Početna / Kolumne / Buđav Lebac / Još jedna kapitalistička dijareja

Još jedna kapitalistička dijareja

Još jedna kapitalistička dijareja

Kada čujete okorjelog kapitalistu kako kuka da kod nas nema pravog kapitalizma već nas taj prapotopni socijalizam i dalje vuče na dno ili kad čujete Karamarka koji nam najavljuje kako ćemo tek njegovim dolaskom na vlast okusiti sve čari kapitalizma jer kao do sada nismo, onda znajte da su oni u potpunosti u pravu. Ti veliki umovi što nam žele sve najbolje, oblikuju svoj novi sustav iz snova na čvrstim temeljima socijalizma u slavu kapitalizma. Doista, mi do sada još nismo okusili sve čari kapitalizma jer nije baš tako lako razjebati socijalistički sustav kako su oni prvotno pomislili.

Nije ovo nikakva novost, niti je ovo neko epohalno otkriće koje bi vas trebalo šokirati, ali ono što postaje praktički nepodnošljivo je činjenica da upravo spomenuti apologeti kapitalizma olako prelaze preko činjenice da im upravo nasljeđe socijalizma omogućava da se ovako erektivno uzdižu i veličaju svoje dosege kao nešto svojstveno samo njima, posebnima i genijalnima. Socijalizam i kapitalizam su pohabani izrazi koji nas vraćaju u vrijeme klasnih borbi, ali pobogu tko uopće danas misli o klasama kada imamo samo dvije…siromašne i bogate. Sve ono što je u nekom međuprostoru, što lebdi u vakumu, stoji na izvol’te njima, da se posluže i da iskoriste potencijale za njihovu još veću zaradu, a ti su lebdeći i lutajući potencijali, gle čuda, izrasli, nastali i uputili se u orbitu ravno iz socijalističkog mulja.

“Poduzetništvo kao želja za interakcijom, za vlastitim dokazivanjem, kroz građenje timova, nadmetanje s vlastitim ja, usporedba s boljima od sebe, kao želja za opstankom, kao putovanje u nedoživljeno.”

Samo ovu rečenicu Emila Tedeschija što je izrekao na gala večeri “EY poduzetnik godine” trebalo bi ponuditi Amerikancima da je koriste kao metodu mučenja zatvorenika u Guantanamu…uopće ne sumnjam da bi jednosatna repeticija ove rečenice slomila i najsurovijeg teroristu, u suzama bi mučenik priznao i ono što je počinio i ono što mu se dodaje samo da prestane tortura. Po Emilu Tedeschiju poduzetništvo je izgleda nekakav sport ili neko dijabolično reality natjecanje u preživljavanju sa fatalnim posljedicama za gubitnike ili tek suluda avantura putovanja na Sjeverni pol samo u kupaćim gaćama. Kako god zamislite ovu tezu Tedeschija ona svoju snagu crpi upravo iz njemu i njemu sličnima omraženog i mrskog mu socijalizma, ma šta si tepao ili utvarao Tedeschi na gala večeri.

Dok je Tedeschi dodjeljivao nagradu Alanu Sumini i Zoranu Vučiniću iz tvrte Nanobit d.o.o. i dok je svojim govorom nemušto pokušao prikriti još jednu inicijaciju “djece” socijalizma u prvoborce kapitalizma nekim kozmičkim i neobjašnjivim čudom u moru hvalospjeva i rektalnog medijskog uvlačenja spomenutom govorniku rodio se ovaj tekst koji govor za anale pretvara u analne monologe.

“Danas stojimo i slavimo šestoricu (sedmoricu) veličanstvenih, sedmoricu odvažnih, sedmoricu uspješnih, sedmoricu kreatora i vizionara. Danas slavimo njihovu ideju, imaginaciju, kreaciju i realizaciju. Opipljivu i neopipljivu vrijednost, njihov know-how, njihove patente i njihove snove. Slavimo ono lijepo, ljudsko, pobjedničko i dječje, ono što nikada ne gasne u svakom poduzetniku.”

