Početna / Kolumne / Gost Kolumnist / Jeremy Corbyn: Povratak socijalističkim korijenima u Laburističkoj partiji

Jeremy Corbyn: Povratak socijalističkim korijenima u Laburističkoj partiji

london

 

igorhlebec

 

 

 Piše: Igor Hlebec

 

 

Corbynmanija trese Veliku Britaniju. Britanski parlamentarni izbori iz svibnja ove godine omogućili su konzervativcima drugi mandat zaredom, dok je Laburistička partija doživjela težak poraz. Težak barem u tom smislu da su izgubili broj mandata u odnosu na broj osvojenih sa izbora iz 2010. godine. Ed Miliband podnio je neopozivu ostavku na mjestu predsjednika Laburista neposredno nakon izborne katastrofe. Kako nalaže partijski statut, članovi se mogu kandidirati za mjesto vođe ako unutar partijske nominacije uspješno prođu. Ako netko želi postati kandidatom na unutar partijskim izborima, mora dobiti, što je prag, barem 35 nominacija od strane parlamentarnih zastupnika te stranke. U rano ljeto, Jeremy Corbyn bio je nominiran 36 puta, službeno objavio kandidaturu i zaludio naciju – od članova laburista pa sve do torijevaca, preko mainstream medija pa do običnih građana Velike Britanije. Radi se o nizu i nizu kritika, kako pozitivnih, tako i negativnih. Naravno, zavisno o tome tko to komentira i kakvog je naravno ta osoba svjetonazora. No, tko je taj šezdesetšestogodišnjak, koji je parlamentarni zastupnik laburista neprekidno još od davne 1983., koji danas prilično uvjerljivo vodi u anketama za novog vođu (trenutno) nominalno lijeve partije, za što se on zalaže i zašto je podigao toliku prašinu na otoku?

Čovjeka kojeg ideološki protivnici nazivaju „starcem“, „otpatkom“, „nazadnjakom“ pa čak i „nemogućim za izabrat“, on često na to odgovara kako bi se trebalo ostaviti napada ad hominem, odnosno kako bi se trebalo u koštac uhvatiti s političkim temama. Također, u takvim prilikama odgovara kako smatra da je javnosti više naporno trpjeti političare koji su na pozicijama radi osobne koristi, da se od visoke politike radi show a da se zaboravlja na supstancu, a ona je predstavljati interese malog čovjeka. Nadalje, Corbyn bi odgovorio da običnim ljudima treba reći i objasniti im mogućnost da postoji alternativa mjerama štednje, da postoji alternativa za zemlju koja ide u rat u ime SAD-a, da je moguće imati ozbiljne, otvorene i javne rasprave oko, primjerice, održivog razvoja i okoliša. I tako dalje.

