Početna / Istaknuto / Još jedan komunistički zločin: Istinu o povijesti ne žele prepustiti Hasanaginici

Još jedan komunistički zločin: Istinu o povijesti ne žele prepustiti Hasanaginici

Dok se ostatak ljevice pomirio sa činjenicom da je Trg maršala Tita preimenovan, u prošlu subotu, 16. 09. 2017, u organizaciji partije Saveza komunista Hrvatske održao se treći prosvjedni skup protiv preimenovanja Trga maršala Tita, kao i ostalih ulica i trgova koje nose u nazivima spomen na socijalističku revoluciju i antifašističku borbu ili bilo koju drugu emancipatorsku ideju. Nakon prosvjeda bila je održana i tribina „Hrvatska u logorima od 1941 do 1945“.

Odaziv građana je bio vrlo loš, ali se pred završetak prosvjednog programa pridružila grupa kineskih turista koji su se slučajno tu zatekli. Zajedničkim fotografiranjem uz proleterske zastave, razvilo se srdačno druženje, pri čemu je u znak dobrodošlice kineskim prijateljima odjekivalo klicanje članova SKH „Kina, Kina“. I tako su proleterske zastave ovom prigodom bile ono što i jesu – univerzalni simbol prijateljstva i prepoznatljivi znak radničke klase i komunističkog pokreta širom svijeta.

Ali kineski turisti ne znaju da je taj univerzalni simbol prijateljstva radničke klase u Hrvatskoj nepoželjan čak i onima koji se deklariraju da su antifašisti, među kojima ima i onih pogubljenih, koji idu tako daleko pa tvrde da predstavljaju istinsku ljevicu. Ne znam da li su upoznati da je već 30 godina najpopularniji sport hrvatskih novinara, parlamentarnih i onih još 200 neparlamentarnih stranaka – pod idejnim vodstvom katoličke crkve – bacanje srpa i čekića u dalj i pljuvanje po zvijezdi, a nedavno je započeto još jedno natjecanje na državnoj razini poslije onog drugog po redu prosvjeda antifašista koji su prosvjedovali također, zbog preimenovanja Trga maršala Tita.
Pogreška prebrze generalizacije
Taj prosvjed je bio održan pod sloganom „Protiv fašizacije Hrvatske“, 28. kolovoza 2017. Odmah, slijedeći dan na popularnom portalu Iindex.hr bio je objavljen tekst pod naslovom „Zašto hrvatski antifašisti uporno mašu zastavama zločinačkog Sovjetskog Saveza.“ Nakon toga , kada je bio „detektiran“ „glavni problem“, ostali mediji su se obrušili na nekoliko istaknutih simbola radničkog pokreta i socijalističke revolucije.

Zatim je nastao cirkus na antifašističkoj sceni jer su se „antifašisti“ liberalnog smjera počeli otvoreno ograđivati od istaknutih simbola radničkog pokreta ” u smislu da se ljevica mora modernizirati“ i da takve zastave ne treba isticati, a neki „otkačeni“ snobovi, koji smatraju sebe predvodnicima modernosti su poželjeli da se izbriše iz kolektivnog sijećanja i pjesma Bilećanka. I tako ustašizacija Hrvatske i Hassino inzistiranje na uklanjanju imena Trga maršala Tita više nije bio glavni problem, već je postalo nekoliko „sovjetskih zastava“ i to ni više, ni manje nego „zločinačkog Sovjetskog saveza“.

Osim što su se gotovo svi portali obrušili na istaknute istinske simbole antifašističke borbe i socijalističke revolucije na „sovjetskim zastavama“, bile su čak i zastave Socijalističke Republike Hrvatske proglašene da su „jugoslavenske“. Općenito su pisci tvrdili da oni znaju da su ustaše činile zlo i deklarirali su se da su antifašisti, ali kakvi su to „antifašisti“ kojima je tobože stalo da se ne mijenja ime trga, a smeta im zastava koja ih asocira na jugoslavensku? Pa što da su bile i jugoslavenske kada svi znamo da se Tito ponosno deklarirao da je Jugoslaven!?

Također, po starom hadezeovskom običaju bile su kritizirane „JNA zvijezde“ od strane „antifašista“ koji se tobože nešto suprotstavljaju rastućoj desnici. Kritizirana je, naravno, zbog posljednjeg bratoubilačkog rata, a znamo da je krnja JNA, prethodno izdana od vodstva SFRJ „depolitizacijom vojske“, a zatim i od vlastitog oficirskog kadra koji se priklonio pozivima nacionalističkih voždeva, već početkom 1992. zamijenila zvijezdu kao vojni simbol  sa dvoglavim orlom i promijenila naziv u  Vojska Jugoslavije ( VJ ) Savezne Republike Jugoslavije. Ta  federacija, kolokvijalno nazvana “krnja Jugoslavija”, bila je  sastavljena  samo od Srbije i Crne Gore i na zastavi nije bilo više istaknute zvijezde, a državni grb je postao, također, dvoglavi orao.

Zna svaki Hrvat koji je živio u eri socijalizma da nam do 1991. nije dlaka pala s glave od strane JNA dok nas nisu „drugovi“ lažni komunisti preveli žedne preko vode na tzv. „radničko“ dioničarstvo i višestranačku predstavničku demo(n)kraciju proglašavajući delegatski sistem biranja predstavnika raznih saveza organiziranog naroda – totalitarizmom, što je apsurdna laž. Te promjene su pokrenule lavinu pohlepe od strane političkih i privrednih birokratskih, već potpuno odnarođenih, struktura. Iza te najveće laži prikriva se i danas najveća prevara i pljačka društvenog vlasništva i gubitak objektivnih sloboda jer negiraju postojanje mnogih saveza preko kojih su se delegirali pripadnici radničke klase, koji većinom nisu bili čak ni članovi Saveza Komunista. Biografija Josipa Pankretića najbolje dokazuje navedene činjenice. Kao član Socijalističkog saveza radnog naroda unutar kojeg je se nalazilo i mnogo saveza zadruga samostalnih poljoprivrednih proizvođača, bio je izabran za narodnoga zastupnika u tadašnji Hrvatski sabor oko 1960. godine. U više navrata bio je predsjednikom Mjesne zajednice Gaja, odbornikom Skupštine općine Vrbovec i članom općinskoga Izvršnoga vijeća.
Argumentum ad populum
Da bi se objasnio detaljnije pojam demokracije i manipulacije u vezi tog pojma trebalo bi napisati mnogo duži tekst u nekoj drugoj objavi. Prvo, educirani marksisti se nikada ne bore za ukidanje demokracije, oni su najžešći borci protiv svih oblika totalitarizma jer se oni zaista bore za uspostavljanje istinske demokracije u kojoj bi bili predlagani i birani predstavnici radničke klase nakon ukidanja nepravde u proizvodnji jer sva nepravda kreće iz proizvodnih odnosa o kojima današnji radnici ništa ne odlučuju. Marksisti se zalažu da radnička klasa postane vlast, da ona upravlja, a ne kao danas kapitalistička klasa i njihove prirepine i zato su usmjeravali narod, nakon pobjede socijalističke revolucije, da se organizira u različite saveze da bi se narodni predstavnici mogli delegirati po mjestu rada ili po mjestu stanovanja. Drugo, demokracija se ne mjeri po broju partija, već po ljudskim pravima i slobodama, s time da očuvanje slobode uvijek zahtjeva i odgovornost, a to se mnogima ne sviđa kojima je teško živjeti od konkretnog rada, bilo umnog ili tjelesnog pa vole laprdati o „nacionalnom pitanju“ i usput huškati diskriminaciju odnosno genocidne politike koje su Rezolucijom generalne skupštine UN-a već od 29. XI 1946. osuđujuće i u samom poticanju i na temelju tih i ostalih rezolucija o genocidu jugoslavensko pravosuđe, ustav i zakoni su bili kreirani. Osim toga, avnojevska Jugoslavija je bila jedna od osnivačica UN-a. Ako želi netko tvrditi u ovoj državi, gdje su na slobodi dokazani ratni zločinci i još k tome nagrađivani vojnim ordenima, da je prošli sistem bio totalitaran, onda mora dokazati da su i Ujedinjeni narodi i njihove odluke o sprječavanju genocida i genocidnih politika – totalitarne.

