Početna / Intervjui / INTERVJU SA ZYGMUNDOM BAUMANOM: BAUK POBUNE

INTERVJU SA ZYGMUNDOM BAUMANOM: BAUK POBUNE

bauman1

 

 

Nestankom «solidnog» društva proizvođača u punom «tekućem» društvu potrošača, «rastopili» su se i pokreti osporavanja, kako to pokazuju «difuzni, konfuzni i dezorijentirani» pokreti indigniranih i Ocupy Wall Street. Analiza jednog od najvećih suvremenih sociologa.

Zygmund Bauman u razgovoru sa Giulianom Battistonom

Gioliano Battiston: U vašim tekstovima često citirate rečenicu Corneliusa Castoriadisa »Ono što ne valja u društvu u kojem živimo jeste što je ono prestalo da se dovodi u pitanje», dok u Search for politics i drugdje pripisujete socijologiji zadatak da dovede u pitanje navodnu vječnost društvenih konstrukata. U svijetu kojeg presjecaju centrifugalni porivi, u kojem nestaju stare koordinate solidnog moderniteta, kako pronaći najpertinentnija pitanja na koja valja najhitnije odgovoriti?

Bauman: Nedavno sam promišljao koliko optužba Castoriadisa uspieva odraziti ono što je pogrešno u društvu u kojem živimo. Čini se da smo postigli upravo krajnju suprotnost: ništa nije izvan sumnje i kritike, čini se da ni jedna institucija ne vrši svoju dužnost na zadovoljavajući način, svaki politički organ je sumnjiv zbog korupcije i nebrige, ismijan ili ga se u potpunosti ignorira. Živimo u vremenu (sličnom «interregnumu» starog Rima), koje je Gramsci nazivao «ad interim» (u međuvreme prim vrev.), periodu koji je nemoguće da se dugo izdrži, odnosno u vrijeme u kojem stari načini po kojima su se odvijale stvari više ne funkcioniraju ili se čine neefikasnim, dok nisu još izmišljeni, a još manje iskušani u praksi, novi instrumenti. Sigurno živimo u periodu promjene koji ne možemo definirati periodom tranzicije, jer tranzicija znači prelazak od «ovdje» prema nekom «tamo», pa iako prilično dobro poznajemo «ovdje», odakle nastojimo pobjeći, nemamo nikakvog pojma o onom «tamo», kamo želimo stići, a da i ne spomenem da bismo tamo mogli biti dovedeni bez naše volje, kako zbog pogrešnih akcija, tako i zbog pomanjkanja aktivnosti. Tapkamo u mraku. Naše me ponašanje potsjeća na Diogenov odgovr, kad su ga pitali zašto uoči invazije Perzijanaca nastavlja da valja svoju bačvu (koja mu je služila kao kuća): «Vidim kako moji sugrađani oštre mačeve, zabrtvljuju prozore, barikadiraju vrata, pa sam odlučio da i ja napravim nešto…». Kako bismo zaustavili prijeteću ekonomsku i političku katastrofu i mi ne činimo ništa efikasnije od zabrtvljivanja prozora i valjanja bačve za zaustavljanje perzijske vojske.
Definirati koji su «socijalni problemi» u koje treba intervenirati može izgledati kao težak zadatak, ali moguć u vremenima kad su naši djedovi razgovarali šta treba učiniti, no oni su tada bili dosta sigurni što će učiniti, naravno država, tada snažna institucija koja je imala sve što je potrebno da nešto učini: imala je moć (znači sposobnost da učini stvari i politiku, sposobnost da odluči koje stvari treba činiti, a koje izbjegavati. Danas međutim sve one moći, koje definiraju naše životne uslove – kao što su financije, investicije kapitala, trgovina, promet i trgovina oružjem, kriminalne mafije, špekulanti – su globalnog, što znači ekstrateritorijalnog karaktera, daleko izvan domašaja svih postojećih političkih organizama; istovremeno politika ostaje tvrdoglavo lokalnom, sabijenom u granice pojedine države. Danas je dakle veliko pitanje, vitalno pitanje: «Tko će učiniti?» u slučaju da moramo odlučiti ono što je potrebno uraditi. Ne treba se dakle čuditi da je prepoznavanje socijalnih problema pa i izbor jednako besmislen i nimalo efikasniji od onog što je činio Diogen kotrljajući bačvu. Stvar nije toliko u činjenici da je naše društvo odbilo da se dovodi u pitanje, koliko da ne postoji društvo koje je u stanju da postavi pitanja i da ih upravi onome tko je pravi naslovnik kome ta pitanja moraju biti upućena. Ne treba nas čuditi da je danas politika «rastopljena» na difuzne, konfuzne i dezorijentirane pokrete indigniranih ili na akcije kao što je Occupy Wall Sreet. Što se tiče tog posljednjeg pokreta u Huffington Postu može se pročitati sljedeće: «Ljudi koji protestiraju čine se zabrinutim za sve, od pohlepnosti corporation do Obame, od kapitalizma do cijena koledža. Izgleda kao uzrok i stvar bez pravog uzroka i razloga stvari i naravno bez leadera. Postoji neporeciva filozofija u temelju svega – ideja da u ovoj zemlji ima stvari koje ne funkcioniraju. I u tome manifestanti ne mogu biti nego u pravu, dapače. Ali protest mora imati specifične i realistične zahtijeve. Treba da postoji jasan problem, kako bi se za njega našlo ostvarivo rješenje. Ako toga nema, čemu vodi sve to? A kad se umore, oni koji protestiraju? Ili će ostati na Wall Streetu sve dok de dobar dio našeg društva na promijeni?» A da se i ne spomene da su manifestanti podijeljeni na mnogobrojne frakcije i da se najviše vremena otimaju oko toga tko će se dokopati mikrofona i utišati razglase ostalih frakcija…