Pretpostavljam da se već iz ovog uvodnog dijela može pretpostaviti da se radi o osobi čvrstih i moralnih principa, koja je dosljedna i principijelna, koja samouvjereno nastupa, koju zanima isključivo iskrenost i kritički način razmišljanja, o čovjeku kojeg smeta nepravda, sukob i bol, neimaština,eksploatacija u unutarnjoj i vanjskoj politici i slične stvari, koje leže u domeni tema s kojima se bave ljudi izrazito lijeve orijentacije. Da, slobodno se može ustvrditi, Jeremy Corbyn je socijalist, osoba koja se nije nikada odrekla svojih uvjerenja radi oportunizma, karijerizma i sličnih političkih anomalija koje su karakteristične za „profesionalne političare“ moderne parlamentarne demokracije. Tome u prilog ide podatak, koji je za britanske političke prilike uistinu fascinantan, da je Corbyn tijekom svoje zastupničke karijere glasao više od 500 puta kontra partijske linije, primjerice za vrijeme mandata laburista od 1997.-2010. glasao je 238 puta (25% svih glasova) protiv onoga što je zastupnicima naređeno „odozgo“. On je parlamentarni zastupnik već punih 32 godine bez prestanka, sa svojim radikalno lijevim svjetonazorom, unutar jedne od dviju najjačih britanskih partija. U svojoj karijeri bio je član brojnih organizacija i udruga čija se djelatnost i cilj mogu svesti pod zajednički nazivnik antiratne propagande, borbe protiv nuklearnog oružja i naoružavanja, protiv nepravednih i profitom motiviranih sukoba u svijetu (Afganistanski i Irački rat kao primjer protiv kojih je Corbyn prosvjedovao). Kako je protivnik rata, svakako da je i pobornik mira te je stoga bio i jest član organizacija koje se bave i podržavaju suživot i međuetničku i međuvjersku snošljivost na Bliskom Istoku, primjerice. Veliki je protivnik diskriminacije na bilo kojoj osnovi, tome svjedoči njegova uloga u kampanji protiv Apartheida u Južnoj Africi, gdje je 1984., zbog prosvjeda, bio i uhićen. Valjalo bi još, između silnih njegovih aktivnosti i članstva, napomenuti njegovo prominentno članstvo u Amnesty International organizaciji, u kojoj se čvrsto zalagao za sudski progon bivšeg čileanskog generala i diktatora, Augusta Pinocheta. Uz sve to, član je brojnih parlamentarnih sindikalnih grupa, stoga je mnogo na terenu, gdje priča, savjetuje se direktno s običnim ljudima i radnicima. Kako je na glasu kao osoba koja živi prilično asketski, po izgledu i načinu odijevanja, po preferiranju vožnje na biciklu ili javnim sredstvom nauštrb korištenja osobnog automobila ili privatnog vozača, Corbyn je „najjeftiniji“ zastupnik u britanskom parlamentu. Naime, kada je 2009. godine izbio skandal oko zastupničkih plaća i financiranja, Corbyn je ispao kao najjeftiniji od svih 650 zastupnika. Kako je tada kazao, on je „škrti“ zastupnik jer sav novac za zastupničke potrebe je javan novac, te da stoga treba biti oprezan i skroman.

Nakon ovih uvodnih napomena, kratkog prikaza Corbynovog svjetonazora i njegove uloge unutar i van države kao parlamentarnog zastupnika, valja se zapitati kako je takva osoba uspjela politički (pre)živjeti te silne godine u Laburističkoj partiji, partiji koja je u posljednjih dvadesetak godina tipična centristička, čiju je sadašnju službenu ideologiju i smjer djelovanja još u devedesetima instalirao Tony Blair. Ako je to istina, a istina je, onda je još nevjerojatnije kako se Corbyn uspio kandidirati za predsjednika laburista i kako je moguće da najbolje kotira u anketama.

Dakle, Corbyn je predstavnik stare struje unutar partije, one struje koju se danas kolokvijalno naziva „Old Labour“. Kakva je to struja, što ona politički predstavlja, čemu teži te zašto je uopće „stara“?