Rezolucije GS UN-a usvojene tijekom I zasjedanja

Treće, ukidanje najamnog rada i krupnog privatnog vlasništva je put ka najobjektivnijoj slobodi, a povratak čitavog društva na kapital odnos je bila čista kontrarevolucija, koju je Račan slatkorječivo populistički prozvao “demokratskim promjenama”. Ovdje možete preuzeti program SKJ, jugoslavenske i hrvatske Ustave iz ere socijalizma i ako mi netko dokaže što je u njima ozakonjeno kao totalitarno, ja ću povući sve što sam napisala. Također vam preporučujem da pročitate prepisanu definiciju o Narodnoj fronti koja je kasnije nazvana Socijalističkim savezom radnog naroda. Dakle, mi nismo imali klasično jednostranačje. Danas imamo klasično jednoumlje koje se oblikuje putem medija koji su potpuno pod kontrolom tzv. “državotvorne” politike.

Ustav FNRJ 1946 Ustavni zakon 1953 Ustav SFRJ 1963 Ustav SFRJ 1974 Ustav SRH 1947 Ustav SRH 1963 Ustav SRH 1974 Narodna fronta/ Socijalistički savez radnog naroda

Što se tiče građanske demokracije u kojoj narod „predstavljaju“ buržujske stranke koje nazivaju svi građanskim, a ja malograđanskim, francuski filozof i povjesničar Alexsi de Tocqueville, „poznat“ našim političarima po svom djelu „O demokraciji u Americi“, analizirao je povijest funkcioniranja demokracije u Americi u XIX st., koje se ništa bitno ne razlikuje od današnjeg. Naglašavao je da su “ranija feudalna društva nasilje provodila grubim sredstvima, dok demokratsko društvo to obavlja duhovnim nasiljem. Prema tome, javno mnijenje postaje poluga duhovnog nasilja, tako da pojedinac dolazi u položaj potpune nemoći i on je prisiljen da se prilagođava javnim mjerilima. Na taj se način pojedinac samocenzurira i potiskuje svoje vlastito mišljenje. Kao posljedica takve društvene tiranije i prisilne prilagodljivosti pojedinca, u prvi plan izbijaju oni koji se ističu prosječnošću, a ne sposobnošću. Time demokracija nije izbacila najsposobnije, što se i očekivalo, već najprosječnije.”

Dalje, on vlast opisuje kao vlast koja ne uništava, ali zato uporno ometa postojanje, ne tiranizira već slabi, steže, guši i zaglupljuje ljude, sve dok svaka nacija nije ograničena tek na stado bojažljivih i marljivih životinja, čiji je pastir vlast. Dodaje, također, da je slobodan tisak “posljednja nada potlačenih u masovnom društvu”. Pri tome je “tisak samo sredstvo”. Slobodni tisak ne može stvoriti slobodne ljude, a bez njih ne može ostati slobodan.

“Premda se demokracija kreće svojim neumitnim tijekom i ljudi njoj teže, to ne znači da demokratsko društvo jamči slobodu i da je ona u suglasju s jednakošću. Naprotiv, Tocqueville ističe da u demokraciji počesto dolazi do njihova suprotstavljanja. Zapravo, jednakost se može lako pretvoriti u formalno niveliranje pojedinca. Zato se u demokraciji pojavljuju dvije opasnosti: jedna, da se unutar demokratskog sustava uvedu nedemokratske ustanove koje dovode do ukidanja same demokracije, i druga, mnogo realnija, da se u demokraciji pojavi “tiranija većine” – koja guši slobodu. Tu novu sintagmu Tocqueville tumači kao dihotomnost demokracije, sto ima za podlogu masifikaciju društva, odnosno izoliranost pojedinaca, osrednjost, konformizam, što pojačava birokratizaciju društva i svemoć države. Dakle, nije neizbježno da demokracija kao politički sustav sadrži u sebi i slobodu pojedinca.

Prema tome, proučavajući demokratski poredak početkom prošlog stoljeća, Tocqueville je uočio opasnost ugrožavanja slobode u demokraciji tada i kao tendenciju budućnosti, što se pokazalo točnim, jer su kasnije neki demokratski sustavi degenerirali u totalitarne sustave.”

A.Tocqueville: O demokraciji u Americi Reductio ad absurdum
Nakon „prvih demokratskih izbora“ popraćenih nasiljem na mnogim biralištima, hadezeovske i pravaške stranačke vojske su krenule jurišati na JNA kasarne lažući sebe i manipulirajući narod da nas je JNA okupirala 1945. godine. Iz povijesnih podataka o strukturi vojnog kadra može se vidjeti suprotno jer su upravo Hrvati činili najveći udio oficirkog JNA kadra. Da meni tako nešto danas padne na pamet, da osnujem stranku i stranačku paravojsku i tražim secesiju Zagorja od ostatka Hrvatske tvrdeći da su Zagorci najpraviji Hrvati, proglasili bi me za pet minuta teroristom, a moju stranku – terorističkom organizacijom, a ne demokratskom strankom makar bi u imenu stranke obavezno pisalo da je i demokratska. Naravno da nećeš napisati u imenu stranke namjeru pa joj dati naziv Protudemokratska i fašistička zagorska stranka, a u programu istaknuti da se zalažeš za nacionalistički diktatorski totalitarizam, etnički očišćeno Zagorje od svih nezagoraca i sve ostale vrste nesloboda i kontrolu mišljenja.

