Početna / Istaknuto / Javno, jasno i otvoreno prokazano licemjerje aktualnih hrvatskih vlasti

Javno, jasno i otvoreno prokazano licemjerje aktualnih hrvatskih vlasti

licemjerje aktualnih hrvatskih vlasti

Da nije bilo hrabrog i mogli bismo reći neuobičajenog istupa sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček na ovogodišnjem obilježavanju Dana antifašističke borbe, značilo bi o toj zgodi svake godine pisati isto, jer je svake godine jednako i svake godine isto; 22.06 službeno se obilježava Dan antifašističke borbe kod spomen-obilježja u šumi Brezovica, a istodobno fašisti i klero-fašisti uz isticanje ustaških obilježja, lažući i mažući proglašavaju antifašizam zločinom, „slave“ kod jame Jazovka.
I onda te, koji iz dna duše mrze antifašističke borce, prokazujući ih kao one koji su se borili protiv Hrvatske, i koji ističu ustaše kao borce za Hrvatsku, samo budale mogu imenovati antifašistima i stavljati ih uz bok antifašističkim borcima.

Opet je Dan antifašističke borbe obilježen na dva mjesta, svečano u organizaciji SABA i Lige antifašista na jedinom pravom mjestu, u šumi Brezovica, na mjestu na kojem je i osnovan Sisački partizanski odred, prva organizirana jedinica otpora okupatoru, njegovim slugama i nacifašizmu na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije, a drugi pod pokroviteljstvom predsjednice Republike, u organizaciji hrvatskih fašista i klerofašista, kod jame Jazovka kod Sošica na Žumberku.

Istini za volju „komemoracije“ kod jame Jazovka održavale su se do 2015. bez ikakvih pokroviteljstava od strane službenih hrvatskih vlasti, a onda je te godine predsjednica Republike „uvela modu“ državnog pokroviteljstva, odnosno zabijanja čavala u lijes hrvatskog antifašizma. U tu svrhu bilo je i uklanjanje Titove biste iz prostora Predsjedničkih dvora.

Ni na jednom od dva skupa nisu viđeni najviši dužnosnici aktualnih hrvatskih vlasti, ali za njih, znajući tko su i kakvi su, sa sigurnošću možemo reći da su njihova srca bila kod jame Jazovka, a ne u šumi Brezovica.

Zato su i na jednom i na drugom skupu bili izaslanici najviših hrvatskih dužnosnika, predsjednice Republike, predsjednika Vlade i predsjednika Hrvatskog sabora, s time što bi i najdobronamjerniji teško mogli objasniti i sam skup kod jame Jazovka i još na Dan antifašističke borbe, službeni državni praznik RH, a pogotovo izaslanike najviših hrvatskih dužnosnika.

Dva skupa koji po svojem sadržaju naprosto isključuju jedan drugi, ali koji već i kroz upućivanje izaslanika najviših državnih dužnosnika u šumu Brezovica i kod jame Jazovka pokazuju svu shizofrenost i sve licemjerje najviših hrvatskih dužnosnika koji su istodobno antifašisti u šumi Brezovica, a dični ustaše kod jame Jazovka.

Ipak na mjestu antifašističkog okupljanja u šumi Brezovica, kako sam već naveo, dogodio se jedan presedan, govoreći na skupu gradonačelnica Siska, Kristina Ikić Baniček, progovorila je o očitom, a to je upravo licemjerje pripadnika hrvatskih vlasti kad je antifašizam u pitanju, apostrofirajući zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji se s jedne strane izjašnjava antifašistom, a s druge dijeli priznanja promotorima ustaštva i negatorima holokausta, poput Jakova Sedlara.

U svojem nadahnutom i emocijama nabijenom izlaganju Kristina Ikić Baniček rekla je između ostalog i ovo:
„Svi ovdje koji smo se okupili ponosimo se našom slavnom antifašističkom tradicijom, tradicijom na kojoj je naposljetku utemeljena i samostalna i suverena Republika Hrvatska. Do nedavno javno deklarirati da si antifašist bilo je deplasirano, to se gotovo podrazumijevalo. Tako smo bili odgajani i nikome normalnom ne bi nikada na pamet palo reći za sebe bilo što drugo osim da je antifašist, pa to nismo niti govorili. A trebali smo!

Treba to govoriti u školi, treba to govoriti na javnome mjestu, treba se time naglas ponositi jer, dok mi nismo pazili, iz najmračnijeg mraka izdigle su se spodobe koje ne misle tako.

Dapače, među nama su se pojavili neki koji s ponosom zatiru slavnu i svijetlu tradiciju antifašizma svojim revizionističkim relativiziranjem ustaških zločina i krivotvorenjem činjenica pokušavaju baciti ljagu na hrvatski antifašistički pokret, pokret predvođen od strane Josipa Broza Tita.
Relativiziranje ustaških zločina je otišlo tako daleko da neki samoproklamirani antifašisti nagrađuju glavnog falsifikatora i krivotvoritelja ustaške sramote i daju mu nagradu Grada, kao da to njegovo falsificiranje povijesti podržavaju i svi stanovnici glavnoga Grada. Što je najgore, onda ti isti koji nagrađuju glavnog revizionistu povijesti i negatora ustaških zločina licemjerno dolaze među nas položiti vijenac na spomenik hrabrim mladićima i djevojkama čiju žrtvu neki danas žele izbrisati iz kolektivne svijesti hrvatskog naroda.
Ne može se biti antifašist prema potrebi. Ili si antifašist ili si fašist. Ili promičeš antifašizam u svojem životu ili promičeš fašističke ideje i vrijednosti. Sredina ne postoji, nema srednjeg puta kojim bi išli oportunisti, koji se ne žele zamjerati niti jednima ni drugima. Tko se nije spreman oduprijeti današnjim filofašistima negira ne samo hrvatski Ustav već temeljne civilizacijske vrijednosti.
Ne, nije u redu nositi ustaška obilježja, ne nije u redu doprinos partizana oslobođenju Europe od fašizma dovoditi u pitanje zbog ustaša koji su stradali kao žrtve poraća.
Antifašisti su nas zadužili i obilježavanje njihovog dana jednom godišnje na najvišem državnom nivou je minimum koji im dugujemo.
Smrt fašizmu, sloboda narodu!“

