Početna / Kolumne / Gost Kolumnist / Kritičko mišljenje kao temelj društvenog oporavka

Kritičko mišljenje kao temelj društvenog oporavka

ludnica

 

Piše: Hrvoje Budinščak

 

Svijet danas, poglavito svijet tzv. „zapada“, nalazi se u stanju u kojem je nužno potrebno neke definicije, opisna određenja njihovih biti, podvrgnuti analitičkoj provjeri, te definicije pojmovno „očistiti“, učiniti ih cjelovito razumnima, jednostavnima u najvećoj mogućoj mjeri u kojoj nećecjelovito razumijevanje pojma biti oštećeno.
Istina je da i tako pročišćene definicije neće svi ljudi u jednako vrijeme moći usvojiti – kod nekih neće biti ni volje – ali, ta zadaća uvijek je određivala društvenu avangardu – opći rezultat uvijek je rezultanta djelovanja društvene avangarde i društva – ako se društvo u potpunosti prepusti propadanju, nikakva ga avangarda neće moći spasiti, a time će i sam individualizam i pravo individue biti ugroženo izvan razine ostvarenja pukom silom i vlašću nad tako degeneriranim i deevoluiranim pojedincima.

A ona avant-garda, koja nije u stanju logički i argumentirano (smisao prava je sadržan u tome) legitimirati društveni koncept, već je osudila na propast one kojima je avant-garda. To se dešava čak i kad se prividno, prevarom i manipulacijom kao alatom prevare, postiže dojam legitimnosti, njezina iluzija, koja ne prolazi test ozbiljnog kritičkog promišljanja.

Ujedno sam i mišljenja da treba naglasiti kritičku komponentu analize i dekonstrukcije, jer je upravo izostanak kritičnosti doveo do mnogih naglosti, paradigmatskih zabluda i proizveo efekte suprotne prvotnim ili barem deklariranim idejama i idealima, čineći genezu misli u konačnici bitno nerazumljivom većini, kolokvijalno nazvano običnih, „malih“ ljudi (ta, svi ste bar jednom čuli za „malog čovjeka“, populističko-demagošku verbalnu tvorbu kojom se označava širokopojasni mediokritetni etalon današnjice), komičnom, pa i, obzirom na sve posljedice, morbidno tragikomičnom, ukoliko se uspjelo u tim ideološkim borbama, sačuvati minimum zdravog duha u razumu.
Zašto to naglašavam, taj minimum duha u razumu ? Jednostavno stoga što sam bolno svjestan da je za mnoge ljude to iskustvo bilo samo i jedino – tragično, pri čemu ne želim ovdje i sada ulaziti u predeterminaciju ( i tako indoktrinacijski djelovati) ičije krivnje, njene količine – taj zaključak mora biti rezultat kritičkog promišljanja; ukoliko želimo kvalitetne rezultate kritičkog redefiniranja, a time i samu jasnoću pogleda i misli, dakle, povratak razuma i ljudskosti, održanje smisla tehničkog i općekulturološkog pojedinačnog i društvenog napretka.
A taj smisao nekako ne vidim u robovanju, čak i kad se radi o vlastitim dostignućima pojedinca i vrste.

Taj se demagoško-populistički, propagandni cirkus, kao posljedica izostanka kritičnosti i kritičke usporedbe, komparacije misli, desio iz razno raznih razloga. Često, valjda, kao posljedica izbjegavanja narušavanja postignute homogenizacije u koncipiranjima, oblikovanjima društava (više kao posljedica potrebe, iako su bila česta paranoidna zastranjenja), posebice onih 20. stoljeća, ali i kao sofistička uporaba kvazi-kritike kao alata populističke demagogije kojim se prikriva – izostanak objektivne kritike, stoga izvan smisla i svrhe stvarne kritike, dakle, namjerna manipulativna zloporaba potpuno suprotna deklariranim principima, tako nazočna u sustavima političke propagande današnjice, gdje su se obilato koristile posljedice ili mehanizmi postizanja paranoidnih kolektivnih zastranjenja, ne bi li se cijeli idejni kompleks generalno prokazao kao „loš“ i time djelovalo na moral potencijalnih pristaša i društvenu omiljelost istoga. Time su zloporaba i propaganda postali vezani pojmovi u današnjim političkim ratovima, jer se zlorabi gotovo sve i često je jedini lijek upravo sposobnost kritičkog promišljanja definicije rabljenih pojmova i složenica, sintagmi, poznavanje njihovog značenja.