Kako su zaslugom politike u školskim udžbenicima povijesne hulje postale preko noći heroji nacije, tako su na i području pravosuđa odvojili pravo od pravde . Na vrlo totalitaran način provela se smjena kadrova jer su neki suci nakon prvih „demokratskih“ izbora bili smijenjeni na niže položaje, po političkom ključu ili jednostavno likvidirani, a drugi otjerani sa radnog mjesta. Neke koji su bili već likvidirani, mrtvima su izglasavali smjene u parlamentu. Dakle, to je bilo Račanovo novokomponirano „socijaldemokratsko “oslobađanje naroda od „strašne“ diktature proletarijata tako što je dopustio fašističkoj mafiji preuzimanje pozicija upravljanja. Među nama ima jako mnogo kukavica i samolažova koji lažu ostale lažove pa je bilo zaista nevjerojatno kako su se mnogi ljudi uživili u ulogu “žrtvica” kada su ti kriminalci krenuli besramno proizvoditi laži da su nam u Jugoslaviji bila kršena osnovna ljudska prava samo zato što smo Hrvati, da nismo smjeli ići u crkvu, vjeronauk i slušati hrvatsku himnu. Nisu nam govorili da su sedamdesetih pjevali ustašku verziju himne, a pošto većina Hrvata do tada nije imalo pojma da postoji i ta verzija, povjerovali su zadnjem šljamu, bivšim teroristima, sitnim švercerima, ali i opasnim kriminalcima,osuđivanim ubicama i dilerima drogom. Dok se nisu pojavili rvacki „pravednici“ i „mučenici“ sa dna društva iz zemlje ili iz inozemstva policija je itekako bila učinkovita u borbi protiv narko mafije, što znači da nije ni policija bila korumpirana. Međunarodna reakcija je davala svu političku podršku huškačima rata tako što su zauzvrat, prepustili financijsko tržište u ruke stranih banaka i ostale najprofitabilnije sektore kao što su telekomunikacije. Što se tiče toga, recimo, njemački Drang nach Osten je ponovo ostvaren na prostorima bivše Jugoslavije, ali nisu njemačke imperijalističke lije u tome usamljene.

Glasno Kritizerstvo istaknutih komunističkih simbola bilo je najapsurdnije kada je dolazilo iz redova istaknutih socijaldomokrata i njihovih simpatizera iz redova „intelektualne elite“, čiji se uplašen, nesposoban i bezidejan oportunistički duh, već zamalo treću deceniju trudi kroatizirati antifašističku borbu dokazujući se pred fašističkim svinjama upornim prebrojavanjem krvnih zrnaca partizana i poistovjećujući tzv. “Domovinski rat“ sa antifašističkom borbom, koja se razlikuje od tzv. domovinskog po tome jer se zalagala da uništi nacionalističku mržnju i ludilo, a ne da tu mržnju potencira, kao što su to činili i još čine šovinisti svih boja.

Ali za razliku od predvodnika, mnogi javnosti nepoznati članovi SDP-a žučno su branili kritizirane komunističke simbole i sve više otvoreno pokazuju nezadovoljstvo prema stavovima autističnog i nazadnog vodstva svoje partije.

Od „zločinačkih“ zastava su se ograđivali i neki poznatiji predstavnici novokomponiranih partijica. Na banalan način pokušavali su diskvalificirati „krivce“ da bi Tito bio sigurno protiv takvih zastava jer je on rekao Staljinu historijski veliki NE. Očito je bilo da je to sve što su takvi mudraci znali o povijesti radničkog pokreta, NOB-u i internacionalizmu radničkog pokreta. Postali su čak i stručnjaci za čitanje tuđih misli jer oni znaju što bi Tito mislilo o tim zastavama. I tako pravdajući se pred liberalima i desničarima da to nisu njihove zastave, „klasni neprijatelj“, protiv kojeg se tobože bore, još jednom je otišao mirno spavati sa pobjedničkim smiješkom na licu.

Doista, i u tim partijicama ima pojedinaca kao i u SDP-u koji su ujedinjeno branili komunističke simbole i objašnjavali u diskusijama značenje simbola i suprotstavljali se mišljenju svojih partijskih „faca“ tako da su svi zajedno ostavili dojam da postoji ipak neko idejno ujedinjenje na ljevici.

A da li takva svjetonazorska podijeljenost unutar tih partijica išta govori „gospodi drugovima“ koji nisu pokazali ni mrvicu solidarnosti? Da li razmišljaju da je došlo vrijeme je da se povuku ili da se konačno suoče sa svojim strahovima i kompleksima koje im nabijaju još iskompleksiraniji desničari ili ne razmišljaju uopće o tome jer im je možda upravo to zadatak da, tobože, ne znaju što hoće i ovakvim manipulacijama i poziranjem pokušavaju prikriti upravo svoje loše namjere – da se ljevica koja ipak još postoji – što više atomizira.

Argumentum ad passiones

Ovako lažno ujedinjeni „U“ „moralniji“ „antifašizam“ bez stvarnih sljedbenika u svojim „profesorskim partijicama“, u maniri već profesionalnih malograđanskih socijalšovinista, koji se samo za nijansu razlikuju od nacionalšovinista, nazivajući ljude koji su držali komunističke zastave „da su neznalice koje ne znaju da nose ruske zastave“ je obično šovinističko huliganstvo i to ono najpodmuklije – u rukavicama, obična manipulacija javnosti, a ne činjenica da su „neznalice“ itekako znale zašto drže u rukama zastave „zločinačkog saveza“.

Visokorangirani predstavnici parlamentarnih opozicijskih stranaka su samo još jednom dokazali da su političari na tim pozicijama izopačeni konvertiti, da su skloniji mišljenju rulje i da svoje ogromno neznanje o povijesti NOB-a skrivaju iza posprdnog ponašanja prema predstavnicima obespravljenih jer je lakše proizvoditi sprdnju od proučavanja povijesti NOB-a koja je bila ujedno i socijalistička revolucija, iako se u svom političkom probitku itekako oslanjaju na one koji se trude da demontiraju laži ustaškog pokreta. Još jednom su ostavili dojam da su ostali vjerni psi čuvari Tuđmanovih povijesnih mitova i “svete” „državotvornosti“ te opet pokazali svoju nečast dok su uživali u cipelarenju desetak zastava.

I zato je socijaldemokracija odavno definirana kao socijalšovinistički lažni radnički pokret budući da predstavnici nje papagajski ponavljaju antikomunističke mitove, iza kojih se dokazano u prošlosti promovirao fašizam protiv kojeg se tobože bore samo da zbune radništvo koje im pristupa i daje povjerenje na izborima. Znaju dobro glavni kuhari te politike da su se pod istim takvim zastavama i simbolima borili naši partizani i da one nemaju samo simboliku državne „sovjetske zastave“ već mnogo više od toga, a to je internacionalizam, a iza internacionalizma stoji uvijek i onaj najiskreniji patriotizam, dok u nacionalizmu postoji samo lažni i prijetvorni.

Također, takvi „antifašisti“ su se nam dali uvid da jako loše glumataju iščuđavanje jer su imali prikriven zadatak da se ipak ostvari preimenovanje Trga maršala Tita tako da ubuduće imaju pripremljen mamac za glasače, pošto nemaju nikakav program, ideje niti vizije, a niti želje da se izgradi bolje i pravednije društveno uređenje.

