Početna / Istaknuto / Istinu se ne može ubiti: Povijesni revizionizam u interesu akumulacije stranog nacionalnog bogatstva

Istinu se ne može ubiti: Povijesni revizionizam u interesu akumulacije stranog nacionalnog bogatstva

reinhard_-gehlen_german_federal_-archive_bundesarchiv
Reinhard Gehlen

Tokom Hladnoratovske ere na međunarodnom planu došlo je do revizije dijela povijesti jer su zapadne kapitalističke velesile angažirale pripadnike i simpatizere fašizma u propagandnom ratu da što više omalovažavanju i ometaju razvoj socijalističkih zemalja. U strahu da se ne proširi brojnost socijalističkih i neovisnih država služili su se taktikom “napada kao najbolje obrane” jer su kod  malih i zavisnih naroda u kolonijama diljem Trećeg Svijeta sve više jačali antikolonijalistički oslobodilački narodni pokreti, vrlo često predvođeni lijevo orijentiranim političkim organizacijama. Nastavile su putem propagandnog rata čuvati ogromne prisvojene resurse koji su nastali kao rezultat povijesnih imperijalističkih pohoda . Također, u to vrijeme, angažirani su i mnogi pripadnici nekadašnjih američkih staljinista koji su prešli na stranu Trockog, da bi potom potpuno otpali od bilo kakvih ideja vezanih uz ideje marksizma te su postali vrlo glasni i žestoki hladnoratovski antikomunistički jurišnici.

Umjesto izručenja ratnih zločinaca po dogovorima Saveznika sa Moskovske i Teheranske konferencije održanih tijekom Drugog svjetskog rata,  politika zapadnih imperija se ponovo okrenula ka proizvodnji antikomunističke histerije. U SAD predvodnik te politike je bio republikanski senator Joseph McCarthy , a u Zapadnoj Njemačkoj ministar vanjskih poslova Walter Hallstein, koji je provodio politiku prekidanja diplomatskih odnosa sa svim državama koje budu priznale socijalističku vladu Istočne Njemačke. Kao posljedica te histerije i raznih podmetanja u Zapadnoj Njemačkoj „demokratski“ je bio zabranjen i rad Komunističke partije Njemačke. Zbog toga što je Jugoslavija priznala Istočnu Njemačku bili su prekinuti i diplomatski odnosi SR Njemačke sa Jugoslavijom iako je Josip Broz Tito javno pred međunarodnom zajednicom negativno ocjenio poslijeratnu blokovsku podjelu Njemačke na Istočnu i Zapadnu zonu odnosno države. Istovremeno, pod pokroviteljstvom CIA-e i obavještajnih služba nekih zapadnih zemalja angažiran je i Hitlerov o šef tajnih službi Reinhard Gehlen, koji je postao šef nove zapadnonjemačke tajne službe BND-a i bio na tom položaju sve do svog umirovljenja 1968. godine.

Pod takvim okolnostima u obavještajnim službama, unatoč denacifikaciji, u administraciju i vojnu komandu SR Njemačke je ušlo dosta ljudi nacističke prošlosti, što je izazvalo proteste u savezničkim zemljama, kod žrtava nacističkog režima na teritoriju Njemačke i u bivšim okupiranim područjima. Uslijed najave zakonskog prijedloga 1965. da se obustave u Njemačkoj sudski progoni ratnih zločinaca, ponovo je došlo u Njemačkoj i svijetu do velikog nezadovoljstva građana, preživjelih žrtava i obitelji ubijenih žrtava nacizma. Desno orijentiranu političku koaliciju CDU , CSU i FDP, koje se pozivaju u svojim programskim smjernicama na kršćanstvo, nije ništa smetalo što šef BND-a Gehlen u svojoj biografiji ima mnogo ružnih mrlja jer je tijekom Drugog svjetskog rata nadgledavajući gotovo sve njemačke vojno-obavještajne operacije u Istočnoj Europi i SSSR-u mnogo toga nakupio da bude osuđen na smrt vješanjem, kao što su bili osuđeni poneki njegovi suborci. Štoviše, preko njega su zapadnonjemački političari ostvarivali sve veći utjecaj na američku politiku prema sovjetskom bloku. Također, malo kasnije austrijskim političarima bilo je sasvim u redu  da istaknu  Kurta Waldheima koji je postao glavni tajnik Ujedinjenih naroda (1972. – 1981.)  i šesti predsjednik Austrije (1986. – 1992.) jer je tijekom Drugog svjetskog rata bio počašćen ustaškom srebrnom medaljom  kralja Zvonimira za hrabrost zbog vojne operacije “Zapadna Bosna” kada je počinjen masakr na Kozari u srpnju 1942., a to je ujedno bilo područje pod nadzorom ustaškog Ureda za kolonizaciju koje je bilo pod upravom svećenika Krunoslava Draganovića, koji je nakon rata, eto, slučajno “zaboravio” na taj detalj Waldheimovog životopisa .