Svakako, to je uspostavilo spiralu društvenog sunovrata, potpomognuto nimalo apstraktnim konzumerizmom, odnosno, stanjem sužene svijesti fiziološki zadovoljene jedinke lišene iole složenije osobnosti, čovjeka svedenog gotovo na tovnu svinju, u negativnoj konotaciji tog naziva. To sam zadatak i otpor spomenutomu čini još težim, jer, nije poanta da, eto, ja samozadovoljno znam, već i da većina zna – pa se time povećava i mogućnost za širenje mojeg vlastitog znanja i kritički stav i lakše intelektualno i duševno ozdravljenje, ukoliko sam sam, kao pojedinac i individua, bolestan od neznanja ili preuzete pogrešno kreirane paradigmatske, ideološke matrice, što pak, „pogođenu“ osobu čini potencijalnim fanatikom, kamikazom ideje – što je obično destruktivno po samu ideju – ili, pak, fizički neaktivnog „larspourlartistu“, salonskog teoretičara koji svojim kvaziintelektualizmom vodi bitke isključivo u salonima izvan ikakvog nužno potrebnog fizičkog angažmana nakon točke nedvosmislene dokazanosti, konačne argumentacije – dakle, smislenog raspravnog kraja nakon kojeg preostaje isključivo – djelovanje ili odustajanje.

Upravo je ta točka, ta količina kritičnosti ona koja daje jasnu snagu logičkim argumentima, jasno vidljivim dokazima kao neophodnom akcijskom uporu, temelju stava koji nije poza, koji svojom ispravnošću i objektivnom istinom ne ostavlja mogućnost dvojbe ili uzmaka, jer ocrtava ultimativnu potrebu za razumnom borbom kojoj je alternativa jasna i jasno predočena – poraz, ropstvo i daljnja dezintegracija obilježja humanosti, sve do točke depresije i psihičke i intelektualne propasti u odnosu na što i teški oblici narkomanije izgledaju ljudski.

Dakle, negativan trend društvenih kretanja treba okrenuti – a to se može samo kritičkim pristupom, jer se ideologija može graditi samo na na opisani način rafiniranoj ideji i suvislom provedbenom konceptu – ideologija je dobra ukoliko je istina i samo se istinom može nadopunjavati, odnosno, nije konačna, ukoliko nije konačan opis cijele istinite stvarnosti. A mislim da će se svatko razuman složiti – od toga smo još daleko.

I to je nužno učiniti, okrenuti taj trend, jer na valu tog i takvog trenda ne može se „jahati“, niti se može očekivati „osvješćenje mase“ bez efektivne uloge avant-garde.
Posebno ne bez kritičkog promišljanja i otkrivanja ideoloških zabluda dosadašnjih socijalističkih ostvarenja, koje su u bitnome zanemarile različitosti i neke opće osobine ljudske prirode, što je ogroman prigovor i optužba koju možemo uputiti i današnjem prevladavajućem smjeru političke ekonomije, kojeg se kolokvijalno naziva neoliberalni kapitalizam. Isto tako, a što je jednako važno, zbog otkrivanja propagandnih, demoralizirajućih zamki i obezrijeđivanja isporučivanih kroz demagošku propagandu i populističke umotvorine onih, koji se proizvodnjom društvene gluposti iza koje sakrivaju vlastiti kriminal – bogate, licemjerno pitajući što ima loše u bogatstvu, čime skreću pozornost sa činjenice kriminalnog stjecanja većine (ne svih) bogataša.

Cijena nije samo civilizacijska i društvena opstojnost, već je u pitanju i sam evolutivan biološki proces, djelatna je i na stvari deevolucija pojedinca kao humanog bića.
Pri tome se kritičku, održivu humanost (a time i potreban ulažući trud) nadomješta s jedne strane surogatom, pasivnom ulogom izloženom senzibilizaciji i minimalnom naporu potrebnom stvaranju posljedičnog lažnog osjećaja „djelovanja“ u nedostatku stvarnih i općih socijalnih mehanizama i angažmana (medijske humanitarne akcije, npr.), što smanjuje osjećaj frustriranosti i to je jedini smisao toga. S druge strane širenjem socijalne problematike, odnosno, proizvodnjom kvazihumanitarnih kriza – pri čemu je sasvim svejedno radi li se o posljedici idiotske politike, perfidnoj namjernoj manipulaciji ili, pak, neadekvatnom odgovoru na političke izazove – koje zauzimaju veliki dio raspoloživih kapaciteta angažiranih pojedinaca ili pažnju istih, postiže se prezaokupljanje tolikom količinom angažmana i iscrpljivanje materijalnih i prostornih resursa, dovodi do općedruštvene destabilizacije preopterećenjem, što pak onemogućava ikakvo drugo društveno djelovanje osim po nametnutom slijedu, po unaprijed pripremljenim „šprancama“.

