Početna / Istaknuto / Koliko nenormalnih građana živi u Hrvatskoj? Ili, u mislima na Dragu Ćosića

Koliko nenormalnih građana živi u Hrvatskoj? Ili, u mislima na Dragu Ćosića

cosic_11

 

Piše: Đurđa Knežević
Piše: Đurđa Knežević

Vrijedi li kretanje kroz povijest i za Hrvate, naime, mičemo li se u nekom već pravcu, po mogućnost u budućnost, mada sve pokazuje suprotnu tendenciju? Ovo pitanje osobito je aktualno od pada pod demokraciju, od čega je prošlo eto već četvrt stoljeća. Isti HDZ uglavnom na vlasti, isti SDP uglavnom u mišjoj rupi, isti mentalni sklopovi pod drugačijim fizionomijama na vlasti u privredi, u medijima, sportu… A kad smo već kod sporta, a taj je važniji od svega navedenog i nenavedenog, i tamo je sve isto. Ostavimo sad po strani Mamića i njegovu vječnu družbu, pogledajmo one koji nam sportove medijski posreduju, dapače, komentiraju, I ovdje ista lica, koja izgovaraju iste rečenice… pitam se ponekad, jesu li oni realni, ili se radi o programiranim robotima, kojima su se gadno pobrkali programi. Pa najčešće nesuvislo lupetaju.
Ovo što slijedi, dogodilo se prije nekoliko godina, pratilo se Europsko prvenstvo u rukometu. Moglo je biti i prije osam ili dvanaest godina, svejedno, a moglo je biti i jučer, kad već pratimo Europsko nogometno prvenstvo.

U splitskoj trajektnoj luci, u malom kafiću, punom muškaraca, na povećem televizoru gleda se rukomet. Takmiče se reprezentacije Hrvatske i Španjolske za treće mjesto, za brončanu medalju. Atmosfera u kafiću nije previše euforična, ta je splasnula nakon što je izmaklo zlato i srebro, ali još uvijek tinja vjera da “ne možemo mi” otići s Europskog prvenstva u rukometu za muškarce, bez medalje. Utakmica jedva da je započela, a već se jedan brko silno razljutio i dobacio ekranu “evo, i opet nas suci potkradaju”. Potkradanje je, naravno, počelo u trenutku kad je španjolska reprezentacija povela. Glas s ekrana se zbog nekog razloga nije čuo, ali nije niti trebalo. Sve što bi “komentator” Drago Ćosić imao i mogao kazati govorili su glasovi iz publike. Tko je od koga naučio, preuzeo ta “znanja” o rukometu, tu čudesnu “komentatorsku” pamet, zapravo je svejedno. Je li naime Drago Ćosić prethodno sve to naučio od puka, publike, navijača, pa im samo natrag isporučuje njihovu vlastitu pamet putem najjačeg medija, ili je on bio taj koji je autentično sam sve smislio pa potom podučio puk koji mu sad eto, vidimo, lijepo vraća ponavljajući njegove uzdahe, krikove i usklike, vapaje, psovke i molitve, ponekad čak i riječi a nešto rjeđe čak i rečenice.

Komentator je ona osoba koja posjeduje znanje o nečemu pa objašnjava to što mu je poznato. Nadalje, komentator je osoba objektivna, on/a se najmanje pača u osjećaje, osobne i grupne, klupske ili nacionalne, on/a je također osoba čiji su osjećaji i popratne im naklonosti irelevantni i, dapače, mogu biti samo smetnja objektivnosti objašnjavanja. Osim što je iznošenje vlastitih osjećaja u javnosti, a osobito u takvim prigodama (komentatorskim) neukusno, još je i pouzdan znak lošeg odgoja. Drago Ćosić, ovo zaista ne treba više objašnjavati, nije komentator jer ne ispunjava niti jedan navedeni preduvjet. Nevolja je međutim što ga se usprkos tom nedostatku i dalje uporno drži za komentatora. On je, međutim, i (pri)prosti navijač, a ovi pak imaju “prava” koja komentator jednostavno nema. Navijači smiju navijati i pri tom plakati (od miline ili jada), smiju se maskirati u Indijance, Chucka Norrisa ili Gretu Garbo, svejedno, ako im se čini da bi to moglo pomoći voljenom timu. Oni smiju biti kompletni ignoranti kad su pravila igre u pitanju, ma koliko se to nekima činilo pribedasto; također, smiju s takvim nepoznavanjem oštro napadati suce, organizatore, crne mačke i meteorologe. Navijač, obični, hrvatski, uglavnom je i nažalost blesav, i nije bez svake krivice za opći pičvajz koji decenijama gledamo na svim takmičenjima na kojima sudjeluje bilo koja hrvatska reprezentacija, dovoljno je samo da je uspješnija i pri vrhu nečega, no on je ipak samo rezultat, posljedica. Ni Drago Ćosić nije puno veći krivac, ma kako nam to ponekad izgledalo i ma kako nam se čini da bismo, maknuvši njega u neki podrum, odahnuli. Namjesto njega došao bi neki drugi; uostalom, ni ti drugi koje slušamo kad Drago Ćosić zbog silnih angažmana sam ne stigne nisu puno bolji, samo su nešto tiši i nešto manje entuzijastični. Ili samo nisu nešto drugo… no to bi bilo nedozvoljeno upuštanje u personalnu psihologiju.