Osim obavještajnih službi , u poslijeratnom zbrinjavanju najodgovornijih za genocid i zločin protiv mira, važnu suradničku ulogu je odradio i Vatikan jer su se razni ostaci nacističke obavještajne službe (Schutzstaffela skraćeno-SS-a) povezali preko raznih „humanitarnih“ ogranaka Malteškog reda (Militare Ordine di Malta) te se tako organizirani prikriveno nastavili boriti protiv zajedničkog „komunističkog neprijatelja“. U stvarnosti najviše su bili motivirani da pristanu surađivati zbog interesa kako da očuvaju i transportiraju ogromni ratni plijen kojeg su uspjeli izvući iz okupiranih područja tijekom rata i u završnim operacijama rata. Ogranci Malteškog reda i povezane crkvene organizacije su omogućile bijeg ratnih zločinaca uglavnom prema Latinskoj Americi jer te organizacije imaju snažne diplomatske veze diljem svijeta. Tim putem, popularno nazvanim –  štakorskim,  upravljala je i mala, ali utjecajna mreža hrvatskih svećenika, članovi Franjevačkog reda. Tako je jedan od istaknutijih ustaško-klerofašističkih ideologa, prijeratni sudionik ustaškog pokreta, savjetnik Ante Pavelića u vezi politike  nasilnog “pokatoličavanja Srba” u NDH i tajnik Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu, već gore spomenuti, svećenik Krunoslav Draganović  organizirao bijeg većine Pavelićeve vlade i oko 30 000 Hrvata čiji su članovi obitelji ili oni sami bili u vezi sa poraženom vojskom Ante Pavelića.  Draganović je organizirao tajni bijeg Ante Pavelića u Argentinu pomoću svojih veza  unutar američkih, engleskih i talijanskih obavještajnh služba. Među bjeguncima je bilo mnogo ratnih zločinaca, a kasnije će taj svećenik svoj trud u sklanjanju najvećih ratnih zločinca i zbrinjavanju pljačkaškog plijena licemjerno opisivati kao “humanitaran “ rad.

Sva nekadašnja  inzistiranja na povratu nacističkog pljačkaškog plijena još i dan danas nisu ostvarena kao i naplata ratne odštete jer onaj tko izgubi rat kojeg je prouzročio, mora snositi i posljedice.  Računaju na zaborav! Da ne bi došlo po njih do najgoreg scenarija tj. do isplate ratnih odšteta pobrinula se na vrijeme antikomunistička blokovska politika zapadnih velesila te su preko svojih tajnih službi osposobljavali , organizirali i materijalno pomagali sve one snage koje će pokretati i eksponirati u prvi plan povijesni revizionizam pomoću kojeg će nastojati minimizirati ekonomsku štetu te broj žrtava fašizma jer se za takvu akciju treba izdvojiti mnogo manje sredstava nego na isplatu ratne odštete. Naravno, bili su ponovo spremni  i na pokretanje novih ratnih sukoba u zemljama kojima duguju i ispriku i materijalnu naknadu da bi na kraju te zemlje ponovo dovele u zavisan položaj jer su na vlast ponovo uspjeli instalirati svoje poslušnike, koji su ponovo sijali međunacinalnu mržnju glumatajući osloboditelje i velike domoljube te su svojim protuekonomskim mjerama i zakonima, lopovlukom i korupcijom uništili gospodarstvo bivših republika SFRJ u korist stranih korporacija, a Vatikan i njegova HKC  su  nagrađeni Vatikanskim ugovorima da bi što revnije plasirali povijesni revizionizam u glave vjernika, od kolijevke, vrtića, škole, vojske, policije, politike, zdravstva pa do groba,  pa će zato i ustaški vikar Alojzije Stepinac uskoro postati svetac po “pravdi” pape Franje koji  tobože ima negativno mišljenje o  kapitalističkom zgrtanju, ali ne i prema kapital-odnosu. On je protiv  jer je stavio simbolički drveni križ oko vrata i svi socijaldemokrati pali u trans kako im se ovaj papa sviđa jer je “ljevičar”, baš poput njih – populist. Pa to  isto pisalo je u svim onim ranijim papinskim enciklikama uoči Prvog i Drugog svjetskog rata da je crkva i protiv kapitalizma, i protiv socijalizma. Pošto su popovi bili protiv kapitalizma i protiv socijalizma, odredili su se prema fašizmu jer su i sami Mussolinijevi fašisti i Hitlerovi nacionalsocijalisti iznosili jednaki stav, onda je Vatikanu danas sasvim “normalno” blagosloviti ratne zločince jer je očito da su u praksi  za Svetu Stolicu fašizam i nacizam bili sveti politički pokreti, iako se teorijski ograđuju – samo formalno.