Znali su da su neki Zagrepčani držali istu takvu „sovjetsku zastavu “ ranije, 23. lipnja kada se na Dan antifašističke borbe organizirao prvi prosvjed protiv preimenovanja trga pa su isti portali objavljivali „kako prvi put nakon dugo vremena u centru hrvatskog glavnog grada se moglo vidjeti zastave komunističke partije, pod kojima je organiziran antifašistički ustanak u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Također, po prvi put nakon dugo vremena, u strogom centru Zagreba pjevale su se partizanske pjesme, kao i Internacionala, himna radničkog pokreta. Ovim prosvjedom hrvatski antifašisti pokazali su da ne namjeravaju ostati u defanzivi, dok im gradskim ulicama i institucijama stupaju crnokošuljaši.“

Dakle, ista simbolika u lipnju bude hvaljena, a u kolovozu šikanirana i proglašena „lošom taktikom“ od strane istih glumaca jer se treba dozirati antifašizam da se zaista ne dogodi lijevi kroše pa se naknadno prave pred publikom i svojim članstvom da nisu imali pojma da su im već prosvjednici mahali ispred nosa „sovjetskim“ zastavama.

Isto i u svibnju, na Dan mladosti,  bila je „dobra taktika“ kada su se SDP-ovci naslikavali sa takvim istim simbolima i zastavama u Kumrovcu i tako godinama ranije, jer se trebalo nekako glumatati da su ljevica, a u kolovozu je „najbolja taktika“ bila da će nam oni obećati kako će oni vratiti ime trga ako ih budemo birali na slijedećim izborima.

Vratiti će ime Trgu maršala Tita da nam mogu ponovo nabijati cijene i poreze i opraštati Todorićeve dugove. Zatim će biti „kažnjeni“ od strane biračkog tijela i ponovo izgubiti tek nekolicinu fotelja koje će hadezeovci ponovo popuniti da ponovo maknu Titovo ime sa tog trga i nabiju cijene i poreze i oproste Todoriću dugove. I tako ponovo u krug , sve dok im jednog dana na ulicama ne bude eskalirao fašizam zbog toga što postoje neki treći nezadovoljni Todorići sa još većim apetitom, koji će rulji obećati veće privilegije. Onda ta populistička gospoda koja glumata ljevicu neće biti u stanju kontrolirati kaos i na kraju će biti osuđeni da su komunisti. Socijaldemokrate već ionako decenijama nazivaju komunistima, jednako kao što su ih Hitlerovi sljedbenici nazivali prije uspona na vlast. Zatim će biti prekasno pitati se koja je ono bila najbolja taktika u borbi protiv fašizma, kojoj se oni sada “hrabro” sprdaju, skrivajući se iza neke tupave apstraktne modernosti ili bezmudne frajerske amerikanizirane otkačenosti? Na žalost, pored njih će nastradati mnogo više onih koji nisu hranili svojim postupcima ustaštvo.

Pitati će se, prekasno, gospoda drugovi da su možda ipak trebali pokrenuti vlastite masovne parade da se pokaže snaga antifašističkih orjentiranih organizacija i sindikata kao 1. lipnja kada su “Čekajući tramvaj zvan obrazovna reforma” vidjeli priliku da „Zarada raste“ na prodaji informatičke opreme školama. Ipak je to zgodan zalogajčić dogovornog tržišta kojeg mogu sigurno naplatiti nakon „povlačenja iz politike“. Pokretanje bilo kojeg „spontanog“ „događanja naroda“ ipak iziskuje i neki trošak i povećani trud organizacijske mašinerije, a pošto zaista nema profiterskog prostora oko par tabli sa imenom Tita, izostala je organizirana parada da se sačuvaju u javnom prostoru simboli koji bi ukazivali mladim naraštajima i odgojne vrijednosti koje promiče antifašizam. Da se ne bi kritizirali kockari u vrhu SDP-a i ostalih satelita, potražili su „žrtvene jarce“ po zastavama i simbolima i osmislili na brzinu da im je kriva čak i pjesma Bilećanka – glavni predmet šovinističke sprdnje postala je ponovo i harmonika, na kojoj je odsvirana pratnja,  računajući na podršku onog djela javnosti kojeg karakterizira duh Tuđmanove malograđanštine.

Za one koji se ne sjećaju, Tuđman je proglasio harmoniku “srpskim” instrumentom pa se i tu socijaldemokrati opasno kližu po desnoj strani terena, a kakve je primitivce karijeristički Račan omogućio da se domognu pozicija odlučivanja i provođenja „reformi o obrazovanju“, da bi on za uzvrat imao takoreći, doživotni saborski mandat jer mu to ne bi bilo omogućeno po zakonima bivše države, najbolje dokazuje primjer Kalmete koji je obrazložio da ne može biti kredita za studente glazbene akademije za smjer klavir, orgulje, gitara, harfe jer se „zna svaka nota“, a kredite mogu dobiti samo oni koji sviraju gudačke instrumente ili trubu jer tamo nisu „nacrtane“ note. (Šteta što nikada nismo saznali što je genije mislio o udaraljkama).

Dakle, socijaldemokratima je bilo lakše krenuti u obračun sa „sovjetskim zastavama“ i dalje revno onemogućavati bilo koju pojavu marksističkih ideja, služeći se antikomunističkom propagandom čiju retoriku posuđuju od HDZ-a. Nadaju se da će provesti školsku reformu sa figom u džepu jer će očigledno izostaviti u reformi odgojnu ulogu školstva potičući povijesni revizionizam i antikomunizam. Kako u javnosti tako i u udžbenicima, ostaviti netaknute Vatikanske ugovore i usput radikalne desničare smatrati “intelektualcima” pa ih nastaviti pozivati na svoje tribine, računajući cijelo vrijeme da šire članstvo i glasači neće primijetiti manipulaciju iza koje ne stoje dobre namjere i progresivne ideje vodstva prema ukupnom društvu.

Nakon ove najnovije proizvodnje strašila od strane lažne ljevice, premijer Plenković ne prestaje mantrati o zabrani svih totalitarističkih simbola. Protiv predsjednice SKH Zvjezdane Lazar, pokrenuta je i sudska tužba jer su njeni članovi partije istaknuli antifašističke simbole pod kojim su se borili partizani Hrvatske i čitave Jugoslavije. Tužba zbog “zastava propalih režima” ne drži pravno vodu, a niti smisleno jer članovi SKH nisu držali zastave propalih režima, već zastave koja simboliziraju radnički pokret pod vodstvom komunista i zastave Socijalističke Republike Hrvatske koja u svom značenju i nazivu objašnjava državno uređenje. Socijalistička državna uređenja nisu propala, već su bila izdana od strane tzv. crvene aristokracije,  koja se preko noći prekaputarila u buržujske stranke da bi ozakonili pljačku socijalističkog vlasništva.

