čuditi postojeci rasplet?

 

ponjavićsunce

 

SH: E ovo si, moram priznati, vrlo lijepo objasnio. Dakle, ipak smo na kraju došli do zaključka da nas muči kapitalizam u kojem bez novaca ne možeš uopće ništa značajnije pokrenuti; ne samo da ne možeš probiti čvrste barijere mainstreama, kako lokalnog tako i visokog, nego jednostavno nisi nikome zanimljiv, ljudi imaju svojih egzistencijalnih briga. To ide u paketu. Jedina šansa je da napravimo nešto za 10 kuna, a ti želiš pokazati da je i to ipak moguće, ako sam dobro shvatio?

GP: Novac ima prekrasnu karakteristiku, pogotovo u dekadentnom društvu. Naime, novac ima karakteristiku opće prepoznate vrijednosti. Ne može se hiniti. Čisto za primjer, kada su ljudi čuli da sam i sam plaćen za svoj rad, odjednom je prilično porastao interes za ono čime se bavim. Dok su me samo tapšali po ramenu, bio sam redikul. Čovjek koji umjesto da gradi karijeru, gubi dane baveći se nekakvom poliitkom, a da nikad nije dobio niti plaću vijecnika za svoj posao. A sada sam legenda. Jer osobno prosperiram. Znaci, ipak nisam budala. Na općem svjetovnom nivou izgrađenom na površnim relacijama, novac vrlo kvalitetno naslućuje da se iza nečega krije i nekakva stvarna vrijednost. Sad, je li to kapitalizam ili nije, ne razumijem se u tu terminologiju. Vezano za jedinu šansu, jedina šansa je sudjelovati, biti subjekt, a ne objekt. Način je manje bitan. No važno je da je pristupačan.

SH: Točno. Ovaj naš tip dekadencije popraćen je žestokom deflacijom, odnosno kroničnim i ogromnim nedostatkom novca. U takvim uvjetima je novac jedino mjerilo vrijednosti, a ti i ja luđaci. Možeš li pojasniti tvoju novu inicijativu – Kampanja za pravnu državu?

GP: Inicijativa je nastala zbog potrebe da mi kao javnost konačno definiramo bitne teme, umjesto što mediji stalno plasiraju razne irelevantne pričice bez glave i repa na koje se raja loži tri dana i onda sve zaboravi. Da mi, svjesni građani definiramo bitno i usmjerimo fokus javnosti na to što je bitno. Politička volja, naime, nastaje tek nakon što se artikulira bitno. Dok se mi svađamo oko ćirilice, slova bez značenja u Ustavu i slično, društvo srlja u ambis. U nizu razgovora smo tako došli do zaključka da pitanje uspostave funkcionalne pravne države kontinuirano biva marginalizirano, do mjere da se sama tema često potpuno zaboravlja kao relevantna. A mi ne možemo napraviti korak naprijed niti u zaštiti prava građana, niti u razvoju gospodarstva, niti u zaštiti nacionalnih interesa, dokle god su nam institucije pravne države u kolapsu. I zato smo uzeli tu temu u fokus. Cilj kampanje je da uspostava pravne države postane tema o kojoj će se govoriti, kreirati stavovi i rasprave, gdje će dotična tema postati mjera prihvatljivosti političkih opcija, umjesto što se danas bavimo simbolima bez stvarnog značenja i glasamo za svoje ustaše ili partizane. Presedanom gdje građanstvo umjesto medija počinje nametati u fokus ono sto je bitno, radimo vrlo bitan politički presedan bez kojeg demokratsko društvo niti ne postoji. Dok nam je fokus društvene svijesti otuđen od nas samih, mi smo po definiciji stoka, jer srljamo tamo gdje nas mediji usmjeravaju, umjesto da idemo tamo gdje treba ići. Što bi rekli, ne power to the people, vec prije svega mind to the people. To je naime pretpostavka i za sve ostalo.