Zbog ogromnog financijskog duga koji bi nastao otplatom ratnih reparacija i prouzročio veće poreze u zemljama predvodnicama poraženih sila Osovine te manju ekonomsku konkurentnost na međunarodnom tržištu, velika većina neoptuženih nacističkih ratnih zločinaca su prilično mirno, lagodno i u blagostanju  živjeli u „pravednoj“ i „demokratskoj“ Austriji, Njemačkoj, Argentini, Australiji, Sjedinjenim Državama, Švicarskoj, Kanadi i dr. da bi ih tako ucjenjive obavještajne službe mogle u svakom trenutku angažirati da raznim taktikama djelovanja razvijaju povijesni revizionizam i kreiraju onu prastaru osvajačku politiku Rimskog Carstva – zavadi pa vladaj, i to upravo u onim zemljama koje su već jednom ratom opustošili.

Ljudski i materijalni gubici tijekom Drugog svjetskog rata (1941-1945) su bili ogromni, ali su našim „domoljubnim“ političarima i „intelektualnoj“ državnotvornoj eliti, ti gubici su postala „daleka prošlost“ , ali zato bleiburška “tragedija”  –  to nije, te uporno zanemaruju činjenicu da je Njemačka poslije završetka rata trebala platiti odštetu u iznosu od 36 milijardi američkih dolara, također, i Italija u iznosu od 10 milijardi . I tako su s vremenom, pomoću domaćih častohlepnih „osloboditelja“ od socijalizma, koje su potkupili mrvicama vlasti, statusa ili sa pokojim isplaćenim honorarčićima, sve one Konvencije UN-a koje su potpisivale većina država čitavog svijeta, da su genocid i ropstvo zločini koji po međunarodnom pravu ne zastarijevaju, bile izigrane i prepuštene zaboravu. Ali to neće otići u zaborav jer istinu se ne može ubiti!

