Početna / Kolumne / Glas avangarde / Kraj Hladnog rata i raspad Jugoslavije

Kraj Hladnog rata i raspad Jugoslavije

 

 hladni rat

 

igorhlebec

 

 

 

 Piše: Igor Hlebec

 

 

SAŽETAK

Međunarodni faktor, u vidu Hladnog rata, nije bio od presudnog utjecaja za postojanje Jugoslavije kao takve. Radi se, međutim, o relativno bitnom faktoru, no završetak blokovsko-ideološke podjele svijeta nije uvjetovao i sam raspad socijalističke federacije, ponajprije zato što Jugoslavija nije bila dio nijednog bloka, a posebice ne Sovjetskog, čiji pad je posljedično povukao i ostale članice.Međutim, Rezolucijom Informbiroa, prekidom veza između Tita i Staljina, Jugoslavija kreće putem vlastite interpretacije marksizma čiji koncept socijalizma je snažno antisovjetski uvjetovan. Kardeljev koncept decentraliziranog sustava, u smislu spuštanja političke moći s najviših institucionalnih instanca na niže, s marksističkim ciljem podruštvljavanja same države, ispraznio je moći te stoga i mogućnosti federalna tijela da spriječe dezintegracijske trendove same federacije. Kako je taj deetatistički koncept bio snažno antisovjetski uvjetovan, u suprotnosti s državno-socijalističkim modelom, padom Sovjetskog Saveza, unitaristička tendencija Miloševićeve Srbije je stajala nasuprot braniteljima ideološkog statusa quo u vidu Hrvatske i Slovenije te se Jugoslavija naposljetku raspala.

UVOD

Ovaj esej bavi se razlozima raspada socijalističke Jugoslavije, države stvorene partizanskom borbom za vrijeme Drugog svjetskog rata. U eseju ćemo nastojati prikazati i argumentirati kako međunarodni faktor,  Hladni rat, nije bio presudni faktor za postojanje Jugoslavije, a poglavito da sam kraj ideološko-vojne podjele svijeta nije uvjetovao raspad same države, kao što je to bio slučaj sa sovjetskim satelitima. Kako ćemo odbaciti tu hipotezu, nastojati ćemo prikazati i argumentirati jednu sasvim drugačiju teoriju, oprečnu vanjskom faktoru, ali s njim povezanu. Dakle, radi se o unutrašnjem faktoru. Pošto je Jugoslavija bila ideokratska zemlja, ideologija, koju je tumačila isključivo avangardna partija, leži u temelju raspada Jugoslavije. Također, radi se o ideologiji koja je bila dijametralno suprotna onoj u sovjetskom bloku i u odnosu na nju u bitnome stupnju izgrađena.

Stoga, glavni argument ovoga eseja jest da je Kardeljev koncept deetatizacije socijalističke Jugoslavije, službeno implementiran 1974. i u opreci s državnim socijalizmom sovjetskog tipa, doprinio nemogućnosti uspostave konsenzusa među političkom elitom koji je, unutar tog novog konstitutivnog koncepta, morao biti uspostavljen „odozdo“, većinskim dogovorom republika i republičkih ogranaka partije. Teorijski rečeno, lenjinistički institut demokratskog centralizma sada je promijenio proceduru, odnosno republike i njihove partijske organizacije imale su apsolutnu moć i legitimitet debatirati i pregovarati. Međutim, bio je potreban većinski konsenzus među njima kako bi se zamišljena akcija mogla sprovesti u djelo na saveznoj razini. Upravo pod okriljem takvog sustava odlučivanja, jugoslavenska politička elita nije uspjela zaštiti svoj ideološki status quo, jer nestajanjem ideološkog „neprijateljskog drugog“, u vidu Sovjetskog Saveza, u čijoj suprotnosti je sam deetatistički koncept izgrađen, probuđena unitaristička tendencija u vidu Miloševićeve Srbije sukobila se s braniteljima ideološkog statusa quo, Slovenijom i Hrvatskom.

