Početna / Istaknuto / Jugoslavija je bila ono što je EU trebala postati, ali nikada neće!

Jugoslavija je bila ono što je EU trebala postati, ali nikada neće!

sfrj

 

Da je kojim slučajem Loki, zločesti nordijski bog nepodopština i spletki, smišljao scenarij raspada Jugoslavije, teško da bi mogao smisliti zločestiji, ali od scenarija razvoja EU – od vremena entuzijazma i opijajućeg zanosa uz pjesmu Tota Coutogna, otpjevanu upravo u Jugoslaviji, do današnjeg idejnog i moralnog ćorsokaka, nikako ne bi mogao smisliti – bolji.

Brexit je poljuljao već sasvim onemoćalu koheziju zemalja članica EU. Najavljuju se referendumi, kroje se nove mape, Katalonci aplaudiraju, u Teksasu najavljuju Texit, u Hrvatskoj Hrexit, burze padaju, Kinezi sumnjičavo odmahuju glavama, desničari mahnitaju. Island šutne Englesku u nogometu. Hu-hu-hu. A onda još i Wales momke iz Bruxellesa. Luda kuća, načisto.

Geostratega je mnoštvo, kao i nogometnih trenera. No, kako je u svakoj ( dobroj!) šali ( i više od ) pola istine, najviše me nasmijala jedna prognoza daljnje sudbine EU, koja kaže da će s vremenom izlaziti Francuska, Italija, Španjolska, Njemačka, Rumunjska…sve dok ne ostanu samo Slovenija i Hrvatska, i taman dok ostale bivše jugoslavenske republike ne završe pregovore u uđu u EU.
A to u konačnici znači da smo džaba krečili.

Današnja EU počinjala je nastajati davno, još kao Evropska zajednica za ugljen i čelik u začecima Hladnog rata i kontinuiranih sankcija i ekonomskih smicalica spram svih socijalističkih zemalja, tada slabije razvijenih, ali ukupno gledano resursima bogatijih. Od proširenja 1973. Intenzivno se počinju koristiti i danas poznate metode; mantre o razvoju, novim radnim mjestima, ekonomskom i političkom ujedinjenju na opću dobrobit, ali gotovo u pravilu je rezultat bio više kapitala na jednoj strani, a više dugova i propasti na drugoj. Prikriveni klijentelizam i eksploatacija. Nakon pada Berlinskog zida, promocija ideje ujedinjenja počela se široko i slatkorječivo promovirati i bila prihvaćena kod uvjerljive većine.

Govorilo se tada o državi ekonomskog, kulturnog i obrazovnog prosperiteta. O pravednom poretku za sve, a ne samo za izabrane. O državi bez granica. O nadnacionalnoj, multikulturalnoj državi naprednih ideja. O svjetskoj avangardi.
Mi od šume nismo vidjeli drvo i nismo mogli uvidjeti da upravo takvu državu već imamo.
A Juga se raspala se i kroz pohlepu nas samih. Mislili smo da će sve i dalje biti kao u socijalizmu, samo što ćemo imati kapitalističke, barem tri puta veće plaće. A onda smo otkrili da je onaj poznati aforizam gorka istina; sve ono što su nam u socijalizmu govorili o socijalizmu bilo je uljepšano i pretjerano, a sve što su nam govorili o kapitalizmu bila je istina.