Mnogi naši preprogramirani i častohlepni “demografi i povjesničari” sa područja bivše Jugoslavije su tobože „zaboravljali“ činjenicu, recimo primjera radi: u zamjenu za ponuđenom  karijerističkom foteljom u UN-u,  da su najbogatije one nacije koje su u prošlosti prve akumulirale nacionalno bogatstvo na štetu onih porobljenih naroda prema kojima su se odnosili bez ikakve milosti te ih nemilosrdno eksploatirale tijekom razdoblja kolonijalizma i svih dosadašnjih imperijalističkih osvajačkih ratova. Pošto  nismo nikada u povijesti bili osvajači Afrike, Amerike i Azije itd, naravno da nismo postali tzv. „povijesni vodeći narodi“ jer se prvobitan kapital, ni na nacionalnoj razini, ne može akumulirati poštenim radom. On se akumulira ubojstvom, pljačkom i prevarom. Naša povijest „oslobođenja“ tj. razvlaštenja slobodnog samoupravnog proizvođača te njegova “pretvorba” u najamnog radnika je zapisana u novoprolivenoj krvi i bratoubilačkim ratovima devedesetih godina zahvaljujući iskrivljenoj i samohvalisavoj društvenoj “svijesti” da se Drugi svjetski rat završio i da je tada pravda pobijedila.
vojni_logor_wondoga_australia
Osim neizručivanja i skrivanja nacističkih ratnih zločinaca zapadne obavještajne službe su osmislile i niz drugih metoda razvijanja povijesnog revizionizma i omalovažavanja našeg bivšeg društvenog sistema. Krenule su instrumentalizirati dio ekonomske emigracije. Osim što je naša zemlja bila ratom opustošena, a Maršalovim planom su se obnavljale zemlje “gubitnice”,  jedan dio našeg stanovništva, oko pedesetih godina XX st., zbog ekonomskih neprilika krenuo u emigraciju. Najintenzivnija ekonomska emigracija bila je u tada usmjerena prema slabije naseljenom Australijom,  koja se odvijala putem europskih legalnih ureda za useljenje. Emigranti su u pravilu bili pod nadzorom obavještajnih službi koje su nadzor vršile pomoću osvjedočenih nacističkih i fašističkih kolaboracionista iz drugoga svjetskog rata. Iako je većina iseljenika imala sasvim poštene namjere, uglavnom planove ekonomske prirode, bila je pod kontrolom ne samo od strane obavještajnih službi, koje su iz sasvim razumljivih razloga bile u sprezi s političkim izbjeglicama, već i samih ekstremista, koji su sa starim, ali i novim emigrantima imali sasvim određene i unaprijed isplanirane namjere.

Uz razne vjerske institucije i karitativne udruge u Europi, jedan od najznačajnijih punktova za regrutiranje i konstituiranje jugoslavenske fašističke emigracije i njihovih organizacija bili su i tzv. izbjeglički logori. Postojale su tri vrste izbjegličkih logora: karantenski, tranzitni i azilski. U Europi kao jedan od primjera gdje su regrutirane osobe u vojne svrhe iz redova emigranata bio je veliki vojni logor u SR Njemačkoj u Kaiserslauternu, koji je pripadao snagama NATO saveza. U njemu su se godinama pripremali komandosi za gerilsko ratovanje. Nakon vojne obuke  jedni su bili slani npr. u Vijetnam, a drugi su nastavili školovanje za druge dugoročnije ciljeve. U tom logoru emigranti su bili razmješteni po nacionalnostima u zasebnim barakama, a oznaka nacionalnosti bila je na vratima svake barake. Svi emigranti koji bi dospjeli u neki od tih logora, kojih je bilo i po ostalim državama članicama NATO saveza, po pravilu bi prošli kroz vrlo razrađen sistem obavještajne obrade. Procedura prihvaćanja emigranata svugdje je bila ista. Emigrante koje privode policajci ili vojne patrole, ili se sami prijavljuju, dovode u zatvor ili logor gdje ih podvrgavaju mučnom i temeljitom ispitivanju.

U to vrijeme kada se zbog nereguliranih međunarodnih odnosa Jugoslavije s pojedinim zemljama još se nije olako dobivala putovnica ili viza za neku drugu državu, ili kad su postojale druge prepreke za odlazak u inozemstvo, neki pojedinci su ilegalno bježali preko granice. Prebjeg im je bio olakšan ako su se deklarirali kao politički protivnici sistema u Jugoslaviji pa su neusporedivo brže dobivali status izbjeglice, a usporedo s tim i politički azil. Zbog te povoljnosti mnogi ekonomski emigranti ili kriminalci u bijegu su davali takve lažne iskaze.
obuka_ustasa_vojni_logor_wondoga_australia
Osim zbrinjavanja fašističke emigracije i pomoći u organiziranju njihovih terorističkih bandi u smislu vojne obuke i tajnom dostavljanju oružja, municije i eksploziva, u modi su bili i politički spisi razočaranih komunista socijalističkih država koji su se vješto mogli koristiti u antikomunističke propagandne. Zapad je zloupotrebljavao i načelo tolerancije koje je, između ostalog, postalo postupno sve više dio jugoslavenske svakodnevice u kojoj se često i sama antikomunistička propaganda izbačenih disidenata iz Saveza komunista objavljivala te se takva slobodna publikacija tumačila ili analizirala kao neki, tobože, vizionarski „doprinos društvenim znanostima“. Naravno, pri tom „znanstvenom doprinosu“, koji se trebao sa „žarom istraživati “ , nisu uslijedile pravovremene javne rasprave jer za demontažu neistina ili poluistina treba potrošiti mnogo duže vrijeme rada, posjedovati mnogo znanja , a pogotovo volje u smislu socijalističkog revolucionarnog duha koji je često bio buntovnički odglumljen te bi naglo hlapio nakon osvajanja neke službice u nekoj od državnih institucija jer je biračima i u socijalističkoj demokraciji i delegatskom izbornom modelu teško bilo uočavati razlike između revolucionara od populističkih buntovnika – karijerista.