Što se pak strukture tiče, esej je podijeljen na dva dijela. Kako bi pokazali opravdanost temeljnog argumenta, u prvome ću dijelu nastojati argumentirati tvrdnju da Hladni rat i posljedično njegov kraj nisu imali presudan utjecaj na postojanje odnosno raspad Jugoslavije. Odbacivanjem te tvrdnje, u drugome ću dijelu prikazati unutrašnji faktor raspada same države. Stoga, opisati ćemo Kardeljev konstitutivni koncept političkog sustava, službenog implementiranog 1974., i kako je isti izmijenio institut demokratskog centralizma, dajući moć i legitimitet nižim državnim instancama, tj. republikama. Unutar takve ustavno-političke paradigme, koja u eseju služi kao prikaz za strukturu upravljanja države, stvaranjem jedne unitarističke tendencije nasuprot decentralističkih, federalna je tijela onemogućilo da se ostane na Kardeljevom putu.

FAKTOR HLADNOG RATA

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Kraljevina Jugoslavija bila je okupirana i podijeljena od strane Nijemaca i Talijana te njihovih kvislinških saveznika. Partizanska vojska, poznata pod nazivom Narodnooslobodilački pokret na čelu s Josipom Brozom Titom, bila je jedini element koji se istinski borio protiv Sila Osovina. Međutim, prve dvije godine ratovanja, četnici su bili podržavani od strane Saveznika, a ne partizani.

Stvari se naglo mijenjaju 1943., kada je William Deakin, zapovjednik savezničke misije u Jugoslaviji, bio prvi Britanac, odnosno pripadnik savezničke koalicije, koji je na licu mjesta svjedočio partizanskoj borbi i četničkom kolaboracionizmu. Na Teheranskoj konferenciji održanoj krajem 1943., na prvom sastanku savezničkih vođa, gdje se raspravljalo o budućim ratnim planovima, „bilo je to i formalno priznanje NOVJ-a kao savezničke vojske“, navodi Goldstein (Goldstein, 2015: 310). „Tito je u prvoj polovini 1944. vrlo vješto igrao diplomatsku igru čiji je rezultat naposljetku bio istiskivanje Mihailovića, potom kralja, a naposljetku i izbjegličke vlade iz konkurencije u borbi za vlast“ (Goldstein, 2015: 313). No, bilo kako bilo, Titovi partizani su primarno dobili podršku Britanaca i Amerikanaca zbog uspješne borbe protiv njemačkih divizija i čineći ih neiskoristivima na Zapadnoj bojišnici, navodi Zimmermann.

U početku su Sovjeti bili skeptični prema Titu zbog njegove velike samostalnosti u odnosu na Staljina i Moskvu, izražene zbog odluka na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu krajem 1943. No, početkom 1944., Sovjeti šalju u Jugoslaviju svoje vojnu misiju i izaslanstvo, što možemo promatrati i kao ključnu podršku samog Staljina Titu i partizanima. Također, Goldstein navodi kako je Tito krajem rata govorio o tri svoja saveznika, ali samo je birao riječi kada je govorio o „bratskoj, herojskog, velikoj Crvenoj armiji“ (Tito prema Goldstein, 2015: 315). Crvena armija je, uzgred rečeno, 1945. mnogo doprinijela i pomogla oslobađanju Beograda.

Dakle, Drugi svjetski rat je bitno odredio buduću Jugoslaviju. Tito i njegovi partizani su se dokazali na terenu kao jedina i najjača vojna sila koja se bori protiv Sila osovina te tako stekli ključnu potporu od savezničkih snaga, sastavljenih od država koje će kasnije oblikovati svijet. Tako su Titovi partizani stekli međunarodni legitimitet. Nadalje, Jugoslavija je bila država koja je i prethodno postojala. Nastala je zapravo na kraju Prvog svjetskog rata, 1918., kada su se tri velika i vodeća naroda, Slovenci, Hrvati i Srbi, ujedinili na tadašnjem principu samoodređenja promoviranog od strane američkog predsjednika, Woodrowa Wilsona. Dakle, Jugoslavija je nastavila postojati, ali samo u drugačijoj ideološko-političkoj paradigmi.