Battiston: Indignacija je u prvom redu plod ekonomsko-financijske krize, čije su posljedice jedan od najhitnijih problema s kojim se treba suočiti. U životima koje si ne možemo dozvoliti vi smatrate da je skorašnji financijski tsunami pokazao da «kapitalizam daje sve od sebe ne onda kad nastoji (ukoliko nastoji) riješiti probleme, već onda kada ih stvara» i da, kako je kazao Kurt Gödel »ne može biti istovremeno i dosljedan i potpun». Smatrate li da je kapitalizam u svojoj nutrini parazitski sistem, ako bih ponovio naslov jedne vaše skorašnje knjige?

 

Zagmund Bauman
Zygmund Bauman

 

Bauman: Prije sto godina Rosa Luxemburg je shvatila tajnu nevjerojatne vještine kapitalizma – sličnoj arapskom Fenikus – da se preporađa, neprestano iz vlastitog pepela; historija kapitalizma označena je grobovima živih organizama čije je životne sokove kapitalizam isisao do njihovog potpunog iscrpljenja. Luxemburgova je ipak smještala gamu živih organizama poredjanih za skori napad parazita u «prekapitalističke ekonomije», čiji je broj bio ograničen i progresivno se smanjivao zbog neprestanog udara imperijalističke ekspanzije. Prilikom svakog narednog posjeta još jedna od «netaknutih zemalja» bila je pretvorena u pašnjak za kapitalističku eksploataciju i postajala je uskoro neprisvojiva za daljnje potrebe kapitalističke reprodukcije. Rezonirajući u tim smjerovima (radi se o sasvim razumljivoj težnji, računajući najviše na teritorijalnu prirodu i ekstenzivnu, umjesto intenzivnu, lateralnu umjesto vertikalnu, kapitalističke ekspanzije kakva je bila prije stotinu godina) Luxeburgova nije mogla uraditi ništa drugo do li anticipirati prirodne granice i moguće trajanje kapitalističkog sistema: kad jednom sve «netaknute zemlje» na globusu budu osvojene i uvučene u kapitalistički ciklus, nepostojanje novih zemalja za eksploataciju najavit će i dovesti na kraju do kolapsa sam sistem. Parazit će umrijeti zbog nestašice organizama koje još nije napao, da bi se njima prehranio. Danas je kapitalizam već postigao globalnu dimenziju, ili je bar vrlo blizu da to postigne, a to je poduhvat koji se Rosi Luxemburg činio prilično dalekom perspektivom. Da li to znači da će se proročanstvo Luxemburgove upravo ostvariti? Ne vjerujem.
Ono što se dogodilo u zadnjih pola stoljeća i nešto više jest da je kapitalizam naučio umjeće, prije nepoznato, da stalno proizvodi nove «netaknute zemlje» umjesto da ograniči svoju gramzljivost na gamu već postojećih zemalja. To novo umjeće – koje je postalo mogućim prelaskom od «društva proizviđača» na «društvo potrošača», te prelaskom susreta kapitala i rada na susret robe i klijenta kao glavnog izvora «dodatne vrijednosti», odnosno profita i akumulacije-sastoji se u prvom redu od progresivne mercifikacije životnih funkcija, u posredovanju tržišta u sukcesivnom zadovoljavanju «potreba», a ta je supstitucija postala volan ekonomije okrenute profitiranju na žaljama, a ne na potrebama ljudi.
Aktualna kriza proizašla je iz iscrpljenja umjetno stvorene «netaknute zemlje», one kulture kreditnih kartica čije je eksploatiranje u glavnoj liniji danas svršeno, a političarima je ostavljeno u zadatak da počiste otpatke ostale nakon banketa bankara; taj zadatak je uklonjen iz kraljevtva bankarske odgovornosti i premješten u kantu za otpatke «političkih problema», prekasno preformuliran od ekonomskog pitanja u pitanje «političke volje» (da citiram kancelarku Merkel). No je dozvoljeno pretpostaviti da se u uredima za planiranje kapitalizma radi iz petnjih žela, kako bi se stvorile nove «netaknute zemlje» koje su osuđene na dosta ograničenu životnu dob, budući da je priroda kapitalizma parazitska. Moglo bi se posumnjati da je Evropska Unija sa svojim apsurdnom i samoubilačkom neusuglašenoću između zajedničke monete i ekonomskih politika i institucija za planiranje državnih bilanci, koje su sve prije nego zajedničke, selekcionirana od strane slobodnih kapitala da postane sljedećom «netaknutom zemljom»; i da je osuđena da bude lišena svojih životnih sokova, lišena moći i sposobnosti, dok se prepuštaju naporima lokalaca – da ih se spasi ili da ih se otrese – odgrisci, koji ostaju iza destruktivne orgije špekulanata monetom ili finacijama .

 

kapitalizam

 

Battiston: Napisali ste da «kreditna kriza» kako tvrdite «nije rezultat bankrota banaka. Upravo suprotno, ona je plod –apsolutno predvidiv – njihovog izvanrednog uspjeha. Uspha u transformiranju većina žena i muškaraca , staraca i mladuća u dužnike». Jedan takav uspjeh povezan je sa preobrazbom modernog društva iz «solidnog» društva prozvođaća u «tekuće»potrošača. O kakvoj se preobrazbi radi i koje su njezine posljedice?