Pored razvijanja te vrste tolerancije  i u socijalističkim zemljama se stvarao neki oblik histerije koju najbolje možemo ilustrirati poput Sindroma balkanskog špijuna. Pojava tog Sindroma još je učinkovitije ostvarivala ona tmurna proročanstva Saveza komunista iz 50.-tih godina da će se oko nekih smijenjenih i isključenih članova Saveza komunista okupiti sve snage koje su protiv socijalizma, međutim, to se dogodilo mnogo kasnije, ali se usvajala sve više tzv. politika nezamjeranja u redovima duštveno-političkih organizacija. Zbog osjećaja nesigurnosti da javnost pokretača javne rasprave ocjeni kao još jednog „oboljelog“ od sindroma Balkanskog špijuna razvijala se politika nezamjeranja i tako su izostajale pravovremene i konkretne kritike kada se zaista trebalo zabrinuti i argumentima i činjenicama zašutkati one kojima je želja za politikantskim populizmom bila ispred društvenog interesa .

Na Zapadu su godinama taj, nazovimo ga konkretnije, izbačen partijski otpad, dočekivali širokih ruku i rado su se objavljivali njihovi tekstovi te im se nerijetko isplaćivao pristojan honorar za pokoji objavljeni tekst. Strani mediji su taj običaj pomaganja partijskog otpada tumačili kao „humanitarne akcije“,„solidarnost“ , „borbu protiv cenzure“ , „borba za demokraciju, vjerske, političke slobode“ i sl. patetična cmoljakanja . Međutim, upravo je to obraćanje stranim medijima disidentima ugrožavalo slobodu i uvećavao subjektivni osjećaj nesigurnosti. To lažno zapadnjačko dušobrižništvo je bila samo predstava za njihovu domaću javnost koju je trebalo udaljiti od bilo kakvih progresivnih lijevih ideja jer su često u svojim dopisništvima na originalne tekstove disidenata, bez njihovog znanja, dopisivani naknadno dijelovi tekstova iz razloga da se izazove što oštrija reakcija kod predstavnika vlasti socijalističkih država. Zbog te podmukle igre koje često ni sami disidenti nisu bili svjesni, obično im je ta medijska osvetnička eksponiranost u stranim medijima samo škodila jer ih je takvo naivno izletavanje u strane medije znalo otjerati u istražni zatvor gdje su morali objašnjavati putem sudskih procesa da je tekst prerađen, krivo preveden i interpretiran i slično . Naravno, nakon umjetnog raspada socijalističkih država odnosno uređenja putem manipulacije da državni puč nije državni puč, disidentima je bilo prilično teško priznati neku vrstu izdajničke uloge i da su ih upravo strane vlade i njihovi mediji najviše izigrali . Dakle, nisu željeli ostaviti dojam da su bili prilično naivni već su nastavili i dalje revno pametovati i blatiti sve tekovine socijalističke revolucije jer su oni takva vrsta društvenih aktivista kojima je politički populizam i karijerizam  osnovna karakteristika djelovanja. Zbog toga su mnoge izjave disidenata kontradiktorne jer je teško uljepšavati izdajničku i plaćeničku ulogu na koju su pristali svojom voljom ili postupno nametnutom sugestijom.

Međutim, panično zatvaranje partijskih disidenata od strane socijalističkih vlasti je bilo samo dolijevanje ulja na vatru jer da je bilo pameti, jer povijesnog iskustva kao prvi pioniri koji su krenuli stvarati socijalističku demokraciju, svakako, još nisu mogli imati, trebali su dopustiti disidentima da održavaju svoje seanse ne obraćajući pažnju na njih jer se većina njihovih izjava ili pisanog teksta ionako se nisu mogli čitati u domaćem tisku vodećih izdavačkih kuća, a medijska halabuka koja je dizana povodom svakog njihovog istupa, samo je išla na ruku vanjskom neprijatelju socijalizma, čiji su instrumenti postali.