Jugoslavija nije pala kao ideja prirodnog i logičnog suživota i suradnje južnoslavenskih naroda, već kao socijalistička varijanta te ideje. I zato jer je u Evropi čitava ideja socijalizma pala, baš zato jer nije bila invanzivna, nije bila agresivna kao bešćutni kapitalizam kakvog, ispod krinke progresa i visokih civilizacijskih dosega, ispod slojeva lažne političke i humanističke korektnosti, monstruozno umrežena EU birokracija čvrsto drži u zoni tabua, na pijedestalu neupitne vrijednosti, žigošući svakog disidenta koji se drzne preispitivati poredak ili kao neozbiljnog redikula ili kao opasnog neprijatelja, čak i s terorističkim pedigreom. Autoritarnost i centralizam jugoslavenskog političkog sustava, ako se iz današnje perspektive uopće tako može kvalificirati, bio je dječja igra za ovo što danas imamo u EU. Parlament u Bruxellesu praktički nije ni pod kakvim demokratskim nadzorom široke baze koju tobože zastupa, u tajnosti se najprije odlučuje, a tek potom se otvara dozlaboga komplicirana procedura, da bi se naposljetku ti zakoni nazivali – direktivama. Da, otvoreno i besramno se provode direktive koje svi bespogovorno prihvaćaju, dočim istovremeno još uvijek kolaju vicevi i pošalice o partijskim direktivama, kao o nečemu zastarjelom, iz doba mraka i terora.
Jugoslavija, iako u vanjskoj politici čvrsto utemeljena na miroljubivoj koegzistenciji, čak niti takva nije imala nikakve šanse da opstane kao socijalistička.

Potom je stigao Euro. Novac koji je trebao povećati razmjenu, olakšati protok roba i dobara, pojednostavniti transakcije, oplemeniti ekonomiju, dati zamah razvoju i zbližavanju.
A donio je razočaranje i prevaru. Nije služio za ovo iznad navedeno, već za dodatno bogaćenje banksterskih kartela, za porobljavanje i uništavanje malih ekonomija, za usmjeravanje kapitala iz periferije prema centrima, što i jest glavna strateška odrednica kapitalizma općenito. Iako je euro teoretski vrijedio duplo više, odjednom je sve ono što je koštalo jednu marku – koštalo jedan euro. Euro je postao novac koji jednostavno bježi iz ruke, nikada ga i nitko nema dovoljno.
S druge strane je sustav EU temeljito diktirao stvaranje društva u kojemu su pojedinci samo mahniti konzumenti, bez kreacije i ideje, porezni obveznici i robovi zaokupljeni neprestanom trkom za eurima.
Zluradi kritičari jugoslavenskog društva vole spominjati dinar i njegovu malu vrijednost. No, čak i uz tu malu vrijednost, gradile su se tvornice, ceste, kuće, išlo se na ljetovanja i zimovanja, a država je kontinuirano imala privredni rast kakav danas možemo samo sanjati. Najveća vrijednost dinara bila je upravo u tome što je vrijedio malo. Jer je u Jugoslaviji bilo puno važnijih stvari od novca.
Kad danas pogledamo naše republike, ona poznata Titova izreka upozorenja, o tome da ćemo razdvojeni svi zajedno biti nitko i ništa, savršeno je točna.

 

tito

 

Na što danas ličimo?

Slovenija, perjanica industrijskog razvoja, najrazvijenija republika, motor pokretač novih, najsuvremenijih trendova, republika s konstantnim manjkom radne snage zbog silovitog razvoja, danas je periferija, mala, beznačajna kolonija njemačke i talijanske industrije. Izvoz i nije baš onako dobar kako se mislilo da će biti, na velika tržišta EU dolazi se još i teže nego prije, a baza od 20 milijuna ljudi je odsječena, pa se muka muči s proizvodnim količinama koje su na granici rentabilnosti.
Hrvatska, koja je nekada u bivše republike izvozila pet puta više nego što je uvozila ( toliko o mitu „Novci su nam odlazili u Beograd“), danas je uz sav potencijal i resurse još jadnija od Slovenije. Zagađena mitovima i politikantstvom, busanjem u prsa hrvatska, korumpirana i opljačkana, zadužena preko svake razumne mjere, bez strategije i ideje, kao i uvijek u svojoj neslavnoj povijesti, čeka neki impuls izvana. Jer sama očigledno ne može dugoročno.
Bosna i Hercegovina, razorena ratom i globalnim političkim silnicama, iskorištena, osiromašena i zaboravljena upravo od onih globalnih igrača koji su, kada je to bilo potrebno i njima marketinški isplativo, tobože pokazivali veliko suosjećanje i zabrinutost. Danas Bosna i nije država, već neko administrativno područje s lokalnim šerifima i kriminalcima u glavnim ulogama. Zemlja obrnutih vrijednosti, gdje svaka retorika još uvijek počinje i završava s nacionalnim pitanjima i nacionalizmom, a nacija zapravo ne postoji.
Srbija, nakon ere srbovanja i bezumlja, svedena u realne okvire. Rezultat je onakav kakav je jedino mogao i biti; desetljeća stagnacije i poniranja, siromaštvo i bijeda u zemlji koja nipošto nije siromašna, redikuli i luđaci na političkoj sceni ( vrijedi i za sve ostale ), tuga i ozlojeđenost uz nostalgično prisjećanje na neka ljepša vremena prosperiteta i normalnog poretka.
Crna Gora i Makedonija, razmrvljene, rasprodane, nestabilne, ponižene.
Sve su naše republike, sada „neovisne“ države, imale mogućnost samostalnog razvoja, uvedena je demokracija, ukinute su carine, poticalo se poduzetništvo, gotovo nikakvih ograničenja više nije bilo.
Pa kako to da su onda baš sve unazađene i na rubu propasti?
Odgovor je jasan; prihvatili smo igru globalnih igrača u kojoj samo oni dobivaju, a svi ostali gube. Jer kapital koji dolazi iz centra, dolazi zbog profita. Ne malog već velikog, više od dvadest postotnog, a to je za male ekonomije uvijek pogubno.

