Početna / Kolumne / Dok Čekaš Sabah / Izraelski izbori

Izraelski izbori

netanjahu
Piše: Abdel Kader

Prijevremeni izbori zakazani su u Izraelu za 17. ožujka ove godine. Do raspisivanja prijevremenih izbora došlo je nakon što su političari izraelskog parlamenta, Knesseta, donijeli odluku o raspuštanju Parlamenta nakon što je koalicijska vlast sadašnjeg premijera Benjamina ”Bibija” Netanyahua počela pucati po šavovima – Netanyahu je otpustio dva ključna ministra optuživši ih za pokušaj puča (što je za sobom povuklo ostavke još četvorice ministara) i otvorio put za prijevremene izbore koji će skupo koštati porezne obveznike. Izraelska politička situacija jesu kontinuirana kriza, drugorazredni i trećerazredni političari podijeljeni u dva tabora (oni koji žele mir i oni koji ga koče) i nepostojanje zajedničkih projekata i programa, a prijevremeni izbori postali su uobičajena stvar.

Knesset broji ukupno 120 zastupničkih mjesta, a birači ne glasaju za pojedinačne zastupnike, već zatvorene stranačke liste kandidata. Tradicionalno najveće stranke teško da će same sastaviti vladu, jer je za samostalno formiranje vlade potrebno osvojiti najmanje 61 zastupničko mjesto, što se do sada nikad nije dogodilo – rekord u broju osvojenih zastupničkih mjesta drži partija Alignment, prethodnica Laburističke stranke, koja je na izborima 1969. godine osvojila 56 mjesta.

Izraelski političari dobro su se pripremili za izbore i bacili na ono što im odlično ide – eksploatiranje straha i mržnje, tj. izmišljanje novih strahova jednom kad za stare više ne postoji razlog. Iako je ova praksa univerzalna, u Izraelu, zemlji u kojoj cionizam političkih stranaka ne može živjeti bez anti-semitizma, je naročito uzela maha. Propaganda je uglavnom političko zrcalo države – ono reflektira strahove, očekivanja i predrasude društva koje u njoj živi.

[youtube http://www.youtube.com/watch?v=qhbyRb8fu44]

Tako su, na tragu nezaboravnog i mjesecima poslije ismijavanog Netanyahuovog nastupa pred UN-om kada je pomoću slavne nacrtane bombe pokušao upozoriti na iransku nuklearnu opasnost, krenule i slične video kampanje u kojima je Europa oslikana kao bogati Herr Stürmer koji baca eure pred ”ze Jew”-a koji smatra kako je jedini put do mirne koegzistencije s Palestincima okončanje okupacije i blokade, te mu zauzvrat pruža informacije o IDF-u i izraelskoj represiji nad Palestincima. Poruka videa jest ta da Europa nije prijatelj, njoj nije za vjerovati jer ona samo uspješno kamuflira svoju mržnju prema Židovima. ”Hitleriziranje” Europe pomogla je činjenica da sve više europskih zemalja priznaje Palestinu, te nedavna odluka o micanju Hamasa s popisa terorističkih organizacija. Hamasa kojeg slični video uratci izraelske desnice izjednačavaju s ISIL-om i obrnuto, ISIL s Hamasom. Radikalna i sumanuta propaganda čak i ako je u pitanju izraelska hasbara.