Naime, sama Laburistička partija nastala je 1900. godine, kao udruženje raznih sindikalnih grupa te nekih socijalističkih organizacija s kraja 19.stoljeća. U to vrijeme bilo je nužno oformiti jednu partiju kako bi se moglo čim kvalitetnije predstavljati interese i potrebe tada sve veće populacije radničke klase, uzimajući u obzir urbanizaciju proletarijata potaknutu od strane sve brže industrijalizacije zemlje. Taj čin bio je također od izrazite važnosti uzimajući u obzir sve veći demografski rast radnika (najamna radna snaga) koji su stjecali prava glasa na izborima. Tu valjda napomenuti da pravo glasa nije uživala cijela muška populacija jer je u to vrijeme na snazi bio imovinski cenzus. Stoga, zaključno, ključni cilj udruženja radnih ljudi, sindikata, socijalista i ostalih lijevih tendencija bilo je promijeniti stanje u parlamentu kako bi ta nova partija predstavljala interese svih, napose radne snage koja je brojčano dominirala u društvu. Laburistička partija, koja je tijekom svoje povijesti, imala široki dijapazon ideološko-lijevih politika, od socijalističkih pa sve do umjerenijih socijaldemokratskih i socijal-liberalnih, stekla je pridjev „socijalistička“, usvojila je socijalističko opredjeljenje službenim partijskim statutom iz 1918.godine. Naime, članak 4 statuta, pod naslovom „ciljevi i vrednote“, tvrdi sljedeće: „omogućiti manualnim i ne-manualnim radnicima sav plod njihova rada i najpravedniju distribuciju koja može biti moguća na temelju društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, distribuciji i razmjeni i na najoptimalnijem sistemu javne(narodne) administracije i kontroli svake industrije i usluga“. Taj članak eksplicitno ne spominje riječ socijalizam, međutim može se zaključiti da je socijalizam službeno opredjeljenje te partije, iz pojmova poput „društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju“, „plodovi rada“, „distribucija“, „razmjena“ i slično. Sama ta ideologija i ciljevi političke borbe iskazani u crveno-obojanom statutu idu u korak s vremenom, sa svim takvim lijevim pokretima i borbama diljem svijeta, a posebice su odraz težnje ruskog naroda i Oktobarske revolucije. Socijalistički elementi, poput nacionalizacije i široke distribucije, smatrani su srodni modernizaciji i unapređenju životnog standarda. Moramo napomenuti kako je sve do 1.svjetskog rata, 1914.godine, distribucija dohotka i bogatstva bila oštro i neravnomjerno polarizirana, te u korist gornjeg decila (10%) i centila (1%) društva, dok je praktički ostatak društva živio u siromaštvu i bijedi te bio radno eksploatiran od strane novonastale kapitalističke buržoazije. Takva situacija bila je na djelu u cijelom zapadnom svijetu, gdje je postojao taj apsurdni nerazmjer dohotka i bogatstva. Popularan naziv ta taj period je Belle Epoque. Stoga ne čudi kako su diljem svijeta bujali radnički i socijalistički pokreti, partije, koje su se radi borbe i internacionalizirale, pa je period 2.polovice 19.stoljeća poznat i po osnivaju socijalističkih internacionala.