Bauman Posljedice i nepredviđeni kolateralni efekti su brojni i duboki. Rekao bih da su u društvu proizvođača profiti bili generirani susretom kapitala i rada i u izvjesnom smislu kapitalizam je bio faktor kolektivnog negodovanja i otpora koji su pružali eksploatirani. U društvu potrošača profiti su generirani susretom robe i klijent; radi se očito usamljenom činu, koji čini potrošačku ekonomiju industrijom koja promovira lični interes daleko više nego solidarnost i zajedništvo. Osim toga, budući da smo socijalno stvoreni u prvom redu kao potrošači, istrenirani smo da međuljudske veze stvaramo po modelu odnosa potrošača i potrošačkih dobara. To neizbježno dovodi do krhosti i do privremenosti međuljdskih veza i do rasta grozne aveti samoće i isključenja, koji više ne muče živote samo»ekspoloatisanih radnika» i prekarnost tako postaje daleko raširenijim proizvodom no što je to ikada bio «proletarijat». »Okupatori Wall Sreata» mogu biti u pravu kad se predstavljaju kao 99 posto Amerikanaca koji pate zbog grabežljivosti 1%). Osim toga da bi se postiglo rang potrošača svatko od nas mora tretirati samog sebe ili samu sebe kao robu za prodaju: kao i sve ostale robe na tržištu, moramo «stvoriti potrebu za nama samima» reklamirajući vlastite zasluge u neprestanom rivalitetu sa drugima, koji nastoje da nas «preteknu» , što još više pojačava neprestanu fragmentaciju i atomizaciju društva i stavlja prepreke na put zajedničke akcije. Na kraju dolazi očaravanje BDP-om (koji mjeri u prvom redu akcije potrošnje): potrošačko društvo ne poznaje ništa drugo u «rješavanju problema» i općenitije u sučeljavanju sa socijalnim problemima nego poticati «ekonomski rast», beskrajno povećavajući lepinju koju treba dijeliti rezati na kriške, umjesto da pravedno i dijeli na jednake dijelove. Jedna od posljedica je veliki pritisak na izdržljivost planete. Drugi je marginalizacija svih potreba i svih sposobnosti ljudi koje se odnose na «ne pravljene profita», koji se odupiru mercifikaciji i koje nisu vrijedne da ih se kapitalizira. Ukratko, u potrošačkom društvu težimo privatizirati profite i nacionalizirati gubitke.

Battiston Kad je riječ o ekonomskom rastu: «čvrsto» društvo proizvođača baziralo se na uvjerenju da će povećanje snage (proizvodne, vojne, industrijske) dovesti do povećanja sreće i cijelo je XX stoljeće bilo čvrsto uslovljeno idejom – koja je prevladavala i na ljevici- da postoji jednadžba između ekonomskog rasta i društvene pravde, kao da «progres» i «razvoj» mogu automatski da riješe društvene nejednakosti. Kriza može biti prilika da se napusti ideja rasta, koji je sam sebi svrhom, u korist nove političke paradigme, ili još prije, kulturne paradigme, koja bi povezivala pravdu sa postojećim prirodnim granicama?