Pri tome mehanizmi devijantnog stjecanja profita ostaju nedirnuti i zaštićeni od kritičkog preispitivanja uslijed zaokupljenosti igrokazom i angažmanom već smanjenih intelektualnih i fizičkih kapaciteta pojedinaca umrtvljenih jeftinim fiziološkim zadovoljenjem i izloženima demoralizirajućoj frustraciji naglim oduzimanjem standarda i egzistencijalne sigurnosti, pri čemu jedan dio psihički propada, a drugi, izložen nagloj egzistencjalnoj borbi biva doveden u stanje sužene svijesti, afektivnog ponašanja i time podložan lakoj demagoško-populističkoj manipulaciji putem medija i daljnje propagande.

Dakle, mnogo je razloga za inzistiranje na kritičkom pristupu barem u političkom promišljanju i ultimativnim zahtjevima koji se sve snažnije i neizbježnije postavjaju pred strahovito ubrzano ljudsko društvo, a koje mnogi ne mogu pratiti održavajući stanje pune svijesti. On je mnogima, pa i velikom broju deklarativnih socijalista, neugodan. Zahtijeva određen napor, ne samo intelektualni, već i emotivni, zahtijeva određeno znanje i iskustvo, shvaćanje.
Ono se, osim u izvanrednim okolnostima, poput istrebljivačkog rata ili tiranske okupacije, ne može ideološki nadomještati – kontraproduktivno je i vodi u koncepcijska oštećenja koja se vrlo teško mogu ispravljati; zato populizam i ideološki aktivizam nisu najbolji, ako su uopće imalo dobri alati, čije korištenje dovodi i do fašističkih društvenih tendencija, pa time i posljedično, a što je i veliko loše naslijeđe Francuske revolucije, do stjecanja čvrstih i ideološki obranjivih položaja ljudi, čije je „socijalističko“ zalaganje upravo ne-socijalističko, regresivno i kontraproduktivno. S time su mnoge socijalističke prakse imale problema i to je jedan od argumenata koji obično propagandno zlorabe pristaše i ideolozi tzv. „neoliberalizma“, koji, da ironija bude veća, sami proizvode veće manifestacije koje imaju karakter društvene fašizacije i to – izvan i protiv humanog interesa.
Stoga, radi osnovne vjerodostojnosti, prilikom promišljanja i slijednog djelovanja unutar društvenog sukoba, koje rađa legitimnost i zrcali racionalne i logičke zaključke koji su upor toj legitimnosti (jer, čovjek je razumno biće i svaka nerazumna ili nezakonita uprava vlast jest destrukcija ili despocija), nepristran kritički pristup je nužan, jedini djelatan temelj za bilo kakvu svrhovitu društvenu promjenu. Takva ideologija onda i ne treba biti napisana – stoga što predstavlja objektivizaciju i istinu u najvećoj mogućoj mjeri, onu vrstu racionalizacije, koja neće biti isključiva i zannemariti određena uočena ili svaćena djelovanja samo stoga što ih možda odmah ne razumije ili ih odmah ne može objasniti; dakle, kritičnost nam nalaže i otvorenost u promišljanju, što je neposredna brana osujećivanju r-evolutivnih gibanja, odnosno, nekritičkoj društvenoj konzervaciji.

