Justina Benvegnu

vjeranslika
(današnjem datumu u čast)

Neka ostane zabilježeno kao prevencija zaboravu da je Justina Benvegnu u trenucima nastajanja ove priče obitavala u staračkom domu u Novigradu Istarskome. Njezino dostojanstvo zateklo me u ulozi asistenta na balu smrti koji se danima upriličavao u sobici l4 na traktu ef.

Njezina cimerica, naime, stanovita Ana Muriel… o njoj neznam baš ništa, no predpostavljam da bi posthumno imala štošta poručiti protivnicima eutanazije. Njezina agonija nije baš bila sapunica iako je trajala od prilike toliko. Sama smrt je nazočila kao natpolovični vlasnik njenog duha i tijela. Buljila je kroz njene krvave duplje.

Nikakav dijalog, nikakav zvuk.

Napeta i iscrpljujuća trakavica smrti i pokoji hropac.

Tako je nekako umrla Ana Muriel. U tim trenucima nad njome je bdjela Justina Benvegnu, žena koja se tu našla slučajno, rasporedom smještaja štićenika po sobama.

Komad pašte je stršio preko limenog jušnjaka. Na tacni mrlja dijabetičarske marmelade. Kroz zrak ustajao od mokraće i radijatorskih zraka, mrmori monolog Justine Benvegnu:

-Šu lipa moja, moraš malo jesti, šu, šu, bela mija pupa.

Posljednje riječi Ane Muriel iz sobe 14 na traktu ef, bile su točno:

-Jooh je mene…

Htio sam sakupiti zdjele, jušnjake, tacnu i čaše. Preduhitrila me Justina Benvegnu. U svojoj brižnosti, kao da me htjela poštedjeti ulaska u zonu smrti.

Ne znam da li sam ju ikad shvatio do kraja.

Facebook komentari

Vjeran Tripčić

Provjeri i ovo

Di ste vi bili 1948

Di ste vi bili 1948.?

Svjetski mir postignut 1945. nikada u potpunosti nije bio stabilan. Naprotiv, računa se da su …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

one × five =