Bauman Porast nivoa blagostanja prevodi se u porast nivoa potrošnje: na kraju krajeva bogatstvo je vrijednost koja zaslužuje da bude željena sve dok pomaže poboljšanju kvaliteta života , ali «učiniti život boljim» ili samo učiniti ga na neki način manje nezadovoljavajućim znači «konzumirati više» u narječju planetarne kongregacije Crkve ekonomskog rasta. Prema vjeri te fundamentalističke Crkve svi putevi iskupljenja, spasenja i božje milosti kao i svjetovne milosti, kakva je neposredna i vječna sreća, prolaze kroz dućane. Koliko su više natrpane robom police dućana u očekivanju tragača za srećom, toliko je više šuplja zemlja, jedini sadržavalac/davalac sredstava – sirovina i energije – koje su potrebne da se napune dućani: to je istina koju svaki svakcijati dan potvrđuje nauka i koju ipak stalno omalovažavaju; dosta je pomisliti da prema jednom skorašnjem istraživanju tu istinu negira 53 % prostora, koje američka štampa posvećuje pitanju «održivosti» , dok je drugi novinarski sektori zaobilaze ili prećutkuju. Ono što je prošlo s najdubljim, najindiferentnijim i najžalosnijim prećutkivanjem je upozorenje Tima Jacksona iz njegove knjige izašle prije dvije godine, Napredak bez rasta (Edizioni Ambiente 2011), koji je o završetku stoljeća napisao: «naši sinovi i unuci imat će posla sa neprijateljskom klimom, iscrpljenim sirovinama, uništenim habitatom, decimiranim vrstama, oskudnošću hrane, masovnim migracijama i sa gotovo neizbježnim ratom». Naš dug, koji smo učinili i favorizirali ga, vrijedno asistirali, i još ga i poticali putem moći , koju predstavlja potrošnja je «ekološki neodrživ, socijalno problematičan i ekonomski nestabilan». Ali ima još jedna opservacija Jacksona ”da se slediš”, a koja je gotovo univerzalno ignorirana od strane najpopularnijih (i najefikasnijih) komunikacijskih kanala, koja je u najboljem slučaju bila gurnuta na one stranice ili u one sate koji su predviđeni za mučnu egzistenciju propovjednika u pustinji: činjenica je da u društvenom sistemu poput našeg – u kojem jedna petina najbogatijih na svijetu drži 74% godišnjeg prihoda planete, dok se jedna petina najsiromašnijih mora zadovoljiti sa 2% – uobičajeni pokušaj da se opravda neprekidno uništavanje od strane politika koje samo misle na ekonomski rast, plemenitim ciljem da se izliječi siromaštvo, ne može biti ništa drugo do li gola hipokrizija i uvreda zdravom razumu.