Dakle, obavještajne službe zapadnih zemalja oslanjajući se na istupe isključenih članova iz redova Saveza komunista (“partijskog otpada”)  i na najveći povijesni šljam iz redova ratnih zločinaca su krišom potpomagale odnosno tolerirale i fašističku, i  antikomunističku propagandu , pa tako i ustašku , sa ciljem da pokrenu reviziju Narodnooslobodilačke borbe te negiranje njenog antifašističkog karaktera. Željeli su i žele Narodnooslobodilački rat prikazati kao građanski rat borbe komunista za vlast. U toj propagandi se isticala suradnja kvislinga sa silama Osovine , ali kao jedina alternativa i privremena taktička borba protiv „komunističke opasnosti“. Išlo se i ide tako daleko da proglašenje tzv. Nezavisne Države Hrvatske prikazuje kao državni projekt koji je bio u interesu hrvatskog naroda i povijesne težnje za stvaranjem samostalne države. Pri tome se izbjegavala i izbjegava uporno činjenica da su NDH-u proglasili okupatori, a ne hrvatski narod putem plebiscita. Jednako tako nastoje u Srbiji prikriti izdajničku ulogu Draže Mihailovića.

“Dakle, u tom kontekstu polarizacije antagonističkih blokova, vođen je i tzv. psihološki rat protiv Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i oko kapitulacije oružanih snaga i struktura vlasti NDH-e, svibnja 1945. i stvaranje – mita o bleiburškoj tragediji, koja se ističe kao masakr hrvatskog naroda, a zanemaruje se činjenica da je riječ o mahom zarobljenim vojnim jedinicama, počiniteljima fašističkih nedjela.

Tuđmanovo „pomirenje ustaša i partizana“ je međunarodni projekt sa ciljem dovođenja članova ustaškog pokreta na čelne pozicije države i svih onih koji podržavaju ustaški pokret da pomognu razvoj povijesnog revizionizma na tlu maše domovine. Tuđman je već 1993. imenovao za veleposlanika RH u Argentini Ivu Rojnicu . Mandat Rojnice je trajao kratko od rujna 1993. do siječnja 1994. jer je ipak međunarodna antifašistička zajednica reagirala i osudila taj čin. Rojnica je izjavljivao za argentinski tisak “Sve što sam učinio u 1941., učinio bih opet.”
Drugi bivši ustaški dužnosnik koji je bio nominiran iste godine od strane Tuđmana je bio Vinko Nikolić. Vinko Nikolić, ideolog i urednik ustaške publikacije “Hrvatska revija” u emigraciji, u svojoj drugoj knjizi, 1963., govori “da je nakon povlačenja s Bleiburškog polja pronađeno 40 mrtvih tjelesa”, da bi dolaskom Tuđmana na vlast, bio imenovan za sabornika, pa je euforično korigirao svoje ranije stavove te krenuo plasirati brojku od čak i 600.000 žrtava, što se prema tadašnjim podacima podudaralo s brojem ubijenih Srba u logoru smrti u Jasenovcu. Očito je da se nastoji smanjiti broj žrtava fašizma, da se nastoji izjednačiti ratne zločine ustaša sa oslobodilačkom borbom pod vodstvom komunista te ih okriviti da su ubijali ne samo hrvatske “vitezove ustaše”, nego i vršili genocid nad hrvatskim građanima-civilima.”

Tako je stvoren mit o zločinačkoj ulozi Narodnooslobodilačke vojske odnosno komunista i zaboravljena naplata ratne odštete!
dokumenti_o_protunarodnom_radu_i_zlocinima_jednog_dijela_katolickog_klera


Facebook komentari

Vesna Nikolić

Provjeri i ovo

Vrijeme svirke je isteklo, valja sviralu za pas zadjenuti

  Eto Ivica Todorić je svoju “svirku” dugu koliko i samostalna hrvatska država konačno završio …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

twelve − 3 =