Kao što je Hladni rat bio sukob između dva svjetska ideološko-vojna bloka, Titovo savezništvo za vrijeme Drugog svjetskog rata s obje strane, osiguralo je Jugoslaviji relativno dobar položaj na svjetskoj sceni u narednom periodu. Svojom teškom i mukotrpnom partizanskom borbom i savezništvom s obje strane, u eseju tvrdimo da je to bio jedan od argumenata kako tijek Hladnog rata nije bio od presudnog značenja za postojanje Jugoslavije.

Idući bitan događaj, vjerojatno najvažniji gledajući i tumačeći ga ovako retrospektivno, bio jest Rezolucija Informbiroa, odnosno trenutak kada je Staljin raskinuo sve veze s Titom 1948. godine. Taj je događaj označio prekid odnosa između dviju partija, isključenje KPJ iz Informbiroa te, naposljetku, i najvažnije, označio je kraj relativne vezanosti i podčinjenosti Jugoslavije sovjetskom gospodarskom, vojnom i političkom bloku. Tim činom Jugoslavija je zadobila veliku podršku i simpatije od strane zapadnih zemalja. „Kad je Staljin raskinuo s Titom 1948., SAD su, progutavši ideološke skrupule, podržale neustrašivog Jugoslavena u njegovu iznimnom činu prosvijetljena državništva“ (Zimmermann, 1997: 23). Pišući ovo godine 2015., mi znamo kako je Hladni rat završio. Cijeli istočni blok, pod kontrolom Sovjetskog Saveza, naposljetku se urušio. Kako znamo da je Jugoslavija još 1948. prekinula sve veze s tim blokom, možemo to smatrati jako bitnim događajem kada tvrdimo da kraj Hladnog rata nije imao presudnu ulogu i za rušenje Jugoslavije.

U narednom periodu, unutar međunarodnog konteksta, od 1948. pa sve do kraja Hladnog rata, Jugoslavija je uživala veću potporu od strane zapadnih sila, koja je ipak na kraju ideološko-vojnog sukoba smanjena, ali ipak ne do te mjere da zapadne sile ne bi zagovarale i daljnje jedinstvo same Jugoslavije.

Tijekom Hladnog rata, Jugoslavija nije pripadala ni jednome vojno-političkome bloku, dakle ni NATO-u niti Varšavskome paktu. Nadalje, vodila je i Pokret nesvrstanih na međunarodnoj razini. U tome možemo vidjeti da jugoslavenska neformalna pripadnost ni Istoku ni Zapadu doprinosi argumentu da Hladni rat nije bio presudni faktor. Međutim, Jugoslavija je nastanjivala geografsko područje jako bitnog geopolitičkog značaja, kako i za zapadne sile, a napose SAD, tako i za istočno-sovjetski blok. „Neovisnost Jugoslavije oduzela je SSSR-u mogućnost pozicioniranja na Mediteranu, odakle su mogli ugroziti Italiju, Grčku i Francusku“ (Zimmermann, 1997: 23). Svakako, i Titova odluka da se prestane financirati i naoružavati komuniste u Grčkoj, u bitnome je doprinijelo kraju grčkog građanskog rata 1949., i ojačavanju zapadne potpore socijalističkoj federaciji.

Također, kako dalje navodi Zimmermann, svi su američki predsjednici predstavljali Jugoslaviju kao svojevrsni model za neovisnost od istočnog bloka, ali i kao politički sustav koji je, za razliku od sovjetskog i njegovih satelita, bio puno otvoreniji i gospodarski decentraliziraniji. Prekidanjem svih veza sa sovjetskim blokom, Jugoslavija je krenula u vlastiti put socijalizma, koji je službeno implementiran Ustavom iz 1974. godine. Kako je taj vlastiti put u socijalizam, odnosno ta nova, od sovjetskog bloka, različita interpretacija marksizma, bila bitno zasnovana i na antisovjetizmu, u međunarodnom kontekstu Hladnog rata, doprinijela je, a ne odmogla, opstanku Jugoslavije. Kako tvrdi Jović, faktor Gorbačov nije bio od odlučujućeg utjecaja na događaje u Jugoslaviji. „Ona (Jugoslavija) je vidjela perestrojku i glasnost kao neku vrstu pobjede svog modela samoupravljanja nad državnim socijalizmom, kojemu se suprotstavila 40 godina ranije (1948.)“ (Jović, 2003: 71). Također, jugoslavenska politička elita nije bila zabrinuta zbog Gorbačovljeve politike te je i podržala politički detant, odnosno kraj Hladnog rata, te je to vidjela kao pobjedu svoje nesvrstane politike.