Ta stara struja, poznata pod imenom Old Labour, osnovala je i vodila partiju praktički kroz cijelo 20.stoljeće. Ta struja, karakteristična po svojim socijalističkim tendencijama, poznata je po brojnim uspješno provedenim lijevim politikama u prošlom stoljeću. Za vrijeme manjinske vlade Laburista pod premijerom Ramsayem MacDonaldom uvedene su progresivne reforme u sustav obrazovanja i socijalnog osiguranja. Nadalje, zaslužni su za uvođenje zakona koji štiti sindikate od tužbi radi sudjelovanja u radničkim štrajkovima (1906.). Također, izborili su se za zakon o povećanju državnim subvencija lokalnim vlastima s ciljem izgradnje kuća i stanova za najam slabo plaćenoj radničkoj klasi. Pod tim zakonom izgrađeno je preko pola milijuna nekretnina. Svoje planove, ideje, zapravo viziju cjelokupnog društva, najbolje su iskazali za vrijeme mandata premijera Clementa Atleeja, kada su 1945.godine po prvi put u svojoj povijesti oformili većinsku vladu, te ih više nitko nije mogao sputati da provedu svoj program. Vlada Clementa Atleeja bila je vjerojatno najradikalnija britanska vlada 20.stoljeća. U svojem mandatu provela je brojne socijalističke reforme. Naime, nacionalizirano je 20% britanskog gospodarstva, od čelične i energetske industrije, preko Bank of England pa do željeznica i ostalih sredstava za prijevoz. Nadalje, ojačana je država blagostanja, nacionalizirane su, primjerice, sve bolnice i zdravstveni sustav je postao javna usluga, prvi puta jednako dostupna svima. Reformirano i prošireno je socijalno osiguranje, uvedene su razne beneficije i dodaci za nezaposlene, bolesne, invalide. Također, znatno je proširen i povećan bio sustav mirovina. Štoviše, uveden je državni servis koji se brinuo, financirao i udomljavao sve one ljude koji nisu mogli ili nisu bili sposobni plaćati poreze i doprinose za ono temeljno socijalno osiguranje. Time se smanjio broj beskućnika, otvarane su pučke kuhinje i ostali servisi gdje su volonteri pomagali onima kojima je bilo najpotrebnije. Reformiran i unaprijeđen bio je i sustav obrazovanja, nastavilo se s gradnjom državnih i općinskih stanova, stoga su se i mnoge gradske četvrti počele proširivati, pa čak su i potpuno novi gradovi počeli nicati. Ova laburistička vlada usvojila je kejnzijansku ekonomsku politiku, država je bila intervencionistička, pokretane su bile brojne javne investicije te je ključan cilj bio puna zaposlenost. Na vanjskom planu, Atleejeva vlada poznata je, primjerice, po tome što je odobrila Pakistanu, Indiji, Burmi i Šri Lanki punu neovisnost. Poslije mandata ove vlade došlo je do post-ratnog konsenzusa između svih političkih aktera i javnosti oko društveno-ekonomskog uređenja koje je tada bilo utemeljeno. Ubrzo zatim dolazi do sve veće ideološke polarizacije u Laburistima. Primjerice, Hugh Gaitskell, pripadnik desnog krila Laburista, htio je mijenjati partijski statut, a prije svega onaj članak 4 o ciljevima i vrednotama. Prevagnula je lijeva struja te su Laburisti 1964. pod premijerom Haroldom Wilsonom ponovno došli na vlast. Wilsonova vlada nastavila je s brojnim progresivnim reformama na području socijalnog osiguranja i obrazovanja (proširenje integralnog školstva te uvođenje javnih sveučilišta), te je najpoznatija po ukidanju smrtne kazne (1964.), legalizaciji abortusa i davanja prava homoseksualcima (1967.) te ukidanju cenzure u kazalištu (1968.). U 70-ima za vrijeme nove Wilsonove vlade i vlade Jamesa Callaghana, dolazi ponovno do oštre ideološke polarizacije unutar partije, prije svega radi gospodarske krize manifestirane preko stagflacije (rast nezaposlenosti i inflacije) koja je zahvatila britansko društvo. Također, period 70-ih godina bio je zahvaćen i naftnom krizom. Ova gospodarska kriza, osim što je dovela do raskola i ideološkog pozicioniranja unutar Laburista, uvjetovala je i kraj kejnzijanske ekonomske politike. 