Početna / Alternativa / Dlanom po čelu / Kako je mladi D. stigao na posao

Kako je mladi D. stigao na posao

Bicycle-clanak

 

Dogodilo se to jednog nadasve neobičnog jutra. Mladi D.B. ustao je s čudnim osjećajem u glavi, čitava soba činila mu se nestvarnom, međutim bio je prilično siguran kako ne sanja. Još jedan radni dan započeo je jutarnjom rutinom pa se D.B. nakon triježnjenja umivanjem i pranjem zubi zaputio niz stubište, noseći u desnoj ruci svoje omiljeno prijevozno sredstvo – bicikl. Da je to jutro bilo uistinu čudno, potvrdila je susjeda koja mu je razdragano odzdravila s „Dobro jutro, sused!“ Malo kada ne prođu pored njega kao pored turskog groblja, a još rjeđe se nasmiješe kao ova gospođa.

– „Uistinu neobično“, pomislio je D., „živim u Zagrebu, a netko me je primijetio“.

Nije ni slutio kako će tog dana često biti primijećen od trenutka kada napravi prvi okret pedalama do tvrtke u kojoj radi.

 

Sumnjiva situacija se nastavila. Došao je do prvog raskrižja, stao prije uključenja na glavnu kvartovsku cestu, a ispred njega njome je prošao automobil normalnom brzinom, ispod 90 km/h te se u obližnjoj koloni prije semafora zaustavio na nekakvu propisanu udaljenost od automobila ispred sebe. Bio je udaljen čitavih 10cm. U čudu je mladi D. promatrao kako im se pali zeleno svjetlo, a u prvih 3 nanosekunde nitko nije zatrubio glasno u trajanju od 3 sekunde. Mladi D. uključio se na glavnu cestu, krenuo svojim prvim najdužim ravnim dijelom kvarta prema idućem semaforu i tek što je pomislio kako će se dan ipak normalno nastaviti, iz one famozne sporedne ulice naišao je drugi automobil te mu nije oduzeo prednost, nakon čega se kamikaze iz te ulice uvijek ljute na one koji imaju pravo prednosti. Pomislio je: „Gle, bio sam toliko bezobrazan da nastavim ići glavnom cestom, a ovaj je unatoč mom inatu stao na znak STOP“. D-ova agonija prešla je na idući nivo kada je vidio da dotični vozač gleda ispred sebe te niti u jednoj ruci ne drži mobitel. Kada je vozač vidio da ga D. gleda u nevjerici, nasmiješio mu se ispod vjetrobrana. „Kakav pakao“, gunđao je D. sebi u bradu.

 

Došao je do drugog semafora, a onda je uslijedio novi šok za tog mladog biciklista – vozači su u križanju palili žmigavce. Odjednom je D. uspio lakše čitati njihove namjere! „Što se događa, da li još uvijek sanjam ili sam možda umro, da li sam se instantno inkarnirao na nekom drugom planetu?! Što je ovo?!“ Upalilo se iduće zeleno svjetlo na semaforu, a vozači su počeli polako kretati u promet i nije se čula niti jedna škripa guma jer je opće poznato da vozači u Zagrebu startaju kao da je tik iza njih vojska od 300 bijesnih tetoviranih motorista koji urlaju: „SPARTAAAA!“

 

Nakon ovog križanja već je bio početak biciklističke staze pa se D. prebacio s ceste na istu. Staza je tu, kao i više-manje svugdje po gradu, široka oko pola metra i označena masnom drečavom crvenom bojom te je od mnogo šireg dijela za pješake odvojena istaknutom debelom i žutom linijom. Idući šok uslijedio je kada je vidio da mu je staza slobodna. Tu se u blizini nalaze vrtić i osnovna škola. Mladi D. pamti kako su prije rata djeca igrala onu igru preskakanja gume koje se uvlače u gaće, u Zagrebu su ju nekada zvali „gumi-gumi“, a danas se djeca toga više ne igraju, osim kada ih mame koje ih vode u vrtić potiču na to. Mame se ushićeno smiju od veselja te sugeriraju djeci da preskaču s jedne na drugu stranu žute biciklističke crte. Međutim, one su s djecom toga kobnog jutra hodale po pješačkom djelu i sve do obzora staza je djelovala čistom. Nedaleko od njih hodale su usamljene vlasnice pasa, žene u godinama koje u jednoj ruci drže cigaretu, imaju hrapav glas dublji od njihovog idola Barryja Whitea, a u drugoj ruci uzicu s iritantnim malim drečavim psom. Te žene inače kao duhovi hodaju zorom i predvečerjem te redovito puštaju pse da razvuku uzicu preko biciklističke staze dok im ljubimci seru po uređenom travnjaku i ugrožavaju bicikliste, posebice noću kada se ti mikro-psi kao ni uzice ne vide. „Ovdje nešto ne štima, gdje sam se to probudio?“, ponovo je pomislio D…

 