Tek sadašnja neukusno kičasta zastava „Republike“ Hrvatske simbolizira režim koji parazitira na grbači obespravljene potplaćene radničke klase i nadam se da će taj režim jednog dana propasti, kao i svi ostali slični koji postoje na ovoj planeti. Možda ipak ova najnovija Plenkovića „taktika“ očuvanja parazitsko- klijentističkog režima bude dobra „taktika“ jer je zabranjeno voće ipak ono najslađe voće….

Zaista je čudno da „moralni“ čuvari čistohrvatskog „antifašizma“ iz redova formalne ljevice nisu do sada napali i istaknute zastave „KP Kine“ jer je bivša socijalistička Jugoslavija imala par godina razdoblje u kojem su bili prekinuti diplomatski odnosi i sa NR Kinom ili tu „municiju“, taj manji Titov „ne“ Mao Ce-tungu, čuvaju za neki slijedeći „hrabri“ „antifašistički prosvijed“ i obračun sa svime što je više lijevo tako da se mogu ponovo emotivno rasteretiti jer se očito tako manje plaše desničara. Uporno se pravdaju pred onima kojima ne treba pokazivati nikakvo poštovanje ili ih možda itekako poštuju jer sudeći po objavljenim snimkama po youtubu iz ranijih godina, vidi se da im je mnogo draži u srcu jedan Tupson od bilo koje verzije Bilećanke. Ali prije eventualnog napada na „zastave KP Kine“ preporučujem ovaj video zapis o Masakru u Nanjingu. Također, nadam se će se jednom u životu mlatitelji prazne slame pitati se i progooglati tko je vojno porazio Crvene khmere i da li negiranje radničke klase od strane Polpotove ideologije ima ikakve veze sa marksizmom?

Napisati vrlo isključivu etiketu u naslovu nekadašnjem socijalističkom savezu država da je „zločinački“ podsjećajući čitatelje papagajski na veliko povijesno Titovo NE Staljinu, samo je dokaz kako inormatička pismenost na kojoj politički trgovci toliko inzistiraju u školskoj reformmi, ne znači ništa progresivno ako čovjek uporno ponavlja logičke greške pri zaključivanju, ne proučava i kritički ne analizira naučene dogme koje prenose mediji putem videoindustrije, koji su postali produžena ruka američke propagande i njenih interesa  umjesto da budu u interesu hrvatskog naroda i ostalih naroda Hrvatske.

Na žalost, mnogi ljudi bace takav komentar u sekundi kao da je Staljin vladao od 1918. do 1992. godine i da SFRJ nije nikada imala normalne diplomatske odnose i privrednu i kulturnu suradnju sa Sovjetskim Savezom.

Stanovnici Sovjetskog Saveza su najviše osjetili strahote Drugog svjetskog rata. Preko 22 miliona žrtava fašizma i rata i razna se piskarala besramno usude reći da je taj Savez bio zločinački. Recimo, mi ne znamo, bar ja ne znam, kako bi se u predratnim i ratnim uvjetima borio Josip Broz sa pojavom fašističke pete kolone da smo imali već od 1918. socijalističku federativnu višenacionalnu federaciju. Mi nemamo isto povijesno iskustvo kao drugi narodi i ne može se ništa izgubljeno vratiti, ali trebamo razmišljati i na takav način, što bi bilo da je bilo, ili da nije bilo,upravo zato da ne bi bilo u budućnosti ponovo velikih gubitaka i ratnih razaranja.

GULAG ( od krat.: Гла́вное управле́ние лагере́й и мест заключе́ния – Glavna uprava za logore i mjesta pritvora )

Link: Ciljevi kažnjavanja i sredstva za njihovo postizanje u korektivnim radnim institucijama.

Prvo da se izjasnim: U sustavu logora i kolonija koji su spadali pod glavnu upravu skr. GULAG su počinjeni zločini nad mnogim ljudima, oduzimano im je ljudsko dostojanstvo i ničime se ne može opravdavati takva okrutnost. I danas, na žalost, u mnogim zatvorima svijeta, u državama „napredne civilizacije“ postoje kaznionice koje su kontralirane na sličan način jer zatvorenici kažnjavaju druge zatvorenike, provode teror, dok čuvari zatvaraju oči. Ako netko misli da će se pedofilija iskorijeniti tako što će grupa zatvorenika osuđenog pedofila silovati metlama i mrcvariti ga danima ili godinama prije smrti, taj se grdno vara, a osim toga, zatvorenici kojima je dopušteno to sadiziranje, umjesto da izađu kao bolje osobe, preodgojene, one izlaze na slobodu još gori. Postaju još okrutniji nasilnici nakon odslužene kazne jer im se na taj način sigurno ne izgrađuje osjećaj empatije. Bilo bi pravednije i humanije, između izbora mučenja i smrtne kazne,  da pedofil dobije smrtnu kaznu, kao što to rade u nekim državama, koje licemjerni dušebrižnici po tom pogledu smatraju „neciviliziranim“. U svakom slučaju i u svakoj prilici treba paziti na dostojanstvo neprijatelja, pa tako i osuđenika koji je počinio najgore zločine pa čak i na dostojanstvo takvih ljudskih ništarija koji čine najgroznije zločine nad djecom i zato smatram da je humanija smrtna kazna od srednjovjekovnog iživljavanja zatvorenika nad zatvorenicima ako se kazna ne može drugačije provesti. Čovjek se ne smije srozati na razinu nečovjeka i uživati u osvetničkom mučenju jer tada izgubi sebe. Poslije toga više ne može biti psihički zdrav čovjek.

Banalno poistovjećivanje Hitlera i Staljina je politika onih promoviraju fašizam odnosno američko-europski imperijalizam. Da su naša piskarala išta čitali o staljinizmu i nacizmu uočili bi razliku. Staljinovi logori nisu nikada bili konc-logori poput nacističkih gdje su se vršila masovna pogubljenja zatvorenika sa namjerom da se pogube čitave etničke skupine ljudi pa se zato nacistički logori nazivaju tvornicama smrti jer su organizacijski bili smišljeni da mogu dnevno pogubiti što više ljudi. Logori u Sovjetskom Savezu su bili zamišljeni kao odgojno ili popravni-radni logori i kolonije, većinom otvorenog tipa gdje su bili privedeni, pored osuđenih kriminalaca i oni ljudi neopravdano optuženi za “proturevolucionarno djelovanje”. Mnogi marksisti, anarhisti i razni socijalisti su bili lažno optuženi na dugogodišnje kazne ili čak na smrt za vrijeme Staljinovih čistki. Tako se su se Staljin i pozicionirani staljinisti, rješavali svojih suradnika koje su smatrali suparnicima. Nastala je neka vrsta lančane reakcije u eliminiranju političke konkurencije u redovima komunista, pa sve do razine običnih susjeda, koji nisu bili zbog nekih tričavih razloga u dobrim odnosima.