1979. godine na vlast dolaze konzervativci na čelu s Margaret Thatcher, ekonomska politika okreće se teoriji monetarizma Miltona Friedmana i dolazi do neoliberalne varijante kapitalizma. Neoliberalizam je postao službena ideologija britanske politike, pod palicom konzervativaca, Britanija je bila sve do 1997.godine. Cijeli taj period bio je obilježen težnjom za minimalnom državom, deregulacijom tržišta i financijskih institucija, privatizacijama javnih i državnih firmi, potpunom vraćanju principima slobodnog tržišta. Naravno, nosio je brojne negativne posljedice, poput rasta nezaposlenosti, kresanja radničkih i socijalnih prava, rasta siromaštva itd. Taj period vlade Margaret Thatcher i Johna Majora, uvođenjem neoliberalizma, potpuno je promijenio dotadašnji političko-ekonomski kurs u državi kojeg su Laburisti gradili cijelo stoljeće. Također, za vrijeme tog perioda, dolazilo je konstantno do novih raskola i ideoloških pozicioniranja unutar Laburista. Naposljetku, desno krilo partije je u ranim 90-ima prevagnulo i ideološki smjestilo partiju prema centru. Pobijedili su uvjeravanjem svojih kolega i birača da više nikada neće doći na vlast ako će se držati stare ideologije i programa, imajući u vidu pobjedu neoliberalizma, ne samo u Velikoj Britaniji, već i u SAD-u (pod Ronaldom Reaganom), stoga i u cijelom zapadnom svijetu. Sam taj trend pomicanja partije udesno započeo je još 1983. pod predsjednikom Neilom Kinnockom, nastavio se pod Johnom Smithom da bi službeno bio promoviran pod Tony Blairom 1994.godine. Blair je ponajviše krivio lijevo krilo za niz izbornih neuspjeha u posljednja 2 desetljeća te je odlučio revidirati partijski statut, a posebno famozni članak 4. Revizija poglavito tog članka, uklanjanjem pojmova poput nacionalizacije i društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, na partijskoj konferenciji 1995., predstavlja simbolički kraj stare socijalističke struje (Old Labour) i promociju novoga kursa u partiji, New Labour. Laburisti su tada prihvatili politiku „trećeg puta“, teorijski obrađenu i promoviranu od strane britanskog sociologa Anthony Giddensa. Treći put prezentira jednu vrstu pomirenja i sinteze između lijeve i desne politike, poglavito na ekonomskom polju. Nastoji balansirati između lijeve politike državnog intervencionizma i (neo)liberalne ekonomije slobodnog tržišta prezentirane buđenjem Nove desnice. U toj ideološkoj konstrukciji, socijalizam gubi svoje tradicionalno značenje, kako bi Blair rekao, onaj stari socijalizam kao rigidna forma ekonomskog determinizma je gotov. Za njega i njegove sljedbenike unutar partije, pa i za njegovog američkog pandana u politici „trećeg puta“, Billa Clintona, socijalizam je set vrijednosti baziran oko ideje socijalne pravednosti i kohezije, pokret koji naglašava da su individue društveno međuovisne…i tako dalje. Pobjedom novog kursa u partiji, Laburisti su vladali Britanijom od 1997.-2010.godine, pod Blairom i Gordonom Brownom. U tom periodu, Velika Britanija je nastavila s politikom deregulacije države i tržišta, privatizacijama, postupnim smanjivanjem plaća i mirovina, većim artikuliranjem interesa bogatih kapitalista i bankara nego radnika i slično. Globalna ekonomska kriza buknula je 2007.godine, Britanija je počela provoditi izrazito nepopularne i za većinu stanovništva bolne mjere štednje. Drugim riječima, Laburistička partija utopila se u snažnom valu neoliberalnog kapitalizma, predstavljajući se kao lijevi centar, kao apologet politike „trećeg puta“, kao jedna vrsta alternative, da bi zapravo, u realnosti, na polju ekonomije i odnosa kapital-rad bila praktički ista kao i ostale britanske partije, posebice Konzervativna. To gubljenje identiteta i ništa ključno distinktivno u odnosu na ostale partije, doprinijelo je snažnom porazu 2010. i 2015., ostavkom Eda Milibanda i ponovnim buđenjem partijske ljevice, socijalističkih tendencija izraženih u liku i djelu Jeremy Corbyna, predstavnika Old Laboura i sada kandidata za predsjedničku funkciju.