 

takoitreba

 

A korupcija? Pa nju stvara kapital, to je savršena simbioza. Zato je i borba protiv korupcije na razini EU samo deklarativna, neće valjda bankstersko-klijentelistička EU buržoazija sama protiv sebe i svojih. Sustav odlučivanja u Europarlamentu je fantomski. Komisije, odbori, vijeća. Procedure koje najvjerojatnije nisu do kraja jasne ni direktnim sudionicima. Tko uopće bira te ljude, tko ih predlaže i zašto, kome odgovaraju, tko ih kontrolira? Što javnost uopće zna prije donošenja krucijalnih odluka? Vrlo malo, ili ništa značajno.
A sustav je zapravo jasan i jednostavan, sve je to deja vu; korumpirane, bezlične birokratske njuške rade u korist krupnog kapitala i velikih korporacija.

To su osjetili glasači na Brexitu, čak i u tako jakom centru kapitala kao što je Velika Britanija. I glasali su kako su glasali, koliko god sada zagovaratelji EU ideje trubili da se radi o glasovima pijanaca i neuke starčadi.
EU se raspada i tone jer zapadna građanska svijest nema dovoljno snage. Unatoč svim manje-više populističkim trendovima brige za okoliš, životinje, stare i nemoćne, socijalnu pravdu i pravednost, svijest o globalnom i posljedicama, osim kod rijetkih izuzetaka, nikada nije mogla dosegnuti dalje od hipsterske filozofije i hedonističko-konzumerističke sebičnosti, sve dok se EU, koja u ovakvoj formi i sa ovakvim odnosima naočigled postaje anakrona zajednica i promašen projekt, ne pretvori u muzej uspavanih i ispraznih duša što od sebičnosti ne vide dalje od vlastita nosa, i postane potpuno podređena svijetu kojim je nekada dominirala.

I za kraj bi bilo zgodno postaviti ono pitanje na koje još nismo dobili suvisao i zadovoljavajući odgovor; što je u Jugi bilo loše, a da sada nije barem tri puta lošije, i što je u Jugi bilo dobro, a da sada nije – barem pet puta lošije?
Ne kaže se uzalud da pametan čovjek s vremenom ima sve manje predrasuda, a budala sve više.
Uz zaključak; Jugoslavija je bila sve ono što je EU tek trebala postati, ali nikada neće.

 


Facebook komentari

Slobodan Horvatić

Mene...ako se sete na Dan bezbednosti sete se, ako se ne sete nikom ništa. To je bila moja dužnost da radim. Najveće zadovoljstvo biće mi misao da sam jednog čoveka izveo na pravi put.

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

5 × one =