Osnovni uzrok svih protudemokratskih pojava i u kapitalizmu, i fašizmu, i u samoproglašenom “dovršenom” socijalizmu je karijerizam, što je Lenjin vrlo lijepo objasnio i upozorio u djelu Država i revolucija jer buntovnici za razliku od revolucionara traže privilegije i bar mjesto u nekoj državnoj službici. Ako su takvi visokopozicionirani, razvija se birokratizam do nevjerovatnih razmjera budući da čitavo društvo imitira ideje vodstva, ma kakve one bile, sve dok se sa vremenom ne akumulira naboj otpora prema takvim pojavama.

Dakle, mnogi ljudi su bili osuđivani i zbog beznačajnog verbalnog delikta ili čak ispričanog vica, ali bilo je među njima i onih koji su jačanjem fašističkog i nacističkog pokreta poželjeli mjeriti kuruzu Sovjetskog Saveza. Sve njih, i krive i nedužne, i petokolonaše i ratne profitere i one koji su ispričali vic na račun vlasti, sve ih današnji mediji poistovjećuju i nazivaju političkim zatvorenicima. Razlike između zatvorenika gotovo nitko ne proučava jer se lakše prepustiti proturuskoj histeriji koja se proizvodi već od 1945. godine. Svi politički zatvorenici kazne su obično odrobijali zajedno sa osuđenim kriminalcima. Kriminalaca je u tom kaznenom sistemu bilo najviše, a pred kraj rata i nakon rata, bilo je više od pola miliona zarobljenih vojnika Trećeg Reicha, koji su većinom, u roku nekoliko poslijeratnih godina,  deportirani u Njemačku. Tijekom 1941. i 1942. bilo je mnogo pritvorenih zbog neke vrste suradnje sa okupatorom ili samo zbog sumnje. Tijekom kriznih situacija raste i broj kriminalnih dijela jer su gradovi bili prenapučeni izbjeglicama zbog toga što je Hitlerova vojna mašinerija doprijela 1941. nadomak Moskve. Nedostatak hrane i osnovnih životnih uvjeta te nagla prenapučenost gradova su uzrok i rastu kriminala.

Pod Glavnu upravu popravnih logora i radnih kolonija što  predstavlja skračenica GULAG, u blizini gradova, tvornica ili velikih poljoprivrednih površina su spadale one kolonije i radni logori u koje su internirali one ljude koji se odali skitnji, klošarenju i slično, ali među njma je bilo i mnogo djece bez roditelja u dobi od 12 do 18 godina koja su zbog rata ostala bez roditelja , gdje su bili pod kakvim takvim nadzoromi, krovom nad glavom i obavezno su pohađali nastavu da steknu neko zanimanje. U gotovo svim su logorima i radnim kolonijama organizirana je i obavezno politička nastava pa su stoga općenito taj sustav nazivali popravnim ili odgojnim.

Bilo je i zatvorenih kaznionica, zatvorenih djelova radnih logora gdje su zatvorenici prolazili teški režim i troturu koju mnogi nisu, na žalost preživjeli. Javnosti je danas putem interneta dostupna arhiva koja sadrži originalne dokumente o raznim pravilnicima i odredbama u zatvorenim tipovima kaznionica u kojima se vidi kako su npr. zatvorenici u samnicama imali pravo samo 20 minuta dnevne šetnje, zabrane primanja paketa i primanje i slanje pisama, dakle stvarali su potpunu izolaciju čovjeka od društva dok ne prizna nešto za što je optužen ili zato što je iz nekog drugog razloga ili hira stražara odvojen od ostatka logora ili kolonije i sl.

Također je je svjetskoj javnosi otvoren uvid kako se upravljalo u radnim logorima i kolonijama. Među zatvorenicima je organizirano od strane uprave čuvara neka legalizirana hijerarhija zatvorenika pa su neki kažnjenici imali status podupravitelja dijelova logora. Zatvorenici su mogli biti upravitelji radne skupine ili su bili,također, i čuvari logora, doušnici i sl. i što je najžalosnije, velik dio ubojstva i mučenja su počinili upravo zatvorenici nad zatvorenicima. To je ona gadna pojava kada se mizerni čovječuljci dočepaju mrvice moći pa tada izlazi na vidjelo njihov karakter.Općenito, karakter ljudi se najbolje očituje u kriznim vremenima. I u nacističkim logorima je bio uveden sistem kontrole koju su provodili odabrani logoraši, obično kriminalci ili visokoobrazovani ljudi jer se režim logora oslanjao na strah ili na ugled kojeg prezentiraju izabrani i zbog toga nije za čuditi da 1000 naoružanih esesovaca mogu čuvati 100 000 zarobljenika. Iz tog razloga ne dolazi do organizirane masovne pobune – organizira se unutarnja kontrola. Na žalost, tako funkcioniraju i suvremeni zatvori u mnogim zemljama. Dopušta se zatvorenicima da organiziraju unutar zatvora svoju vlast.

Postoje dokumenti o GULAG sistemu da su službeni čuvari i čuvari-zatvorenici zajedno sudjelovali u korupciji sa zalihama hrane, odjećom i sl. što je bio uzrok međusobnih obračuna, podmuklih ubojstava, ucjena i sl.

U logorima i kolonijama, koji su uglavnom bili otvorenog tipa jer kažnjeni nisu imali ni gdje pobjeći u tim ogromnim pustarama, se proizvodilo ili gradilo pa su zatvorenici imali nekakav formalni osobni dohodak koji je bio zasigurno nedostatan. Toga nije bilo u nacističkim radnim logorima. U nekim logorima i kolonijama je bila bolja zdravstvena skrb, a u nekima nikakva iako su zakoni bili osmišljeni da imate dojam da su imali odličnu zdravstvenu skrb. To nisu u tim kriznim ratnim i poratnim vremenima imali ni većina stanovnika SSSR-a na slobodi, a kamoli oni.

Zatvorenici onih radnih logora i kolonija koji su podizani u dotada slabo ili uopće nenaseljenim područjima su pored iscrpljenosti od rada i neadekvatne prehrane, uvjeta stanovanja, malarije i drugih prenosivih bolesti, najčešće umirali zbog teških prirodnih uvjeta odnosno hladnoće koja tamo prevladava. Ukratko, u nenaseljenim mjestima dizani su prvo radni logori sa ciljem da bi se gradile prometnice i naselja u koja su kolonizirani zatvorenici. Najgori životni uvjeti su prevladavali u nenaseljenim sjevernim područjima Rusije i pogotovo u Sibiru. Tako su u bivšem SSSR-u, a osobito u Sibiru, nastala mnoga naselja koja još i danas postoje jer su neki zatvorenici ostali živjeti u tim naseljima i nakon što su odslužili kaznu ili bili, kasnije, amnestirani.