Danas, kao i jučer i prekjučer, kao i svih dvadesetčetiri godine ove tranzicijske kaljuže slavimo crpljenje resursa što su nam u amanet ostavili neki vizionari boljeg i pravednijeg društva, a veličanstvena sedmorka koju je u svoju čast i opravdanje svoga postojanja na pijedestal postavio Tedeschi i organizacija “EY poduzetnik godine”, neoborivi su dokaz da je taj lešinarsko-kapitalistički um koji se već ucrvao od pohlepe za novcem još jednom morao posegnuti u njima tako mrsku socijalističku izmišljotinu koja se zove “besplatno školovanje za sve”, da bi uopće imao persone koje bi jednog dana mogao veličati. Veličanstvena sedmorica, uspješnika, kreatora i vizionara rezultat su upravo tog po njima “neuspješnog” socijalističkog sustava, pa čak i Emil Tedeschi je produkt tog i takvog “neuspješnog” modela obrazovanja koje mu je nažalost omogućilo da se dovoljno educira za predstojeći grabež u novonastalom ekonomskom sustavu. Dok Tedeschi slavi ono lijepo, ono ljudsko, pobjedničko i čak dječje (što je prilično morbidna komparacija kad je stavimo u prave okvire), društvo koje je u rasulu zbog poticanja nekih genijalnih umova da stvaraju višu vrijednost samo u svrhu veće zarade odabranih, koji će na kraju cijele balade mlade inovatore tek pomaziti po glavi dajući im okrajke, a mrvicama će počastiti masu, dovodi cijelu ceremoniju dodjele nagrada do krajnjeg apsurda.

“Ovaj izbor zaslužuje pažnju kakvu imaju izbori ljepote i glazbene smotre, a kao u njima jednako je teško izabrati. Nema do kraja definiranog kriterija kako odabrati prvog. Prihodi, rast, dobit, zapošljavanje, nova tržišta, inovacija, originalnost, prepoznatljivost, dugoročnost… A kako uopće izmjeriti boljeg u usporedbi poduzetnika u turizmu i drvnoj industriji? Kako usporediti kompaniju koja ima 25 i 2500 zaposlenih? Kako tretirati tradiciju četiri generacije poduzetnika i poduzetnika s 10 godina iskustva?”…nastavlja Tedeschi.

Doista, ovaj izbor i je u razini izbora ljepote, jednako je apsurdan koliko je i stupidan jer je u rangu šetanja guzica i sisa. Šta je svrha biranja najboljeg poduzetnika? Da vidimo tko može zaraditi više love, samo zaraditi više love za šta? Da nagradimo onoga tko te godine najviše zapošljava? Pa šta je ovo, da li se tu zapošljavaju ljudi ili se tjera stoka u tor? Zar smo toliko zastranili da smo od jednog normalnog procesa socijalizacije kao što je zapošljavanje ljudi došli do toga da nagrađujemo one koji to omogućavaju samo zato što su oni u datom trenutku bolji i sposobniji? Zar smo nekako u tom procesu stvaranja tih boljih i sposobnijih zaboravili da su upravo oni iznjedreni na leđima onih koji nisu toliko sposobni i bolji? Zar bi uopće Tedeschi postojao kao vlasnik jedne Cedevite da nije netko sposoban u laboratoriju izmislio taj napitak, da nema skladištara koji prebaci preko svojih leđa tonu robe, da nema vozača koji vrlo inovativno i predano nabijaju išijase po kamionima dok prevoze robu? Zar Tedeschi i njemu slični doista misle da smo svi u ovoj državi toliki kreteni da ne znamo razlučiti šta je govor za anale, a šta su analni monolozi?

“Odgojen sam u duhu obitelji gdje su pradjed i djed dva put pokidali knjigu dužnika osjećajući poduzetništvo i kao brigu za zajednicu, te sam posebno počašćen da je ovaj odabir sastavio žiri čiji članovi su istaknuti promotori poduzetničkih inkubatora, start-upova, poslovni anđeli, razvojni bankari, promicatelji ravnomjernog regionalnog razvoja, profesori i dekani, otvoreni i vrlo citirani blogeri, ljudi koji često idu kontra struje, pomalo i neshvaćeni, filantropi…”

A otac Emila Tedeschija, šta je sa ocem, da li je i on kidao knjigu dužnika ili je on ipak bio nešto drugačijih pogleda na dug? Što je Tedeschi tako nepravedno izostavio svoga oca iz govora, zar je otac bio manji filantrop od djeda i pradjeda? Ivo Sanader je prilično decidirano pričao o Svetozaru Tedeschiju i njegovom bratu…“Krajem 80-ih radio sam i za poduzeće braće Tedeschi, Felicea i Svetozara, u Trstu. Bili su to ljudi bliski komunističkom režimu, koji su imali dobre kontakte u Moskvi.” Prisjetio se Sanader kako je za oca sadašnjeg vlasnika Atlantic grupe Emila Tedeschija plasirao više od 10 milijuna ženskih čarapa u tadašnji SSSR te druge robe kao što su termometri. Dakle, razumljivo je što u tom emotivnom prisjećanju na filantropiju i altruizam obitelji Tedeschi nije spomenut i otac već samo djeda i pradjeda, ali pustimo sad te bajke i basne, imamo mi većih šarenih laža od ovih. Poslovni anđeli, razvojni bankari, promicatelji ravnomjernog regionalnog razvoja, citirani blogeri, profesori, dekani…ovo postaje sve bolje od boljeg. Tu se ne zna tko se više polomi za društvo, da li su to poslovni anđeli što letaju svojim helikopterima i fijuču pored nas u svojim Maybachima ili su to razvojni bankari koji sustavno razvijaju deložacije i ovrhe, a o citiranim blogerima suvišno je trošiti riječi, kakav Marx i Engels, nema nama do citiranih blogera.