Netanyahu je svoj neukus u manipuliranju i eksploatiranju ljudske tragedije demonstrirao i nakon ubojstava novinara Charlie Hebdoa u Parizu kad se, sam od sebe, nametnuo kao zaštitnik cijele židovske populacije pozvavši Židove da potraže sigurno utočište iz Europe u Izraelu. Smješno, jer on nije ni predstavnik većine izraelskih Židova, a kamoli svih Židova u svijetu. Smješno – svima osim uvrijeđenim vlastima europskih zemalja u kojima živi i radi više od milijun Židova – jer je u posljednjih 30 godina iz Izraela emigriralo milijun Izraelaca (proces koji se u hebrejskoj terminologiji naziva ”Yerida” i često ima pogrdno značenje) i to uglavnom iz razloga što se NE osjećaju sigurno, već ugroženo i izdano od strane političkih lidera. Iz istih razloga je i broj židovskih useljenika sa Zapada u kontinuiranom padu – za njih Izrael više nije slobodna i demokratska država kakva im je nekad obećavana ili kakvom su je smatrali. Oni su svjesni diskriminacije i korupcije, te ne žele prihvatiti okupaciju i stalnu ratnu prijetnju kao način života. Smješno jer, ako je Izrael zaista sigurna država za njih, onda su prijetnje i strahovi kojima se političari razbacuju laži teatralnih proporcija – no, ukoliko je Izrael zaista ugrožen od strane terorista i okružen neprijateljski nastrojenim susjedima… pa onda nije siguran! Unatoč tome, Izrael je maksimalno ubrzao daljnju gradnju naselja na okupiranim palestinskim teritorijima.

S druge strane, arapske stranke su konačno odlučile izaći na izbore na zajedničkoj listi. Ujedinjena arapska lista, Hadash, Ta’al, Balad i Islamski pokret u Izraelu ujedinile su se i poručile kako ”Židovi i Arapi moraju zajedno ustati protiv vala mržnje i rasizma”, što je izraelski ministar vanjskih poslova, Avigdor Lieberman preveo na slijedeći način: ujedinjene arapske stranke više ne skrivaju ono što su do sad skrivale – postalo je jasno kako nije bitno jeste li sekularist, islamist ili džihadist jer svi oni imaju isti cilj: uništenje židovske države. Bez obzira na sve, arapske stranke imaju razloga zadržati nadu u ove izbore jer imaju potencijala i moglo bi se dogoditi da postanu ”blocking block”, tj. da spriječe Netanyahua od kreiranja buduće vlasti. Osim toga, ostvarile su uspjeh i unatoč tome što je izraelski Knesset odlučio podići prag osvojenih glasova za kandidaturu za izbore s 2% na 3,25%. Ovo je bio povod za šale na račun Liebermana koji je u arapskim medijima prikazan zabrinutog lica jer je ujedinio Arape na zajedničkoj listi umjesto da ih izbaci iz Knesseta.

Naravno, uspjeh arapskih stranaka ovisi o izlaznosti arapskih glasača u Izraelu na izbore – što pak ne pruža optimističnu sliku budući da je njihov broj već godinama u padu. Od gotovo 90-postotne izlaznosti 1955. godine (što je nadmašilo prosjek populacije), do samo 53% na posljednjim izborima, Arapi gube vjeru u smisao izbora – kombinacijom osjećaja frustracije i bespomoćnosti jer ne žele biti samo mala karika u izbornom lancu, već žele drastične promjene, za koje ne vjeruju da ih je moguće postići, pogotovo uz izraelska nastojanja da marginalizira arapske predstavnike u Knessetu (osjećaj nepovjerenja u izraelske institucije). I sami arapski političari smatraju kako Izrael nastoji održati što manji broj arapskih predstavnika u parlamentu (ali da taj broj svejedno postoji), samo kako bi se stvorio privid demokracije u državi.

Za sada ankete pokazuju kako tzv. Cionistički blok (koalicija Laburista i Hatnuah) i Netanyahuov Likud dijele vodstvo – rezultati variraju između 22 i 25 posto podrške građana, dok su iza njih Židovski dom i Ujedinjena arapska lista. Vrlo je izgledno kako niti jedna od 11 političkih partija neće osvojiti potrebnu većinu, već će vlada ostati koalicijskog karaktera.

Očekivati budućnost od političara koji šire rasističku propagandu i čije je rješenje izraelsko-palestinskog konflikta uspostava apartheida je jednostavno deluziono, i dovesti će Izrael korak bliže samouništenju, no razum i logika teško opstaju u kaosu od propagande i paranoje te stoga, kako tvrdi Amos Harel: ”Samo jedan teroristički napad ili jedna raketa ispaljena na Jeruzalem mogu odrediti novog budućeg premijera”.

Facebook komentari

Abdel Kader

I'm standing at the gates of the west I burn money at the lights of the sign

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

17 + fifteen =