U Guardianu od 23 januara 2010 Jeremy Leggett slijedi Jacsonove sugestije i sugerira da trajni napredak (ne osuđen i potpuno samoubilački) mora da se traži izvan «uobičajenih zamki obilja»(i dopustite mi da to dodam: izvan začaranog kruga upotrebe/zloupotrebe/loše upotrebe materijala kao i energije) : u odnosima, u porodicama, u susjedstvu, u zajednici, u smislu života, u zoni koja je javno nazvana konfuznom i zatamnjenom od «zova i poziva za funkcionalnim društvom, koje vrednuje budućnost». S druge strane i sam Jacson polazi od skrušenog dopuštenja, da je dovesti u pitanje ekonomski rast viđeno kao čin «hirovitih ljudi, idealista i revolucionara» i da onaj tko to čini mora (se plašiti) očekivati da bude uvršten u jednu od ove tri nabrojene kategorije od strane apostola drogiranih ideologijom: ili rasti ili krepaj. Knjiga Elinor Olstrom, Governare i beni collettivi- Upravljati kolektivnim dobrima- prev. (Marsiglia 2005) je deset puta starija od Jacsonove knjige, ali u njoj možemo pročitati da uporno branjeno stanovište prema kojem su ljudi skloni po prirodi ponašiati se tako kako bi ostvarili profit u što kraćem roku te slijede princip «svatko za sebe, a bog za sve», ne odgovara pravom stanju stvari. Iz svojih proučavanja ekonomskih aktivnosti niskog stupnja, lokalno aktivnih, Olstrom izvlači prilično drugačiji zaključak: »Ljudi koji žive u zajednici» skloni su donositi zaključke «koji ne gledaju isključivo na profit». U razgovoru koji sam imao sa Eranom Kotenom proteklog marta mjeseca, on je mislio na međukomunalnu poštenu i iskrenu komunikaciju, kad se radi o zajedničkim pašnjacima pod vedrim nebom ili o drugim lukavstvima, koja virtualno ne troše energiju i nisu nagrđena rasipanjem i smatra da to mogu biti vjerojatni odgovori, gotovo instinktivni, izazovima života. Nijedan od tih odgovora nije naročito pogodan za ekonomski rast, ali su svi upravljeni ka održivosti planete i njenih stanovnika. Dakle jeli došlo vrijeme da se upitamo: da li ti oblici života, koje najveći dio nas poznaje iz etnografskih izvještaja poslanih iz preostlih tragova «drevnih prošlih vremena» predstavljaju stvari koje zauvjek pripadaju prošlosti? Ili se možda javlja istina o alternativnoj viziji historije (pa dakle i o alternativnoj interpretaciji napretka) u činjenici, da umjesto stalne i nepovratne jurnjave napred, koja ne predviđa povlačenje, i juri za srećom kroz dućane, da se napokon pokaže, kako je ona samo izuzetna devijacija, unutarnja i neizbježno privremena? Kako se kaže, žiri još nije donio odluku. A vrijeme je da donese pravorijek. Što više bude odugovlačio s odlučivanjem, bit će vjerojatnije da će morati da izjuri iz sale za vijećanje. Zbog ponestajanja hrane.

