Početna / Istaknuto / Klasna pripadnost i borba

Klasna pripadnost i borba

Offenbach, 16.12.2014 - Radnici bi svakako trebali koristiti pauze, čak i ako imaju previše posla, kažu njemački stručnjaci. Arhivska fotografija od 28.02.2013. godine prikazuje radnike tijekom skupa u brodogradilištu 3. maj. foto FaH/ Miljenko KLEPAC / ds

Da bi nastavili sa klasnom borbom u početku moramo shvatiti pojam klasa. Klase možemo definirati, najkraće rečeno, kao grupe ljudi kod koje je jedna vlasnik sredstava za stvaranje profita, ona eksploatira drugu, i ona koja tih sredstava nema, ili kao grupe ljudi od kojih jedna može prisvajati rad druge.

Klase, ugrubo rečeno, nastaju kao povijesni rezultat vanjskog ili unutrašnjeg osvajanja. U slučaju vanjskog osvajanja osvajači pretvaraju pokoreni narod u nižu klasu, a sami postaju viša društvena klasa. Pri unutrašnjem osvajanju, jedna socijalna grupa unutar iste etničke skupine ili naroda silom oružja prisiljava ostalo stanovništvo da se njoj pokori i pretvara ga opet u potlačenu klasu. Teorija sile, ma koliko izgledala na prvi pogled privlačna i prihvatljiva, ima jedan bitan nedostatak: ona ne ukazuje na izvore i uzroke zbog kojih neka socijalna grupa počinje pribjegavati sili i prelazi u napad na druge narode ili slojeve. Prilično je jasno da primjena sile nije sama sebi svrha, nego da je ona posljedica određenih uzroka, koji se nalaze u društveno-ekonomskom odnosima određenih socijalnih grupacija. Na taj način sila i nasilje, koji nesumnjivo prate i potresaju ljudske zajednice, jesu zapravo sekundarni faktor u nastanku klasa; oni se pojavljuju više kao čuvar već stvorenih klasnih odnosa, a manje kao njihov osnovni uzrok i podstrekač.

Za određivanje klasne pripadnosti postoje tri glavna kriterija
1.)Položaj u stvaranju profita: vlasnik-nije vlasnik
2.)Položaj u organizaciji rada: radi sam-ne radi sam
3.)Sudjeluje u raspodjeli: mnogo dobije-malo dobije

socijalne-klaseAko sada ta tri kriterija međusobno kombiniramo dobiti ćemo 8 podgrupa koje će nam lakše objasniti klasni mentalitet: Ta klasifikacija će nam olakšati uvid u ona tri kriterija koji određuju klasnu pripadnost iako se ti kriteriji primjenjuju i na države koje su u tzv. prijelaznom razdoblju iz kapitalizma u komunizam, razdoblju kojeg nazivamo socijalizam jer u socijalizmu ima još ostataka klasnog kapitalističkog društva zbog neravnomjernog proizvodno-tehnološkog razvoja regija unutar države.

Grupe D i E (kapitalist- radnik) predstavljaju glavne društvene klase u kapitalizmu. Tu se vidi najveća pravednost kapitalizma. Oni koji ne rade, dobivaju mnogo.
Grupa G (inženjer, intelektualac, viši službenik, menadžer i sl.) predstavlja dobrostojeće pripadnike “srednje klase” u suvremenom društvu.
Grupe A, B i C (Mali poduzetnici, obrtnici zanatlije, seljaci, rentijeri i trgovci, i bogati obrtnici, seljaci, trgovci, rentijeri) su dva krila sitnih kapitalista: grupi A pripadaju siromašni, a grupi C bogatiji. Oni zajedno predstavljaju onaj pojam “dvije duše”. Budući da su vlasnici sredstava za proizvodnju ili sredstava za stvaranje profita (trgovci), takav pojedinac osjeća zbog toga solidarnost sa srednje krupnim i krupnim kapitalistima. Međutim, kako je i sam radnik na tim sredstvima (Radi sam-da) takav čovjek “drugom dušom” osjeća pripadnost i solidarnost sa čistom radničkom klasom-najamnim radnicima. Stoga se ta grupa u vremenima velikih ekonomskih kriza i društvenih previranja redovito koleba između radničke klase i kapitalista. Tokom deindustrijalizacije Hrvatske i same regije ta grupa ljudi je postala brojnija jer su se mnogi radnici propalih poduzeća sami zaposlili. Njima treba objašnjavati da tzv. slobodno tržište postoji samo za nevladajuću elitu i da je njihova jedina sloboda da se utješe kada kažu da su sami sebi gazde ali da je ta sloboda individualnog proizvođača u ovakvim okolnostima ipak samo fikcija. Oni crnče od jutra do mraka da bi opstali na tržištu. Jednako kao i najamni radnici pristaju na sve duži ali neplaćeni prekovremeni rad da bi plaćali svi zajedno kroz poreze sve slojeve parazita. Njima treba objašnjavati da kroz plansku društvenu proizvodnju i razvoj samoupravnih poduzeća i zadruga, razvojem decentralizacije i očuvanjem društvenog sektora koji zadovoljava opće ljudske potrebe, postoji mogućnost ostvarivanja mnogo kvalitetnijeg stila života.
U našem društvu pod kategorijom F, kategorija izdržavanih osoba, umirovljenika, ubraja se i veliki broj prijevremeno umirovljenih ali radno sposobnih umirovljenika veterana posljednjeg rata, koje je vladajuća klasa egzistencijalno skrasila bacajući im mrvice u obliku mirovina da ne nastanu socijalni nemiri tokom i nakon pretvorbe i privatizacije društvene imovine sa ciljem da budu i vjerna glasačka mašinerija i čuvari kapitalističkog sistema kroz tzv. nevladine organizacije koje financira vlada iz državnog proračuna. Njima treba objašnjavati politiku zapošljavanja osoba sa invaliditetom što je u socijalističkoj praksi bio prioritet.[1]

