Početna / Aktualno / Kako globalne elite feminizam koriste za opravdavanje eksploatacije

Kako globalne elite feminizam koriste za opravdavanje eksploatacije

tvornica2

 

Zavođenje feminizmom postalo je popularna praksa u suvremenom svijetu, no odgovor na pitanje tko i zašto zavodi je vrlo kompleksan i višeznačan. Ipak, moguće je izdvojiti dva najupečatljivija slučaja: eksploataciju jeftine ženske radne snage u zemljama izvozne proizvodnje te tvrdnju da su žene, a ne državni razvoj, ključne za eliminaciju siromaštva u zemljama Trećeg svijeta.

Pritom brojni poslodavci, vlade i međunarodne financijske institucije prihvaćaju temeljnu doktrinu suvremenog feminizma: pravo žena na plaćeni rad.

Ovim zapravo opravdavaju zaposlenost žena na slabo plaćenim i vrlo često opasnim pozicijama. S obzirom da je globalizacija dovela do tzv. outsourcinga, brojne tvornice svoju proizvodnju sele u siromašne globalno južne zemlje čime se stranim ulagačima osigurava domicilna jeftina ženska radna snaga.
Dakle, upravo je legitimizacija ženskog rada u bogatim zapadnim zemljama omogućila vlasnicima tvornica da u zemljama poput Kine, Vijetnama ili Malezije iskorištavaju žensku radnu snagu pod izlikom da se takva politika zapravo podudara s dominantnim feminističkim uvjerenjem da plaćeni rad oslobađa.

Ovakva eksploatacija jeftine ženske radne snage u proizvodnoj industriji nije novost. Prva zemlja koja je započela ovakvu praksu bila je Južna Koreja u vrijeme tzv. ekonomskog čuda, kada su žene masovno s farmi odlazile na rad u tvornice.

Koncept kojim se stranim tvornicama osigurava profit zahvaljujući domicilnom ženskom radu ubrzo je uspješno repliciran i u drugim zemljama. Multinacionalne kompanije ubrzo su širile svoju prekooceansku proizvodnju promovirajući spretne prste svojih tamošnjih radnica što je uvjetovalo povećanje broja i vrste potrepština koje je proizvodila slabo plaćena ženska radna snaga. Na taj su način visok profit i iznimno loši radni uvjeti usko povezani.

Pitanje jeftine ženske radne snage, kao i njenih prednosti i nedostataka, postalo je predmetom brojnih rasprava među feminističkim teoretičarkama.
S jedne strane, feministkinje poput Patricie Fernandez-Kelly osuđuju ekstremnu eksploataciju radnica u ovakvim izvoznim enklavama. S druge strane, Linda Lim i Naila Kabeer brane zapošljavanje žena u ovom sektoru jer se time zapravo izmiče patrijarhatu, odnosno žene dobivaju priliku zarađivati novac i tako prehraniti svoju obitelj i postati ekonomski neovisne.

 

tvornica1

 

O ovom paradoksu radnica Diane Wolf ističe:

“Globalizacija je dvojsjekli mač kada su u pitanju žene. Kao prvo, prilike zapošljavanja koje proizlaze iz promjena koje se događaju u globalnoj ekonomiji proizvode nove oblike patrijarhalne i kapitalističke kontrole nad ženama. Međutim, slabo plaćeni poslovi koji su vrlo često ispod standardne minimalne granice, ženama ipak pružaju oruđe kojim se mogu oduprijeti patrijarhatu.”

Dakle, ne postoji sumnja da rad u ovom sektoru, koji mladim ženama omogućava neovisnost u smislu vlastitih prihoda, ima oslobađajuć efekt. Ipak, ono što je istinito i ispravno u teoriji, nije nužno takvo u praksi, pogotovo kada se u obzir uzmu oštri uvjeti u kojima većina radnica radi.
Iako uvjeti u tvornicama variraju od zemlje do zemlje, ono što je jednako u svima jest da su izuzeti iz nacionalnih zakona o radu i poslodavci se žestoko trude ugušiti svaki pokušaj sindikalnog povezivanja.

Čak i ako se ne trude organizirati u sindikat, brojne se radnice suočavaju s različitim oblicima zlostavljanja. Primjerice, u CODEVI, kompaniji na Haitima u kojoj radnice proizvode Levi’s traperice iskusile su “otmice, premlaćivanja, proizvoljne otkaze, verbalno zlostavljanje, neplaćene prekovremene, zastrašivanja s oružjem i ispitivanja”.

U Meksiku radnice potpisuju ugovore na određeno i nemaju sigurnost posla, a one žene koje se prijavljuju na posao podvrgavaju se zdravstvenim pregledima koji uključuju test na trudnoću, nerjetko ih se pregledava gole i “postavljaju im se osobna pitanja poput Imaš li dečka? Koliko često imaš spolne odnose? i Imaš li djece?”.