“…mi koji smo se izložili riziku da selektiramo najbolje, ali koji smo doživjeli ogromnu sreću kroz ovo iskustvo razgovora i učenja s najboljim poduzetnicima (naravno od onih koji su se sami prijavili na natječaj), spoznamo ili još jednom dokažemo da u Hrvatskoj je moguće raditi, stvarati, proizvoditi, prodavati, izvoziti, biti međunarodno konkurentan, da je moguće biti poželjan poslodavac, da je moguće atraktirati i suradnike iz bogatijih zemalja nego što je Hrvatska, da je moguće živjeti drugačiju paradigmu domoljublja.”

Treba imati “muda” kako ono kaže narod za izreći ovako nešto…“mi koji smo se izložili riziku da selektiramo najbolje.” Izložila se ekipa neviđenom riziku da selektira i povrh toga da nam dokaže kako je u Hrvatskoj moguće raditi, stvarati, proizvoditi, prodavati, izvoziti, biti međunarodno konkurentan…kao da do pojave njih sve to nije postojalo u puno boljoj i pravednijoj formi. Ta ista ekipa nam je dokazala da u Hrvatskoj sija sunce, da mjesec zna tu i tamo izaći noću, da teku potoci, da valovi zapljuskuju obale, da je disanje proces koji nam omogućava život. Sve to nam je dokazala odabrana ekipa lumena koji su nam otkrili toplu vodu u bojleru i bez kojih bi Hrvatska vrlo vjerovatno odletjela u bespuća vasione odlijepivši se sa zemaljske kugle i odletjevši u ništavnost zrakopraznog prostora vascelog kozmosa u kojem bi nas Srbi, a pobogu tko drugi, sustavno iskorištavali i zato je važno da shvatimo da možemo živjeti i drugu paradigmu domoljublja.

“To znači da je moguće biti itekako koristan i sebi i zajednici, te u konačnici da je moguće stvarati bolje, bogatije i sretnije drustvo, poštujući razlike, ali razumjevajući da samo rad, preuzimanje rizika i nošenje odgovornosti mogu biti preduvjeti za mogući rezultat, koji će ovisiti o jos čitavu nizu drugih faktora.”

To dragi moj Emile znači da nije moguće stvarati bolje, bogatije i sretnije društvo po tvojoj logici jer ne možemo svi imati košarkaški klub kao ti, jer ne možemo svi vozati helikoptere kao Todorić, jer nemamo toliko zemlje koju bi posjedovali opet kao Todorić, jer nemamo toliko tvornica mlijeka da bi ih svatko dobio na dar kao Rajić, jer nema toliko tuna u našem moru da ih svi uzgajamo (ali zato imamo ordenja i generalskih činova kao omanji kontinet sa svim svojim državama), jer nemamo svi petog ortaka, jer nemamo svi zacementirane pozicije u bankama ili u telekomunikacijama i prije svega jer nemamo svi toleranciju za “poštivanje” takvih razlika u društvu, odnosno nemamo želju pognuti glavu i pokloniti se kvaziautoritetima koji svojim bogatstvom prikrivaju svoje nakaradne životne prioritete predstavljajući nam se kao spasioci nacije, a ustvari su najobičniji grobari čovječanstva.

 

 

Facebook komentari

Branko Rafajac

Pripadnik radikalne grupe proletera "Mučki provokatori" što imaju za cilj izazivanje osjećaja neugode političko-poslovnoj eliti i funkciju putokaza za istu prema Remetincu. Radikalnim guljenjem njihovih džon obraza i stavljanjem soli na njihove kriminalne rane ostvaruje zajedno sa grupicom entuzijasta okupljenih na KontraPortalu višestruke moralne satisfakcije koje kasnije dila obespravljenom narodu.

Provjeri i ovo

Mirjana Lučić Baroni, ikona hrvatskog licemjerstva

  Piše: Branko Rafajac Preciznije rečeno, Mirjana Lučić je -možemo to slobodno reći- ni kriva …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

two × 5 =