Početna / Kolumne / Protiv struje / Istjerivanje antifašizma iz Hrvata i Hrvatske

Istjerivanje antifašizma iz Hrvata i Hrvatske

Istjerivanje antifašizma iz Hrvata i Hrvatske

Pratim sva ova prenemaganja oko izgona antifašizma iz hrvatske stvarnosti i svakodnevnice, ta svakom politički iole pismenom je jasno da se tu ne radi o izmještanju Titove biste iz njegove vile na Pantovčaku, već o distanciranju od antifašizma i proglašenjem tog civilizacijskog dosega i svjetonazornog principa zločinačkim.

Zato je predsjednica RH, inače osoba bez ikakvog ideološkog opredjeljenja i vlastitog stava o bilo čemu, jasno je da ona misli Kramarkovom glavom, takvim žarom i nasrnula na Tita, jer ne možeš se efikasno boriti protiv antifašizma ostavljajući njegov simbol „na životu“.

O kakvom je „domoljubnom“ i „demokraciji odanom“ činu riječ, najbolje pokazuju odobravanje i podrška koje tom činu dolaze sa strane najgore i najreakcionarnije fukare na hrvatskoj političkoj i javnoj sceni.

Naime, Hrvatska je, uglavnom svojom voljom, u jugoslavenskoj zajednici naroda i država (Kraljevini SHS, kasnije preimenovanoj u Kraljevinu Jugoslaviju i novoj, Titovoj, Jugoslaviji) provela 70 godina. Razmatrajući sve okolnosti u kontekstu vremena kad se što događalo, oba izbora, ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom 1918., kao i udruživanje, prethodno voljom antifašista uspostavljene  FD Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, u „novu“ Jugoslaviju, bili su za hrvatski narod i njegovu državu najbolje rješenje.

Kraljevina Jugoslavija radi toga jer je bila najbolja zaštita od talijanskih presizanja za hrvatskom obalom i otocima, što potonjoj pozivanjem na Londonski ugovor i ne bi predstavljalo veliki problem, a Hrvatska je u tome vojno spriječiti ne bi mogla, a Titova Jugoslavija je bila jamac hrvatske opstojnosti kao članice antifašističke koalicije sila pobjednica nad fašizmom.

Kako se prema uvriježenim definicijama demokracije niti za jedan od oba režima, kako za onaj u Kraljevini Jugoslaviji, tako i za onaj u SFRJ, ne može reći da su bili demokratski, znači li to da bi se Hrvatska trebala odreći 70 godina svoje povijesti?

Ili bar pljuvati po tom periodu?

Jer kao što se samoupravljanje s njegovim delegatskim sustavom baš ne može jednoznačno proglasiti totalitarizmom, tako se ni višestranačje u Tuđmanovoj režiji ne može jednoznačno proglasiti demokratskim.

Izgonom antifašizma iz Predsjedničkih dvora širom su otvorena vrata preimenovanju Trga maršala Tita, koje je već započelo pomicanjem tramvajskih stanica za koji metar, ali i ustaštvu u Karamarkovoj režiji u njegovom pohodu na vlast.

Moglo bi to značiti i obavljanje predradnji za uklanjanje i samog spomena antifašizma iz izvorišnih osnova ustava RH, a potom možda i za noveliranje Kaznenog zakona na način kako to predlaže predsjednik ŽSZ, Ivan Turudić, a što bih ja volio da se dogodi, pa ja kažem da je u RH vođen građanski rat, Turudija mi opali 5 godina zatvora, ja tužim Turudiju (RH) Evropskom sudu, a kao dokaz predočim samo u svijetu važeće definicije građanskog rata. I zatražim debelu odštetu!

I sve se to radi usprkos činjenicama koje nedvojbeno kažu da nije bilo antifašističke borbe, a zna se tko ju je pokrenuo, bio joj na čelu i doveo do pobjedonosnog završetka, uspostavivši pritom FD Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, Hrvatske kao države ne bi bilo.

I kako se može promovirati fašizam (ustaštvo kao njegova hrvatska inačica) i odricati od antifašizma uz istodobno zaklinjanje u EU, koja je kao svoj dan odredila 09. 05., Dan pobjede nad fašizmom?

Radeći protiv ugleda vlastite države, a i predsjednica RH i predsjednik HDZ-a rade upravo to, pozivajući se pritom na Franju Tuđmana, koji se je uvijek, pa makar samo da očuva nekakav privid, pozivao i na svoj i na hrvatski antifašizam, ali i na Tita, kao simbol antifašističke borbe na području bivše Jugoslavije, ali i kao čovjeka, nesporno Hrvata, jednog od najznačajnijih svjetskih političara 20. stoljeća.

Čudi me nikakvo ili vrlo mlako reagiranje iz redova vladajućih, ali i od drugih političara, znanstvenika, drugih značajnih ličnosti s hrvatske javne i društvene scene, pogotovo onih koji za sebe tvrde da su lijevo orijentirani, da nisu energično digli svoj glas protiv „pužućeg fašizma“, jer, kao što rekoh, ne radi se tu o pukom izmještanju Titove biste iz vile na Pantovčaku, tu se radi o otvorenom koketiranju s ustaštvom.

Jedini koji su po meni reagirali na pravi način su antifašisti okupljeni oko SABAFA, koji su čak odbili i pokroviteljstvo predsjednice RH pri obilježavanjima značajnih datuma vezanih za antifašizam i antifašističku borbu u RH. Moje je osobno mišljenje da ta obilježavanja trebaju organizirati antifašisti i na njih više ne pozivati nikoga iz struktura aktualnih vlasti, jer je očito da ti datumi nikome od tog društva ništa ne znače, što dokazuju i svojim ne reagiranjem na u krajnjoj liniji nepoštivanje ustava RH u čijim je izvorišnim osnovama.

Pa neka se samo prisjete lupetanja bivšeg predsjednika koji je tim povodima uvijek slavio i „antifašizam“ hrvatskih branitelja, dakle onih koji su, koji svjesno, koji nesvjesno, u Hrvatskoj proveli fašističku kontrarevoluciju nazivajući to stvaranjem države.

Istinskim antifašistima takvi „antifašisti“ ne trebaju.

 

 

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Deveti krug (za trg) pakla

  U subotu 06. 05. 2017. se sve ono „slobodarsko“ i „napredno“ što Zagreb ima …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

five + 7 =