Giuliano Battiston Procesi globalizacije preraspoređuju institucionalno-politički prostor i dovode u pitanje princip teritorijalnosti kao jedini i najglavniji kriterij političke organizacije i uspostavljanja autoriteta, destabilizirajući na taj način ono što je predstavljalo osnovnu karakteristiku korespondencije između političkog autoriteta, pravnog suvereniteta i nacionalnog teritorija. Mislite li da moramo prerezati ono što politolog Seyla Benhabib definira «gordijskim čvorom, koji povezuje teritorij, njegovo predstavljanje i njegov demokratski glas»? Ili pak, kako drži sama Benhabib, postoji nerazoriva veza između demokratske «self-governance i teritorijalnog predstavništva»? Drugim riječima, zašto ne zamislit novi politički proizvod, manje vezan za teritorijalnu demokraciju u odnosu na Nacionalne države, ali u svakom slučaju demokratski?

Bauman Jürgen Habermas je u svakom slučaju najdosljedniji i najautoritativniji među onima koji se protive skepticizmu oko perspektive prekidanja sadašnje veze teritorijalnosti i nacionalne suverenosti te naglašava kako «demokratski poredak ne predviđa za neophodno mentalnu ukotvljenost u «naciji», shvaćenoj kao pretpolitička zajednica onih što dijele zajedničku sudbinu. Snaga konstitucionalne demokratske države leži upravo u mogućnosti što može ispuniti praznine društvene integracije putem političkog učešća svojih građana.» Kako bi svaki pristalica «nacionalne ideje» oduševljeno priznao, nacija je ranjiva i krhka bez zaštite suverene države (koja osigurava njenu mêmté, njen trajni identitet) isto toliko koliko bi bila država bez nacije, koja opravdava i čini legitimnima zahtjeve za poslušnošću i disciplinom. Nacija i država su blizanci nastali iz iste historijske konstelacije. Jedna bi mogla «prethoditi» drugoj u kratkom razdoblju, dok neizostavno nastoji učiniti to razdoblje što je moguće kraćim, ispunjavajući ga neprestanim naporima da se prioritet zamijeni sa simultanitetom – u naporu da se učine jednakima dva naizgled autonomna partnera. Francukoj državi «prethodile su» provansalske i bretonske države, njemačkoj države bavarske, saksonske i pruske, a ne njemačke. Provansalci i Bretonci teško da bi postali Francuzi, a Bavarci i Prusi Nijemci, da se njihova «reinkarnacija» nije dogodila uz «asistiranje» s potpunim povjerenjem od strane francuske i njemačke države, koje su se na njih odnosile. A ovim želim kazati da, kada se upuštamo u strastvenu debatu o ostvarivosti zajedničkog identiteta etnija koje su vrlo različite, nastojimo preletjeti historijsku činjenicu da je u najvećem dijelu vlastite historije i na najvećem broju kontinenata čovječanstvo uspjelo preživjeti bez pojma «nacije», i još više, bez ikakvog pojma o «državi-naciji». Nacije i nacionalne države su potpuno nove tvorevine i izričito evropske; njihova pojava nije «određena» od nepromjenjivih «historijskih zakona», već od čistog historijskog razvoja; retrospektivno može ih se gledati kao kolateralne ishode, čak neočekivane, očajničkog traganja za prestankom pokolja i razaranja, što su se neprekidno ponavljala u stogodišnjem ratu, jednako okrutnom, koliko i besmislenom, između Reformacije i Kontrareformacije (koja je i sama bila improvizirana reakcija na dotada bezprimjernu «prenapučenost» – čitaj: preobilje ljudi- koju je proizvela «modernizacija» na pomolu i koja se i danas ponavlja u beskonačnim građanskim ratovima između raznih klanova i bandi, što se međusobno bore na zemlji, koja ujedinjuje porodice u stalnoj ekspanziji i «modernizaciji»…). U stvari Vestfalski mir iz 1648 je promovirao «rješenje» određeno da predodredi i dade prednacrt profila, kojeg će kasnije dobiti stvari. To «rješenje» – da se zajedno prikuju politički suverenitet, teritorij i vjera – dao je formulu za budeće nacionalne države: otisak bez kojeg bi njihovo kasnije modeliranje bilo sve prije nego nezamislivo. U formuli «Une foi, un loi, un Roi», nalazili su sadržani koraci koji su izgledali «prirodni», «notorni» i «autoevidentni», to jest da se supstituira «une nation» sa «un foi», ili «natio» sa «religio», u latinskoj verziji «cuius religio eius natio».