  1. Berlinski zid je srušen, sovjetsko-istočni blok se urušio, Hladni rat je gotov. Međutim, Jugoslavija je i dalje jedinstvena, odnosno nije propala. To također smatrano da ide u prilog tvrdnji kako Hladni rat nije bio presudan faktor. Nadalje,Zimmermann tvrdi kako je SAD i dalje podržavao jedinstvenu Jugoslaviju. Naravno, kako smo ranije istakli, u manjoj mjeri, pošto je Hladni rat završio, te stoga Jugoslavija i njezin geografski prostor više ne igraju ključnu geopolitičku ulogu. Kako je Zimmermann bio posljednji američki ambasador u Jugoslaviji (1989.-1992.), on tvrdi da je prilikom predavanja diplomatskih vjerodajnica u Beogradu ponovio „tradicionalnu mantru američke politike prema Jugoslaviji – našu potporu njezinom jedinstvu, neovisnosti i teritorijalnim integritetom“ (Zimmerman, 1997: 24).

Zaključno, ako nije kontekst Hladnog rata onaj faktor koji je omogućavao postojanje a napose opstanak jedinstva svojim krajem 1989., što je onda razbilo Jugoslaviju? Kao što smo već naveli, model samoupravljanja i politika nesvrstanosti viđeni su kao pobjednici nad sovjetskim državnim socijalizmom i njihovim sukobom sa Zapadom. Međutim, ovdje tvrdimo da je upravo deetatistički Kardeljev model samoupravljanja, u bitnome baziran i na antisovjetizmu, pa i opravdavan „neprijateljskim drugim“, kreiran još u periodu Hladnog rata kako bi se ideološko-politički odmaklo od kompletnog sovjetsko-istočnog bloka, pridonio raspadu Jugoslavije. Time se bavimo u sljedećem dijelu.

KARDELJEV (ANTISOVJETSKI) KONCEPT SOCIJALIZMA

Jugoslavija  je bila ideokratska država, u kojoj je marksistička ideologija bila izvor legitimiteta, te su stoga ideje bile od glavnog značaja. U marksističkoj teoriji, socijalizam je samo prijelazno razdoblje između rušenja kapitalizma i uspostave komunizma. U to vrijeme na snazi je Marxov koncept diktature proletarijata izražen i utjelovljen u komunističkoj partiji, koja ostvaruje revoluciju, odnosno rušenje buržujskog društva i kapitalizma, te vodi ljude u besklasno društvo. Ta uloga partije je jedan od koncepata ljeninizma, kojeg su i Titovi komunisti preuzeli. „Komunistička partija ( u jugoslavenskom slučaju – Savez komunista Jugoslavije) bila je avangarda, organizacija koja se nije legitimirala izborima, tj. predstavljanjem realnosti, nego sposobnošću da vidi dalje, da bude avangarda i interpretator vizije društvenog razvoja“ (Jović, 2003: 103). Dakle, ta vizija budućnosti, vizija besklasnog i harmoničnog društva, partiji je dala monopol da u prijelaznom razdoblju, socijalizmu, interpretiraju sadašnjost i da je u skladu s ideologijom konstantno mijenjanju na bolje.