Vrlo je zgodan primjer značaja kritičkog odnosa naprama metodi uvjeravanja, dakle, oblika propagande, koja vrlo često uključuje laž; bilo prešućivanjem, bilo namjernim iskrivljavanjem ili direktnim iznošenjem cijele neistine; naime, kritički pristup uvijek dovodi do raskrinkavanja takvih propagandističkih nastojanja, te je najbolja brana i sofizmu, kojim se nekritički populizmi najlakše i ruše. Naime, temeljiti nešto na „opravdanim zahtjevima naroda“ (radnika, ili već koje socijalne grupe) vrlo je lako rušiti, ali i time manipulirati istim tim narodom, jer, lišeni kritičnosti, ti zahtjevi doista nekad znaju biti komični, čak i žalosni, a takav je i sav današnji populizam, pa su takvi i rezultati koji se istim postižu – nikada, baš nikada nisu društveno korisni u mjeri u kojoj korisnost ne bi bila premašena količinom društvene štete. Tu je i korijen svih socijalističkih zabluda, koje priječe ostvarenje društva, koje bi, kao takvo, predstavljalo doista humanu evoluciju. Makar i revolucija bila ultimativni alat iste. Po potrebi, a njezino postojanje – te i takve potrebe – ne može negirati nitko pri zdravoj pameti.
No, tim determinacijskim, terminološkim zabludama socijalističkog promišljanja rado bih se zabavio nakon što razotkrijemo demagošku ideološku cirkusariju „neoliberalnih“ zagovaratelja i ideologa, a ona se zove – slobodno tržište.

Slobodno tržište je ideal. Ono ne postoji. Ono je, prema prirodi čovjeka izgrađene moralnosti, etičnosti, a time i osobnosti, čak i socijalistički ideal i kao takvo doista je regulativa, nadgradnja temeljnog (baznog) i planiranog gospodarskog sustava. Taj temeljni sustav ne može nego biti planiran, zbog prirode i ograničenosti resursa, kao i postupaka njihovog dobijanja, posebno u odnosu na opći okoliš i imperativ daljnjeg općeg društvenog razvoja. Kroz povijesnu znanost jasno se može uočiti da se, bez tog razvoja, bez te evolucije, svaka civilizacija sunovratila gotovo na svoje početke, ostavljajući vrlo malo znanja iza sebe i da su nekad bila potrebna i tisućljeća da bi ljudski rod ponovno dosegao stanje smanjene životne zahtijevanosti i time odskoka od animalnosti i primitivnosti, odnosno, dosegao viši stupanj slobode, pa i duhovnog razvoja – stoga je imperativ razvoja vrlo bitan u promišljanju i koncipiranju društva. No, sam ideal razvoja, nekritički shvaćen, dignut na ideološki pijedestal, što su činili i socijalisti, ali je to i današnja „neoliberalna“ mantra – pospješuje deformacije u onom smjeru u kojem se i ideološki zlorabi i time, što je danas slučaj, dovodi do razvojne deformacije, bilo u smislu raspodjele dobara i dobiti, bilo u smislu prevladavanja tehničkih mogućnosti nad etičkim i operativnim ljudskim dosezima i mogućnostima.

Također, slobodno tržište pretpostavlja dobrovoljnu i slobodnu razmjenu dobara i usluga.
Kao takvo, ono nije primarno. Jer, u najvećoj mjeri, razmjenu uvjetuju životne nužnosti i osnovne egzistencijalne potrebe, koje je čak i vrlo lako generalno definirati i stupnjevati. Time, najvećim svojim dijelom, razmjena nije uvijek utilitarnog karaktera, ali je temeljno ultimativna i kao takva, podložna ucjenjivanju, cijenovnom manipulacijom, ne iz osnove nečije želje, već potrebe i s te točke gledišta, koja je proizvod kritičkog promišljanja, merkantilisti 17. stoljeća bili su više u pravu nego današnji „neoliberali“.
Dakle, tržišna sloboda može postojati samo onda, kada je zadovoljen etički imperativ, a to podrazumijeva određenu društvenu regulaciju i legitimitet tomu ne daje samo religijski ili etički humanizm, već kritička, objektivna kalkulacija, kako utjecaja na okoliš, tako i utjecaja na povećanje opasnosti ratnih sukoba, odnosno, u mikrookolini – porasta kriminala i dehumanizacije uslijed individualiziranja bitke za opstanak.
Ili, jednostavnije – čovjek mora priskrbiti ili proizvesti njemu ili nekome, tko također nešto proizvodi ili priskrbljuje, ono što je egzistencijalno potrebno za obdržavanje vlastitog života i života članova obitelji ili zajednice koji nisu radno sposobni – nisu si u stanju proizvesti ili priskrbiti materiju od koje mogu živjeti. Dakle, to nije pitanje izbora, niti slobodne odluke, ta potreba je ultimativnog karaktera. U današnjim uvjetima kako-tako razvijenog svijeta, stvarnost je takva da se često određena vrsta rada prodaje u zamjenu za sredstvo koje omogućava kupnju nužnog – novac. Dakle, gdje je slobodna razmjena u tome što netko radi da bi živio on, članovi njegove obitelji ili zajednica, koju financira putem poreznih izdvajanja ? Dobrovoljnost u pristajajnju na nešto čemu baš i nema razumne alternative ? Naravno da takva uvjetovanost rađa i mogućnošću ucjene i nahuškavanja na služenje neetičnostima u međusobnom sukobu, kao i druge oblike manipulacije, koje takvom krovnom demagogu „tržišne sveregulirajuće slobode“ osiguravaju obdržanje pozicije pukim posjedovanjem materijalnih sredstava – ta, to je temeljni generator širenja društvene neetičnosti, posebno kada je kriminalna akumulacija ekskulpirana, oslobođena kaznene odgovornosti samim činom dovoljne količine kapitala u posjedu, iako je ono rezultat običnog kriminala, niza kriminalnih radnji i djelovanja kriminalnog umreženja, a ne godina uloženog rada i znanja, što je djelo protiv i duha i uma, a što je upravo slučaj u, primjerice, Hrvatskoj.

