Početna / Kolumne / Gost Kolumnist / Kapitulacija hrvatskog feminizma pred vatikanskom kurijom

Kapitulacija hrvatskog feminizma pred vatikanskom kurijom

vatikan

piše: Kristijan Grđan, 26.9.2016.

kristijan-grdjanSjećam se gđe. Ljubice Matijević Vrsaljko, što ju je 2004. godine nazvao Naconal „dobrom vilom hrvatske djece“, tada i prve Pravobraniteljice za djecu, kako je gorljivo branila svoje stavove, stavove dijela feminističke i LGBT scene o štetnosti katoličkog programa Teen STAR koji se godinama provodio pod financijskim okriljem crkve i hrvatske konzervativne politike.
Kao mladom aktivistu za ljudska prava, tek na začetku moje borbe za ostvarenjre prava LGBT osoba, bio sam ponosan što poznajem gđu. Matijević-Vrsaljko koja je upravo reagirala u javnosti i na moju pritužbu protiv konzervativnog vjerskog programa namijenjenog indoktrinaciji djece protiv jednakosti istospolnih parova. Gđa. Matijević Vrsaljko proistekla je sa feminističke scene koja se bavila zaštitom prava žena i njihove djece na život bez nasilja.

Feminizam je uvijek podržavao razvoj LGBT prava, s obzirom na zajedničke karakteristike potlačenosti i nejednakosti koje proizlaze iz heteropatrijarhalnih društvenih režima. Gđa. Matijević Vrsaljko kao pravna savjetnica feminističkih udruga nije bila protiv LGBT prava, a i tada kada je komentirala program Teen STAR bila je zapravo i zaštitnica prava na jednakost istospolnih obitelji. Feministkinje, jednako tako, nikada nisu zagovarale ugrožavanje prava drugih, pa bilo to LGBT osoba ili nemoćnih, starijih, osoba s invaliditetom, svih onih koji na ovaj ili onaj način potpadaju pod zaštitu Obiteljskog zakona.
U to vrijeme sjećam se i svojih prvih susreta sa radom prof. Dubravke Hrabar koja je slavu i hvalu za sve vijeke vjekova stekla svojom izjavom da „homoseksualci imaju pravo na brak, ali ga ne žele koristiti.“ Za razliku od gđe. Matijević Vrsaljko, prof. Hrabar proistekla je iz konzervativne sredine i za nju se bez sumnje može reći, a i sama je na to ponosna, da pripada najrigidnijim crkvenim strukturama.

Pa opet nešto se značajno promijenilo 2014. godine kada su krenule oštre kritike na novi, moderniji Obiteljski zakon kojim su ukinuti mnogi zastarjeli instituti zbog kojih je Hrvatska redovito gubila sporove pred Europskim sudom za ljudska prava i uvedeni moderni instituti po uzoru na razvijene zemlje koje pripadaju europskom kontinentalnom krugu.
Primjerice, ukinut je prekomjerno korišten, zloupotrebljavan i u konačnici posve protivan međunarodnom pravu – institut potpunog lišenja poslovne sposobnosti, a s druge strane izjednačeno pravo izvanbračnih parova na posvajanje djece u skladu sa pozitivnom europskom praksom, ojačano pravo djeteta na izjašnjavanje svojeg mišljenja u sudskim postupcima skrbništva, uveden državni pravni zastupnik za djecu i osobe s invaliditetom u obiteljsko-pravnim stvarima, itd.

Tu su se, iako malo razgraničenim, ipak silno javno udruženim napadima pojavile Udruga „U ime obitelji“ na čelu sa Željkom Markić koju će hrvatska povijest pamtiti po tome što je referendumom zabranila ozakonjenje istospolnih brakova, u javnosti poznata udruga B.a.B.e. na čelu sa Sanjom Sarnavkom, žestokom braniteljicom prava žena i onom koja će prva kada se upali televizijska kamera ili uključi radijski prijemnik spremno iskočiti pred oči javnosti u borbi protiv neravnopravnosti, zatim Autonomna ženska kuća „Zagreb“ na čelu sa Nevom Tolle, čiji rad toliko cijenim da dan danas mjesečno putem trajnog naloga uplaćujem simboličke donacije za njezin rad, iako nezaposlen i na rubu egzistencije.
Pojavili su se tu dakako i mnogi drugi, u širokom rasponu od raznih kršćanskih provenijencija do udruga za zaštitu prava djece i roditeljstva. No, povrh svih navedenih pojavila se i prof. Dubravka Hrabar na čelu sa listom istaknutih profesora obiteljskih prava, redom konzervativaca, i oštro napala jedan moderan civilizacijski propis.