Ideologija, i njeno tumačenje među političkom elitom, igra ključnu ulogu u svakom objašnjenju raspada socijalističke Jugoslavije. Također, ideologija konstruira ustavno-politički okvir unutar kojeg politička elita djeluje na poboljšanju odnosno izmjenjivanju realnosti (sadašnjosti). „Više nego u bilo kojoj drugoj europskoj socijalističkoj zemlji, jugoslavenski su komunisti vjerovali u ideju o odumiranju države“ (Jović, 2003: 105). Temeljni bazični pojmovi marksizma su baza i nadgradnja. Baza je zapravo ekonomski ustroj zajednice,a nadgradnja (struktura ili nadstruktura) ono što  je komplementarno bazi i što na nju dolazi (političko ustrojstvo, npr). Konačnim padom unitarističkih i centralističkih tendencija u liku Aleksandra Rankovića 1966., Kardeljev koncept je prevagnuo. On je označavao produbljivanje razlika između socijalističke Jugoslavije i one monarhijske, ali i između samoupravnog socijalizma i državnog socijalizma razvijenog u Sovjetskom Savezu (Jović, 2003). Dakle, iz ovog dvojnog razloga zašto je Kardelj zagovarao koncept  (daljnjeg) samoupravljanja, koji je inače prvi put uveden 1950., međutim Ustavom iz 1974. i Zakonom o udruženom radu (1976.) je i službeno potvrđen i implementiran možemo tumačiti kao nastavak izgradnje potpuno socijalističke baze u duhu marksizma, koji bi bio potpuno suprotan onoj kapitalističko ustrojenoj bazi liberalne demokracije. Što se tiče nadgradnje, odnosno deetatizacije i decentralizacije države u smislu njenog podruštvljavanja (odumiranja), ona jest bila zamišljena kao model koji bi onemogućio povratak na liberalni kapitalizam, međutim, u većemu je stupnju zamišljena kao antisovjetska varijanta, model koji bi onemogućio povratak na državno-socijalistički model, strogo unitaran i centraliziran. Stoga, glavni je neprijatelj Kardeljevog socijalističkog modela bila centralizirana i jaka država. Taj model, gdje je država nacionalna po formi, a socijalistička po karakteru, viđen je kao glavna brana od, kako je Kardelj rekao to 1973., „sistema birokratskog-tehnokratskog etatizma“ (Jović, 2003: 143).

Iako je taj model označavao i daljnji odmak od monarhijske Jugoslavije, za čiji liberalno-kapitalistički model je Kardelj bio uvjeren da se više ne može vratiti jednom kada je poražen, govori u prilog činjenici da je Kardeljeva  temeljna preokupacija bila „da li će se (Jugoslavija) dalje razvijati kao socijalistička, samoupravna i demokratska zajednica ravnopravnih naroda ili će pasti u ruke hegemonističkih snaga pod bilo kojom  političkom ili ideološkom maskom“. Pod riječju hegemon Kardelj je mislio na sovjetski tip socijalizma, ali i na potencijalne unitarističke tendencije, upravo sovjetskim primjerom inspirirane, pojedinih nacija unutar Jugoslavije, npr. najjaču i najbrojniju – Srbe.

Dakle, možemo vidjeti da je u bitnome taj Kardeljev deetatistički model nastao kao protuteža onome sovjetskom, upravo u periodu Hladnog rata. Stoga, Hladni rat je bio važan faktor za Jugoslaviju, unutar njega je država ipak djelovala i ideološki se pozicionirala suprotno u odnosu na glavnog konkurentna, ali nije bio presudan da bi njegovim krajem i sama država potpuno nestala kao takva.

Kako se Hladni rat bližio kraju, kako je liberalizacija Sovjetskog Saveza i satelitskih mu država dovela do urušavanja tog državno-socijalističkog bloka, u Jugoslaviji se, sada u nedostatku „neprijateljskog drugog“, vanjskog faktora, od kojeg je primarno zavisila ta Kardeljeva deetatistička interpretacija marksizma, počela javljati unitaristička tendencija. Kako je decentralizirani i samoupravni sustav bio podržan od zapadnih sila, viđen kao otvoreniji i ekonomski bolje stojeći od sovjetskog bloka, bio je unutar Jugoslavije snažno zagovaran i viđen kao model koji može opstati na svjetskoj razini, kao svojevrsni „treći put“ između kapitalizma i rigidnog komunizma. Međutim, gubljenjem „neprijateljskog drugog“ ostavio je Jugoslaviju faktički bez vanjskih neprijatelja ili barem bez loših primjera kojih bi se trebala kloniti. Uz pomoć teške ekonomske krize koja je Jugoslaviju pogodila i činila ju sve nestabilnijom 80-ih godina, stvarao se novi prostor za unitarističke i centralističke tendencije. Miloševićeva Srbija, kao zagovornica unitarizma, stajala je nasuprot neunitarističkim tendencijama Slovenije i Hrvatske, koje su, prvotno snažno zagovarale status quo, da bi zatim težile konfederalizaciji države i partije pa i potpunoj neovisnosti, te je to dovelo do neizbježnog sukoba. Jugoslavenska vlada bila je prema Ustavu slaba te je u nemogućnosti bila zaustaviti dvije sve više antagonističke opcije. „Bio je to uvjet koji je najznačajnije pridonio usponu republičkih nacionalizama koji su je (Jugoslaviju) ubili“ (Zimmermann, 1997: 33).