Ova borba koja se vodi između 4 nominirana kandidata za predsjednika Laburističke partije zapravo je ideološka borba između tvrde i meke ljevice, između socijalističkog i socijal-liberalnog krila same partije. Corbyn je u utrci sam kao apologet socijalističke ideje, dok su preostala 3 protivnika zapravo socijal-liberali, koji se praktički u gotovo ničemu ne razlikuju. Corbyn, primjerice, želi reaktivirat ono pozitivno nasljeđe velikana Laburista poput Clementa Atleeja ili Harolda Wilsona, doba kada je gospodarstvo raslo i kada su ljudi živjeli dobrim životnim standardom, dok njegovi protivnici predstavljaju, zapravo, nastavak provođenja iste politike, koja je u bitnome osiromašila veliki dio pučanstva zemlje u posljednjih desetak godina. Upravo zbog toga je Corbyn vodeći prema svim anketama, upravo zbog toga Corbyn puni dvorane na predavanjima diljem zemlje, upravo zbog toga se širi (socijalistička) euforija diljem zemlje.. Za kraj, valjalo bi se osvrnuti na Corbynov politički program, agendu s kojom je izašao na izbore i kojom želi vratiti partiju na izvorni i stari put.

 

corbyn manija

 

Corbyn, koji sam sebe opisuje socijalistom, a Financial Times epitetima poput antimonarhista, vegeterijanca, sindikalista, revolucionara, apologet je kejnzijanske političke ekonomije, čovjek koji se primarno kandidirao kako bi ponudio svoju ideju gospodarskog oporavka. Ključan faktor pokretanja gospodarstva vidi u državnoj potrošnji, a ne u mjerama štednje, jer, kako tvrdi, ta politika je usporila i oštetila britanski oporavak nakon Velike depresije. On želi smanjiti pa i zatvoriti proračunski deficit, ponajviše, podizanjem poreznih stopa najbogatijima i ukidanjem državnih subvencija velikim korporacijama. Nadalje, za oporavak ekonomije nudi opciju programa kvantitativnog popuštanja, odnosno toga da Bank of England kupuje državne obveznice i da novi novac direktno ulaže u građevinsko-stambeni sektor, energiju, prijevozne i digitalne projekte, u zelenu industriju i slično. Bolje investirati u to nego u banke, tvrdi Corbyn. Vlada bi trebala biti pokretač gospodarstva, ona bi trebala investirati u razne sektore. Nadalje, želi renacionalizirati britanske željeznice i ostala sredstva javnog prijevoza, kako bi ih se učinilo kvalitetnijima, efikasnijima i jeftinijima (dostupnijim) za sve građane zemlje, ali i manje štetnim po zrak i okoliš. Također, zalagao bi se za bolje plaće i uvjete djelatnicima prijevoznih sredstava. U strogim centrima gradova, poticao bi korištenje bicikala. Štoviše, želi i renacionalizirati energentske kompanije i još neke industrije koji su od strateške važnosti za zemlju. Također, otvoren je i za opcije ponovnog otvaranja teške industrije i rudnika ugljena, onoga što je nekada bilo veliki i važan dio britanske ekonomije. U svakom slučaju, pokazuje tendenciju za državnim kontroliranjem velikih gospodarskih sektora.

Na području države blagostanja, zalaže se za prestanak rezanja plaća, mirovina, beneficija i pomoći onima kojima je najpotrebnije, preko ljudi radno nesposobnih do nezaposlenih. Te usluge socijalne države treba unaprijedit i povećati. Zalaže se, također, za ukidanje članarina koje studenti moraju plaćati radi održavanja visokoškolskih institucija, te najavljuje širok i izdašan program državnih stipendija. Želi povećati programe pomoći za one studente iz siromašnih obitelji koji nemaju uvjeta za studirati, a željeli bi. Najavljuje i veću državnu potrošnju za obroke u osnovnim školama. Obrazovni sustav smatra ključnim i od strateške važnosti, pošto je to polazište ekonomskog oporavka i, naravno, razvoja. Nastoji riješiti i stambeno pitanje, koje muči mnoge siromašne građane. Zalaže se u programu za državna ulaganja u infrastrukturne projekte, kojim bi se gradili stanovi za najam siromašnim obiteljima. Ta politika, kao što smo već spomenuli u tekstu, bila je odlika Old Labour politike u 20.stoljeću. Također, spominje i državnu pomoć u obnavljanju tih društvenih stanova, poput pomoći renoviranja interijera i eksterijera. Mislim da uopće ne treba spominjati njegovu želju za većom regulacijom financijskog tržišta i banaka, jer upravo deregulacija tog sektora omogućila je globalnu krizu 2007.godine. Corbyn, naime, želi vratiti u partijski statut izvorni članak 4., onaj socijalističke naravni, kojeg je Blair redefinirao. Mogućnost toga podigla je mnogo prašine u javnosti.