Individualna korist radnika u socijalističkom društvu

Svi oni “veliki revolucionari” koji papagajski ponavljaju da treba “ići radnicima” su samo u velikoj zabludi. Svi oni veliki skeptici koji tvrde da radnika nema neka se upitaju tko njih hrani. Nisu radnici samo industrijski radnici, oni u plavim mandurama. Kada idejno oblikujemo kako bi trebalo izgledati i funkcionirati novo društveno-ekonomsko uređenje, kada ta ideja postane jasna i shvatljiva, i kada to postane dio svijesti društva u cjelini, tada dolazi do onog psihološkog „a-ha“ i naravno, do nagle promjene. Dakle, u tom pogledu treba tumačiti kako bi funkcioniralo socijalističko društvo, naglašavati što više individualnu korist, a ne samo društvenu. U prošlom sistemu se naglašavala isključivo društvena korist pa je mnogim radnicima ta ideja bila previše apstraktna da bi prepoznali svoju individualnu korist koju nosi socijalizam. Kada i radnici nauče promatrati svaku od ostalih društvenih klasa onda će nastati ona svijest odnosno shvaćanje da svoje ekonomske zahtjeve mogu ostvariti samo putem organizirane političke borbe, a to znači, putem zakonodavne vlasti koja će ozakoniti vladavinu radničke klase.
Tko obraća pažnju isključivo na osviještenost radničke klase, na tzv. buđenje svijesti taj će se načekati promjena. Bitno je shvatiti da se to ne odvija potpuno spontano i da radnicima treba donijeti informacije i ideje sa strane tako da mogu hotimičnim, ali i nehotimičnim učenjem shvatiti da je nužna ujedinjena borba. Radnici posjeduju onaj “klasni instinkt” što poneki misle da je to dovoljno ako radnici imaju samo osjećaj pripadnosti radničkoj klasi, ali to ne znači da imaju svijest odnosno shvaćanje o svom vlastitom društvenom položaju kojeg neće popraviti ako se ne ujedine. Trebaju shvatiti važnost radničke političke uloge i internacionalne povezanosti, tj. da se ne povedu za fašističkim pokretom kojemu su puna usta antikapitalizma.

Stvaranje radničkog pokreta

Bez ovih četiri elemenata nema pomaka u stvaranju socijalističkog radničkog pokreta:
– osjećaj pripadnosti,
– svijest o obespravljenom društvenom položaju,
– svijest o nužnoj političkoj ulozi i
– svijest internacionalnoj povezanosti radničkih političkih organizacija.

Ta četiri elementa guše vladajuće klase pomoću dva snažna propagandna stupa, a to su religija i nacionalšovinizam.

Da bi radnici dobili političko znanje treba se obraćati svim socijalnim klasama. Dakle, i borci za radnička prava trebaju biti iz svih slojeva društva, a ne samo iz redova radnika. Tada se događa proces koji stvara veliki socijalni pritisak i dio kapitalističke klase će se odreći svoje klase i svojih privilegija .Tako je pokazala i povijest socijalističkih revolucija u kojoj su sudjelovali i malobrojni pojedinci koji su bili pripadnici kapitalističke klase jer su ujedno bili pripadnici inteligencije koja ne šuti i tako će možda biti i u budućnosti. Za sada među pripadnicima kapitalističke klase nema još nikakvih naznaka da postoji barem „i“ od bilo kakve pojave i oblika inteligencije.

[1] Korištena literatura:I.Zvonarević:Socijalna psihologija


Facebook komentari

Vesna Nikolić

Provjeri i ovo

SRP Konferencija za medije: Porezna reforma

Porezna reforma Dugo najavljivana i pripremana porezna reforma neće i ne može riješiti egzistencijalne probleme …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

thirteen − 6 =