Dakle, gradonačelnica Siska je implicitno prozvala i za ideološku raspolućenost hrvatskog nacionalnog korpusa prouzročenim sklonošću vlasti fašizmu odnosno njegovoj hrvatskoj inačici ustaštvu, čitavu hrvatsku izvršnu vlast, a eksplicitno gradonačelnika glavnog Grada.

Samo sve te negativne pojave i trendovi u društvu imaju svoje ishodište, a ono se i u ovom slučaju nalazi u malignoj osobnosti dr. Franje Tuđmana, čovjeka fasciniranog španjolskim caudillom, generalissimusom F. Francom, koji je već polovicom šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo obilaziti hrvatsko iseljeništvo, a zapravo posjećivati ustaške punktove diljem svijeta, pa i sastajati se s nekim od najviđenijih ustaških glavešina, koji su uspjeli izbjeći pravdi i skrasiti se u zemljama s kojima Jugoslavija nije imala diplomatske odnose ili zemljama koje nisu izručivale nikoga pa ni dokazane ratne zločince.

Tako se kasnijeg hrvatskog predsjednika posebno dojmio sastanak s Vjekoslavom Maksom Luburićem u Španjolskoj, posebno radi Tuđmanu vrlo privlačne Luburićeve ideje Pomirbe sinova ustaša i partizana koja je kao trebala ojačati jedinstvo u hrvatskom nacionalnom korpusu u njegovom otporu velikosrpskim presizanjima.

Ne, Luburić se nije imao namjeru ispričati ni hrvatskom narodu ni svijetu za sva zla ustaškog režima, niti je imao namjeru priznati antifašističkim borcima pobjedu u ratu, njegova namjera je bila iskoristiti hrvatske komuniste da izvedu ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu, dajući mu legitimitet kroz proces pomirbe. No tu je još Jugoslavija, koja je i kao ideja i kao ostvarenje potpuno inkompatibilna s ustaštvom, tako da je proces pomirbe nužno sadržavao potrebu rušenja Jugoslavije svim sredstvima.

Dakle pomirba, kako ju je Luburić zamislio je išla za tim da „sinovi partizana“ naprosto pristanu na partnerski odnos sa „sinovima ustaša“, kao da ničeg nije bilo, ni nepremostivih ideoloških razlika, ni monstruoznih ustaških zločina, pa ni krvavog bratoubilačkog rata.
Franjo Tuđman u tome nije vidio ništa sporno, on je odmah po preuzimanju vlasti naprosto krenuo u realizaciju obaveza prihvaćenih u ustaškom punktu u Norvalu, pa i provedbu ideje pomirbe.
Situacija u RH danas, kojoj svjedočimo, a koja se potvrđuje pa i kroz riječi sisačke gradonačelnice, da je Tuđman preuzete obaveze uglavnom izvršio; srušio je Jugoslaviju, izveo ustaštvo na javnu i političku scenu, istjerao Srbe iz Hrvatske i ugradio tzv. NDH u preambulu Ustava RH. Ma koliko to neafirmativno izgledalo, ali NDH je ugrađena u preambulu Ustava RH („– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), …“).
Bilo bi to kao da su Francuzi u ustav Pete republike ugradili Višijevsku Francusku.
Nonsens je i spominjanje Banovine Hrvatske kao nekakve državne samobitnosti, jer ta administrativna jedinica u unitarno uređenoj državi nije imala nijedan osnovni atribut državnosti, osim možda jasno omeđenog teritorija.
Jedino što mu nije uspjelo bilo je „miksanje kostiju“ odnosno izgradnja spomen-kosturnice, svojevrsnog hrvatskog El Valle de los Caidos na području nekadašnjeg ustaškog logora smrti Jasenovac, gdje bi bili sahranjeni posmrtni ostaci svih poginulih hrvatskih državljana u 2. Svjetskom ratu, neovisno o tome kojoj od strana u sukobu pripadali.

U provođenju ideje pomirbe i sam Tuđman je bio raspolućen pa je imao dvije istine, jednu javnu za one “svoje“ kako je zvao antifašiste, pred kojima se busao u svoja antifašistička prsa, a drugu za članove društva „Hrvatski domobran“, koje je uvjeravao kako je svjestan da je „u 2. Svjetskom ratu bio na krivoj strani“.

Imajući sve ovo u vidu jasniji je i kasniji odnos hrvatskih izvršnih vlasti prema antifašizmu, jer se u najvećem broju slučajeva radi o kadrovima izašlim ispod Tuđmanovih skuta ili onima ispilavljenim iz Tuđmanovog inkubatora.

I na kraju ne mogu izostaviti i ne spomenuti i treće okupljanje povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe, održano u organizaciji Antifašistička lige RH i još nekih NVO pod imenom „Trg je naš“ na Trgu maršala Tita, gdje su zagrebački antifašisti rekli jasno NE pokretačima inicijative za promjenom imena Trga.

Facebook komentari

Mijo Vinceković

Provjeri i ovo

Ustaško-revijalna komponenta proslave Oluje izmještena iz Knina u Slunj

  I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

three × 3 =