Ubrzo je prošao idućom glavnom cestom te mu je na onom mjestu gdje ga ponekad udare automobilom i sruše s bicikla, vozač stao u pri izlasku sa sporedne, tamo gdje se nalazi onaj znak u obliku naopakog trokuta. Obično gledaju u mobitel pri uključenju na glavnu cestu, ali najčešće s D-om ostvare očni kontakt iz automobila te bez susprezanja uz ubilački nagon ipak oduzmu prednost, zbog čega je mladi D. već 3-4 puta bio udaren te samo jednom lakše ozlijeđen. Tada redovito psuju nesretnog mladića, prijete mu se ubojstvom jer ga u prvom naletu nisu ubili, kako su htjeli… Mladog D-a već je počela polagano hvatati mučnina jer je sve više sumnjao kako se probudio u nekom drukčijem realitetu, u nekom paralelnom svemiru. Da li mu je netko možda noćas stavio džoint u pivo? Tko bi to znao, ali nešto zasigurno nije bilo normalno.

 

Konačno je mladi D. došao na zadnji komad ravne biciklističke staze koji vodi do zgrade tvrtke u kojoj radi. I tamo je doživio šok nad šokovima. Kako se na tom dijelu rute nalaze autobusne stanice na kojima staju autobusi gradskog prijevoza prema izrazito točnom rasporedu, oni koji čekaju obično zatvore i pješački i biciklistički dio staze jer se naginju na cestu te gledaju u pravcu iz kojeg autobusi pristižu. Nekako sasvim neshvatljivo oni smatraju da će buljenjem u tom pravcu natjerati željeni autobus da dođe prije vremena pa izgledaju sasvim komično i glupo dok istežu vratove kao nojevi. Bilo kako bilo, od njih se ne može normalno proći niti pješice, a kamoli biciklom. Tog su jutra svi izgledali normalno i nisu stajali na crvenom pojasu. Njegovi kolege biciklisti priredili su mu novo iznenađenje jer ga nitko nije prestizao brzinom onih bijesnih Spartanaca, pri čemu i oni izgledaju komično jer ne znaju ubaciti u veću brzinu, već idu 40 km/h u nižoj pa mahnito okreću pedale, tako mahnito da im zbog tromosti oka ne možete ni vidjeti noge. Uzalud mladom D-u dobar brdsko-cestovni bicikl kada ga kapitalistički roboti na popularnim „Ponijima“ prestižu, iako i na svojim biciklima gledaju dolje u ekran mobitela i krše sva pravila vožnje moguća u našoj galaksiji, Mliječnoj stazi… Sve se nekako činilo izrazito nenormalno normalno…

 

Gomile pješaka ostavljale su biciklističku stazu čistom, svi su nerazumno pazili i nitko, ama baš nitko, nije gledao u mobitel dok je hodao, zbog čega je mladi D inače smatrao kako će kroz desetljeće-dva na Zemlji doći do generalnog genetskog poremećaja radi kojeg će se svi rađati s glavom sagnutom toliko da će im nos dodirivati dlake na prsima ili grudnjake. Mladom D-u ovo je već bilo previše, pogotovo kada je shvatio kako mu od polaska iz stana nitko nije pljunuo na majicu, kako to inače čine muški srednjoškolci te većina muških osoba koje nesvjesne da im netko dolazi s leđa dok kroče pješke crvenom i žutom linijom – pljuju otorinološki sadržaj u lijevu ili desnu stranu. Mladi D konačno je posustao, rekao si u bradu: „Do k..ca, neću više voziti ovaj bicikl, ovo nije normalno“ te povratio po stazi od silne mučnine i straha od toga da možda nije otet od strane kakve vanzemaljske civilizacije te smješten u realitet u kojem ne može normalno živjeti.

Facebook komentari

Danijel

Kažu da sam Slavonac i Rvat, al' ne palim se na nacionalne iluzije i porijeklo. Čovjek sam prvenstveno, pokušavam raditi na sebi koliko mogu. Dipl. ing. el. s hobijima poput pjevanja u rock bendovima, bicikliranja u (ne)sportskom stilu (lasvegaški straho-prijezirno na bajsu po Rvackoj) te piskaranja po portalima totalno ili djelomično namijenjenim svjesnosti o nama samima i planetu na kojem živimo. Vidim previše oko sebe uz pokušaje učenja taktike da me manje to sve dira u dušu. Apolitičan, ne biram strane, nereligiozan, ali volim istraživati svijest na razne načine. Dođe mi da ponekad pobjegnem u šumu, ali opet volim svijet i ljude, kakvi god jesu pa (ne)uspješno balansiram u kvarno postavljenoj civilizaciji. Sklon crnom humoru. Kao muškarac ne padam na tehnologiju i automobile, ali na žene svakako da. Otvaram im vrata, izvlačim stolac samo kad su toga svjesne, oblačim jakne i kapute. Preživio rat pa stoga ne umijem nikoga mrziti. Ne volim baš sve što vole mladi.

Provjeri i ovo

Ustaško-revijalna komponenta proslave Oluje izmještena iz Knina u Slunj

  I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

17 − 16 =