Također, važno je napomenuti da nenaseljena ogromna područja azijskog dijela Rusije ne mogu se u praksi vojno obraniti pa su i iz tog razloga „proradili“ „gulazi“ punim kapacitetom, dakle zbog prijetnje rata. Dakle, GULAG se oformio 1934., nakon dolaska na vlast fašista u Italiji i nacista u Njemačkoj. Do tada su imali klasični sistem kaznionica u kojima se također, nakon oktobarske revolucije i građanskog rata uzrokovanog zbog stranog intervencionizma,  tri ratna pohoda i dugogodišnji ekonomski embargo, nalazio znatan broj zatvorenika koji su bili osuđeni za protunarodno djelovanje, ratne zločine ili klasično, kriminal.

Najveći broj političkih zatvorenika je bio pri kraju Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega u razdoblju od 1945 do 1950.

Ukupna bilanca smrti nije visoka onako kako papagajski ponavljaju desničari, ali nije niti mala. Umjesto bilance od milion i pol umrlih, desničari papagajski tvrde da je ubijeno 20 miliona ljudi što znači da žrtve fašizma žele podmetati Staljinu i općenito, komunističkom pokretu. Ukupan broj stanovnika SSSR-a tijekom Drugog svjetskog rata je procjenjen na cca. 188 miliona stanovnika.

U tom kaznenom sistemu umirale su žrtve, također i zbog raznih oblika terora i samovolje onih službenih stražara koji su bili pod snažnijim utjecajem Staljinove, ali i također, ratne propagande jer se u svakom ratu razvija i ta propaganda da bi se održao borbeni moral vojnika i naroda.

I da napomenem, Staljinizam jest okljaštrio marksističku filozofiju pretvarajući je u neku vrstu religije, ali nikada staljinizam nije bio u granicama luđačkog fanatizma pa da se u društvu pojavi borderline sindrom i krenu neočekivani i siloviti ulični pogromi naoružane rulje kao što je to nerijetko bio odraz nacističke ili rasističke propagande. Npr. kada je njemačka vojska okupirala ukrajinski grad Lavov, u jutro 30. lipnja 1941., istoga dana, naoružana banda u organizaciji ukrajinskih nacionalista proglasila je akt o nezavisnoj ukrajinskoj državi, dakle slično kao i ustaše, te su bez narodnog plebiscita proglasili savez s nacionalsocijalističkom Velikom Njemačkom i oformili “Ukrajinsku narodnu militiju”. Već su sljedeći dan u gradu započeli divljački pogrom Židova pri čemu je izvršen pokolj od cca. 4 do 7 tisuća Židova u roku 3 do 4 dana. Primjetila sam oko 2012. da po njemačkim neonacističkim portalima kruže arhivske snimke silovane maloljetnice i njene majke i drugih žena koje lažno prikazuju kao da su to Njemice, da su žrtve silovanja od strane vojnika Crvene armije, koja je najzaslužnija za poraz nacista. Dakle, i na tom području pokušavaju besramno preuveličavati i umanjiti tj. podmetnuti Crvenoj armiji zločine nacističkog zločinačkog Trećeg Reicha. Današnje njemačke vlasti još nisu sankcionirale takve portale jer je očito da je još hladnoratovski šovinizam usmjeren prema Rusima – vrlo poželjan, kako u SAD, tako i u EU.

Vjerujem da su neki od počinitelja zločina u Lavovu i njima slični završili u nekom radnom logoru ili koloniji pod upravom GULAG-a pa ih se danas možda smatra samo političkim zatvorenicima, jadnim žrtvicama “komunizma”, jer im je bilo smiješno ubijati Židove, silovati djevojke pred očima majki i činiti ostale izopačenosti prema životu. Možda i danas to spada nekim “ljudima” u kategoriju ispričanog vica ili verbalnog delikta. Postoje jako teška pitanja koja si panjevi od piskarala nikada ne postavljaju: Koliko čovjek mora biti duhovno snažan da se odupre osvetničkom nagonu kada mu je netko činio ovakve zločine nad članovima obitelji?

Najbolju razliku nacističko-fašističkog mentaliteta i mentaliteta socijalističkog društva pokazuju arhivske snimke kada je Crvena armija na završetku rata provela more zarobljenih vojnika nacističke Njemačke ulicama Moskve. Nije se dogodio pogrom ili linčevanje po ulicama Moskve, a preko 22 miliona građana Sovjetskog Saveza je izginulo, zbog Hitlerovog ludila i onih koji su ga financirali da izgradi supermodernu ratnu mašineriju samo da bi profitirali. Zarobljeni Nijemci u toj povorci su mogli jedino umirati od srama dok su ih promatrali građani Moskve. Ako je netko i pljunuo u lice nekom zarobljenom oficiru na čelu kolone ili doviknuo da su pokvarene svinje, ne uzimajte im to za zlo.

Osim povijesnog revizionizma kojim se želi poistovjetiti antifašizam i fašizam manipulira se sa brojem žrtava GULAG-a i slobodno se decenijama dezinformira domaća i europska javnost, što razna copy/paste piskarala i „učeni“ nikada ne provjeravaju. Da krenu konačno provjeravati mislim da bi umrli od srama kada bi se sjetili što su sve blebetali i piskarali, jer u „gulazima“ nije bilo plinskih komora, nije bilo peći za spaljivanje leševa, nije bilo masovnih streljanja, pa tako ni broj žrtava nije jednak broju žrtava fašizma i žrtava koncentracijskih logora.

U razdoblju od 1934 do 1953 broj zatvorenika Odgojno-radnim logorima (ORL) prošlo je ukupno 22,102 607 osuđenika.
U razdoblju od 1935 do 1953 broj zatvorenika Odgojno-radne kolonije (ORK) prošlo je ukupno 12,955 147 osuđenika.
Ukupno je GULAG prošlo 34, 057 755 osoba osuđenih za teška i lakša kriminalna nedjela i za proturevolucionarno djelovanje .
U razdoblju od 1934 do 1953 broj osuđenih za proturevolucionarno djelovanje iznosio 6,880 064 .
U razdoblju od 1934 do 1953 broj osuđenih za teška i lakša kriminalna nedjela iznosio je 27,177 691.
Ukupni broj umrlih u GULAG-u u razdoblju od 1934—1956 iznosio je 1,510 985 što u tom 23-o godišnjem razdoblju u prosijeku godišnje iznosi 65 695 osoba.

Nevine žrtve Staljinovih čistki iz redova politike su bili marksisti koji su 1917. nosili ista ona obilježja koje nekolicina prosvjednika istaknula u Zagrebu i mnogi su od njih pogubljeni upravo zato jer su shvaćali marksističku filozofiju kao slobodarsku ideju, a ne kao dogmu. Takva ista obilježja nosila je i Crvena armija koja je stvarni pobjednik nad fašizmom, takva obilježja su nosili južnoslavenski partizani, koji su prvi u porobljenoj Europi stvorili slobodni teritorij, što je imalo snažni odjek u Europi u smislu podizanja borbenog morala većini stanovnika jer je tada prevladalo javno mnijenje da je nemoguće išta poduzeti protiv nacističke najmodernije ratne mašinerije, a time je bio otvoren drugi front što svakom osvajaču predstavlja veliki vojni problem. Novonastala Jugoslavenska armija i Crvena armija, zajedno su oslobađali neke dijelove naših teritorija i mnogi vojnici Crvene armije su izgubili život na kraju rata oslobađajući našu zemlju.