 

capitalism1

 

Battiston Ušli smo dakle u eru u kojoj kolabiraju granice političke zajednice, kako je ona bila definirana od strane sistma nacionalne države, u vrijeme tranzicije u kojoj gube centralnost vestfalijanski modeli državnog suvereniteta. Istovremeno, kako smatra američka filozofkinja Nancy Freser, prisustvujemo «denaturalizaciji keynesijansko-vestvalskog okvira socijalnih zahtjeva za društvenom pravdom» i progresivnoj afirmaciji novih pitanja: šta je to pravda, koji oblici nepravde postoje, tko kome treba da odgovora i iz kojih razloga, i tako dalje. Po nekima skorašnji fenomen indigniranih pokazuje definitivni kolaps tradicionalne ideje političke zajednice, teritorijalno određene, sa formalno simetričnim odnosom između onih koji predstavljaju i onih koji bivaju predstavljani. Da li Indignirani daju tijelo i glas potrebi za prefiguriranjem stanovništva prevazilaženjem vestfalskog modela ili su oni efemerni fenomen?

Bauman Thomas L.Friedman u New York Timesu od 2 augusta 2011 piše »Arapsko je proljeće zapalilo početak u cijelom arapskom svijetu narodnih pobuna protiv autokrata. Izraelsko je ljeto dovelo na cestu 250.000 Izraelaca koji su osporavali nepostojanje smještaja i zahtijevali pristupačne cijene i osporavali način na koji jedan kapitalistički oligopol upravlja i vlada njihovom zemljom. Od Atene do Barcelone sve evropske trgove okupirala je mladež koja se ljuti na nezaposlenost i nepravdu povezanu sa velikim raskorakom u prihodima». Ljudi su zauzeli ulice i javne trgove. Već se to bilo dogodilo 1989 na trgu Svetog Venceslava u Pragu i odmah u svim ostalim prijestolnicama u zemljama sovjetskog bloka. A zatim, na iznenadni način, na glavnom trgu Kijeva. Na svim tim mjestima, kao i na drugim, počele su se iskušavati nove manire: nije to više ni marš, ni demonstracija, ni neka početna točka sa krajnjim ciljem. Ne, to je više bila permanentna okupacija, ili zaposjedanje, koje se produžava sve dok ne bude udovoljeno zahtjevima. Ono što je tada bilo eksperiment, nedavno je postalo norma. Ljudi su skloni, da se smjeste na javnim trgovima s jasnom namjerom da se tamo ostane toliko dugo, koliko je potrebno da to postignu ili da im bude kazano da će sigurno biti udovoljeno njihovim zahtjevima. Nose sa sobom šatore i vreće za spavanje kako bi pokazali vlastitu odlučnost. Drugi pak dolaze i odlaze, neprekidno: svakog dana ili svake večeri, ili pak jednom tjedno. Šta rade kad dođu na trg? Slušaju govore, plješću ili zvižde, pokazuju parole ili transparente, galame i pjevaju. Žele da se nešto promijeni. U svakom specifičnom slučaju to «nešto» je različito. I niko nezna da li je to nešto isto to, što misle njegovi bliski susjedi. Za mnoge je sve to daleko od toga da bude jasno. Ali šta god bilo to «nešto» osjećaju da je promjena već počela: ostati danju i noću na trgu Rothschild ili Tahrir, sinkronizirani s golmilom na istoj valnoj dužini emocija, već predstavlja promjenu, promjenu koja se već dogodila i u kojoj su već uživali. Pošto su je prvo isprobali na Facebook i na Twitteru, sad je ona isprobana i na živom mesu. I nije izgubila crte koje je čine toliko dirljivom, kad se prakticira na webu: mogućnost da se uživa u sadašnjosti bez hipoteke za sutrašnjicu, da se uživaju prava bez obaveza. Izvanredan i zarazan osjećaj zajedništva, biti skupa, ne biti više sami. A trebalo je tako malo da se to postigne, samo skinuti jedno «t» i zamijeniti ga jednim «d» iz riječi «solidarity». Solidarnost na zahtjev, solidarnost koja traje koliko traje i zahtjev (i ni minute