Bangladeš također bilježi prepreke s kojima se suočavaju radnice. Osim što prolaze teške napore da bi uopće dobile posao, suočavaju se s preprekama unutar vlastitih patrijarhalnih obitelji i šire zajednice. Rade 14 sati dnevno u ekstremno opasnim radnim uvjetima, plaće im učestalo kasne te trpe okrutne nadglednike.
Ellen Rosen smatra kako je problem u tome što zemlje u kojima multinacionalne kompanije smještaju svoje tvornice za proizvodnju ne primjenjuju model industrijalizacije koji se razvio u zapadnim zemljama. Naime, u zapadnim zemljama kapitalna proizvodnja ključna je za ekonomski rast dok u mnogim zemljama u razvoju ključna odrednica ekonomskog rasta postaje upravo ovakva loše plaćena industrija.

Isto tako, za razliku od zapada gdje su bolje plaćeni muški poslovi u sektoru industrije ključni za ekonomsko stanje pojedine obitelji, u ovakvim ekonomijama slabije plaćene radnice čine veliku većinu radne snage, čak 80 posto. Na taj način, žene primaju tzv. žensku plaću, ali muškarci posljedično ne primaju tzv. mušku plaću, već žene same izvlače svoje obitelji iz siromaštva.

Globalni feministički ideali idu onkraj upotrebe ženinog prava na plaćeni rad i opravdavaju eksploativne radne uvjete. Ovakvi stavovi vidljivi su i kada se radi o pitanju ženskog osnaživanja koje se vrlo često koristi kao opravdanje za neoliberalne modele razvoja i politike strukturalne prilagodbe koje su nametnute zemljama Trećeg svijeta još osamdesetih godina prošloga stoljeća, ali odnedavno i u zemljama poput Irske i Grčke.

S druge strane, upravo međunarodne financijske institucije poput Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, Ujedinjenih naroda, neke nevladine organizacije te korporacije poput Nikea naglašavaju da je rješenje svjetskih problema, a pogotovo siromaštva i neadekvatne zdravstvene skrbi, u obrazovanju i obučavanju žena i djevojčica.

Tvrde da će ovakvo žensko osnaživanje izbaviti njih, ali i njihove obitelji iz siromaštva i učiniti ih pripadnicama srednje klase. Primjerice, na Nikeovoj stranici stoji:

“Djevojčice su agentice promjene. Njihova uloga u rješavanju problema razvoja je ključna. Ulaganjem u njihov ekonomski potencijal kroz obrazovanje i odgađanje dječjih brakova i tinjedžerskih trudnoća problemi poput HIV-a i AIDS-a mogu biti riješeni, a krug siromaštva razbijen.”

 

tvornica

 

Ovakvo vjerovanje u transformativnu snagu individualne žene i djevojčice predstavlja ciničnu upotrebu feminističke, odnosno pseudo feminističke ideologije. Stvaranje nacionalnog bogatstva i povećanje standarda građana/ki, uvelike jest i treba biti rezultat državnog razvoja, a ne radnog osposobljavanja žena.

Iako suvremeni mainstream društveni i politički komentatori tvrde kako je koncept državnog razvoja heretički, istina je da su svjetske industrijske sile osamnaestog i devetnaestog stoljeća poput Velike Britanije, Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država takve postale upravo zahvaljujući državi i njenim razvojnim politikama. Bez obzira na ovakva povijesna iskustva, evidentno je da međunarodne financijske institucije od osamdesetih godina nameću zemljama globalnoga juga režim neoliberalnog slobodnog tržišta koje kao takvo onemogućava državni razvoj.

Zemlje uvučene u politike strukturalne prilagodbe pod krinkom jačanja vlastitog ekonomskog razvoja zapravo su u nemogućnosti usmjeriti rast vlastite ekonomije. Bespredmetno je u današnjoj globalnoj ekonomiji tvrditi da će siromašne zemlje eliminirati siromaštvo bez adekvatnog industrijskog i agrikulturalnog razvoja.

Međutim, potrebno je naglasiti kako povratak modelu državnog razvoja ne bi riješio sve probleme ukoliko ne bi postojala potpuna i demokratska participacija radnika/ca. Ali, činjenica jest da je upravo državni razvoj, odnosno kvalitetna državna politika uspjela smanjiti broj siromašnih građana/ki.

Međunarodne financijske institucije i bogate zemlje stvorile su i perpeturiale mit da će se pomaganjem svakoj pojedinoj ženi eliminirati siromaštvo i bolesti. Tretiranje žena i djevojčica kao ključnih elemenata za razvoj zapravo je odvlačenje aktivista/kinja i radnika/ca od tzv. institucionalne trojke (Europske unije, Međunarodng monetarnog fonda i Europske središnnje banke) koja želi primjerice žrtvovati vlade Grčke i Sirije u ime financijskih interesa banaka.
Svakako je ključno da se ženama i djevojčicama diljem svijeta omogući obrazovanje, obuka, reproduktivna prava, zdravstvena zaštita, donošenje vlastitih odluka o radu i braku i vlastitoj seksualnosti, ali ovakve fundamentalne doktrine feminizma ne mogu se ostvariti pojedinačnim pomaganjem ženama i to u kontekstu u kojem cijelo društvo biva opustošeno štednjom i tržišnim fundamentalizmom neoliberalnih politika.

Piše: Hester Eisenstein

Prevod: Adela Zember

Izvor: impulsportal Jacobin


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

one × 4 =