 

hrvatska111

 

U svemu tome nije pitanje može li Drago Ćosić biti drugačiji, već možemo li uopće imati neke drugačije? Ako već decenijima tako lijepo, hrvatski mirno i dostojanstveno trpimo u sportu Mamiće, Markoviće, Štimce, Šukere, Goluže i brojne slične, koji se ne takmiče već se u najboljem slučaju bore, ali i “satiru”, “razbijaju”, “slamaju”, “potapaju”, “uništavaju”, “ne daju neprijatelju disati” i slično, što bi to trebalo navesti Dragu Ćosića i ostale ćosiće da ne čine to isto, da se distanciraju od nasilničkog diskursa, od dubokog primitivizma, te da “samo” komentiraju? Imaju li Ćosić & ćosići kakav-takav uzor iz domene takozvane hrvatske uljudbe (molim, ne brkati s kulturom) izvan domene sporta? Recimo u gradonačelniku metropole Pogane Vlake (bivši Zagreb), Milanu Bandiću, koji njeguje stil, kako je to pregnantno napisala kritičarka t-portala Zrinka Pavlić, “komično-seljačke struje svijesti”, pa će tako “lizati i pojesti” snijeg, ili će srediti neki prostor da se “glanca kao pasja jaja”, i tome slično i u nedogled. Dobre primjere ne treba tražiti niti u trenutnom premijeru i njegovima (čitaj: nedavno Grbinov dernek s pjevanjem Čavoglava) kao niti u vođi najveće opozicijske stranke. Zašto bi Drago Ćosić bio izvan “komično-seljačke struje svijesti”, kad je upravo ona dominantna? Prije svega, nije lako biti izvan struje, a k tome, način kako Ćosić u ovoj pliva pokazuje da mu ona nije nimalo neprijatna, dapače, da mu je ona i upravo takva osobni izbor i da se u njoj osjeća savršeno dobro. Toliko dobro i opušteno da izaziva ozbiljnu zabrinutost za rezultate koje javni “govor” kojim se koristi može polučiti (a bogme i polučuje) u javnosti, jednako kao što izaziva i bojazan za Ćosićevu osobnu “struju svijesti”. Jer na mjestu komentatora ne bi smio biti zaslugom svoje ogromne ljubavi (za momčad, domovinu, boga, koji, ako možda i nije Hrvat, sigurno za Hrvatsku navija), uz obrnuto proporcionalnu količinu pameti, već zbog znanja o predmetu kojim se bavi. I dok slušamo isključivo ljubavne poruke i prave izljeve, mahnitanje osjećajima, poznavanje predmeta kojim se bavi i koji bi trebao komentirati ostaje obavijeno tajnom. Poteškoća, i to povelika, jest u tome što se naime takav, zaljubljen i mahnit, svakim svojim istupom obraća tisućama, ponekad i stotinama tisuća, i mnogima u toj masi oblikuje stavove, prenosi im “znanja”.

Tako je i brko s početka teksta od njega naučio da “nas suci varaju”, da su naši igrači nad-ljudi (“Bičanićev nebeski skok”), da “će Marko (Kopljar) sam dobiti Francusku večeras”. Naučit će brko i da su rukometaši Hrvatske ne reprezentanti određene igre loptom, koja se odvija uglavnom rukama, već da su personifikacija Hrvatske ukupno i u principu. Suglasit će se brko da su rukometaši tamo u Danskoj “da ginu na terenu za Hrvatsku”, ako treba i “da žive kao životinje”, kako se izvolio izraziti njihov trener Goluža, da je njihov rat i naš rat, njihova pobjeda je i naša, njihovi neprijatelji su i naši neprijatelji. Malo drugačije stoje stvari s porazima, oni su ipak više-manje njihovi, a mi smo kao nacija osramoćeni. Zna to i brko, koji je zadnje dvije minute utakmice za broncu, kad je shvatio da je vrag odnio šalu, demonstrativno otišao čitati novine, psujući Golužu i zemlju koja ne može postaviti boljeg trenera, usput vapeći za Balićem.

I na kraju, nije Drago Ćosić od jučer, budući ne samo da opstaje na mjestu na koje nikada nije niti smio dospjeti, već postaje sve važniji i nenadomjestiv. Suditi je tako prema tome da nikome s HRT-a na kojem je zaposlen ne pada na pamet da ga hitno premjesti na odgovarajuće, smirujuće radno mjesto, recimo za noćnog čuvara. Moguće je da Ćosićev poslodavac na sve ovo samo parafrazira samog Ćosića: “Neka Drago (u originalu – Marko) lupa, ma nema veze!” Takav kakav jest, izgleda da predstavlja opće prihvaćenu normu. Ako je tako, onda hrvatsko društvo stoji prilično loše, podijeljeno na građane koji su ili primitivni, ili, obzirom na opisanu normu – neNORMAlni.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Igra (valjda) počinje, ishod neizvjestan

  Ne znam zašto se izbjegava reći da je Ivica Todorić, gradeći „Agrokor“ kako ga …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

seventeen + 13 =