Početkom 2016. godine dogodilo se nešto revolucionarno. Sve oprečne struje, od radikalnog feminizma do radikalnog konzervativizma, spojile su se u jednu ruku zakonodavca da kreiraju novi, formalistički bolje uređen Obiteljski zakon, koji nema nekoliko stotina članaka i time ne predstavlja pravni presedan (za razliku od Zakona o obveznim odnosima koji ima više of tisuću članaka, op.a.), koji nije opasan po prava žena, koji štiti prava na jednakost i naprosto obožava socijalno ugrožene skupine.
Zakon pod okriljem višetisućljetne vjere, vjere u Boga Oca Svemogućega, Isusa Krista i Duha Svetoga podijeljene pravednom rukom nove ministrice socijalne politike i mladih, nekadašnje časne sestre i humanitarke gđe. Bernardice Juretić.
Naravno, ona sada ne može ništa komentirati jer gle čuda, u njezinom ministarstvu djeluje radna skupina koju je ona osnovala, ali ne zna čime se bavila jer joj ona nije bila članica.
Teško da bi prošla kao časna majka u zatvorenom samostanu Klarisa, a da ne zna što su časne sestre radile u kuhinji zato jer ona nije kuharica, ali u Hrvatskoj može biti ministrica jedne Vlade i o poslu svojeg ministarstva ne znati ama baš ništa.

Nakon što je iz javnog prostora, pod nerazjašnjenim okolnostima, otišla gđa. Matijević Vrsaljko sa funkcije Pravobraniteljice za djecu (jer joj je netko navodno prijetio), eto je opet na velika vrata.
Sada kao koordinatorice Radne skupine ministrice Juretić za izradu novog Obiteljskog zakona i to gle čuda, pod vodstvom konzervativne prof. Dubravke Hrabar. Naravno, radna skupina bila bi preširoka da u njoj direktno sjede gđe. Sanja Sarnavka i Neva Tolle, pa je pored pravničkog kora osnovan prošireni dio radne skupine gdje navedene ipak nisu odlučule provoditi svoje vrijeme.
Naime, pravo isto nije njihova domena, njihova domena su televizijske kamere i primanje javne pozornosti, isto kao što obiteljska politika nije domena ministrice Juretić. Gđe. Sarnavka i Tolle su svoje su pozicije prepustile odvjetnicama koje su pravne savjetnice u njihovim udrugama. Tko zna, možda kako su to odvjetnice tih udruga ranije postajale, jednom i ove budu na čelima nekih od pravobraniteljstava ili drugih važnih društvenih funkcija?

Ujedinjeni, feminizam i vjerski fundamentalizam, iskreirali su teze novog obiteljsko pravnog poretka u Hrvatskoj. Odmah na početku, ne bi li smanjili/e broj rastavljenih brakova, pa eventualno svi zajedno sebi olakšali posao, trebalo bi uvesti obavezno predbračno savjetovanje. Zašto bi se jadnice Sanja Sarnavka i Neva Tolle mučile sa brojim pozivima prebijenih supruga, kada bi već unaprijed, a moguće po uzoru na obavezna predbračna savjetovanja prije sklapanja vjerskog braka, nevjeste i ženici mogli odustati pa ne sklopiti brak. Onda bi se navedene feministkinje možda bavile samo sa izvanbračno pretučenim i ubijanim ženama?
Po izboru staranaka u postupku, a zato što centri za socijalnu skrb nisu kvalitetno obavljali svoj posao zbog čega nije zaživjelo njihovo posredovanje, sada bi to mogle provoditi jednako stručnjakinje iz udruga B.a.B.e. i Autonomne ženske kuće „Zagreb“ kao i, primjerice, neka vjerska zajednica. Super, u ekonomski posrnuloj državi, novi poslovi za feministički, svečenićki i časno sestrinski kadar. Ima i drugih zanimljivih novina koje su proizašle iz kompromisa feminizma i katoličke vjere, ali to ćemo znati tek onda kada ipak vidimo tekst nacrta Obiteljskog zakona. Odredbu po odredbu.
I baš me zanima hoće li biti pregledan i sa manje članaka. Manje propisa, manje posla, manje znanja, manje truda i što je za Hrvatsku očito i najbitnije, manje njenih žitelja.

Proveo sam kao aktivist za ljudska prava u različitim područjima više od trinaest godina. U Hrvatskoj provodim svoje zadnje mjesece kao osoba s težim invaliditetom i gledam na svoj rad kao veliku životnu školu kojom sam stekao bogato neformalno obrazovanje, veliko iskustvo, ali i doživio strašan poraz. Naime, nakon toliko godina truda i mukotrpnog zalaganja za društvene promjene, odvajanje države od crkve, sekularizaciju, zdravstveni odgoj, izjednačavanje prava osoba s invaliditetom, ukidanje instituta kojima se direktno krše ljudska prava, usklađivanje zakonodavstva sa pravnom stečevinom Europske unije i praksom međunarodnih sudova i konvencijskih tijela gotovo da nisam postigao ništa. Više od 95% aktivističkog posla je bilo uzaludno.

Ono što ću, međutim, na kraju svega, uz rotiranje zrakoplovnih kotača pri konačnom zaletu iz Hrvatske u neku bolju osobnu pa i društvenu budućnost ostaviti u sjećanju jesu dani kada je hrvatski feminizam kapitulirao pred vatikanskom kurijom i kada su moje kolegice u aktivizmu iznevjerile vrijednosti kojima su me naučile.


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Svibanjski brevijar

  Saborski svibanj ljeta Gospodnjeg 2017. ostat će nam u nezaboravnom sjećanju. Nevjerica, zapanjenost, zgranutost …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

sixteen − ten =