ZAKLJUČAK

U ovome eseju tvrdimo da sam tijek Hladnog rata kroz veći dio druge polovice 20. stoljeća i naposljetku njegov kraj nisu bili od presudnog utjecaja za postojanje odnosno za raspad Jugoslavije kao takve. U prvome dijelu eseja to nastojimo argumentirati. Polazimo od partizanske uloge u Drugom svjetskom ratu, pokazujući Titovu vojsku kao jedini faktor koji se istinski borio protiv Sila osovina i njenih balkanskih kvislinga. Na taj način ističemo i zapadnu (SAD i Velika Britanija, prije svega) i istočnu (SSSR) podršku Titovim partizanima, što je dalo budućoj socijalističkoj federaciji međunarodni legitimitet. Nadalje, ističemo Rezoluciju Informbiroa kao najvažniji argument našoj teoriji, jer se te 1948. Jugoslavija i formalno potpuno odvojila od sovjetskog bloka te se, retrospektivno gledajući, našla na, uvjetno rečeno, pobjedničkoj, zapadnoj strani, pošto je kroz cijeli period rata uživala važan geopolitički položaj te stoga potporu zapadnih sila. Iako je krajem Hladnog rata izgubila svoju geopolitičku težinu, SAD  su službeno, preko ambasadora Zimmermanna, pružale podršku jugoslavenkoj neovisnosti i jedinstvu.

Međutim, Jugoslavija je, tvrdimo, djelovala unutar Hladnog rata i nastojala se pozicionirati u odnosu na sovjetski blok kao ideološki drugačija, otvorenija, decentraliziranija. Stvorila je deetatistički model samoupravljanja, suprotan onome sovjetskome. Taj model je nastao i opstajao sve za vrijeme postojanja „neprijateljskog drugog“, odnosno Sovjetskog Saveza, i bio podržavan od strane zapadnih sila i viđen kao otvoreniji i gospodarski decentraliziraniji model. Međutim, padom sovjetskog bloka, tj. gubljenjem vanjskog ideološkog neprijatelja, potpomognuto ekonomskom krizom, probudila se unitaristička tendencija u vidu Miloševićeve Srbije i stajala je nasuprot branitelja statusa quo, Slovenije i Srbije. Pošto je moć i suverenost bila koncentrirana u republikama, sa slabom i moći ispražnjenom saveznom vladom, bio je to uvjet koji je pomogao usponu republičkih nacionalizama koji su naposljetku rastvorili Jugoslaviju (Zimmermann, 1997).

 

 

Esej iz kolegija Politics and Society in Southeast Europe

 

Nositelj kolegija

prof. dr. sc. Dejan Jović

Zagreb, prosinac 2015.

Literatura:

Goldstein, Slavko, Ivo (2015) Tito (str. 298-316). Zagreb: Profil

Jović, Dejan (2003) Jugoslavija – država koja je odumrla. Zagreb: Prometej

Zimmermann, Warren (1997) Izvori jedne katastorfe (str. 11-105). Zagreb: Globus znanje

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

BJELOGLAVI SUPOVI ODLETJELI U SMRT (je li ovo kraj SUPer priče?)

I tako pjevaju Joe Cocker i Jennifer Warnes: ”Tko zna što donosi sutra u svijetu …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

nine − 1 =