SH: U redu, ali zar se kampanja za pravnu državu ne vodi već 25 godina? Jer ova država to nikada nije bila. Dakle, problem je metodološke naravi; stalno ponavljamo isti pokus i očekujemo drugačiji rezultat. E sad dolazi ono bitno, odnosno onaj bitan. A to si ti s novom metodom, zar ne?

GP: Građani su prepustili politiku elitama koje jako dobro brinu za sebe, ali jednako tako slabo za građane. Trebalo je 25 godina da ljudi to spoznaju. Tek zadnjih mjeseci kada razgovaram s ljudima koji nisu iz političkog svijeta cujem ključno “sami smo si krivi”. A to je prvi korak na putu preuzimanja odgovornosti za svoju sudbinu. Ne tako velik za čovjeka, no velik za čovjecanstvo. Tek shvaćanjem da bolje sutra ne pada s marsa, već se za to treba izboriti i to vlastitim doprinosom, mi si možemo vratiti budućnost. Projekt kampanje za pravnu državu, projekt je sukladan toj misli. I zato je moćan.

SH: Moja socijalistička i prokomunistička uvjerenja nalažu mi oprez kod ovakvih formulacija. Iako sam, naravno, svim srcem za slobodno, pluralističko i sekularno građansko društvo. Da pojasnim, “građansko” je u redu ako se radi o množini, ali ako pojedinačno istupamo kao građani zamagljuju se klasne razlike, a to i jest cilj elite. Građani smo i ti i ja i Todorić, i onaj što kopa kontejnere i onaj pripadnik elite s tajnim računom…slažeš li se da je upravo klasna borba najveći tabu našeg društva pa smo, eto, svi građani?

GP: Svijet politike osobno dijelim na subjekte i objekte. Po principu Atene, na građane i idiote. Na one koji sudjeluju u politici i one koji dozvoljavaju samo da se politika bavi njima. Svako osobno bira što ce biti. 99% je svojim izborom odlučilo biti objektom. No, vrijeme je da se i to promijeni. Jer politički sistem u kojem živimo, demokracija, samo sa građanima ima budućnost. Sama priča o klasama gdje se neko bori protiv vladajuće/kapitalističke klase u demokratskom društvu samo je oblik osobnog degradiranja i samoponižavanja iliti autokastracije. Stvarnost pak govori da velika vecina nije spremna dati niti 10 kuna u kreiranje političkih opcija koje bi zastupale njihove interese, a kamoli sudjelovala u političkom procesu. A više manje svatko 10 kuna ima. iliti, problem nije u novcu, problem je u glavi. Kad rijesimo taj problem, priča o klasnoj borbi postat će vrlo vjerovatno bespredmetna.

SH: U redu, onda možemo zaključiti ovaj razgovor s konstatacijom da je svako svoga tela gospodar. Na kraju shvaćam da u tvom ludilu ipak ima sistema, i da možda zaista imamo novog lidera. A poruka koju iščitavam je “pobunite se”. Dakle, nadzaključak možemo svesti na tvoj novi slogan “izađite na ulice i ponesite 10 kuna”?

GP: Preuzmi odgovornost za svoju sudbu. Jer niko drugi nece. Ili u prijevodu, ako ti gori kuća, a vatrogasaca nigdje, ne kukaj, već kreni gasit’.

SH: Gordane, hvala ti što si za Kontraportal odvojio djelić svog dragocjenog vremena. Za kraj te molim da čitateljstvu pošalješ poruku u tri riječi!

GP: Novo doba je!

 

https://gpgale.wordpress.com/2012/01/16/katedrala-i-bazar-politicki-osvrt/

https://www.facebook.com/groups/501037116763880/?__mref=message_bubble

 


Facebook komentari

Slobodan Horvatić

Mene...ako se sete na Dan bezbednosti sete se, ako se ne sete nikom ništa. To je bila moja dužnost da radim. Najveće zadovoljstvo biće mi misao da sam jednog čoveka izveo na pravi put.

Provjeri i ovo

Premijerka Velikog Njega

  Srbija ce ovih dana dobiti prvu ženu premijera, no ni to nije jedino iznenađenje …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

11 − 3 =