Veliki je borac za ljudska prava i slobodu, tome je posvetio cijeli svoj život, cijelu svoju karijeru kao zastupnik. Naglašava da svi moraju uživati sva moguća prava neovisno o rasi, religiji, spolu, seksualnoj orijentaciji. Posebno se bori za potlačene Muslimane iz Palestine, i za sve ljude ratom zahvaćenih prostora Bliskog Istoka i ostalih dijelova svijeta. Između ostalog, svoju empatiju i borbu dokazao je kroz članstvo u mnogim internacionalnim organizacijama.

Što se pak vanjske politike tiče, Corbyn je na tom području još radikalniji, još ekstremniji. Naime, zalaže se da Velika Britanija izađe iz NATO pakta. Poznata je njegova izjava da je ruski ekspanzionizam prema Ukrajini bio isprovociran, te da opsesija Hladnim ratom koju pokazuju NATO i EU zapravo samo podgrijava krizu. Takve izjave zamjerili su mu brojni protivnici, optužujući ga, na primjer, da ugrožava nacionalnu sigurnost zemlje. Također, zalaže se za ukidanje državnog nuklearnog oružja te je apologet veće i čvršće internacionalne regulacije oružja. Žestoko se protivi britanskom sudjelovanju u zračnim napadima protiv ISIS-a, optužuje SAD da vodi imperijalističke, neo-kolonijalističke ratove u svijetu, u kojima uključuje svoje EU saveznike. Kako je i sam 2003. godine bio protiv profitom motiviranog rata u Iraku, želja mu je ispričati se iračkom narodu u ime Laburističke partije ukoliko postane predsjednik. Ima u planu pokrenuti i istragu protiv tadašnjeg premijera Tony Blaira. Ključna metoda, smatra, za rješavanje potencijalnih ili već započetih sukoba, leži u diplomaciji na svjetskoj razini, stoga apologet je poštivanja međunarodnog prava i UN-a.

Prilično se nevjerojatnim doima ovakav diskurs u britanskoj javnosti i politici zadnjih par mjeseci primarno uzimajući u obzir Veliku Britaniju, kao monarhističku republiku, konzervativnu i tradicionalnu zemlju kroz stoljeća i stoljeća svoga postojanja. Zemlju koja je sličnija u mnogim segmentima, napose u političko-ekonomskog uređenju, SAD-u, a ne susjednim joj europskim zemljama. Globalna financijska kriza iz 2007. godine promijenila je mnogo toga. Strašno su patili i dalje pate obični građani, od nezaposlenosti, rezanja raznih socijalnih i drugih državnih poticaja, na skali od prava djece pa do umirovljenika, rezanja plaća u javnom i privatnom sektoru, od deložacija i ostalih egzistencijalnih ugroza. Takvo stanje potiče bijes u ljudima i želju za promjenama, pogotovo kada vide da tijekom financijskih kriza, a poglavito tijekom ove posljednje, veliki kapitalisti, financijeri i bankari isključivo profitiraju. Vjetar promjena je zapuhao, od južne Europe, izgleda da sada puše i na otoku, u Velikoj Britaniji. Stvaraju se razni anti-establishment pokreti, ljevičarke tendencije za jednim boljim, poštenijim i pravednijim svijetom. I Britancima je izgleda svega dosta, i tamo se nešto pomiče- ulijevo. I to u jednoj od dvije najjačih političkih partija. Mnogi lijevo-orijentirani Britanci imaju razloga nadati se povratku socijalističkim korijenima Laburističke partije – Jeremy Corbyn vodi u anketama. Euforija raste kako se približava dan objavljivanja izbornih rezultata, a to je 12. rujna. Čekajući taj dan, možemo samo još reći: Bauk kruži Velikom Britanijom, bauk socijalizma!

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Mržnja prema boljoj prošlosti

Postoje mnoge nelogičnosti u vremenu i prostoru kojem živimo. Političke stranke i gospodarsko-društveni sustav su …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

19 − 3 =