No, budućnost ne leži ni u isključivo planskoj privredi, pa nam to onda nije ni dobar argumenat protiv spomenutih slobodnotržišnih tlapnji; društvo, naime, na svom stupnju razvoja i obzirom na ljudsku prirodu i različitost karaktera, nema potreban kvalitativni prosjek za opće društveno upravljanje, a sveopće „društveno vlasništvo“ upravo je suprotno principu samoostvarenja, onom dijelu individualne neovisnosti i pozitivne ambicije, koja i dovodi do humanističkih inicijacija. Trgovačka i proizvodna sloboda, njezin stupanj, ograničen društvenim resursima i njihovom kapitalizacijom u okvirima razumske spoznaje (što uključuje i ekološku predostrožnost) upravo su ogledalo stupnja društvene socijalizacije, postojanje društvenih koopercija i individualna poduzeća izvan monopola nad općedruštvenim resursima i strateškim, egzistencijalnim potrebama nisu u sukobu, ukoliko poduzetniku nije cilj društvena dominacija ili, pak, kolektiv ne boluje od paranoje pred osobenošću i osebujnošću pojedinca i njegovih mogućnosti ili potreba, ukoliko nisu ostvarene na kriminalan način. To je čak dobrodošao motor održavanja društvene kritičke ravnoteže.
Ili, pojednostavljeno – bedasto je i ne može opstati društvo koje je mišljenja da može svakome propisati tip sunčanih naočala ili boju i kroj traperica koje će nositi, kao i dnevni meni. To je društvo koje temeljno, pa i neosviješteno pretpostavlja individualne nedostatke svakoga za brigu o samome sebi i u startu pojedinca lišava poslovne sposobnosti pretvaranjem cijelog društva u korporativnu upravljanost, čime se razlika u nositelju degeneracije – pojedincu ili društvu – čini nebitnom prema samom njezinom rezultatu i neopravdanim nasrtajem na razinu slobode.
Dakle, kritički imperativ neosocijalizma ili bilo kojeg pravičnog društva je dati odgovore na ta pitanja, a, doista, bedasto je, u okvirima današnjih spoznajnih dosega, inzistirati na čisto empirijskim pokušajima temeljenim na prošlostoljetnim ideološkim bedastoćama, koje su možda tada i imale svoj značaj, ulogu i potrebu.

Moglo bi se još toga navesti u primjerima, koji ne samo da opravdavaju, nego upravo oslikavaju dijalektičku nužnost kritičkog promišljanja barem društva i političke ekonomije (konačan rezultat jest socijalistički koloriran, hehe), no, ostavimo nešto i za slijedeće moguće nastavke heretičkih pisanja.
Inače, kritički pristup zgodno je i inače u životu koristiti. Zna nam otkriti našu vlastitu pojedinačnu ili kolektivnu glupost. Pa se možemo dovesti u stanje u kojem smo sposobni nasmijati se i sami sebi. To nekad djeluje ljekovito. Po ego i okolinu.
Zato, valjda, i jest satira i sarkazam toliko potrebna našim životima. Rezultat je, naime, sposobnosti kritičkog promišljanja u uvjetima općeg društvenog ludila. Znak da smo možda duševno zdravi.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Igra (valjda) počinje, ishod neizvjestan

  Ne znam zašto se izbjegava reći da je Ivica Todorić, gradeći „Agrokor“ kako ga …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

14 − six =