više). Ta se solidarnost ne sastoji toliko u podjeli izbranog zajedničkog cilja, koliko u tome što on napokon postoji: ja ti i ostatak nas (»nas», ljudi na trgu), ljudi koji imaju ciljeve i čiji život ima nekog značenja. Prije nekoliko tjedana ljudi koji su okupirali Wall Straet poslali su pismo Lech Walensi, legandarnom lideru jednako legandarnog poljskog pokreta Solidarnosć, čuvenom jer je započeo razgradnju sovjetskog imperija, zajedno sa radnicima iz brodogradilišnih škverova, s rudarima i fabričkim radnicima, koji su tvrdoglavo ostajali u svojim fabrikama, rudnicima ili škverovima, sve dok nije bilo udovoljeno njihovim zahtjevima. U tom pismu su mladi s Manhattana podvlačili da su studenti ili sindikalisti, sa najrazličitijim životnim putevima, različitih rasa i političkih ideja, a da ih ujedinjuje samo želja «za vraćenjem američkoj ekonomiji njene moralne čistoće»; oni drže da nemaju nikakvog drugog leadera osim zajedničkog uvjerenja da 99 posto amerikanaca ne može (i nadaju se da neće više htjeti) trpjeti nezajažljivost i gramžljivost 1 posto stanovništva. Autori pisma su tvrdili da je za njih Solidarnosć primjer kako se zidovi i barijere mogu razoriti i ono što je nemoguće može postati mogće. To je primjer, kojeg namjeravaju slijediti. Iste ili slične riječi mogao bi potpisati pokret gomile mladih i manje mladih los Indignadosa iz Madrida, koji se poslije ponovio 15 maja, ali masa, koja je nabujala na trgovima Madrida, kasnije se pojavila u 951 gradu i to u 90 država. Nijedan od tih pokreta nema leadera, svi crpe svoje oduševljene pristalice iz najraznoraznijih tipova života, rasa, religija i političkih polja, i ujedinjuje ih samo odbijanje da se ostavi, da stvari i dalje idu kao i dosada. Svaki od njih ima u glavi neku barijeru ili neki zid koji treba srušiti. Te barijere mogu biti različite od zemlje do zemlje, ali za svaku se smatra da baš ona sprečava put prema boljem obliku društva, gostoljubivijem prema humanosti i manje tolerantnom prema nehumanom postupanju; svaka je barijera viđena kao ona, čije će obaranje značiti kraj patnjama, koje su prouzročile proteste. O obliku koji će poslije dobiti stvari treba se zapitati samo kad sve ostalo bude već učinjeno, kad jednom bude očišćeno mjesto na kojem treba graditi novo i bolje društvo. Kako se engleski veli «preći ćemo most, kad do njega budemo došli…». Kombinirati jedan jedinstveni model rušenja sa neodređenom slikom svijeta, koji treba da nastane dan poslije rušenja, predstavlja snagu ljudi koji su izišli na cestu, ali i njihovu slabost. Imali smo već mnogo dokaza da su pokreti indigniranih svemoćni, kad djeluju kao ekipe za razaranje. Ipak, još nemamo dokaza o njihovoj sposobnosti inžinjera i graditelja. Prije par mjeseci svi smo prisustvovali, zadržavajući dah, divnom spektaklu arapskog proljeća. Ali još uvijek čekamo, možda uzalud, arapsko ljeto. U svakom slučaju dva mladca iz Rhinelanda, Marx i Engels, kad bi sad sjeli da napišu svoj gotovo dvjestogodišnji Manifest mogli bi ga započeti opservacijom da «bauk kruži planetom. Bauk indignacije». Odakle dolazi taj bauk je pitanje o kojem se debatira i svakako je kontroverzno. U svakom slučaju mogao bi se tako pretpostaviti, da je zajednički nazivnik njegovih mnogih izvorišta ponižavajući prdeosjećaj, koji osporava odnosno negira samopoštovanje i dignitet našeg neznanja (nikakav nagovještaj o onom što će se dogoditi) i nemoći (nikakvog načina da se spriječi ono što se događa).

Izvor: noviplamen


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

fifteen − 6 =