Danas je putem interneta dostupna i ogromna digitalna arhiva, ali i knjige iz raznih antikvarijata koji se oglašavaju. Postoje arhive iz inozemstva o sabirnim odnosno koncentracijskim logorima pod upravom vlasti nacističke Njemačke, Japana i fašističke Italije i neki su sa pravom nazvani logorima smrti pa to treba malo istraživati i uspoređivati i prestati slušati što sugeriraju saborski zastupnici kada poručuju da istinu o povijesti prepustimo povjesničarima među kojima ima i onih koji su doktorirali neke teme bez priloženih povijesnih izvora pozivajući se na izmišljene reference koje kao da nisu provjerili, pa čak ni njihovi mentori – očito postoji cilj koji je prikriven i zajednički jer najsnažniji politički propagandni medij je školstvo i zato ga osvajaju putem svojih odabranika.

Općenito i „ljevica“ u  svojem papagajskom transu ne razlikuje pojmove država, narod, nacija pa često kritički napad na državu koja predstavlja aparat sile, doživljavaju kao napad na većinski narod. Njima je to sve isto i do  tog razdoblja da „svijetlo naroda“  konačno shvati da prošli sistem nije bio totalitarizam proći će, na žalost, još mnogo godina jer nije popularno doktorirati npr. na temu razvoja samoupravnih odnosa na selu i razvoj zadrugarstva u razdoblju od 1953 do 1983. pa približiti narodu metode  ondašnje stvaralačke prakse, pa da prestane nekakav nadobudni ljevičar tvrditi okolo po tribinama da su „žločesti“ komunisti zabranili čak i zadruge. Zadruge i udruge je, koliko ja znam, ukinuo „demokrata“ Tuđman oko 1992, da bi kasnije ponovo ozakonili oko 1998. pa to zbunjuje one lakovjernije. Upravo suprotno,  komunisti su zaista poticali razvoj zadrugarstva, o čemu postoji i ogromna literatura kao povijesni dokaz. Ali zato je danas vrlo praktično doktorirati povijest na temu Jazovke i „komunističkih zločina“, ali na taj način da se izbjegne spomen pokušaja spašavanja djece iz ustaškog  logora u Jaski od strane partizana koju su tu djecu pokušali skloniti u Sošice i okolna naselja, jer se takvi najljigaviji beskičmenjaci mogu lakše lansirati u politiku, a zatim lakše dobiju radno mjesto na nekom sveučilištu jer umjesto profesije, politika sve odlučuje i to na svim područjima javnog servisa.

Zastupnici vam sugeriraju da prepustite povijest takvim povjesničarima, čak i onu kojoj ste i sami svjedočili, dok će se oni slobodno posluživati povijesnim vremeplovom prema potrebi marketinga u izbornim kampanjama. Žele da da ponekad vjerujete da je Josip Broz Tito ubio 500 000 Hrvata, a ponekad ne. Oni vas preklinju da ne tražite podatke i da ne provjeravate tako da ne vidite koliko vam mogu lagati ili koje količine gluposti mogu izvaliti. Mi imamo profesore povijesti koji sebe predstavljaju kao antifašiste i na tribine zovu fašiste da se malo druže i igraju se da imaju mišljenje i znanja, a od drvlja ne vide šumu. Fašiste treba drito među rogove! Sa njima nema fino! Kakve tribine i zajednički okrugli stolovi po televiziji i promoviranje njihove izopačenosti i apsurda.

Prije par dana su IDS-ovci reagirali najavom prijedloga zakona po kojem bi zabranili isticanje fašističkih simbola zato što je susjedna Italija novim zakonom zabranila fašističke znakove. I talijanski i hrvatski zakoni su već imali zakone pomoću koji se moglo sankcionirati propagiranje tih pokreta, ali ih godinama ne provode.Nemojte se ništa brinuti i provjeravati što talijanski neofašisti pišu po svojim portalima i da još uvijek misle da su djelovi naše obale talijanski i da se to jako dugo tolerira od strane državnih vlasti. Vjerujte HČSP-ovcima i njihovim profesorima „poviesti“ koji se druže godinama sa mađarskim fašistima, koji pak smatraju da je Međimurje njihov prirodni životni prostor. Nastavite iseljene Srba iz Hrvatske 1995 slaviti kao najveću pobjedu većine nad manjinom jer vam to sugeriraju vaši izabrani miljenici i slobodno nastavite smatrati dio stanovnika Hrvatske okupatorom, koji nas je okupirao za vrijeme turskih ratova pa ćete zaslužiti ono što ćete zaslužiti. Kada krenu veliki, kada se zakotrlja fašizam kod velikih susjeda, ne znam tko će nam pomoći.

I zaista je jadno i smiješno da su “gospoda antifašisti” iz opozicije počeli glumiti borbu protiv fašizma predlažući novi zakon umjesto da su se borili i inzistirali na provedbi postojećih zakona, koje nitko ne provodi i to već godinama, po odlukama politike. Sada su se sjetili da glume što znače kukaste križine i ustaški simboli. Gospoda sebe lažu od kada znaju za sebe jer ne bi bilo ni posljednjeg rata da su bili ljudi kada su imali dvadeset i nešto godina i mogli su se oduprijeti autoritarnim starkeljama i reći im u lice da su zločinci, da laju mržnju, da su luđaci. Ali nisu to učinili jer su kukavice, jer su rulja, jer su huligani koji su se dočepali kravata i odjela. I sada vam indirektno sugeriraju da pustite „poviest“ Hasanaginici da vam se može uzverati još veći luđak od Tuđmana, koji nas je svojim krivim interpretacijama povijesti i abnormalnom željom da imitira politiku španjolskog diktatora Franka- ideja miksanja kostiju partizana i ustaša – totalno uništio kao narod: i moralno i materijalno!

I za kraj ovog mog „Rata i mira“ , proglasiti naš oblik socijalizma totalitarnim je velika logička pogreška i jako prljava politička igra, pogotovo ako na taj sofizam pristaju oni koje narod ipak smatra nekom jadnom ljevicom.

 

 

 

 

Izvor podataka:
http://law.edu.ru/book/book.asp?bookID=52726
http://www.historicus.ru/Sistema_spetsposelenii/
https://en.wikipedia.org/wiki/World_War_II_casualties#endnote_USSRtable
http://www.istpravda.ru/pictures/7882/

 

Facebook komentari

Vesna Nikolić

Provjeri i ovo

NEVJEROJATNO: Kod Šentilja sletio s ceste i udario u neuklonjen dio Željezne zavjese!

  Jutros se u neposrednoj blizini bivšeg graničnog prijelaza SFRJ Šentilj-Spielfeld dogodila nevjerojatna prometna nesreća, …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

six − two =